Poslovni broj:P-2177/2019-28

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Arturu Fišbahu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnici Ivni Medić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Artura Fišbaha, odvjetnika iz Osijeka i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, nakon donošenja i objave dana 15. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 528-50-4184027 od 14. lipnja 2007., sklopljenoga između tužitelja GS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, potvrđenom po javnom bilježniku u Osijeku Mirjani Borić 18. lipnja 2007., broj ovjere Ov-20012/07, u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijelovi ugovornih odredbi o ugovornoj kamati, te iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, isplatiti tužitelju GS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj],

iznos

od

3.581,74

EUR

(slovima:tritisućepetstoosamdesetjedaneuroisedamdesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, a to na iznose kako slijedi :

-0,41 EUR od 1.8.2007.

-0,88 EUR od 1.9.2007.

-6,63 EUR od 1.12.2007.

-6,16 EUR od 1.1.2008.

-7,74 EUR od 1.2.2008.

-8,63 EUR od 1.3.2008.

-10,18 EUR od 1.4.2008.

-7,76 EUR od 1.5.2008.

-10,06 EUR od 1.6.2008.

-11,19 EUR od 1.7.2008.

-9,39 EUR od 1.8.2008.

-9,41 EUR od 1.9.2008.

-10,38 EUR od 1.10.2008.

-18,14 EUR od 1.11.2008.

-12,84 EUR od 1.12.2008.

-19,43 EUR od 1.1.2009.

-20,40 EUR od 1.2.2009.

-20,79 EUR od 1.3.2009.

-25,35 EUR od 1.4.2009.

-25,50 EUR od 1.5.2009.

-23,36 EUR od 1.6.2009.

-21,77 EUR od 1.7.2009.

-22,06 EUR od 1.8.2009.

-22,73 EUR od 1.9.2009.

-22,56 EUR od 1.10.2009.

-21,65 EUR od 1.11.2009.

-23,03 EUR od 1.12.2009.

-24,11 EUR od 1.1.2010.

-25,70 EUR od 1.2.2010.

-25,19 EUR od 1.3.2010.

-27,39 EUR od 1.4.2010.

-26,84 EUR od 1.5.2010.

-27,56 EUR od 1.6.2010.

-34,84 EUR od 1.7.2010.

-33,20 EUR od 1.8.2010.

-37,73 EUR od 1.9.2010.

-35,99 EUR od 1.10.2010.

-33,28 EUR od 1.11.2010.

-38,60 EUR od 1.12.2010.

-45,41 EUR od 1.1.2011.

-40,37 EUR od 1.2.2011.

-41,96 EUR od 1.3.2011.

-39,63 EUR od 1.4.2011.

-39,89 EUR od 1.5.2011.

-49,06 EUR od 1.6.2011.

-49,82 EUR od 1.7.2011.

-56,09 EUR od 1.8.2011.

-52,00 EUR od 1.9.2011.

-47,53 EUR od 1.10.2011.

-43,20 EUR od 1.11.2011.

-42,78 EUR od 1.12.2011.

-44,71 EUR od 1.1.2012.

-46,38 EUR od 1.2.2012.

-46,52 EUR od 1.3.2012.

-45,20 EUR od 1.4.2012.

-45,92 EUR od 1.5.2012.

-46,38 EUR od 1.6.2012.

-45,34 EUR od 1.7.2012.

-45,49 EUR od 1.8.2012.

-44,66 EUR od 1.9.2012.

-43,03 EUR od 1.10.2012.

-44,56 EUR od 1.11.2012.

-45,24 EUR od 1.12.2012.

-44,58 EUR od 1.1.2013.

-41,38 EUR od 1.2.2013.

-43,90 EUR od 1.3.2013.

-44,02 EUR od 1.4.2013.

-42,88 EUR od 1.5.2013.

-39,57 EUR od 1.6.2013.

-39,38 EUR od 1.7.2013.

-40,04 EUR od 1.8.2013.

-41,19 EUR od 1.9.2013.

-42,82 EUR od 1.10.2013.

-41,80 EUR od 1.11.2013.

-42,31 EUR od 1.12.2013.

-42,92 EUR od 1.1.2014.

-43,25 EUR od 1.2.2014.

-44,08 EUR od 1.3.2014.

-43,65 EUR od 1.4.2014.

-42,46 EUR od 1.5.2014.

-42,02 EUR od 1.6.2014.

-959,46 EUR od 14.6.2014.,

do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024., sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1,27 eura

(slovima:jedaneuroidvadesetsedamcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,52 EUR od dana 01.10.2007. pa do isplate,

- 0,69 EUR od dana 01.11.2007. pa do isplate,

- 0,06 EUR od dana 01.01.2008. pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi i to za razdoblje od 1. listopada 2007. do 31. prosinca 2007., po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024., po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, naknaditi tužitelju GS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.400,00 eura sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana presuđenja pa do isplate, sve to o roku od 15 dana i pod prijetnjo ovrhe.

V/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 14. lipnja 2007., sklopio Ugovor o kreditu broj: 528-50-4184027 od 14. lipnja 2007., potvrđen po javnom bilježniku u Osijeku Mirjani Borić 18. lipnja 2007., broj ovjere Ov-20012/07.,prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 13.065,10 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,20% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF bile su nerazumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu vezanu za CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku do konačne otplate naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Točan iznos preplate tužitelj nije u mogućnosti odrediti prilikom podnošenja tužbe obzirom da mu tuženik odbija dostaviti dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, pa predlaže da sud obveže tuženika na dostavu navedene dokumentacije. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Tužitelj se poziva i na članak 502. c. Zakona o parničnom postupku i članak 138. a. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određeni tužbeni zahtjev, iznos VPS-a je postavio okvirno u iznosu od najmanje 26.500,00 kuna, na ime preplate anuiteta, budući je sam izradio financijski izračun, a tek nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će urediti tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi članka 186. b. stavak 2., 3., 4. i 5. ZPP-a. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013, od dana 13. lipnja 2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovni broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Mirjane Borić, pod brojem Ov-20012/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/1993., 29/1994., 162/1998.) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina AS, a koji je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od pet godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Predlaže saslušanje svjedoka AS i javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, kao i saslušanje tužitelja. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelju i pasivnu legitimaciju tuženika i svojstvo potrošača. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika, protiveći se prigovoru mjesne nenadležnosti, budući je predmetni pravni posao zaključen u poslovnoj jedinici-podružnici tuženika u Osijeku. Nadalje, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, u konkretnom slučaju mjesna nadležnost ima se utvrditi prema prebivalištu tužitelja, odnosno nadležan je Općinski sud u Osijeku. Odredba ugovora o određivanju nadležnosti je očito nejasna, te se stoga mora tumačiti u korist strane koja nije pripremala sadržaj ugovora, budući je isti tipski ugovor zaključen prema unaprijed otisnutom sadržaju gdje se predmetna odredba treba tumačiti u korist tužitelja kao slabije strane u tom pravnom poslu, a na nametnute odredbe prilikom zaključenja ugovora tužitelj nije mogao utjecati. Sukladno odredbi članka 502. c. Zakona o parničnom postupku, sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu G. Tužitelj se poziva i na članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 kao i na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača/03. Protivi se prigovoru da tužitelj nije potrošač. Nastavno, tuženik je prije, i u vrijeme zaključivanja ugovora, propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, a posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i posljedično ništetnom. Tužitelj se protivi i prigovoru promašene aktivne legitimacije. Naime, točno je da je tužitelj po utuženom kreditu bio sudužnik, a kao dužnik se formalno vodila njegova majka, sada pok. SS. Kredit je samo formalno podignut na ime i prezime majke, međutim sve rate kredita je otplatio upravo GS, na čije ime glasi i ostala dokumentacija predana uz tužbu. Pored navedenog, iako imovina ostavitelja temeljem Zakona o nasljeđivanju, prelazi na zakonske nasljednike u trenutku smrti ostavitelja, tužitelj je kao zakonski nasljednik iza svoje majke, pok. SS, zahtijevao i donošenje rješenja o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine. Navedeno rješenje donio je Općinski sud u Osijeku po javnom bilježniku Tatjani Kovačev, pod brojem O- 2085/10, dana 10. lipnja 2019., a u kojem rješenju je kao naknadno pronađena imovina utvrđeno upravo potraživanja koja bi mogla proizaći iz ovdje utuženog Ugovora o kreditu. Navedenim rješenjem naknadno pronađena imovina ostaviteljice uručena je tužitelju, kao zakonskom nasljedniku sinu ostaviteljice. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, budući upravo iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da tužitelj kako korisnik kredita navedeni ugovor s tuženikom sklopio u svojstvu potrošača, jer predmetni ugovor sadrži u cijelosti identične odredbe o načinu promjene kamatne stope i vezivanju glavnice kredita uz CHF, kao i svi ostali potrošački ugovori o kreditu ovdje tuženika, slijedom čega je neupitno kako se i na ovaj postupak s izravnim učinkom protežu utvrđenja iz pravomoćnih presuda u predmetu "Franak". Prigovor zastare je neosnovan, a tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava stajalište Vrhovnog suda RH iz odluke Rev-2245/2017, od 20. ožujka 2018., i Ustavnog suda RH iz odluke U-III-2922/2018., od 20. veljače 2020. Tužitelj smatra da je tuženik, sa pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14. lipnja 2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude prema mišljenju tužitelja teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14. lipnja 2023. Presuda kamata je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa od tada teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata iznosa nastalog (nezakonitim) povećanjem kamatne stope, a navršava se dana 13. lipnja 2019. Prema navedenom stajalištu tužitelja, zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018., a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Konačno, skreće se pozornost na odluku Vrhovnog suda RH, Rev-2245-2017-2, iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanje. Dakle, zastara se smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa člankom 241. i 245. ZOO-a, a do pravomoćne odluke (14. lipnja 2018.) ista je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

4. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2177/2019-11, od 28. studenog 2023., odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-336/2024-2, od 22. svibnja 2024.

5. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o kreditu broj: 528-50-4184027 od 14. lipnja 2007., potvrđen po javnom bilježniku u Osijeku Mirjani Borić 18. lipnja 2007., broj ovjere Ov-20012/07; prijepis knjigovodstvene kartice od 4. ožujka 2019.; preslik zadužnice od 18. lipnja 2007.; suglasnost o zaplijeni plaće od 18. lipnja 2007.; Obavijest o promjenjivoj kamatnoj stopi od 23. listopada 2013.; sudsku praksu; rješenje Javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz osijeka, poslovni broj O-2085/10; UPP/OS-176/10-11, od 10. lipnja 2019., kojim je utvrđeno da naknadno pronađenu imovinu pok. SS čine prava koja mogu proizaći iz Ugovora o kreditu broj: 528-50-4184027 od 14. lipnja 2007., zaključenog s Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB 53056966535, s osnova preplaćenih kamata radi promjene kamatne stope i razlike nastale primjenom valutne klauzule, a nasljednikom je proglašen GS, sin ostaviteljice, ovdje tužitelj; preslik rješenja Porezne uprave, Područni ured Gospić od 27. travnja 2022.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB d.o.o. iz Bilja i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 28. lipnja 2025.; saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 1. prosinca 2025.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Financije LB od 28. lipnja 2025., slijedi da je tužitelj dana 14. lipnja 2007., kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao davateljem kredita – bankom Ugovor o kreditu broj 528-50-4184027. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 13.065,10 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje na način da se dio glavnice u iznosu od 9.468,51 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan dospijeća, a preostali iznos glavnice od 3.596,59 CHF dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama banke. Tužitelj je tijekom cijelog perioda otplate kredita radi promjena kamatne stope platio više na ime obračunate kamate ukupno 1.121,49 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan isplate kredita iznosi 4.951,43 HRK, odnosno što primjenom fiksnog tečaja za EUR od 7,5345 iznosi 657,17 EUR . U periodu otplate kredita kamatna stopa nije nikada bila niža od prvougovorene, pa nije bilo negativnih stavki razlike plaćenih kamata. Tečaj na dan isplate kredita 19.06.2007. godine iznosio je 4,41504. Podatak o datumu isplate kredita utvrdila sam iz dostavljenog mi kontrolnog ispisa korištenja kredita. Tečajna razlika tijekom otplate kredita, uključujući i negativne stavke tečajne razlike, iznosi ukupno 22.025,63 HRK, odnosno 2.923,30 EUR. Samo pozitivne stavke tečajne razlike iznose ukupno 22.035,17 HRK, odnosno 2.924,57 EUR, a samo negativne stavke iznose ukupno 9,54 HRK, odnosno 1,27 EUR. Tijekom otplate kredita tužitelj je radi promjena kamatnih stopa, kamate plato više u ukupnom iznosu od 4.951,43 HRK, odnosno 657,17 EUR. Tečajna razlika tijekom otplate kredita, uključujući samo pozitivne stavke, iznosi ukupno 22.035,17 HRK, odnosno 2.924,57 EUR. Ukupna preplata tužitelja iznosi 26.986,60 HRK, odnosno 3.581,74 EUR.

7. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 9. studenog 2025., na način da potražuje na ime tečajne razlike i razlike u kamatama uključujući negativne stavke tečajne razlike isplatu ukupnog iznosa na ime preplaćenih anuiteta u iznosu od 3.581,74 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Protivi se prigovoru radi prijeboja tuženika za isplatom iznosa od 1,27 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, budući tužitelj traži samo pozitivne razlike.

8. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik po punomoćniku je odustao od saslušanja djelatnika banke AS i javnog bilježnika, te navodi da nije suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka, jer je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a kredit je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja, a prethodno je bilo ugovoreno voljom tužitelja kojem je u više navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i promjene istih u tijeku promjene kredita. Protivio se preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare za preinačeni dio. U odnosu na izračun negativnih razlika, tuženik ističe kako se tužitelju ne može dosuditi ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, a s obzirom na opće pravilo kod vraćanja onoga što je svaka ugovorna strana primila temeljem ništetnog ugovora, odnosno pojedinih odredbi, sukladno članku 323. ZOO-a. Naime, činjenica je da ugovor o kreditu predstavlja cjeloviti ugovorni odnos između parničnih stranaka. Slijedom navedenoga, tuženik ovim putem specificira prigovor radi prijeboja istaknut na pripremnom ročištu te potražuje iznos od 1,27 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 0,52 EUR od dana 01.10.2007. pa do isplate, na iznos od 0,69 EUR od dana 01.11.2007. pa do isplate, na iznos od 0,06 EUR od dana 01.01.2008. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.10.2007. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

9. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a primjedbe punomoćnika tuženika su pravne prirode, te isti nije imao primjedbi na matematički izračun.

10. Sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sukladno članku 190. i članku 191. ZPP-a, budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i budući tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja.

11. U stajalištu Vrhovnog suda RH broj SU-IV-162/2021, od 26. studenog 2021., u točki IV, navodi se kako je u predmetnima koji se odnose na pojedinačne tužbe radi ništetnosti odredba ugovora o kreditu u valuti CHF preinaka tužbenog zahtjeva nakon vještačenja dopuštena, a što je i logično, obzirom da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama u postupku. U suprotnom provođenje financijskih vještačenja ako nakon provedbe istih ne bi postojala mogućnost usklađivanja tužbenih zahtjeva s nalazom vještaka, bi bilo nesvrsishodno. Na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH (2/24) održane 27. svibnja 2024. Su – IV-123/2024-5 zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz isti činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio negdje 2007., na rok otplate od 7 godina, za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe i nije koristio poreznu olakšicu prilikom kupnje istog. U to vrijeme nije bio vlasnik/suvlasnik tvrtke/obrta. Odlučio se za tuženika jer su u toj banci bili ponuđeni najpovoljniji uvjeti kreditiranja iako je obilazio je druge banke. Nije mu bio ponuđen kredit niti u eurima, niti u kunama. U banci mu nisu rekli na koji način se mijenja kamatna stopa, niti o kojim parametrima ovisi, niti su ga upozorili da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu, niti su mu rekli da bi promjena rate mogla biti značajna. U banci su mu rekli da je taj kredit najpovoljniji za njega, no međutim rate su se nakon manje od godinu dana počele znatno povećavati, tako da je sa početnih oko 700,00 kuna rata do kraja otplate narasla skoro duplo, odnosno na oko 1.400,00 kuna. Mislio je da će rata biti onolika kolika je bila na početku i nije shvaćao da je ona vezana za rast tečaja, imao je povjerenja u banku. Kredit je u cijelosti otplatio, na način da je morao podići još jedan kredit kako bi ovaj zatvorio. Kredit je osobno plaćao općom uplatnicom u banci. Nije išao u banku pitati zašto se rata povećava jer je također od drugih osoba koje su podigle kredit u CHF-u, saznao da su svi imali isti problem i da im se rata znatno povećavala i to je bilo tada opće poznato. Pročitao je Ugovor o kreditu prije potpisivanja, neke su mu odredbe bile jasne, no nisu mu sve odredbe bile u potpunosti jasne, a bio je sretan da je uspio dobiti kredit. Nije pitao djelatnika banke da mu pojasni pojedine ugovorne odredbe, niti mu je djelatnik banke čitalo ugovor. Dobio je gotovi, unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu te nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Javni bilježnik mu nije čitao pojedine ugovorne odredbe predmetnog kredita, niti ga je na išta upozoravao, već je samo ovjerio potpis.

13. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice kao uvjerljivom, logičnom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

14. Člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe, te da nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, to je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.

15. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

17. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014.), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

20. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

21. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

22. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

23. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Prigovor tuženika promašene aktivne legitimacije je neosnovan, jer je nesporno da je tužitelj po utuženom kreditu bio sudužnik, a kao dužnik se formalno vodila njegova majka, sada pok. SS, no isti kredit je samo formalno podignut na ime i prezime majke, međutim sve rate kredita je otplatio upravo GS, na čije ime glasi i ostala dokumentacija predana uz tužbu, a tužitelj je zakonski nasljednik sada pok. SS sukladno rješenju o nasljeđivanju naknadno pronađene imovine, koje rješenje je donio Općinski sud u Osijeku po javnom bilježniku Tatjani Kovačev, pod brojem O-2085/10, dana 10. lipnja 2019., a u kojem rješenju je kao naknadno pronađena imovina utvrđeno upravo potraživanja koja bi mogla proizaći iz ovdje utuženog Ugovora o kreditu.

25. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je sada pok. SS kao korisnik kredita i tužitelj kao sudužnik kredita broj: 528-50-4184027, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu dana 14. lipnja 2007., na iznos od 13.065,10 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja, na rok vraćanja od 84 mjeseca, a na dan isplate kredita 19. lipnja 2007., tečaj CHF-a je iznosio 4,41504 kuna za jedan CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Kredit je u cijelosti otplaćen u lipnju 2014.

26. Budući su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

27. Tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno kako u predmetnom ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri metodologija promjene kamatne stope, a niti je tužitelj s tuženikom pregovarao o promjeni kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, pa slijedom navedenog kamatna stopa nije određena, niti odrediva, što odredbu o ugovornoj kamati iz članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 528- 50-4184027 od 14. lipnja 2007., osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope od 5,20% godišnje, određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu čini ništetnom, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba sukladno članku 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

28. Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

29. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

30. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

31. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja sud smatra osnovanim za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 528-50-4184027, sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika, dana 14. lipnja 2007., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve pobliže opisano pod I/izreke presude stoga odluka kao pod I/izreke.

32. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 3.581,74 eura, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope u ukupnom iznosu od 657,17 eura, kao i pozitivne tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita u ukupnom iznosu od 2.924,57 eura, a koji iznosi su utvrđeni provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

33. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

34. Tuženik je po punomoćniku, u postupku istaknuo prigovor radi prebijanja, a koji je uskladio nakon provedenog vještačenja. Navedeni prigovor tuženika, sud smatra neosnovanim u cijelosti. Naime, u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove u smislu odredbi članka 1111. stavak 1., u svezi stavka 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečega što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi djelomične ništetnosti odredbe ugovora, niti postoji konkretna tražbina tuženika s osnove naknade štete, budući je člankom 323. stavak 2. ZOO-a, propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. Kako je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe na strani tuženika, a ne na strani tužitelja, pa stoga tužitelj ne može niti odgovarati za štetu, a tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu ne može osnovano potraživati štetu. Naime, tužitelj je otplaćivao kredit u određenim iznosima na način kako ga je tuženik pozivao, što znači da određenog dana tuženiku nije platio manji novčani iznos rate, već onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao. Slijedom navedenog, utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju s osnove preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1,27 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, odnosno za razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

36. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 23. ožujka 2023., 8. siječnja 2025., 11. studenog 2025., i 1. prosinca 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, sastav obrazloženih podneska od 30. listopada 2020., 10. ožujka 2023., 10. studenog 2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 400,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.400,00 eura, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

37. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 27. prosinca 2022., i 10. travnja 2025., u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, uz pripadajući PDV od 25%, kao i trošak Izvješća stranci po presudi u iznosu od 50,00 eura, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao ni trošak pristupa na ročište za objavu, u iznosu od 125,00 eura s uračunatim PDV-om od 25%, budući tužitelj nije pristupio na isto, stoga odluka kao pod V/izreke presude.

U Osijeku, dana 15. prosinca 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika