REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6460/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 10. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. prosinca 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 5102351018 sklopljenog između tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, dana 19. travnja 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, koja je sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Naknada: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50% naknade na iznos kredita... ...Za slučaj prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke..”.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita 201,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 19. travnja 2005. do 31. prosinca 2007. u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita 227,52 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 500,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 15. prosinca 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 19. travnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 5102351018 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita 21.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, s redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,49% godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Povrat kredita ugovoren je u 180 mjesečnih anuiteta, a mjesečni anuitet prema ugovoru je iznosio 174,46 CHF, plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika, koji kredit je tužitelj 2012. prijevremeno otplatio. Navedenim Ugovorom o kreditu također je u predviđeno da naknade za obradu i zatvaranje kredita, te svi eventualni budući, neodređeni, troškovi padaju na teret potrošača, ali iz ugovornih odredbi nije jasno niti odredivo u kojem iznosu i iz kojih razloga potrošač navedene dodatne neodređene i neodredive troškove i naknade ima snositi. O navedenim odredbama ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, jer je kreditor u naprijed sastavio ugovor, koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja. U članku 10. Ugovora o kreditu, stoji: Naknada: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50% naknade na iznos kredita... ... Za slučaj prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Na ime naknade za obradu kredita tužitelju je tuženik odmah naplatio 1.517,42 kn 19. travnja 2005., a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tužitelju je tuženik naplatio 1.714,28 kn, 15. ožujka 2012. Ističe da je tuženik sastavio obrazac ugovora u kojem su već bile navedene citirane odredbe o naknadama i troškovima, o kojim odredbama se uopće nije pregovaralo. Tuženik je u Ugovoru naveo da će naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, pa s obzirom da Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, proizlazi da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga je ta odredba nepoštena, jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je kao takva ništetna. Stoga ustaje tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu, te naloži tuženiku da mu isplati 201,40 EUR s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva, te 227,52 EUR s osnova ništetne odredbe o naknadi za prijevremeni povrat kredita uvećano za zateznu kamatu i troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Osporava tužitelju status potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tužitelj je bio upoznat s obvezom plaćanja naknade i njezinom visinom. Ističe da ta odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ističe prigovor zastare. Osporava tijek zateznih kamata, a visinu tužbenog zahtjeva čini nespornom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 19. travnja 2005. (stranica 6-11 spisa), pregled prometa po kreditu (stranica 12-14 spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 19. travnja 2005. (stranica 15 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (stranica 57-58 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 5102351018 19. travnja 2005. za kredit u visini 21.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti,

- da je rok otplate kredita je određen na 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 174,46 CHF,

- da je čl. 10. navedenog Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, a za slučaj prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke,

- da je tuženik 19. travnja 2005. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1.517,42 kn, sada 201,40 EUR, a 15. ožujka 2012. naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 1.714,28 kn, sada 227,52 EUR, koja visina među strankama nije sporna.

6. Prijeporno je:

- status potrošača tužitelja,

- je li ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 5102351018 od 19. travnja 2005. u kojom je ugovorena naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,5% iznosa kredita, te naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita sukladno važećim odlukama tuženika,

- pa posljedično tomu, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju stečeno bez osnove,

- osnovanost tužbenog zahtjeva,

- kao i je li potraživanje tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka ne primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, budući nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, 10. siječnja 2003., već se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o naknadi za obradu kredita treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je dizao kredit kod tuženika 2005. radi adaptacije stana. Sjeća se da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, kao i izlaznoj naknadi, bila jednostavno uvjet ugovora o kojem se nije moglo pregovarati. Naime, da je nije platio, ne bi mogao dobiti kredit i uopće nije bio u poziciji da bi pregovarao o bilo kojoj ugovornoj odredbi. Stan je adaptirao s tim kreditom i otplatio ga, a u njemu je živio sa obitelji i nije bio predmetom najma. Po zanimanju je dočasnik Hrvatske vojske i nije imao trgovačko društvo ili obrt u svom vlasništvu.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju prijepornu ugovornu odredb.

10. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te da s tužiteljem nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini ugovorenih naknada budući da su iste bile određena od strane tuženika.

11. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 10. kojom je ugovorena naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,5% iznosa kredita, te naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita sukladno važećim odlukama tuženika. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da su navedene odredbe bile uvjet ugovora o kojem se nije moglo pregovarati jer da nije platio naknadu za obradu zahtjeva, ne bi mogao dobiti kredit i uopće nije bio u poziciji da bi pregovarao o bilo kojoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o odredbi o tzv. izlaznoj naknadi.

15. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima ugovora.

16. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 10. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je on obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

17. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

18. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

19. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i za prijevremenu otplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

22. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

23. Sud je na pripremnom ročištu održanom 2. lipnja 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 428,92 EUR budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu 1.428,92 EUR. Tužitelj je, pored zahtjeva za isplatu iznosa 428,92 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom čl. 10. Ugovora o kreditu, a radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već je za istu mjerodavna vrijednost zahtjeva za isplatu, sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 428,92 EUR jer je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (428,92 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 50 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 2.6.2025. i 10.11.2025.(Tbr 9. toč. 1. OT 100 bodova), sastava podnesaka od 14.1.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 50 bodova), odnosno ukupno 200 bodova ili 400,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 100,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 500,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

26. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 15. prosinca 2025. do isplate.

27. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 15. prosinca 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika