REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2027/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja DIORIT d.o.o., Slavonski Brod, Stanka Vraza 5, OIB: 18057862581 (kao pravnog sljednika DIORIT GRADNJA d.o.o., Slavonski Brod, OIB: 01571780161), protiv tuženika DIV grupa d.o.o., Samobor, Bobovica 10a, OIB: 33890755814, radi utvrđenja i povrata zadužnica, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tuženika, s danom objave 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je Ugovor o izvođenju radova na izradi, transportu i montaži predgotovljenih nosača na nadvožnjaku KR3 od 3. ožujka 2021., između DIV grupa d.o.o., Samobor, Bobovica 10a, OIB: 33890755814 kao naručitelja i pravnog prednika tužitelja DIORIT GRADNJA d.o.o., Slavonski Brod, OIB: 01571780161 kao izvođača, raskinut jednostranom izjavom tužitelja od 30. kolovoza 2021.

II./ Nalaže se tuženiku DIV grupa d.o.o., Samobor, Bobovica 10a, OIB: 33890755814 vratiti tužitelju DIORIT d.o.o., Slavonski Brod, Stanka Vraza 5, OIB: 18057862581 bjanko zadužnice izdane u Slavonskom Brodu 8. ožujka 2021., ovjerene kod javnog bilježnika Ruže Medunić iz Slavonskog Broda kako slijedi:

1. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1430/2021

2. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1429/2021

3. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1428/2021

4. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1427/2021

5. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1426/2021

6. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1425/2021

7. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1424/2021

8. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1423/2021

9. Bjanko zadužnica za iznos do 100.000,00 kn (stotisućakuna), poslovni broj OV-1421/2021.

10. Bjanko zadužnice za iznos do 500.000,00 kn (petstotisućakuna), poslovni

III./ Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 86,91 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. svibnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ugovora raskinutim i radi povrata bjanko zadužnica. U tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je kao izvođač 3. ožujka 2021. s tuženikom kao naručiteljem sklopio Ugovor o izvođenju radova na izradi, transportu i montaži predgotovljenih nosača na nadvožnjaku KR3, kojim ugovorom je tuženik ustupio, a tužitelj preuzeo izvođenje građevinskih radova izrade, transporta i montaže predgotovljenih nosača na nadvožnjaku K3 (čl. 2. Ugovora), a način obračuna i plaćanja izvedenih radova ugovoren je na način da će se isti obavljati privremenim mjesečnim situacijama i okončanom situacijom, na temelju evidencije stvarno izvedenih količina priznatih u građevinskoj knjizi (čl. 10. Ugovora). Također se tim Ugovorom tužitelj obvezao tuženiku najkasnije do 3. u mjesecu ispostaviti privremenu situaciju na temelju ovjerene građevinske knjige za izvedene radove u prethodnom mjesecu, a okončanu situaciju nakon što predmetni radovi budu u potpunosti izvršeni. Prema odredbi čl. 10. Ugovora, dospijeće plaćanja je 30 dana od dana prihvaćanja radova tužitelju od strane tuženika. Tužitelj dalje navodi da mu je tuženik temeljem čl. 12. Ugovora isplatio predujam u iznosu od 580.972,41 kn za mobilizaciju na gradilištu, dok je tužitelj njemu temeljem čl. 12.-14. Ugovora predao zadužnice za primljeni predujam, za uredno izvršenje radova i za kvalitetu radova, u ukupnom iznosu od 1.400.000,00 kn. Ističe da je tuženiku sukladno Ugovoru dostavio na plaćanje I. privremenu situaciju uz pripadajuću fakturu na iznos od 252.653,13 kn s valutom plaćanja 18. svibnja 2021. te II. privremenu situaciju uz pripadajuću fakturu na iznos od 317.049,30 kn, a koje situacije su izdane u skladu s ovjerenom građevinskom knjigom. Međutim, kako tuženik nije podmirio navedeno potraživanje tužitelja, tužitelj ga je u više navrata obavijestio da neće biti u mogućnosti nastaviti radove, što je učinio i pisanim putem, a na što mu je tuženik dostavio opomenu i iskazao nezadovoljstvo dinamikom izvođenja radova. U međuvremenu je tužitelj ispostavio i III. privremenu situaciju s pripadajućom fakturom. Upozorio je tuženika na njegovo nepridržavanje obveza iz čl. 9. Ugovora, što je uvelike utjecalo na kašnjenje radova. Obavijestio je tuženika dopisom od 10. kolovoza 2021. da će obustaviti sve radove dok se ne izvrši plaćanje dospjelih potraživanja te su radovi s tim danom obustavljeni. Kako tuženik nije podmirio potraživanje tužitelja, tužitelj je dopisom od 16. kolovoza 2021. predložio sporazumni raskid ugovora, međutim kako na to nije bilo povratne informacije tuženika, tužitelj je tuženiku 30. kolovoza 2021. dostavio izjavu o jednostranom raskidu ugovora u skladu s čl. 360., čl. 361. i čl. 365. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.

– dalje: ZOO), da bi tuženik istog dana tužitelju ponovno dostavio opomenu iskazujući nezadovoljstvo rokovima izvedbe i navodeći da iz tih razloga ima pravo raskinuti ugovor i uvesti novog izvođača u posao, uz naplatu tužitelju ugovorne kazne iz čl. 8. Ugovora te svih ostalih nastalih troškova. Nadalje tužitelj navodi da iz dopisa tuženika od 7. rujna 2021. proizlazi da tuženik ugovor ne smatra raskinutim i da ne priznaje odgovornost za kašnjenje radova, i po prvi put navodi da potraživanje tužitelja iz tri ispostavljene privremene situacije ne smatra dospjelim jer radovi koji su obračunati u tim situacijama nisu ovjereni od strane glavnog naručitelja. S tim u vezi tužitelj navodi da je ugovor sklopio s tuženikom kao naručiteljem i da su izvedeni radovi koji su predmet plaćanja na temelju ovjerene građevinske knjige prihvaćeni od strane tuženika kao naručitelja, a dospijeće plaćanja je 30 dana od dana prihvaćanja radova izvođaču od strane naručitelja (čl. 10. Ugovora). Nakon toga se tuženik dopisom od 4. studenog 2021. ponovno obraćao tužitelju radi nastavka izvođenja radova prema Ugovoru. Tim je dopisom priznao vrijednost izvedenih radova u iznosu od 1.117.066,65 kn. Tužitelj se na taj dopis tuženika očitovao dopisom od 15. studenog 2021. navodeći da Ugovor smatra raskinutim i zahtijevajući isplatu dugovanja od 313.464,04 kn (iznos ukupne vrijednosti izvedenih radova umanjen za iznos primljenog predujma i iznos montaže od 222.630,20 kn koju nije izvršio tužitelj), uz navođenje da je voljan izvršiti radove iz stavke c) Ugovornog troškovnika prema novoj ponudi budući da je Ugovor raskinut. No, kako tužitelj nije primio tuženikov odgovor, ispostavio mu je 11. siječnja 2022. okončanu situaciju prema količinama iz građevinske knjige. Tuženik je 24. siječnja 2022. obavijestio tužitelja da njegova potraživanja nisu dospjela na naplatu pozivajući se na odredbu čl. 10. Ugovora, da nisu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora i da isti smatra važećim i na snazi. Naknadno je tuženik tužitelju dao opomenu i tražio da se nastavi s izvođenjem radova u roku od pet dana jer će se u protivnom smatrati da je došlo do raskida ugovora krivnjom tužitelja, uz zadržavanje prava na naplatu ugovorne kazne i naknade štete preko visine koja premašuje ugovornu kaznu. U međuvremenu je nad tuženikom otvoren postupak predstačajne nagodbe u kojem je tužitelj prijavo svoje potraživanje, a koje su i tuženik i predstečajni povjerenik osporili pa je tužitelj upućen na pokretanje parnice. Budući da tužitelj Ugovor smatra raskinutim jednostranom izjavom o raskidu, dok tuženik drži da tome nije tako, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže utvrđenje navedenog. Pored toga, tužitelj zahtijeva da mu tuženik vrati 10 bjanko zadužnica pobliže navedenih u tužbenom zahtjevu koje je izdao tuženiku temeljem Ugovora, a koje mu tuženik nije vratio. Te su zadužnice tuženiku izdane za dobro izvršenje radova u iznosu od 10% vrijednosti ugovora, međutim unatoč tome tužitelj je po privremenim situacijama obračunavao odbitak od 10% na ime dobrog izvršenja radova (zadržani iznos) pa tuženik po tom osnovu nema razloga zadržati zadužnice, a kako je Ugovor raskinut, nema razloga niti zadržati zadužnice po osnovi kvalitete radova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 19. srpnja 2023. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o izvođenju radova na izradi, transportu i montaži predgotovljenih nosača na nadvožnjaku K3. Tuženik je kao član zajednice ponuditelja koja se sastoji od tuženika, Dalekovod d.d. i Zagreb-montaža d.o.o. sklopio sa HŽ Infrastruktura d.o.o. kao glavnim naručiteljem Ugovor br. 05/16-EU od 29. travnja 2016. za izvođenje radova na projektu Rekonstrukcija postojećeg i dogradnja drugog kolosijeka na dionici Dugo Selo- Križevci, a predmet ugovora sklopljenog između stranaka je bio ustupanje dijela radova na tom projektu koje je tuženik ustupio tužitelju kao podizvođaču. Ističe da je ugovor sa tužiteljem dogovoren po principu back-to-back gdje se prava i obveze tuženika prema glavnom naručitelju preslikavaju na odnos tužitelja i tuženika, a plaćanje je ugovoreno po sistemu da tuženik plaća tužitelju kad radove prihvati glavni naručitelj i iste plati tuženiku. Navodi da je to jasno komunicirano tužitelju i da se odnos tuženika i glavnog naručitelja na više mjesta spominje u Ugovoru. Pojašnjava da je tuženik radove naručio kao dio velikog i složenog projekta u kojem sudjeluje veliki broj izvođača i koji radovi spadaju u nadležnost nadzornog inženjera glavnog naručitelja, s čime je tužitelj bio upoznat jer je to jasno navedeno u čl. 10. st. 3. Ugovora. Prema tome, obveza tuženika nastaje kad radove prizna glavni naručitelj jer je tek tad podizvođač ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku, a tuženik prema glavnom naručitelju. Dalje navodi da je tužitelj na temelju Ugovora izradio samo 13 od ugovorenih 35 nosača s time da nije napregnuo i montirao niti jedan nosač (dinamika izvođenja radova definirana je u čl. 14. Ugovora – 14 nosača mjesečno). Navodi da je predmet ugovora izrada, transport i montaža (sve tri radnje zajedno), a tužitelj nije isporučio 22 nosača od ugovorenih 35, dok nije montirao niti jedan od 35 ugovorenih nosača. Glavni naručitelj nije ovjerio ništa od izvedenog niti će to napraviti dok se nosači ne postave. Naime, tužitelj je pokušao staviti pod izvedene radove postotni dio (barem za isporučene nosače), međutim nadzorni je inženjer sve prekrižio i time tuženiku ništa nije priznao niti je tuženik bilo što naplatio od glavnog inženjera. Obzirom na navedeno, tuženik nije u obvezi izvršiti plaćanje tužitelju jer obveza tužitelja prema tuženiku, uzimajući u obzir odredbu čl. 10. st. 3. Ugovora, nije dospjela. Stoga niti jedan dopis tužitelja koji je upućen tuženiku i u kojem se spominju neplaćanje i dug nije imao pravnog temelja. Tuženik je tužitelju isplatio avans, ustupio mu svojih osam radnika, i požurivao ga s ispunjenjem obveze kako bi tuženik navedene radove napatio od glavnog naručitelja i iste platio tužitelju. Tuženik smatra da tužitelj nije imao zakonsku osnovu za raskid ugovora, a obustavom radova tuženiku je uzrokovao štetu zbog značajnog kašnjenja u odnosu na planirane aktivnosti i aktiviranje dodatnih resursa. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj je u daljnjem tijeku postupka osporio da je ugovor koji je među strankama sklopljen ugovor po principu back-to-back na način da se prava i obveze tuženika prema glavnom naručitelju preslikavaju na odnos tuženika i tužitelja. Osporio je tuženikove navode da je plaćanje ugovoreno po sistemu da tuženik plaća tužitelju radove kad ih prihvati glavni naručitelj i isplati tuženiku jer tužitelj takav ugovor ne bi sklopio niti sa tuženikom niti sa bilo kojim drugim naručiteljem. Ističe da tužitelj nema ništa sa ugovornim odnosom tuženika i glavnog naručitelja. Navodi da tuženik pogrešno tumači čl. 10. st. 3. Ugovora. Naime, tužitelj ima svoje građevinske dnevnike i svoju građevinsku knjigu koju je dužan voditi za svoje građevinske radove i koju ovjerava naručitelj te se ona tiče njihovog ugovornog odnosa, a radovi koji su izvedeni po tužitelju prihvaćeni su od strane tuženika kao naručitelja (naručitelj je ovjerio privremene situacije koje su ispostavljene temeljem ovjerene građevinske knjige). Osim toga, iz građevinskih dnevnika glavnog naručitelja ne proizlazi da radovi tužitelja nisu izvršeni ili da se ne prihvaćaju, već su jasne napomene nadzora od strane glavnog naručitelja da se stavka ugovornog troškovnika ne može situirati dok ne bude gotova u cijelosti, tj. da tuženik ne može tražiti naplatu od glavnog naručitelja dok određeni dio radova ne bude izvršen u cijelosti. U odnosu na izvedene radove i količine tužitelj je pojasnio je izradio 13 od ugovorenih 35 nosača, da je iz napomena glavnog naručitelja vidljivo da nosači nisu montirani, da su preduvjet za montažu nosača stupovi s ležajevima i nadglavnim gredama te da je izvršenje preduvjeta za montažu obveza tuženika. U trenutku pokretanja spora, nadglavne grede još nisu bile postavljene. Tužitelj ističe da nije mogao pratiti ugovorenu dinamiku izrade nosača jer mu tuženik nije osigurao uvjete kako se to obvezao čl. 9. Ugovora, prije svega platio za izradu i montažu nosača te je nepravodobno i nepotpuno dostavio armaturu. U odnosu na radnike koje je tuženik ustupio tužitelju kako bi se ubrzali radovi navodi da su ti radnici uređivali plato za izradu nosača, što je prema čl. 9. Ugovora bila obveza tuženika.

4. Tužitelj je također naveo da ima saznanja da je Dalekovod d.d. u cijelosti preuzeo opseg poslova tuženika iz Ugovora br. 5/16 temeljem Dodatka 5 tom ugovoru, Odluke o isključenju tuženika iz konzorcija i preuzimanju dijela opsega radova. Samim time nema smisla da ugovor među parničnih strankama egzistira čak i da nije jednostrano raskinut izjavom tužitelja.

5. Tuženik je u nastavku postupka ustrajao kod svih svojih tvrdnji. Naveo je da je Dalekovod d.d. potvrdio da su mu plaćeni radovi za svih 35 nosača krajem 2024. Naveo je da on nema pristup gradilištu te da njemu nije plaćena naknada od strane HŽ-a za nosače koje je tužitelj izradio. Ponovio je da je nadzor tuženika ovjerio one poslove koje je tužitelj obavio, ali da tuženiku nadzor gradilišta nije ovjerio situacije s obzirom da ti nosači nisu bili ugrađeni. Dodao je da tužitelj zahtijeva vraćanje zadužnice ovjerene pod brojem OV-1431/2021 po kojoj je tuženik naplatio svoje potraživanje po osnovi avansa u iznosu od 52.618,76 EUR, a FINA je navedenu zadužnicu zadržala, odnosno ona nije vraćena tuženiku pa stoga tuženik nije u posjedu iste kako to tužitelj navodi u tužbi. Osim toga, tužitelj je u vezi ove zadužnice pokrenuo spor radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u kojem je tužbeni zahtjev odbijen presudom Trgovačkog suda u Osijeku pod brojem P-166/2024 od 15. listopada 2024.

6. Budući da tužitelj nije pristupio na ročište za glavnu raspravu zakazano za 25. studenog 2025. na koje je bio uredno pozvan, tuženik je predložio da se donese rješenje kojim se tužba smatra povučenom u smislu odredbe čl. 295. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP). Međutim, budući da je tužitelj podneskom od 21. studenog 2025. opravdao svoj nedolazak na način da je naveo da niti zastupnik po zakonu tužitelja niti punomoćnik tužitelja u ovom sporu nisu u mogućnosti pristupiti na ročište te je predložio da se ročište održi u odsutnosti tužitelja, pri čemu je naveo da ustraje kod svih navoda i predloženih dokaza, osobito kod prijedloga da se provede građevinsko vještačenje, sud nije smatrao da su ispunjene pretpostavke iz čl. 295. st. 2. ZPP za donošenje rješenja kojim bi se utvrdilo da se tužba smatra povučenom. Naime, tom je odredbom propisano da će se, ako s ročišta neopravdano izostane tužitelj, a tuženik se ne upusti u raspravljanje, smatrati da je tužitelj povukao tužbu. Prije svega, u konkretnom je slučaju ocjena suda da je tužitelj, navođenjem da niti njegov zastupnik po zakonu niti njegov punomoćnik nisu u mogućnosti pristupiti na ročište, opravdao svoj nedolazak, međutim prilikom odlučivanja o ovom prijedlogu tuženika sud je imao u vidu i odredbu čl. 295. st. 3. alineja prva ZPP kojom je određeno da iznimno od odredbe stavka 2. tog članka, sud može, ocjenjujući sve okolnosti zaključiti glavnu raspravu i odlučiti o tužbi odnosno tužbenom zahtjevu na temelju već izvedenih dokaza te stanja spisa ako smatra da je predmet dovoljno raspravljen, a u konkretnom se slučaju radi upravo o takvoj procesnoj situaciji.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, pribavio je od Dalekovod d.d. i HŽ Infrastruktura d.o.o. podatke o plaćanju radova za isporuku i montažu predgotovljenih nosača na nadvožnjaku K3 te je saslušao svjedoke ČP (list 318.-321. spisa) i ĐP (list 321.-323. spisa), kao i zastupnika po zakonu tužitelja DP (list 358. spisa).

8. Dokazni prijedlog tužitelja za provođenje građevinskog i financijskog vještačenja sud je odbio kao nesvrsishodan ocijenivši da bi se izvođenjem tog dokaza postupak samo dodatno odugovlačio te bi se stvarali nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio isti.

9. Ocjenom provedenih dokaza, i to kako svakog dokaza zasebno, tako i dovođenjem svih provedenih dokaza u međusobnu vezu, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj je sud došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je Ugovor o izvođenju radova na izradi, transportu i montaži predgotovljenih nosača na nadvožnjaku KR3 od 3. ožujka 2021. raskinut i zahtjev za povrat deset bjanko zadužnica koje je tužitelj izdao tuženiku na temelju odredbi čl. 11., čl. 12., čl. 13. i 14. tog Ugovora.

11. Između stranaka nije sporno da je tuženik kao član zajednice ponuditelja uz Dalekovod d.d. i Zagreb-montaža d.o.o. s glavnim naručiteljem HŽ Infrastruktura d.o.o. sklopio Ugovor br. 05/16 EU od 29. travnja 2016. za izvođenje radova na projektu Rekonstrukcija postojećeg i dogradnja drugog kolosijeka na dionici Dugo Selo- Križevci, kao niti činjenica da je tuženik određeni dio radova koje se obvezao izvesti po tom ugovoru ustupio ovdje tužitelju kao podizvođaču Ugovorom o izvođenju radova na izradi, transportu i montaži predgotovljenih nosača na nadvožnjaku KR3 od 3. ožujka 2021. Nije sporna činjenica da je tim ugovorom među strankama ugovorena izrada, transport i montaža 35 predgotovljenih nosača na nadvožnjaku KR3, kao niti činjenica da je tužitelj izradio 13 od ugovorenih 35 nosača i da niti jedan nije montiran. Također nije sporno da je tužitelj za izvedene radove ispostavio tri privremene mjesečne situacije i okončanu situaciju. Nesporno je i da je tuženik tužitelju isplatio avans u iznosu od 580.972,41 kn, da je tužitelj tuženiku izdao 10 bjanko zadužnica na ukupan iznos od 1.400.000,00 kn i da je tuženik temeljem bjanko zadužnice naplatio iznos od 52.618,76 EUR po osnovi povrata avansa (iako tužitelj u prijedlogu za osiguranje koji je sadržan u tužbi, a koji je sud razdvojio u Ovr upisnik radi zasebnog odlučivanja navodi da se radi o bjanko zadužnici ovjerenoj pod brojem OV-1423/2021, jasno je iz navoda tuženika i isprava koje je sam tužitelj priložio kao dokaz svojim navodima da se zapravo radi o zadužnici ovjerenoj pod brojem OV-1431/2021). Također nije sporno da je nakon pokretanja ovog spora tuženik isključen iz zajednice ponuditelja Dodatkom 5 Ugovoru br. 5/16 i da je HŽ Infrastruktura d.o.o. platila radove isporuke i montaže 35 predgotovljenih nosača društvu Dalekovod d.d.

12. Sve ove činjenice ujedno proizlaze iz Ugovora o izvođenju radova na izradi, transportu i montaži predgotovljenih nosača na nadvožnjaku KR3 od 3. ožujka 2021. (list 7.-15. spisa) sa pripadajućim ugovornim troškovnikom (list 16. -17. spisa), Zapisnika o primopredaji bjanko zadužnica od 12. ožujka 2021. (list 18. spisa), računa i privremenih situacija (list 26.-43., 60.-63. spisa spisa), zahtjeva za izravnu naplatu od 25. travnja 2023., bjanko zadužnice ovjerene pod brojem OV-1431/2021, ispisa otvorenih stavki i specifikacije izvršenja osnove za plaćanje (list 70. -76. spisa), kao i iz 5. dodatka Ugovoru broj 5/16-EU za radove na Rekonstrukciji postojećeg i izgradnji drugog kolosijeka željezničke pruge na dionici Dugo Selo-Križevci od 12. veljače 2024. (list 336.-347. spisa), Odluke o isključenju DIV Grupa d.o.o. iz konzorcija te preuzimanju preostalog dijela Opsega radova od 31. kolovoza 2023. (list 348. -349. spisa), Sporazuma o preraspodjeli radova temeljem članka 10. Ugovora o osnivanju konzorcija (list 350.-352. spisa) i očitovanja Dalekovod d.d. i HŽ Infrastruktura d.o.o. s pripadajućom dokumentacijom (list 328.-334., 335., 364., 365.-371. spisa).

13. Među strankama je sporan sadržaj ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora od 3. ožujka 2021. s obzirom na oprečna tumačenja stranaka u vezi dospijeća potraživanja tužitelja po osnovi izvedenih radova. Sporna je i činjenica na kojoj strani leže razlozi neispunjenja ugovornih obveza, odnosno je li tuženik osigurao preduvjete za montažu nosača, tj. je li bilo zapreka koje su utjecale na dinamiku radova tužitelja.

14. Iz dopisa tužitelja od 31. srpnja 2021. (list 19.-20. spisa), 6. kolovoza 2021. (list 23.-25. spisa), 30. kolovoza 2021. (list 43.-45. spisa), 7. rujna 2021. (list 48. spisa), 15. studenog 2021. (list 56.-58. spisa), 11. siječnja 2021. (list 60. -61. spisa) i 27. siječnja 2021. (list 67.-68. spisa) proizlazi da je tužitelj tuženiku 18. srpnja 2021. poslao dopis u vezi neplaćene I. i II. privremene situacije uz obavijest da u slučaju neplaćanja tužitelj neće moći izvršiti radove. Tuženik je pozvan do 5. kolovoza 2021. podmiriti navedene situacije i dostaviti osiguranje za plaćanje III. privremene situacije uz napomenu da se njegovi radnici u protivnom neće vratiti na gradilište. Tuženiku je ukazano na vrijednost izvršenih radova i na činjenicu da bi se plaćanjem istih mogla pojačati dinamika radova dodatnim brojem radnika na terenu i još jednom oplatom. Tuženiku je također ukazano za pogreške sa njegove strane koje su vezane za kašnjenje radova i nejasnoće glede nastavka istih. Tuženiku je ostavljen rok do 10. kolovoza 2021. za plaćanje izvedenih radova uz upozorenje da će tužitelj nakon tog rok obustaviti radove dok se ne izvrši plaćanje. Kako tužitelj nije dobio tuženikov odgovor na navedeno, tužitelj je dopisom od 30. kolovoza 2021. izjavio jednostrani raskid Ugovora od 3. ožujka 2021. zbog neispunjenja obveza. Tim je dopisom tužitelj ujedno zatražio povrat deset bjanko zadužnica.

15. Iz sadržaja dopisa koje je tuženik upućivao tužitelju kao odgovor na tužiteljeve dopise (u kojima je tužitelj inzistirao na plaćanju privremenih situacija radi mogućnosti nastavka radova), konkretno dopisa od 4. kolovoza 2021. (list 21. -22. spisa), 30. kolovoza 2021. (list 47. spisa), 9. rujna 2021. (list 49. -50. spisa), 4. studenog 2021. (list 51.-55. spisa), 24. siječnja 2022. (list 65.-66. spisa) i 27. siječnja 2022. (list 69. spisa), proizlazi da se oni u bitnom odnose na izražavanje nezadovoljstva tuženika sa kvalitetom i dinamikom izvođenja radova, sa upozorenjem da će tuženik oduzeti tužitelju dio radova i u posao uvesti novog izvođača, odnosno raskinuti ugovor i od tužitelja potraživati naknadu štete i drugih troškova, uz plaćanje ugovorne kazne zbog kršenja ugovornih obveza nepridržavanjem ugovorne dinamike izrade nosača kako se to tužitelj obvezao. Ukazao je tužitelju da je jednostrani raskid ugovora od strane tužitelja koji je izjavljen 30. kolovoza 2021. neopravdan s obzirom da je nadzorni inženjer glavnog naručitelja zatražio sanaciju na nosačima i iste nije prihvatio, čime radovi tužitelja prema Ugovoru nisu dospjeli na plaćanje. Time tuženik smatra da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za raskid ugovora te isti i dalje smatra važećim i na snazi. Dopisom od 27. siječnja 2022. tuženik je tužitelju ostavio rok od pet dana da nastavi sa radovima i dostavi revidirani plan dovršetka radova na odobrenje te je naveo da će se neispunjenje te obveze od strane tužitelja smatrati kao raskidanje ugovora njegovom krivnjom, a tuženik zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne i štete koja prelazi ugovornu kaznu.

16. Uvidom u Ugovor o izvođenju radova na izradi, transportu i montaži predgotovljenih nosača na nadvožnjaku KR3 od 3. ožujka 2021. sud je utvrdio su stranke u čl. 10. ugovorile obračun i plaćanje izvedenih radova na način da će se isto obavljati privremenim mjesečnim situacijama i okončanom situacijom na temelju stvarno izvedenih količina radova priznatih u građevinskoj knjizi te uz primjenu ugovorenih jediničnih cijena (stavak 1.). Nadalje su ugovorile da će izvođač, dakle tužitelj, najkasnije do 3. u mjesecu ispostaviti naručitelju (tuženiku) privremenu situaciju na temelju ovjerene građevinske knjige za izvedene radove u prethodnom mjesecu, a okončanu situaciju nakon što predmetni radovi budu u potpunosti završeni te nakon uspješne, zapisničkim putem obavljene primopredaje i izvršenog konačnog obračuna radova (stavak 2.). Stavkom 3. je ugovoreno da su predmet plaćanja radovi koje je naručitelju ovjerio glavni naručitelj ili njegov ovlašteni predstavnik, a dospijeće plaćanja je 30 (trideset) dana od dana prihvaćanja radova izvođaču od strane naručitelja.

17. Odredbom čl. 319. st. 1. ZOO određeno je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. U skladu s odredbom st. 2. navedenog zakonskog članka pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.

18. S obzirom da je odredba čl. 10. st. 3. citiranog Ugovora u pogledu dospijeća tužiteljevog potraživanja sporna među strankama, sud je saslušao u svojstvu svjedoka ČP i u svojstvu stranke zastupnika po zakonu tužitelja DP na okolnost prave volje ugovornih strana prilikom sklapanja ugovora u pogledu sporne ugovorne odredbe.

19. Svjedok ČP u svom je iskazu naveo da je sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora između stranaka. Pojasnio je da se radilo o tzv. back-to-back ugovoru na način da se plaćanje vršilo nakon što je HŽ izvršio plaćanje prema tuženiku. Naveo je da je tužitelj po ugovoru dobio 15% avansa i da je rok za izvršenje ugovora bio 70 dana, a radovi su trebali biti dovršeni u lipnju 2021. Iskazao je da je tužitelj prema planu trebao raditi sa 30 ljudi, a radio je sa znatno manjim brojem ljudi tako da je u kolovozu 2021. bilo gotovo samo 13 nosača koji nisu bili utegnuti. Tužitelj je tuženiku predao građevinsku knjigu sa količinama koje je tuženik potom dostavio nadzoru na pregled, međutim niti za jednu količinu nisu dobili odobrenje nadzora. Naime, tuženik je prihvatio količine iskazane u privremenim situacijama tužitelja, ali to nije prihvatio nadzor HŽ-a pa stoga tuženik od glavnog naručitelja nije mogao naplatiti tužiteljev rad. Također je naveo da je tuženik raskinuo ugovor sa tužiteljem i potjerao ga sa gradilišta u kolovozu 2021., dok je ovih 13 nosača ostalo na gradilištu, a tuženik je tražio nove kooperante, međutim kasnije je došlo do promjene u projektu te je tuženik kao partner u konzorciju izašao iz projekta. Koliko je čuo, kasnije su partneri pronašli drugog izvođača koji je napravio preostala 22 nosača. Dodatno je naveo da u troškovničkoj stavci između tuženika i HŽ-a stoji sa se nosači moraju armirati, betonirati, utegnuti i instalirati da bi se taj rad naplatio, a ista je stavka sadržana u troškovniku tužitelja s razlikom da je tuženik bio dužan izvršiti instaliranje odnosno postavljanje nosača. U odnosu na obveze tuženika iskazao je da su oni isporučili armaturu na vrijeme, osigurali plato te dostavili točnu i potpunu tehničku dokumentaciju. U odnosu na uže za ojačanje naveo je da ne zna o čemu je riječ. Privremene situacije tužitelja tuženik je ovjerio jer je tužitelj napravio beton i armaturu. Pojasnio je da je preduvjet za montažu nosača da je nosač armiran, izbetoniran i utegnut te na kraju odobren od nadzora da ga instaliraju, a da bi se to odobrenje dobilo on mora biti napravljen kvalitetno i u skladu s projektom. Ponovio je da nadzor nije odobrio količinu jer ta stavka nije bila u potpunosti napravljena pri čemu misli na svih 35 nosača koji moraju biti instalirani. Preduvjet za montažu je bio da postoje stupovi sa ležajevima i poprečnim nosačima, što je bila obveza tuženika, a tuženik je izvršio te preduvjete i to je upisano u građevinski dnevnik, međutim to se nije moglo naplatiti jer tužitelj nije završio svoje nosače. Dodao je da tužitelj na gradilište nije isporučio kompletan materijal potreban za izradu svih 35 nosača. U odnosu na dopis iz siječnja 2022. u kojem je tuženik naveo da ugovor i dalje smatra važećim i poziva tužitelja da dovrši radove svjedok je pojasnio da je tada tuženik tužitelju htio dati šansu da ispravi nedostatke i dovrši radove. Osim toga je naveo da je tuženik tražio naplatu za radove po količinama koje nisu odobrene i za materijal koji nije ugrađen niti postavljen (sajle za svih 35 nosača koji nisu bili utegnuti). Naveo je da je na sastancima tužitelju, u vezi plaćanja, naveo da će im probati izaći u susret i tražiti od nadzora plaćanje, međutim to nije uspjelo. Zaključno je naveo da je tužitelj bio nominirani izvođač, što znači da se njemu plaća kad se tuženik naplati od glavnog naručitelja, a nakon toga on prije naplate iduće situacije potvrdi da je plaćen po prethodnoj situaciji i tako redom pa ako tuženik ne izvrši plaćanje, onda to plaćanje izvrši glavni naručitelj.

20. Zastupnik po zakonu tužitelja DP u svom je iskazu u bitnom naveo da mu niti u jednom trenutku nije iskomunicirano da bi tužitelj trebao završiti posao da bi se mogao naplatiti. Posao je ugovarao sa ČP, tužitelj je trebao biti nominirani izvođač, sklopili su ugovor, dali tuženiku dokumentaciju za nominaciju i zadužnice te su u roku od 7-10 dana od uvođenja u posao to trebali dobiti, ali nikad nisu. Iskazao je da je tužitelj odradio 13 nosača, isporučio i dopremio sav materijal na gradilište, izdao tri privremene situacije i jednu okončanu situaciju, međutim ništa nije plaćeno. Tuženik je loše stajao financijski i završio je u predstečaju, a ČP je tužitelju ubrzavao dinamiku, iako je tuženik trebao osigurati plato da tužitelj nosače radi jedan do drugog, a tužitelj je jedan radio na jednom mjestu, drugi kilometar dalje, što je podrazumijevalo prebacivanje oplate, krana i tima ljudi. Naveo je da su bili ugovoreni penali za slučaj kašnjenja, tužitelj nije imao potvrdu da je nominirani izvođač, nisu imali nikakvu sigurnost da će biti plaćeni pa za tužitelja više nije imalo smisla raditi na način da sam financira izvođenje radova. U odnosu na tuženikove navode u ovom sporu da je plaćanje ugovoreno tek po izradi svih 35 nosača, a u korelaciji sa ugovornom odredbom da se plaćanje vrši po situacijama, naveo je da ti navodi tuženika nemaju nikakvog smisla i da tužitelj nikad ne bi pristao na takav vid ugovora na način da sam treba osigurati financiranje svih 35 nosača i da pritom nema osiguranje plaćanja niti potvrdu da je nominirani izvođač. U odnosu na nominaciju je iskazao da ona nije bila u ugovoru, ali je komunikacija bila u tom smjeru. Zaključno je naveo da je tužitelj posao kasnije završio na molbu Dalekovod d.d. na način da su pronašli Vagres d.o.o. i sve što je tužitelj naplatio kao podizvođač Vagres d.o.o. je naplatio, međutim s Dalekovod d.d. nikad nisu vidjeli aneks ugovoru niti sredstava osiguranja, a niti im je plaćeno ovih 13 nosača.

21. Sud nije prihvatio kao iskren i uvjerljiv iskaz svjedoka ČP u dijelu u kojem je naveo da se radilo o tzv. back-to-back ugovoru odnosno o ugovoru prema kojem se plaćanje prema tužitelju trebalo izvršiti tek nakon što radove tužitelja tuženiku plati glavni naručitelj, u ovom slučaju HŽ Infrastruktura d.o.o. Navedeni svjedok proturječno tim navodima ističe da je tužitelj bio nominirani izvođač, što ne proizlazi iz sadržaja Ugovora od 3. ožujka 2021., a niti iz ostalih dokaza provedenih u ovom postupku. U tom je dijelu iskaz svjedoka proturječan i navodima zastupnika po zakonu tužitelja kojem je sud povjerovao jer je u odnosu na spornu ugovornu odredbu iskazivao uvjerljivije i životno logičnije. Naime, da je stvarna volja ugovaratelja bila da se dospijeće plaćanja potraživanja tužitelja prema tuženiku veže uz plaćanje radova koje je tužitelj obavio tuženiku od strane glavnog naručitelja, u tom slučaju stranke ne bi ugovorom izrijekom ugovorile obračun i plaćanje po ispostavljenim privremenim situacijama niti bi ugovorile rok za ovjeru svake pojedine situacije i rok za plaćanje po istoj, kako je u konkretnom slučaju. Osim toga, tuženik je postupao prema ovoj odredbi ugovora na način da je inženjer gradilišta na strani tuženika ĆP ovjerio ispostavljene privremene situacije. Navedeno znači da su time potvrđeni vrsta i količina do tada obavljenih radova. Dodatno neuvjerljivima navode svjedoka ČP sud nalazi u dijelu iskaza u kojem je više puta ponovio da je od HŽ-a tražio plaćanje dijela radova koje je tužitelj obavio kako bi tužitelju izašao u susret, međutim da je to HŽ odbio učiniti. Naime, s obzirom na ugovorni odnos tuženika i HŽ-a, jasno je da tuženik nije imao ispunjene sve preduvjete za naplatu dijela radova ukoliko je plaćanje ugovorio tek po ugradnji svih 35 predgotovljenih nosača. Međutim, navedeno, s obzirom na način kako sud tumači pravu ugovornu volju stranaka u odnosu na sporni čl. 10. Ugovora, nije od utjecaja na postojanje tuženikove obveze spram tužitelja kojem se isti obvezao plaćanja vršiti u roku od 30 dana od dana prihvaćanja radova od strane tuženika.

22. Svjedok ĐP, koji je bio voditelj gradilišta na strani tužitelja, naveo je u svom iskazu da je upoznat sa pravima i obvezama stranaka iz Ugovora te je pojasnio da su stranke u ožujku 2021. dogovorile sa voditeljem gradilišta tuženika plan i dinamiku radova koje su započeli izvoditi u travnju 2021. Iskazao je da im nije bio osiguran plato za izradu nosača pa su iste radili na izdvojenim lokacijama, potom da nikad nisu dobili kompletnu izvedbenu dokumentaciju, da armatura nije dolazila na vrijeme i da nije bila kompletna. Obveza tužitelja sastojala se u izradi 35 AB prednapregnutih nosača što je uključivalo osiguranje oplate, isporuku i ugradnju betona, ugradnju armature koju je tuženik trebao isporučiti te ugradnju materijala za prednapiranje nosača i montažu tako prednapregnutih nosača. Kako plato nije osiguran, sve se odvijalo sporo jer je tužitelj nosače morao izrađivati na pristupnoj cesti. Tužitelj je izdavao privremene situacije koje nikad nisu plaćene te tužitelj, zbog troškova izrade nosača, to nije mogao niti tehnički niti financijski odraditi. Iskazao je da su dobili 15% avansa od strane tuženika, a ostalo su trebali naplaćivati kroz mjesečne situacije, ali se nisu naplatiti. U vezi toga su imali sastanke, pismeno su komunicirali, upozoravali da plato nije pripremljen, da armatura ne dolazi na vrijeme, odnosno kompletna po projektu, a sve je to usporavalo dinamički plan, osobito plato jer je on vezan za plan montaže nosača. Dodao je da su na gradilištu tuženika bili ĆP kao voditelj gradilišta, a kasnije LP kao inženjer gradilišta, dok ČP nije bio na gradilištu. Svjedok je također pojasnio da je preduvjet za montažu nosača izrada temelja i stupova, montaža ležajeva i poprečne grede, što je u konkretnom slučaju bila obveza tuženika, a tek potom tužitelj može izvršiti montažu svojih prednapregnutih nosača. Kako do prošle godine nije bilo montiran niti jedan ležaj i niti jedna greda, tužitelj nije mogao prednapregnuti nosače. Prema tome, tuženik nije stvorio preduvjete za montažu nosača. U odnosu na plaćanje je naveo da je bio prisutan na sastancima i da nikad nije dobio nikakav konkretan odgovor odnosno tuženik nikad nije rekao da neće platiti, dok su na jednom sastanku rekli da će platiti tužitelju kad njima plati glavni naručitelj. U odnosu na količinu i kvalitetu tuženik nije imao primjedbi na tužiteljev rad i u vezi toga tužitelj ima potpisane građevinske dnevnike i građevinsku knjigu te privremene situacije koje je tužitelj izdao nakon što mu je tuženik ovjerio radove u građevinskoj knjizi. Primjedbe tuženika odnosile su se na dinamiku rada. Dodao je da su svi nosači koje je tužitelj izradio, zajedno sa još 22 nosača koje je napravio Vagres d.o.o., a koje je tužitelj prednapregnuo i injektirao, prošle godine montirani. Napomenuo je da prednaprezanje i injektiranje ovih 13 nosača koje je tužitelj izradio nije situirano u privremenim situacijama koje je tužitelj izdao tuženiku. Pojasnio je da je Dalekovod d.d. preuzeo na sebe dovršetak poslova na mostu KR3, oni su angažirali Vagres d.o.o. koje društvo je angažiralo tužitelja da prednapregne svih 35 nosača.

23. Sud je iskazu ovog svjedoka u cijelosti povjerovao budući da je iskazivao uvjerljivo, iskreno i dosljedno.

24. Kako je već ranije navedeno, nije sporno da je tužitelj za izrađenih 13 predgotovljenih nosača tuženiku izdao tri privremene situacije, kao niti činjenica da tuženik nije izvršio plaćanje po njima u roku određenom čl. 10. st. 3. Ugovora. Prema tumačenju ovog suda, koje se temelji na sadržaju sporne ugovorne odredbe, kontekstu iste u sklopu čitavog ugovora, kao i iskazima osoba koje su sudjelovale u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora, tuženik je bio dužan izvršiti plaćanje po izdanim i ovjerenim privremenim situacijama u roku od 30 dana od dana prihvaćanja radova tužitelju od strane tuženika.

25. Tužitelj u dopisima upućenima tuženiku ne spori da je došlo do kašnjenja u radovima, međutim sporno je koji su razlozi do toga doveli. Tužitelj se jasno očitovao tuženiku da je nastavak suradnje s njim bio prisiljen prekinuti budući da nije dobio niti jednu konkretnu informaciju o tome kad će mu izvedeni radovi biti plaćeni. Uz dopis od 11. siječnja 2021. tužitelj je tuženiku dostavio okončanu situaciju izdanu prema količinama iz građevinske knjige u kojoj su umanjene stavke koje tužitelj nije izvršio (montaža) i 10% na ime zadržano iznosa. Tuženik je tako pozvan na ime izvedenih radova isplatiti iznos po okončanoj situaciji umanjen za troškove montaže, 10% zadržanog iznosa i iznos avansa, odnosno ukupan iznos od 313.464,04 kn te izvršiti povrat bjanko zadužnica.

26. Odredbom čl. 360. ZOO određeno je da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

27. Glede plaćanja izvedenih radova po privremenim situacijama, koje su trebale biti plaćene u roku iz čl. 10. st. 3. Ugovora i to neovisno o plaćanju radova tuženiku od strane glavnog naručitelja, tužitelj je pozivao tuženika višekratno i za to mu ostavio primjereni rok, sve u skladu s čl. 361. st. 3. ZOO odnosno čl. 362. st. 3. ZOO. Međutim kako tuženik nije izvršio plaćanje izvedenih radova koji po količini i kvaliteti nisu bili osporeni, tužitelj je imao zakonsko uporište raskinuti navedeni ugovor. Stoga sud tužiteljevu izjavu o jednostranom raskidu ugovora od 30. kolovoza 2021. smatra valjanom i zakonitom. Slijedom izloženog, osnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je Ugovor od 3. ožujka 2021. raskinut. Tužitelj ima pravni interes u smislu čl. 187. ZPP zahtijevati utvrđenje da je navedeni ugovor raskinut budući da je predmet spora i zahtjev za povrat bjanko zadužnica koje je tužitelj izdao tuženiku kao sredstvo osiguranja temeljem predmetnog Ugovora, ali i zbog drugih sudskih postupaka koji su među strankama u tijeku, a proizašli su iz ovog Ugovora (da je među strankama u tijeku više postupaka nije sporno s obzirom da su tijekom ovog spora sve postupke pokušali riješiti izvanudskim putem – list 286.-287. spisa).

28. Iz rezultata provedenog postupka nedvojbeno proizlazi da je bilo kašnjenja s izvođenjem radova, odnosno da se radovi nisu izvodili planiranom dinamikom, o čemu su iskazivali svjedoci ČP i ĐP, kao i zastupnik po zakonu tužitelja, a koja činjenica proizlazi i iz materijalnih dokaza u spisu. Prijeporno je među strankama na kome leži krivnja za navedena kašnjenja, odnosno je li to iz razloga što se tužitelj nije pridržavao dogovorene dinamike izvođenja radova ili iz razloga što mu tuženik za pravodobno izvršenje posla nije osigurao preduvjete. U tom se pogledu razilaze i navodi stranaka koji su istaknuti u njihovoj pismenoj korespondeciji, kao i iskazi saslušanih svjedoka ČP (predstavnik tuženika) s jedne strane te svjedoka ĐP i zastupnika po zakonu tužitelja DP (predstavnici tužitelja) s druge strane. Međutim, kako je sud u konkretnom slučaju ocijenio da je tužitelj imao opravdani razlog za raskid ugovora zbog neplaćanja ovjerenih privremenih situacija u roku određenom u čl. 10. st. 3. Ugovora, a koje plaćanje tuženik nije izvršio niti u naknadno ostavljenom roku, sve s opravdanjem da niti njemu ti radovi nisu plaćeni od strane glavnog naručitelja i pritom tumačeći ovu ugovornu odredbu u smislu back-to-back ugovora, što je ovaj sud utvrdio pogrešnim, to niti nije odlučno, za preispitivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva utvrđivati razloge kašnjenja tužitelja s izvođenjem radova jer to eventualno može biti predmet nekih drugih sudskih postupaka (primjerice spora radi isplate ugovorne kazne i naknade štete preko ugovorne kazne). U konkretnom je slučaju do raskida ugovora došlo jednostranom izjavom tužitelja na temelju zakonskih pretpostavki za koje je sud utvrdio da su bile ispunjene u trenutku davanja takve izjave pa su bilo kakvi navodi tuženika istaknuti nakon toga, da će se ugovor smatrati raskinutim krivnjom tužitelja ukoliko isti ne nastavi s izvođenjem radova, bez pravnog učinka. Upravo zbog navedenog sud nije smatrao potrebnim izvoditi po tužitelju predloženo građevinsko i financijsko vještačenje radi utvrđenja opsega i vrijednosti izvedeni radova odnosno postojanja i visine potraživanja tužitelja prema tuženiku u trenutku davanja izjave o raskidu, kao i radi utvrđenja je li tuženik osigurao preduvjete za montažu nosača.

29. U odnosu na tuženikove tvrdnje da su radovi za svih 35 nosača plaćeni društvu Dalekovod d.d. odnosno da on od HŽ-a nije naplatio naknadu za 13 nosača koje je tužitelj izradio treba navesti kako to nije odlučno za ishod ovog spora jer se obveza tuženika sastojala u plaćanju u roku od 30 dana od prihvaćanja radova (što je tuženik nesporno prihvatio ovjerom građevinskih dnevnika i građevinske knjige te privremenih situacija), a ne nakon što plaćanje tuženiku bude izvršeno od strane glavnog naručitelja (HŽ-a). Jasno je iz sadržaja dokumentacije koju su na traženje suda dostavili Dalekovod d.d. i HŽ Infrastruktura d.o.o. da tuženiku nije izvršeno plaćanje i da je svih 35 predgotovljenih nosača isplaćeno društvu Dalekovod d.d. koje je preuzelo radove tuženika u ovom projektu. Navedeno se, međutim, tiče eventualnog odnosa tuženika i Dalekovod d.d., a ne odnosa tužitelja i tuženika. Tim više što predmet ovog spora nije plaćanje po izdanim privremenim situacijama i po okončanoj situaciji.

30. Slijedom utvrđenja da je ugovor koji je sklopljen između stranaka raskinut, zaključeno je i da je tuženik tužitelju dužan vratiti sredstava osiguranja (bjanko zadužnice) koje je tužitelj izdao tuženiku temeljem odredbi čl. 11. Ugovora (jer je tužitelj od svake privremene i okončane situacije obračunao 10% na ime zadržanog dijela – tuženik navedeno niti ne spori), čl. 13. Ugovora (na ime urednog izvršenja posla jer je u postupku utvrđeno da je tužitelj onaj posao koji je odradio do raskida ugovora – izrada 13 predgotovljenih nosača – uredno izvršio) i čl. 14. Ugovora (jer garantni rok za kvalitetu radova ne teče budući da primopredaja radova nikad nije uredno izvršena). Prema tome, nema nikakve zakonske niti ugovorne osnove da tužitelj drži sredstva osiguranja koja mu je tužitelj izdao u vidu bjanko zadužnica temeljem ovih ugovornih odredbi.

31. I u odnosu na povrat bjanko zadužnice koju je tužitelj izdao temeljem čl. 12. Ugovora na ime garancije za povrat jamstva u visini od 15% od ugovorene vrijednosti radova, ovaj sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja. Naime, suprotno tvrdnjama tuženika da je temeljem zadužnice pod brojem ovjere OV-1431/2021 naplato iznos avansa od 52.618,76 EUR, razvidno iz dokumentacije u spisu na listu 70. -71., 72.-74., 75. i 76. spisa da je tuženik 25. travnja 2023. podnio na naplatu zadužnicu ovjerenu pod brojem OV-1431/2021 izdanu na iznos do 500.000,00 kn, a radi naplate iznosa od 52.618,76 EUR, kao i da je navedeni iznos zaplijenjen. Dakle, tuženik ničim nije dokazao, suprotno tužiteljevim tvrdnjama o zaplijeni navedenog iznosa, da je isti i naplaćen tužitelju (čl. 219. ZPP). Samim time, tuženik ima mogućnost predmetnu zadužnicu povući sa naplate i istu vratiti tužitelju (arg. iz čl. 215. st. 3., u vezi čl. 214. st. 6. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.).

32. Kako je tužitelj u sporu uspio u pretežitom dijelu, tuženiku mu je dužan u cijelosti nadoknaditi troškove parničnog postupka temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu s prijedlogom za određivanje prethodne mjere u iznosu od 33,82 EUR (list 78. spisa) i za presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno ukupan iznos od 86,91 EUR.

33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. prosinca 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.