Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-390/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu u tužitelja RZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Bruno Čer, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Petri Vatavuk, radi utvrđenja isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 9.12.2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjeniku punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 15. prosinca 2025. u prisutnosti pun. tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9011658375 od 11. 7. 2006. sklopljenoga između tužitelja RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, odredba članka 7. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja'', odredba članka 12.9. u dijelu teksta ''Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF'' te u tome dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 025356977325 isplatiti tužiteljici RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 3.008,10 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku

na iznos od 7,48 EUR od 30. 9. 2009.

na iznos od 13,05 EUR od 31. 10. 2009.

na iznos od 11,18 EUR od 30. 11. 2009.

na iznos od 14,69 EUR od 31. 12. 2009.

na iznos od 17,50 EUR od 31. 1. 2010.

na iznos od 21,51 EUR od 28. 2. 2010.

na iznos od 20,59 EUR od 31. 3. 2010.

na iznos od 26,02 EUR od 30. 4. 2010.

na iznos od 24,99 EUR od 31. 5. 2010.

na iznos od 27,00 EUR od 30. 6. 2010.

na iznos od 44,38 EUR od 31. 7. 2010.

na iznos od 40,80 EUR od 31. 8. 2010.

na iznos od 51,73 EUR od 30. 9. 2010.

na iznos od 47,96 EUR od 31. 10. 2010.

na iznos od 41,88 EUR od 30. 11. 2010.

na iznos od 54,70 EUR od 31. 12. 2010.

na iznos od 71,01 EUR od 31. 1. 2011.

na iznos od 59,46 EUR od 28. 2. 2011.

na iznos od 63,51 EUR od 31. 3. 2011.

na iznos od 58,36 EUR od 30. 4. 2011.

na iznos od 59,28 EUR od 31. 5. 2011.

na iznos od 81,14 EUR od 30. 6. 2011.

na iznos od 83,27 EUR od 31. 7. 2011.

na iznos od 101,54 EUR od 31. 8.2011.

na iznos od 92,16 EUR od 30. 9. 2011.

na iznos od 82,07 EUR od 31. 10. 2011.

na iznos od 80,78 EUR od 30. 11. 2011.

na iznos od 79,99 EUR od 31. 12. 2011.

na iznos od 84,89 EUR od 31. 1. 2012.

na iznos od 89,16 EUR od 29. 2. 2012.

na iznos od 89,73 EUR od 31. 3. 2012.

na iznos od 86,78 EUR od 30. 4. 2012.

na iznos od 88,77 EUR od 31. 5. 2012.

na iznos do 90,14 EUR od 30. 6. 2012.

na iznos od 87,84 EUR od 31. 7. 2012.

na iznos od 88,45 EUR od 31. 8. 2012.

na iznos od 86,73 EUR od 30. 9. 2012.

na iznos od 83,01 EUR od 31. 10. 2012.

na iznos od 86,97 EUR od 30. 11. 2012.

na iznos od 88,97 EUR od 31. 12. 2012.

na iznos od 87,54 EUR od 31. 1. 2013.

na iznos do 80,06 EUR od 28. 2. 2013.

na iznos od 86,41 EUR od 31. 3. 2013.

na iznos od 86,97 EUR od 30. 4. 2013.

na iznos od 84,48 EUR od 31. 5. 2013.

na iznos od 76,73 EUR od 30. 6. 2013.

na iznos od 76,54 EUR od 31. 7. 2013.,

do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, od 30. 12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 025356977325 isplatiti tužiteljici RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.575,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja tj. od 15. prosinca 2025., pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj RZ (dalje: tužitelj), u tužbi navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, dana 11. 07. 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011658375 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 25.750,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

1.1. Tuženik je prilikom sklapanja gore navedenog Ugovora o kreditu koristio nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da prije toga nije korisniku kredita, ovdje tužitelju, pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Da tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

1.2. Banke su kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule. Banke, pa tako i tuženik, su imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome su potrošače poticale na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tuženik je svjesno o svemu navedenom propustio informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

1.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.4.2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 3.10.2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača te da su odredbe ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica (švicarski franak) nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne.

1.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u konačnici presudu poslovni broj Rev- 2211/2018 od 3.9.2019., a kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, a između ostalog i tuženika.

1.5. Tako se u gore navedenim presudama jasno i pravomoćno utvrdilo da su:

- tuženici u spornom razdoblju povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (do 6.8.2007.), a od 7.8.2007. - 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- odredbe tuženika o valutnoj klauzuli su bile nerazumljive te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer im na valjan način nisu objašnjene posljedice i doseg takvih odredbi po klijente kao potrošače,

- banke su u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima propustile dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama u trenutku pregovora i sklapanja predmetnih Ugovora,

- banke su kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule,

- banke su imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome su potrošače poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima,

- banke su svjesno o svemu tome propustile informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

1.6. Navodi da sve opisane povrede u postupanju tuženika prilikom i prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu postojala su i u ugovornom odnosu između tuženika, kao trgovca, i tužitelja, kao potrošača. Sva gore opisana utvrđenja iz kolektivnog spora udruge Potrošač protiv banaka, temeljem čanka 118. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čanka 106. st. 1. istoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi restitucije koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.7. Drugim riječima, utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je kao prethodno pitanje u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a riješeno u gore spomenutom kolektivnom sporu, te je stajalište tužitelja, da se ima direktno primijeniti i na ovaj spor.

1.8. Tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-3142/2018 od 19.3.2019.

1.9. S obzirom na navedeno, tužitelj od tuženika, potražuje isplatu iznosa s osnova preplaćenih iznosa kredita, radi nezakonite i ništetno ugovorene valutne klauzule, u visini od ukupno 2.600,00 EUR / 19.589,70 kn, a na koji iznos treba dodati i zateznu kamatu.

1.10. Radi toga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje.Tužitelj i tuženik su dana 11.7.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011658375 (Ugovor o kreditu). Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

2.1. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH)n apresudi poslovni broj Rev-x 183/11-2. Primjenom relevantnih odredba Zakona te ustaljene sudske prakse i stajalište VSRH potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo budući da zastari rok od 5 godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu te se poziva na odredbu čl. 226. 241. ZOO-a.

2.2. Zaključno, predmetno potraživanje tužitelja je zastarjelo.

2.3. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. (Odluka VTSRH poslov. br. Pž-6632/17).

2.4. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. 4

2.5. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu.

2.6. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora.

2.7. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž- 6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P- 1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

2.8. Tuženik navodi da je kredit zatvoren dana 18.7.2013., ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao.

2.9. Tuženik se poziva na odredbu članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009.,

2.10. S obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2013., ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana.

2.11. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje kako slijedi; Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito.

2.12. Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije.

2.13. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž- 6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Da je u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, anuiteti su izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

2.14. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.15. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu, a vezano za odredbu čl. 12. točka 9. Ugovora.

2.16. Kod donošenja odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana.

2.17. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.

2.18. Tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK.

2.19. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

2.20. Tuženik se protivi dostavljenom izračunu i predloženom dokazu provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2.21. Predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika, te se poziva na Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“. Također, u presudi P-1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“

2.22. Nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

2.23. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U svrhu dokaza pročitana je tužba, ugovor o kreditu broj 9011658375 od 11. 7. 2006., saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, uvid u citirane sudske odluke; preslika Ugovora o kreditu; otplatni plan, pregled uplata po kreditu, knjigovodstvena kartica; financijsko–knjigovodstveno vještačenje na okolnost koliko je tužitelj više platio tuženiku s osnova rasta tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen tužitelju; tuženik je tužitelju kredit isplatio dana 11. 7. 2006. po tečaju 1 CHF = 4,627280 kuna, ukoliko je navedeni podatak sporan tada pribava podataka od tuženika kojeg dana i po kojem tečaju je isplaćen kredit, odgovor na tužbu, Priopćenje Hrvatske narodne banke - Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak", podnesci stranaka, rješenje Općinskog suda u Koprivnici P-390/2023-4 od 05. siječnja 2024.

4.Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-390/2023- 6 od 9. travnja 2025. odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti.

5. Na temelju analize izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 7. i čl. 8. ZPP-a, sud je presudio kao u izreci presude.

6. U ovom postupku predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od broj 9011658375 od 11.7.2026. sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora i to odredbi Ugovora u dijelu koja je vezana uz isplatu anuiteta za CHF.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor) od broj broj 9011658375 od 11.7.2026.. (list 7-12) koji je solemniziran po javnom bilježniku Ljubici Papac 12.7.2006. broj OU-359/2006 kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje novčani iznos od 25.756,63 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.), te je ugovoreno u čl. 7. da će se otplata predmetnog kredita izvršiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja. Ugovorena je kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odredbi banke o kreditiranju građana, a koja u vrijeme zaključenja ovog Ugovora iznosi 5,50 % (čl. 4). Potpisom ovog ugovora korisnik kredita solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (čl. 12. točka 9.).

8. Nesporno je da je rok otplate kredita 84 mjeseci, jednakih mjesečnih anuiteta, računajući od dana prijenosa kredita u otplati, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kreditora u otplatu, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev do dana dospijeća prvog anuiteta. (čl. 7.)

9. Ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na tužbu za utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a iako je kredit otplaćen u cijelosti.

10. Između stranaka sporno je da li su u ovom konkretnom slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za CHF protivne pozitivnim propisima RH odnosno jesu li iste ništetne a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike visine anuiteta zbog koje je došlo do promjena tečaja u odnosu na HRK.

11. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ni štetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Ugovor o kreditu broj 9011658375 od 11.7.2026. na pitanje ništetnosti primjenjuju se odredbe o Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03).

13. Odredbom čl. 81. st. 2 i 3. ZZP-a, tada važećeg u sklapanju Ugovora bilo je propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

14. Odredbom č. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 97/07) uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima.

15. U čl. 97. ZPP-a (NN 79/07) određuje pojedine Ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim.

16. Ugovore odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u ovom konkretnom slučaju.

17. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03), "potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

18. Iskazom tužitelja na ročištu dana 9. 122025. utvrđeno je da je kredit realiziran za kupnju automobila u Auto kući u [adresa] za osobne potrebe gdje joj je dano do znanja da za vozilo marke Volkswagen golf imaju liniju sa bankom PBZ. Prije tog kredita nije bila klijent tuženika. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nikada za drugu namjenu osim za osobnu svrhu predmetno vozilo nije korišteno.

19. Uvidom u priloženi Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila broj 9011658375 od 11.7.2026. utvrđeno je da u čl. 2. Ugovora, namjena kredita bila kupnja vozila. U stavku 2. točka 2. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita obvezuje se sredstva kredita koristi za ugovorenu naredbu. Banka ima pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita. Ugovoreno je i osiguranje vraćanja kredita čl. 8.

20. Sud je zaključio da su tužitelj, kao fizička osoba, i tuženik zaključili potrošački Ugovor, a koji je tužitelj realizirao u svrhu kupnje osobnog vozila, za osobne potrebe, dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno, odnosno nije dokazao da bi tužitelj sklopio Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, odnosno da nema status potrošača.

21. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u gore navedenom dijelu.

22. Iz sadržaja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. proizlazi da je u tužbi udruge Potrošač-Hrvatski savez udruge za zaštite potrošača protiv 8 poslovnih banaka, među kojima je i tuženik odlučeno na način kako je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača Korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 77/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. u navedenom dijelu potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.

24. Ovaj sud je vezan za utvrđenje sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača sukladno odredbi čl. 502.c. U navedenim presudama je utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) iste su ništetne.

25. Sukladno odredbi čl. 138a Zakona o Zaštiti potrošača Narodne Novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 odnosno odredbi (čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine 41/14). Predmetne presude obvezujuće su u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu kaluzulu u CHF.

26. Tužitelj u svome iskazu navodi da kad je došla u banku da ju je dočekao gotovo ugovor na čiji sadržaj nije mogla utjecati. Sud doznaj da prije potpisivanja Ugovor o kreditu nije dobila nikakva objašnjenja bilo za kamatu kao ni za mogući rizik u CHF. Ne sjeća se s obzirom na protek vremena da li je ugovor pročitala, bila je kod javnog bilježnika Ljubice Papac te se ne sjeća da li te 2006. joj je bilo što rečeno od javnog bilježnika Početna rata bila je 1.700,00 kn sve do 2.400,00 kn. Navodi da ne bi realizirala takvu vrstu kredita da je znala da će doći do takvog povećanja. Otplata kredita vozila se na način da se tužiteljici ustezalo od plaće. Sud doznaje da je kredit otplaćen.

27. Razgledavanjem Ugovora 9011658375 od 11.7.2026. (list 7-12) godine utvrđeno je da je riječ o tipskom Ugovoru koji je u naprijed sastavljen.

28. Prema odredbi čl. 12. t. 9. stranke su ugovorile "Potpisom ovoga Ugovora korisnik kredita solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF" te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

29. Kod solemnizacije Ugovora o kreditu javni bilježnik nije mogao tužitelju kao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizika kod tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovori kojeg je solemnizirala, a niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka ustavnog suda U III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., W).

30. Sud je prihvatio iskaz tužitelja da nije primio odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima i posljedicama osporenih Ugovornih odredba.

31. Tuženik je propustio informirati tužitelja kao potrošača o važnim činjenicama kao što su opći rizici vezani za takvu valutu.

32. Ovaj sud smatra da su takve odredbe u Ugovoru u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

33. Nadalje, sud je utvrdio da je ugovorna odredba u valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 1., u dijelu u kojem je Ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te odredba čl. 7. u dijelu teksta "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, te odredbe čl. 12.9. u dijelu teksta " potpisom ovoga Ugovora korisnik kredita solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF" je nepoštena i da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom Ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio je "slabiji" a kako je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi i u odnosu na valutnu klauzulu tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentiralo te je iskoristio nestručnost tužitelja na način da je unaprijed formuliran u standardnom Ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati.

34. Ovaj sud smatra da tuženik mora dokazati da je tuženik kao potrošač faktički mogao utjecati na sporni sadržaj odredbe Ugovora o kreditu od 9011658375 od 11.7.2026.

35. S obzirom da su odredbe Ugovora gore u člancima u čl. 1., čl. 7. čl. 12.9., Ugovora o namjenskom kreditu broj 9011658375 od 11.7.2026. u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, sud je utvrdio njihovu ništetnost kako je presuđeno u točki I. izreke presude (čl. 269. i čl. 270. st. 1. ZOO.)

36. Utvrđenje nepoštenosti Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ima za cilj ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedenih odredbi nije niti bilo. (Sud EU spojeni predmeti C- 154/2015, C-307/2015, C-308/2015.)

37. Ovaj sud smatra da na odgovornost tuženika nije od utjecaja činjenica radi li se o naknadi štete ili stjecanju bez osnove s obzirom da je došlo do nastupanja štete kod tužiteljice kada je postupanjem tuženika preplaćen i naplaćen zatraženi iznos.

38. Ovaj sud smatra da kako se u ovom konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju motornog vozila te se presuda "Potrošač" primjenjuje i na takvu vrstu Ugovora budući da se radi o potrošačkom Ugovoru. U tom smislu odlučeno je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019.

39. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

40. Provedeno je financijsko vještačenje po Nataliji Jambrečić mag. oec. stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije.

40.1. Zadatak vještaka je bio Utvrditi razliku između iznosa kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita. Utvrditi i prikazati i negativne razlike.

40.2. Vještakinja u mišljenju navodi da je ugovorenom Ugovoru o kreditu broj 9011658375 od 11.7.2026. (u daljnjem tekstu Ugovor) je Privredna banka Zagreb d.d. odobrila korisniku kredita RZ kredit po slijedećim uvjetima:

40.3. Iznos kredita: 25.750,63 CHF u protuvrijednosti kuna prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, Redovna kamatna stopa: 5,50% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora. Način otplate: 84 mjesečnih anuiteta. Uvidom u Knjigovodstvenu karticu kredita Nalazom je utvrđeno da je kredit isplaćen dana 13.7.2006. godine po tečaju koji je iznosio 4,631109 kuna za 1 CHF.

40.4. Vještakinja u zaključku navodi da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više je plaćeno 3.008,10 EUR. Detaljan izračun prezentiran je u tabelama 1 i 2. i u izračun su uključene tzv. negativne tečajne razlike

41. Tužitelj prihvatio je nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Te je specificirao tužbeni zahtjev s toga je specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka te od tuženika sad potražuje novčani iznos od 3.008,10 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni novčani iznos

42. Tuženik pismenim podneskom koji je zaprimljen kod ovoga suda dana 1.12.2025. godine navodi da u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovan. Ističe prigovore koje je isticao i tijekom postupka dok u pisanom podnesku od 8.12.2025. navodi da nema prigovara na matematički izračun.

43. Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještak svoj nalaz i mišljenje dao u skladu s pravilima struke te je isti izradio kako mu je određen nalogom ovoga suda.

44. Između stranaka sporno je da li postoji zastara potraživanja tužitelja.

45. Primjenom odredbi čl. 241. ZOO, zastara se prekida podnošenjem tužbe svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine a vezano uz odredbe čl. 502.a do 502. h. ZPP kojim je reguliran institut podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a ponovno je počela teći od dana pravomoćnosti odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, u predmetu posl. br. P-1401/12 u dijelu gdje je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. dok je u odnosu na valutnu klauzulu presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. rokovi zastare počeli su ponovno teći od tih datuma.

46. Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH VSRH broj 3. od 31. siječnja 2022., poslovni broj Suv-IV-33/2022-2.

47. Ovaj sud utvrđuje da je neosnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanje na više plaćeno zbog ništetne odredbe po valutnoj klauzuli obzirom na dan podnošenja tužbe tj. 09.06.2023. godine i početak roka zastare 14. lipnja 2018. jer nije prošlo 5 godina. (čl. 225 ZOO.)

48. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove, te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO.

49. Sukladno odredbi 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora, svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve što je primila. U slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

50. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne odredbe je zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

51. S obzirom na sve navedeno, sud je tuženiku naložio da tužitelju vrati novčane iznose isplaćene temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu u iznosu od 3.008,10 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od svake isplate pojedinog anuiteta.

52. Odluka o zateznoj kamati na dosuđene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa utvrđenog po nalazu vještaka pa do konačne isplate sukladno odredbi čl. 1115 ZOO. Tuženik je nepošten jer je u trenutku sklapanja Ugovora morao znati da je sporna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima budući da se radi o Ugovoru kakve tuženik uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti. ( kamatna stopa određena je čl. 29. st. 2. ZOO).

53. Stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

53.1. Sud o troškovima (VPS 3.008,10 EUR) tužitelja odlučio je u smislu odredbe 154. st. 1. i 155. ZPP-a. sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 -dalje Tbr.), primjenom Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. Tbr. 9. t. 2. i Tbr. 9. t. 3., sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1.) u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) dana 4.3.2025. u iznosu od 200,00 eura, ročište (Tbr. 9. t. 1.) 24.7.2025. u iznosu od 200,00 eura, ročište dana (Tbr. 9. t. 1.) 9.12.2025. u iznosu od 200,00 eura, te ročište za uručenje i objavu presude (Tbr. 9. t. 3.) u iznosu od 100,00 eura, podnesak (Tbr. 8. t. 1.) od 5.1.2024. u iznosu od 200,00 EUR, te podnesak od 12.11.2025 (Tbr. 8. t. 1.) u iznosu od 200,00 eura, ukupno 1.900,00 EUR i PDV u iznosu od 475,00 eura, sveukupno 2.375,00 eura predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 EUR, sveukupno 2.575,00 EUR.

53.2. Na dosuđeni iznos troškova od 2.575,00 EUR, tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 15. prosinca 2025. pa do isplate (čl. 30. Ovršni zakon (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22). i čl. 29. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).

54. Temeljem navedenog valjalo je presuditi kao u izreci presude.

Koprivnici, 15. prosinca 2025. godine.

Sutkinja:

Draga Parag

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Čer iz Koprivnice

2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb