Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-411/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja BM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 4. studenog 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja i zamjenica punomoćnika stranaka, 15. prosinca 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5302322220 od 29.12.2008. sklopljenog između tužitelja LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,89 % (slovima: dva cijela osamdesetdevet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta'', te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 191,78 EUR (sto devedeset jedan euro i sedamdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. prosinca 2008. do isplate, po stopama propisanim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 256,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. prosinca 2025. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. rujna 2024. podnio tužbu protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. radi utvrđenja i isplate, u kojoj je naveo da je s tuženikom 29.12.2008. zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 5302322220, kojim mu je tuženik odobrio potrošački kredit u iznosu od 50.000,00 kn. U članku 6. Ugovora o kreditu broj 5302322220 od 29.12.2008. ugovoreno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,89% od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta. Uzevši u obzir da mu je odobren nenamjenski kredit u iznosu od 50.000,00 kn, za zaključit i je da su mu prije isplate kredita odbijeni troškovi obrade u iznosu od 1.445,00 kn što je protuvrijednost od 191,78 EUR, a navedeno proizlazi iz otplatne tablice za kredit broj 5302322220 od 29.12.2008. gdje su odbijeni troškovi obrade kredita u iznosu od 1.445,00 kn.Tvrdi da mu je člankom 6. Ugovora o kreditu tuženik nametnuo obvezu plaćanja troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,89% od iznosa odobrenog kredita te da je navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita bez da se istovremeno precizno odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu kredita, ništetna i da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. Nadalje je naveo da ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.99. i 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Naveo je da je isto protivno i načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl.4. Zakona o obveznim odnosima, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Tvrdi da, s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji on kao potrošač nije mogao utjecati, je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna. Ukazao je na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Nadalje je naveo da je odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Pozvao se i na odredbu čl.324. istog Zakona te da ga je tuženik protivno odredbi čl.99. i 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te čl.4. Zakona o obveznim odnosima, člankom 6. Ugovora o kreditu ga je obvezao na plaćanje protuzakonite naknade i traži da sud uz utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl.6. Ugovora o kreditu, obveže tuženika na vraćanje iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 1.445,00 kn, odnosno protuvrijednost u iznosu od 191,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega je osporava u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je da je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 17.rujna 2024. te stoga prigovara zastari utuženog iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05-136/21) ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Nadalje je na naveo da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,89% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje je naveo da je za utvrđenje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl.96. ZZP -a tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva te da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti odnosno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Naveo je da je člankom 6. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 2,89% od iznosa kredita. Tvrdi da je navedena odredba jasna i lako uočljiva i lako razumljiva te da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Glede navoda tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, naveo je da tužitelj tu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom, niti dokazao da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Pozvao se na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, odredbu čl.99. Zakona o zaštiti potrošača, te naveo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita . Naveo je da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini i predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Na pripremnom ročištu održanom 10. rujna 2025. tuženik je izjavio da ne spori iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i datum plaćanja iste.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu, i to Ugovor broj: 5302322220 od 29.12.2008. (stranice 8-9 spisa), Otplatnu tablicu od 24.12.2008. (stranice 10-12 spisa), Analizu otplate kredita od 23.4.2024. (stranice 13-17 spisa).

Saslušan je i tužitelj kao stranka.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl.6. Ugovora o kreditu broj: 5302322220 sklopljenog između stranaka 29. prosinca 2008. kojom je ugovoreno naplaćivanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,89 % od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao i datum plaćanja (naplaćivanja) predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Sporno je, u bitnome, je li sporna ugovorna odredba čl.6. Ugovora o kreditu ništetna, odnosno nepoštena i nedopuštena te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li se o istoj pojedinačno pregovaralo. Dakle sporna je osnova tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora broj : 5302300000 o dugoročnom nenamjenskom kreditu klijentima banke ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisane su pos ljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. Dakle, između nije bilo sporno da su tužitelj i tuženik sklopili predmetni Ugovor broj: 5302300000 o dugoročnom nenamjenskom kreditu klijentima banke o kreditu 29. prosinca 2008. kojim je tuženik odobrio tužitelju dugoročni nenamjenski kredit u iznosu od 50.000,00 kn, uz promjenjivu kamatnu stopu, s rokom otplate 84 mjeseci, a navedeno proizlazi i iz Ugovora broj: 5302322220 (stranica 8-9 spisa). Nije sporno niti da je u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,89 % od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta te da je ista naplaćena tužitelju 29. prosinca 2008. prilikom isplate/korištenja u iznosu od 1.445,00 kn od iznosa kredita. Navedeno proizlazi i iz otplatne tablice (stranica 10-12 spisa spisa).

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s bankom o odredbi čl.6. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da mora platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 2,89%. Razgovarao je samo o visini kredita i može li dobiti kredit. Išao je kod javnog bilježnika gdje se to nije čitalo i tamo su potpisali svaku stranicu ugovora i na kraju. Nije mu objašnjeno na što se odnosi ta naknada. Nije imao mogućnost utjecati na bilo koju ugovornu odredbu. Nije pročitao ugovor o kreditu. U banci je razgovarao samo o iznosu kredita i da će mu iz banke javiti da ide kod javnog bilježnika. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva.

10. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i analizirajući iskaz tužitelja sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužitelj nije pregovarao o spornim dijelovima odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i da tuženik nije tužitelja, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i na što se uopće ta naknada odnosi, kao niti relaciju odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i zašto bi baš tužitelj kao potrošač trebao snositi tu naknadu. Tužitelju kao potrošaču u smislu odredbi ZZP/07 nije objašnjena niti svrha te naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 2,89% (1.445,00 kn) od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog (odobrenog) iznosa kredita. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik, koji je sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od iznosa kredita ugovorene visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva, što rezultira time da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Valja reći i da prema stajalištu suda sporna odredba čl. 6 Ugovora o kreditu nije niti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe je sud utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, koja je time sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).Tuženik je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu o pravu na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, i prema stajalištu suda tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja te naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,89 % iznosa kredita, koju je naplatio 29. prosinca 2008. u iznosu od 1.445,00 kuna. Osim što u čl. 6. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, odnosno naknadom za obradu kreditnog zahtjeva te je sud utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju naplaćeni iznos po tom osnovu od 1.445,00 kuna, odnosno 191,78 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije iz Zakona o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( NN broj 57/22,88/22), i to temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 35/05,41/08), u vezi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, sa zatraženom zateznom kamatom primjenom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od dana nakon dana naplate predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva ( naplaćena 29. prosinca 2008.) sukladno odredbi čl.1115. Zakona o obveznim odnosima, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . Zakona o obveznim odnosima i njezinim izmjenama.

11. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

12. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife, u zatraženom iznosu od 62,50 EUR, kao i trošak sastava obrazloženog podneska od 16.6.2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu u iznosu od 62,50 EUR, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife, te trošak zastupanja na ročištima održanim 10.9.2025. i 4.11.2025. u iznosu od 62,50 EUR, za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužitelju je priznato 250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR, dok mu nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, s obzirom da tužitelj zahtjev za naknadu tog troška nije postavio određeno po osnovi i visini, a što je dužan sukladno odredbi čl.164.st.1. i 2. ZPP -a. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 256,64 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 15. prosinca 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu