Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-973/2023-2

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužitelja MD-TIM d.o.o. Rijeka, Murini 11, OIB: 13783293013, zastupanog po punomoćniku Ivanu Primorcu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika TS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dorotei Kovačević Stojković, odvjetnici u Rijeci, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Psp-79/2022-33 od 11. kolovoza 2023., 15. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Psp-79/2022-33 od 11. kolovoza 2023.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da ga je tuženik smetao u suposjedu nekretnine kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da je na ulazu u nekretninu postavio rampu te onemogućio ulazak na navedenu nekretninu, radi uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja te zahtjev za nadoknadu parničnog troška ( točka I. izreke ), a odbijen je i prijedlog za određivanje privremene mjere kojom bi se naložilo tuženiku uklanjanje rampe u roku od 24 sata (točka II. izreke).

1.1. Tužitelju je naloženo tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 557,20 eura u roku od 8 dana (točka III. izreke).

2. Protiv rješenja je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi navodi da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da nije bio u suposjedu prijepornog parkirališta, pri čemu ukazuje da se ne radi o javnom, već o javno dostupnom parkiralištu. Navodi da javna dostupnost nekretnine ne može biti kriterij pri odlučivanju o zaštiti posjeda, jer da su relevantna samo dva elementa i to posljednje stanje posjeda i čin smetanja. Tvrdi da je kontinuirano, najmanje u posljednjih pet godina koristio parkiralište svakodnevno, što da predstavlja vidljivu faktičnu vlast na nekretnini, a prema aktualnoj sudskoj praksi da proizlazi kako je zatvaranje dijela parkinga zakonito samo ako je učinjeno u skladu s odlukom suvlasnika koja je donesena u povodu određivanja načina ostvarivanja posjeda. Naglašava da je prijeporno parkiralište predviđeno u tu svrhu za korištenje stanara i korisnika poslovnih prostora, ali da ne postoji pisani raspored koji bi uređivao koje mjesto pripada kojem suvlasniku. Osporava da bi u nazočnom slučaju bilo relevantno je li posjed žalitelja kvalificirani posjed, jer da takva kakvoća posjeda nije bitna u ovoj vrsti parnica, već u parnicama radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću.

3.1. Osporava i dio rješenja u kojem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere pa navodi da su nejasni razlozi kojima se obrazlaže nepostojanje opasnosti, kao jedne od pretpostavki za određivanje privremene mjere u smislu čl. 346. st. 2. u vezi s čl. 344. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16,73/17, 131/20 114/22 i 6/24 - dalje OZ).

4. Predlaže rješenje preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje privremene mjere, uz dosudu parničnog troška žalitelju.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo ocijenivši da tužitelju ne pripada pravo na zaštitu suposjeda. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet ovog spora je je zahtjev tužitelja za zaštitu suposjeda nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja parkiralište, zbog postavljanja rampe i onemogućavanja tužitelja u korištenju te nekretnine te s tim u svezi zahtjev za određivanje privremene mjere kojom bi se tuženiku naložilo uklanjanje rampe.

8. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je 2018. zastupnik tužitelja RS kupio ugostiteljski objekt Khala koji se nalazi u prizemlju zgrade koja ima tri ulaza, da je prijeporno parkiralište bilo slobodno za korištenje svim stanarima zgrade i korisnicima poslovnih prostora, da je u rujnu 2022. vlasnik te nekretnine prodao nekretninu nekima od suvlasnika zgrade te je 9. rujna 2022. na ulazu u nekretninu postavljena rampa s pokretnim mehanizmom.

9. Nadalje je utvrđeno da je tuženik predstavnik stanara poslovno stambene zgrade broj 3 i 3A, da se ugostiteljski objekt Khala nalazi u prizemlju zgrade broj 3, a zastupnik tužitelja koristi nekoliko vozila, dva transportna vozila te osobna vozila, pri čemu zastupnik tužitelja tvrdi da je ta vozila parkirao, prije postavljanja rampe, na prijepornom parkiralištu, dok tuženik to osporava.

9.1. Na temelju suglasnih iskaza saslušanih svjedoka je utvrđeno da je prijepor prije postavljanja rampe bio otvoren za korištenje svih, dakle, za sve stanare objekta s tri ulaza, djelatnike poslovnih prostora, goste, dok je nakon postavljanja rampe, korištenje ograničeno na suvlasnike te nekretnine koji su kupili svoje suvlasničke udjele tijekom 2022.

10. Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud prvog stupnja ocjenjuje da je i zastupnik tužitelja koristio prijepor, jednako kao i djelatnici ugostiteljskog objekta Khala, a s obzirom na činjenicu da se radi o objektu sa velikim brojem stanara i nedostatku parkirnih mjesta. Upravo zbog činjenice što je prijeporna nekretnina bila na korištenje svima, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj nije mogao steći miran suposjed nad predmetnim parkiralištem, kao što ga ne bi mogao steći ni na bilo kojem drugom javno dostupnom parkiralištu kojeg koristi veliki broj građana.

11. Prema stajalištu suda prvog stupnja, da bi postojao posjed stvari, potrebno je da nečija vlast na stvari bude vidljiva trećima te u ovom slučaju podrazumijeva da parkiralište mora biti uvijek dostupno tužitelju i njegovim djelatnicima, a ne samo u situacijama kada na njemu ima slobodnih parkirnih mjesta. Stoga ocjenjuje da tužitelj nije stekao suposjed prijeporne nekretnine pa mu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu. Glede tvrdnje tužitelja da mu je onemogućen prolaz do garaže usljed postavljanja rampe, sud prvog stupnja utvrđuje da predmetom sudske zaštite nije smetanje posjeda prava stvarne služnosti prolaza i provoza u smislu čl.10. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV) pa s obzirom na ograničenje u raspravljanju propisano čl. 2. st. 1. ZPP-a ocjenjuje da nije ovlašten raspravljati izvan okvira postavljenog tužbenog zahtjeva. Posljedično stajalištu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, ocjenjuje neosnovanim i prijedlog za određivanje privremene mjere, uz obrazloženje da u nazočnom slučaju nisu ostvarne zakonske pretpostavke propisane čl. 346. OZ-a za prihvaćanje prijedloga.

12. Tužitelj u žalbi ponavlja navode koje je isticao i tijekom postupka, tvrdeći da je bio u suposjedu prijeporne nekretnine te da mu pripada pravo na posjedovnu zaštitu, međutim, sud prvog stupnja je na temelju provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio da tužitelju ne pripada pravo na sudsku zaštitu (su)posjeda, pri čemu je to stajalište obrazložio jasnim i uvjerljivim razlozima.

13. Prema čl. 10. st. 1. ZV-a osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari njezin je posjednik. Kad isti posjed stvari ili prava ima više osoba, one su suposjednici (st. 6.). Prema čl. 24. ZV-a svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

14. Mjerodavne odredbe ZV-a o posjedu slijede objektivističku koncepciju posjeda, prema kojoj je posjed trajni socijalni odnos u kojem netko ima faktičnu vlast glede stvari koja je vidljiva i koja djeluje prema svima, a razlikovanje ima li ta osoba posjed ili nema, zavisi od sadržaja njezine vlasti na stvari. Da bi se moglo ocijeniti ima li netko posjed stvari, nije dovoljna samo vanjska vidljivost i trajnost, već i mogućnost isključenja trećih od postupanja kojima bi se onemogućila faktična vlast na stvari. To bi značilo, kako to pravilno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je tužitelj trebao dokazati da je prije postavljanja rampe, on bez iznimke mogao koristiti prijeporno parkiralište, dakle, ne samo onda kada je na njemu bilo slobodnih parkirnih mjesta. Međutim, takve tvrdnje nije iznosio tužitelj ni u tužbi, niti tijekom postupka, smatrajući da je već zbog činjenice što je parkiranjem vozila, kada je to bilo objektivno moguće, kroz dulje vremensko razdoblje, stekao suposjed kojeg zakon štiti, a koje stajalište je pogrešno.

15. Stoga valja zaključiti da tužitelj nije bio suposjednik prijepora, pa nema pravo na sudsku zaštitu suposjeda, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava.

16. Treba reći da je u konačnici neodlučno jesu li tužiteljeva vozila radovito bila parkirana na prijepornom parkiralištu, budući da na taj način nije stečen suposjed prijepora pa su utoliko neodlučna i razmatranja žalitelja o razlikama između javnog i javno dostupnog parkirališta te o ocjeni iskaza svjedoka glede korištenja prijepora od strane zastupnika tužitelja i njegovih djelatnika.

17. Kako je pravilno utvrđeno da tužitelju ne pripada pravo na (su)posjedovnu zaštitu, osnovano je odbijen i prijedlog za određivanje privremene mjere, budući da u nazočnom slučaju nije ispunjena temeljna pretpostavka iz čl. 346. OZ-a koja se odnosi na vjerojatnost postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku.

18. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci, 15. prosinca 2025.

Sutkinja

Milena Vukelić-Margan