Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1089/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Milanoviću, odvjetnik u Umagu, protiv tuženika KŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Valentinu Vižintinu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 73 P-433/2016-61 od 3. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 73 P-433/2016-61 od 3. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.000,00 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. veljače 2012. do isplate. Također je u istoj točki izreke prvostupanjski sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.201,83 eura s pripadajućim zateznim kamatama od presuđena do isplate. U točki II. izreke prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 210,00 eura sa zateznim kamatama na taj iznos. Konačno, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude, i to u dijelu pod točkama I. i III. izreke, tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjski presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine u pobijanom dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 12.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. veljače 2012. do isplate.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da su parnične stranke bili prijatelji među kojima je postojao odnos povjerenja,

- da su tužitelj i tuženik usmeno dogovorili prodaju tartufa čime se tužitelj obvezao tuženiku prodati tartufe, a tuženik za iste platiti ugovorenu cijenu,

- da je temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora tijekom studenog i prosinca 2010. bilo nekoliko uzastopnih isporuka tartufa koje je tuženik djelomično platio,

- da tuženik nije platio 6 kg isporučenih tartufa koje je obećao platiti u roku od 60 dana, dok je u prosincu 2011. preuzeo 3 kg tartufa, koje je za njega preuzela supruga, što tuženik također nije naknadno platio, sukladno dogovoru stranaka,

- da se u predmetnom slučaju radilo o bijelim tartufima I. klase, a također je bilo i tzv. „Joker“ tartufa (bijeli tartufi ekstra klase težine preko 10 dekagrama),

- da je ugovorena cijena predmetnih tartufa 2010. bila 1.000,00 eura za kilogram, a 2011. ugovorena cijena je bila 2.000,00 eura za kilogram,

- da tuženik za kupljene, a neplaćene tartufe duguje tužitelju kupoprodajnu cijenu u iznosu od ukupno 12.000,00 eura od čega 6.000,00 eura za tartufe isporučene 2010. (6,00 kg × 1.000,00 eura = 6.000,00 eura) i 6.000,00 eura za tartufe isporučene 2011. (3,00 kg × 2.000,00 eura = 6.000,00 eura).

8. Slijedom ovako utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud zaključio kako su u predmetnom slučaju tužitelj i tuženik sklopili kupoprodajni ugovor kojim se tužitelj obvezao tuženiku prodati tartufe, a tuženik se obvezao platiti ugovorenu cijenu tartufa u naknadnom roku. Međutim, tuženik da nije, u ugovorenom roku, platio sve kupljene tartufe zbog čega duguje tužitelju 12.000,00 eura na ime isporučenih, a neplaćenih tartufa.

9. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

10. Tuženik u žalbi u bitnome osporava da bi prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje prvenstveno u pogledu količine, kvalitete i cijene tartufa. Ujedno navodi da se prvostupanjski sud nije očitovao prigovoru promašene pasivne legitimacije.

11. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da tuženik duguje tužitelju 12.000,00 eura na ime isporučenih, a neplaćenih tartufa temeljem kupoprodajnog ugovora, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. U hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka i stranaka, a što je bilo od posebnog značenja u predmetnom slučaju, dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila, eventualno, moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koje govore u prilog tuženika nije prema tome dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza. Dakle, u zaključku je za reći kako je prvostupanjski sud zaista dostatno i logički obrazložio svoju pobijanu odluku, a koje obrazloženje nalazi uporište u izvedenim dokazima. Zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj se posebno upućuju na odlomke od 7. do 13. te 16. - 19. obrazloženja prvostupanjske presude u kojima je prvostupanjski sud izvršio analizu izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka i parničnih stranka te na temelju tako izvedenih dokaza zaključio da su parnične stranke sklopile usmeni ugovor o kupoprodaji tartufa te da tuženik nije platio dio isporučenih tartufa u vrijednosti od 12.000,00 eura.

13. Posebno je za istaknuti kako je sam tuženik u svom iskazu naveo da je imao obrt za trgovinu tartufima. Također je naveo da je bio prijatelj s tužiteljem i da je poslovao s njim te da se nalazio s tužiteljem u proljeće 2012.

Iz ovih tvrdnji samog tuženika i ovaj drugostupanjski sud, a uzimajući ih u kontekstu drugih izvedenih dokaza (posebno iskaza svjedoka SŽ, OŽ i ĆŽ), a sve u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, zaključuje kako je tuženik, temeljem usmenog kupoprodajnog ugovora, kupio od tužitelja predmetne tartufe koje nije platio zloupotrebljavajući tužiteljevo povjerenje stečeno na temelju prijašnjih kupoprodaja i prijateljskog odnosa.

Također iz iskaza tuženika proizlazi kako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su kupoprodajni ugovor o kupnji tartufa sklopili tužitelj i tuženik, a ne obrt tuženika. Naime, kako proizlazi iz iskaza tuženika, da je kupac tartufa bio obrt, onda bi to trebalo biti evidentirano u izvješću obrta. Međutim, kako tuženik nije u spis dostavio izviješće obrta iz kojeg bi proizlazilo da je kupac obrt, evidentno je kupac bio tuženik, kao fizička osoba, a ne njegov obrt. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u prosincu 2011. supruga tuženika preuzela tartufe u ime i za račun tuženika, a ne u svoje osobno ime. Stoga je istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud i obrazložio u odlomku 13. obrazloženja pobijane presude.

U pogledu vrste i kvalitete predmetnih tartufa, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da radilo o bijelim tartufima I. klase i ekstra klase (tzv. Joker tartufima) zbog čega je tuženik i plaćao veći cijenu.

U pogledu kupoprodajne cijene, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da bi pravu cijenu tartufa koja se plaćala na tržištu bilo moguće utvrditi knjigovodstvenim vještačenjem poslovnih knjiga subjekata koji su otkupljivali tartufe u tom razdoblju, a koji su poslovna tajna, dakle s nerazmjernim teškoćama. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka koji je naveo da je cijena tartufa 2010. i 2011. bila jednaka i iznosila 2.000,00 EUR/kg za tartufe I. klase, kao i iskaze tužitelja i svjedoka koji su naveli da se cijena tartufa u 2010. kretala oko 1.000,00 EUR/kg, a 2011. oko 2.000,00 EUR/kg te da se uvijek radilo o bijelim tartufima ekstra i I. klase, utvrdio da bi cijena isporučenih tartufa u 2010. od 6 kg iznosila 6.000,00 EUR, a cijena 3 kg tartufa isporučenih u 2011. 6.000,00 EUR, a ovo su suglasju s odredbom članka 223. stavak 1. ZPP-a. S druge pak, strane tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao svoju suprotnu tvrdnju da je cijena tartufa u tom razdoblju bila niža.

14. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da činjenica da tužitelj za studeni i prosinca 2010. nije imao dozvolu Hrvatskih šuma d.o.o. za skupljene tartufa ne oslobađa tuženika ugovorne odgovornosti za isplatu kupoprodajne cijene za kupljene i preuzete tartufe,

Naime, odredbom članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO) propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Odredbom članka 440. stavak 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju uzastopnih isporuka kupac dužan isplatiti cijenu za svaku isporuku u času njezina preuzimanja, osim ako je što drugo ugovoreno ili proizlazi iz okolnosti posla. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženik dužan platiti kupoprodajnu cijenu predmetnih tartufa. Eventualna prekršajna odgovornost tužitelja zbog neposjedovanja dozvole za skupljanje tartufa ili pak kaznena odgovornost, na koju se poziva tuženik, nisu predmet parničnog postupka radi ispunjenja kupoprodajnog ugovora isplatom kupoprodajne cijene za kupljene i preuzete tartufe. Posebno je za navesti kako tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da predmetni tartufi potječu s područja državnih šuma kojima upravljaju Hrvatske šume d.o.o. da bi tužitelju bila potrebna dozvola za skupljanje tartufa u tim šumama.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud temeljem iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja utvrdio kako tužitelj nije preprodavao tartufe, već je tužitelj predao tuženiku tartufe svojih prijatelja u njihovo ime i za njihovo račun, a kako tuženik njemu nije platio tartufe u ime i za račun njegovih prijatelja, tužitelj je kupoprodajnu cijenu tartufa sam platio prijateljima. Plaćanjem prijateljima tužitelj e stupio u njihov pravni položaj te je time izvršena cesija – promjena na stani vjerovnika (prodavatelja u pogledu isplate kupoprodajne cijene). Sukladno odredbi članka 80. ZOO-a ustup tražbine (cesija) je prijenos otuđive tražbine od dosadašnjeg vjerovnika na novog vjerovnika, a dužnik i tražbina ostaju isti. Sukladno odredbi članka 82. ZOO-a pristanak dužnika na ustupanje nije potreban. Isto tako ni obavijest dužnika nije uvjet za valjanost ugovora o ustupu tražbine. Obavijest dužnika bitna je za odnos između cedenta, cesionara i dužnika. Stoga je ugovor o prijenosu tražbine perfektan u trenutku sklapanja ugovora o cesiji. Obavijest o izvršenom ustupanju nije bitna za valjanost ugovora o cesiji, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1559/01 od 12. rujna 2001.

17. Odredbom članka 225. ZPP-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako prvostupanjski sud pravilno utvrđuje obveza tuženika za isplatu kupoprodajne cijene odnosi se na tartufe prodane u studenom i prosincu 2010. te prosincu 2011. za koje je tuženik tužitelju obećao platiti naknadno, i to za tartufe prodane 2010. do kraja siječnja 2011., a za tartufe prodane 2011. do kraja siječnja 2012. Kako je tužba podnesena 18. siječnja 2016., pravilno prvostupanjski sud zaključio da je neosnovan istaknuti prigovor zastare jer je tužba podnesena unutar roka od pet godina propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

18. Odluka o parničnom trošku iz točke I. i III. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a.

19. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 11. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović