Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-334/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u parničnom predmetu tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Tušek i Stela Tursan, odvjetnicima iz Varaždina, Trg slobode 10, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 4. studenoga 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Stele Tursan, odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Tušek i Stela Tursan iz Varaždina i zamjenika punomoćnika tuženika Gorana Gložinića, odvjetnika iz Ludbrega, te objave presude 15. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 12,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 512,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 1.175,74 EUR (tisuću sto sedamdeset pet eura i sedamdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita 28. kolovoza 2007. sklopio potrošački Ugovor o kreditu broj 320-50-4338843, koji je tužitelj u cijelosti otplatio. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren potrošački auto kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.494,58 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Naveo je da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je redovna kamatna stopa 5,75 % godišnje, s time da je određeno da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nadalje, člankom 4. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta, a člankom 7. ugovorena je otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Ističe da tuženik nije postupio po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača jer je ugovorio nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio redovnu kamatnu stopu, ali kao promjenjivu u skladu s odlukom banke, te da je tuženik višekratno jednostranim odlukama povećavao prvotno ugovorenu kamatnu stopu, a ugovorio je i valutu švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke, što je u konačnici dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. i na odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Navodi da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti isplatio i to dana 28. veljače 2014. primjenom kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (i po kojoj je tužitelju rađen informativni izračun otplate kredita prije samog sklapanja Ugovora odnosno prvi otplatni plan) kao i primjenom tečaja koji je vrijedio na dan stavljanja kredita u otplatu, te utvrdio da je tužitelj do dana 28. veljače 2014. godine po Ugovoru, tuženiku podmirio 26.215,74 kune više nego je bila obveza u skladu s Ugovorom, a što je izravna posljedica ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u predmetnom Ugovoru, sve sukladno obračunu preplaćenog iznosa sačinjenog po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo ĆČ iz Centra poslovnih analiza d.o.o., a koji se nalazi u prilogu tužbe. Stoga, navodi da je preplaćeni iznos 26.215,74 KN / 3.479,43 EUR (od toga 512,99 EUR na ime preplaćene kamate i 2.966,43 EUR na ime preplaćene valute sukladno dostavljenom nalazu uz tužbu), koji je tužitelj naznačio u ukupnom iznosu, tuženik stekao bez osnove te je kao nepošteni stjecatelj temeljem čl. 210. i 214. ZOO-a dužan vratiti tužitelju cjelokupan iznos uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate. Nakon dostave Nalaza i mišljenja sudskog vještaka na očitovanje strankama tužitelj je podneskom od 15. svibnja 2023. djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 524,38 eur po osnovi preplate zbog promjenjive kamatne stope te je specificirao tužbeni zahtjev tako da istim potražuje isplatu 2.953,89 EUR uvećano za zatezne kamate na ime preplate zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

2. Povodom tužbe i tužbenog zahtjeva ovaj sud je već donio rješenje i presudu broj P-865/2021 od 26. travnja 2024. Rješenjem je sud utvrdio djelomično povlačenje tužbe tužitelja za iznos od 524,38 EUR, a presudom je u točki I. izreke naložio tuženiku isplatu iznosa od 2.953,89 EUR sa zateznim kamatama od pojedinih mjesečnih iznosa preplate do isplate te je tuženiku u točki II. izreke naloženo tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 1.497,43 EUR sa zateznim kamatama.

3. Povodom žalbe tuženika na rješenje i presudu ovoga suda broj P-865/2021 od 26. travnja 2024. Županijski sud u Rijeci je presudom i rješenjem broj Gž-1035/2024 od 4. lipnja 2025. odbio žalbu tuženika i potvrdio presudu P-865/2021 u točki I. izreke, ukinuo presudu u točki II. izreke i ukinuo rješenje broj P-865/2021 od 26. travnja 2024. kojim je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe i predmet vratio ovome sudu na ponovno odlučivanje budući da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđenjem da je tužba povučena za iznos od 524,38 eur.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. U bitnome ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima i to slobodnom voljom stranaka pri čemu su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik ističe i prigovor zastare. Ističe da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF,USD), vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz otplatnih planova koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je tužitelj sve informacije o tečaju valute CHF na dan mogao dobiti korištenjem usluge tuženika RBA DIREKT koju uslugu tužitelj nije nikada iskoristio. Smatra da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta vraćanja stečenog bez osnove radi čega predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu od 28. kolovoza 2007. s preslikom otplatnog plana od 30. kolovoza 2008., presliku knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu, ponudu Toyote br.46/2007, obavijest tuženika o otplati kredita, izračun više plaćenih anuiteta, presliku zahtjeva za kredit, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vlasti Santo Olđa te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja. Druge dokaze stranke nisu predlagale, odnosno tuženik je u podnesku od 10. ožujka 2023. odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša IČ.

5. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 15. svibnja 2023. smanjio tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 524,38 EUR (iako je prvotno po toj osnovi tražio 512,99 EUR) na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, a ujedno je smanjio i tužbeni zahtjev za preplatu po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli budući da je po toj osnovi nakon dostave nalaza i mišljenja sudskog vještaka potraživao iznos od 2.953,89 EUR te je u tom smislu djelomično povukao tužbu. Tuženik se na ročištu 21. ožujka 2024. izričito protivio povlačenju tužbe navevši da se protivi povlačenju tužbe u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje po osnovi preplaćenih kamatnih stopa. Prema članku 193. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje tužbe.

6. Budući da se tuženik nije izjasnio o povlačenju tužbe o osnove preplaćenih iznosa na ime promjene tečaja valute CHF, a smanjenjem tužbenog zahtjeva s početno zahtijevanog po toj osnovi 2.966,43 EUR od naknadno potraživanog iznosa od 2.953,89 EUR tužitelj je zapravo povukao dio tužbe, smatra se da je tuženik pristao na ovaj dio povlačenja za iznos od 12,54 EUR pa je sud utvrdio povlačenje tužbe za taj iznos kao u rješenju.

7. Međutim, budući da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe i za iznos koji se odnosi na preplatu po osnovi promjenjivih kamatnih stopa, valjalo je odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa po osnovi preplate zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji je iznosio 512,99 EUR, iako prema dostavljenom nalazu i mišljenju sudske vještakinje ista preplata iznosi 524,38 EUR.

8. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

9. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF te promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke. Kako je već navedeno, sud je odlučio o dijelu zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli te je u tom dijelu presuda broj P-865/2021 od 26. travnja 2024. potvrđena presudom i rješenjem broj Gž-1035/2024 od 4. lipnja 2025. Županijskog suda u Rijeci, dok je preostalo za odlučiti o ostatku tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zbog stjecanja bez osnove na ime preplate po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke.

10. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 28. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-4338843, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 26. lipnja 2007. i solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Čmrlec-Kišić pod brojem OV-9406/07. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.494,58 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za kupnju vozila, da je rok otplate kredita 84 mjeseca prema otplatnom planu. Nesporno je da je tužitelj otplatio navedeni kredit u cijelosti.

11. Sporno je među strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom banke ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, kao i to da li je nastupila zastara tog potraživanja.

12. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 28. kolovoza 2007. tuženik – banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 4. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

17. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

19. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

20. Međutim, tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare. Sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te je zastara potraživanja po toj osnovi nastupila 13. lipnja 2019. ( dok je

dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da je u tom pogledu zastara nastupila 14. lipnja 2023.). Tužba tužitelja podnesena je 21. prosinca 2021. dakle, nakon isteka zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. te je zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog preplate prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu također nastupila 13. lipnja 2019., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika osnovan.

21. Stoga, kako je prethodno obrazloženo, sud neosnovanim nalazi dio potraživanja tužitelja koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke, a koji, uzevši u obzir početno postavljeni tužbeni zahtjev po toj osnovi iznosi 512,99 EUR (iako je sudskim vještačenjem utvrđeno da bi se radilo o iznosu od 524,38 EUR) te je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan pa je odlučeno kao u izreci pod točkom I. presude.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu uspio sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 2.953,89 EUR, koliko je dosuđeno u presudi P-865/2021 od 26. travnja 2024., što u odnosu na zahtijevani iznos od 3.479,42 EUR čini 84,89 % uspjeha, dok je za dio preostalog dijela zahtjeva tužba povučena, a dio tužbenog zahtjeva je odbijen, taj dio predstavlja uspjeh tuženika, izraženo postotkom tuženik je, dakle uspio u sporu 15,11 %. Kada se od postotka uspjeha tužitelja oduzme iznos postotka uspjeha tuženika preostaje iznos od 69,78 %. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 30. rujna 2022. u zatraženom iznosu od 250,00 eur te na ročištu 21. ožujka 2024. u iznosu od 250,00 eur prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska od 15. svibnja 2023. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka te precizira tužbeni zahtjev i povlači dio tužbenog zahtjeva iznos od 250,00 eur prema tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat je i trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 eur koliko je isti i plaćen, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, dalje: ZOSP), u iznosu od 40,62 eur koji iznos je tužitelj podmirio prilikom podnošenja tužbe. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 26. travnja 2024. u iznosu od 125,00 eur sukladno tbr. 9. st. 3. Tarife, zatim trošak zastupanja na ročištu 4. studenog 2025. u zatraženom iznosu od 125,00 EUR prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife i za zastupanje na ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu od 62,50 EUR prema tbr. 9. st. 3. Tarife. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.684,93 EUR, a s obzirom na postignut uspjeh u parnici, tuženik mu je dužan nadoknaditi 69,78 % tog iznosa, što čini iznos od 1.175,74 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska 21. rujna 2022. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu, jer isti sud nije našao potrebnim za vođenje parnice budući da je tužitelj sve relevantno već iznio u tužbi, dok u navedenom podnesku citira sudsku praksu već poznatu sudu, naročito uzevši u obzir da se ovdje radi o postupku za naknadu štete iz članka 502. c. ZPP-a. Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 15. prosinca 2024.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Tušek i Stela Tursan, Trg slobode 10, Varaždin

2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4