REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1330/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 028-50-4844650 sklopljenog 25. travnja 2008. između korisnika kredita RN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, solemniziranog 26. travnja 2008. kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, Poljička 27, br. OU-12053/08, a koja u dijelu čl. 7. glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.''

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 028-50-4844650 sklopljenog 25. travnja 2008. između korisnika kredita RN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, solemniziranog 26. travnja 2008. kod javnog bilježnika Zdenka Frida iz Zagreba, Poljička 27, br. OU-12053/08, a koja: u čl. 3. ''3./treće/NAKNADA 3.70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

III. Nalaže s tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.907,15 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

0,94 EUR od 3. srpnja 2008. do isplate

12,54 EUR od 4. studenog 2008. do isplate

4,10 EUR od 3. prosinca 2008. do isplate

14,83 EUR od 5. siječnja 2009. do isplate

16,48 EUR od 4. veljače 2009. do isplate

17,23 EUR od 4. ožujka 2009. do isplate

15,65 EUR od 3. travnja 2009. do isplate

16,05 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate

12,81 EUR od 3. lipnja 2009. do isplate

10,43 EUR od 3. srpnja 2009. do isplate

11,06 EUR od 6. kolovoza 2009. do isplate

12,32 EUR od 3. rujna 2009. do isplate

12,21 EUR od 5. listopada 2009. do isplate

10,94 EUR od 3. studenog 2009. do isplate

13,33 EUR od 4. prosinca 2009. do isplate

15,24 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate

17,96 EUR od 4. veljače 2010. do isplate

17,33 EUR od 4. ožujka 2010. do isplate

21,03 EUR od 2. travnja 2010. do isplate

20,33 EUR od 4. svibnja 2010. do isplate

21,69 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate

33,51 EUR od 26. srpnja 2010. do isplate

31,08 EUR od 3. kolovoza 2010. do isplate

38,51 EUR od 3. rujna 2010. do isplate

35,94 EUR od 4. listopada 2010. do isplate

31,81 EUR od 4. studenog 2010. do isplate

40,52 EUR od 3. prosinca 2010. do isplate

51,61 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate

43,76 EUR od 3. veljače 2011. do isplate

46,51 EUR od 3. ožujka 2011. do isplate

43,01 EUR od 5. travnja 2011. do isplate

43,64 EUR od 4. svibnja 2011. do isplate

58,50 EUR od 3. lipnja 2011. do isplate

59,95 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate

71,99 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate

65,64 EUR od 2. rujna 2011. do isplate

58,70 EUR od 4. listopada 2011. do isplate

57,10 EUR od 3. studenog 2011. do isplate

56,57 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate

59,84 EUR od 3. siječnja 2012. do isplate

62,68 EUR od 2. veljače 2012. do isplate

63,06 EUR od 3. ožujka 2012. do isplate

61,09 EUR od 3. travnja 2012. do isplate

62,42 EUR od 3. svibnja 2012. do isplate

63,33 EUR od 4. lipnja 2012. do isplate

61,80 EUR od 3. srpnja 2012. do isplate

62,21 EUR od 2. kolovoza 2012. do isplate

61,06 EUR od 4. rujna 2012. do isplate

58,58 EUR od 4. listopada 2012. do isplate

61,22 EUR od 6. studenog 2012. do isplate

62,49 EUR od 5. prosinca 2012. do isplate

61,60 EUR od 4. siječnja 2013. do isplate

56,62 EUR od 5. veljače 2013. do isplate

60,85 EUR od 5. ožujka 2013. do isplate

61,22 EUR od 5. travnja 2013. do isplate

59,56 EUR od 3. svibnja 2013. do isplate

54,40 EUR od 5. lipnja 2013. do isplate

54,27 EUR od 4. srpnja 2013. do isplate

55,54 EUR od 3. kolovoza 2013. do isplate

57,57 EUR od 3. rujna 2013 do isplate

60,38 EUR od 2. listopada 2013. do isplate

58,93 EUR od 4. studenog 2013. do isplate

59,96 EUR od 5. prosinca 2013. do isplate

61,13 EUR od 3. siječnja 2014. do isplate

61,85 EUR od 3. veljače 2014. do isplate

63,38 EUR od 4. ožujka 2014. do isplate

62,88 EUR od 3. travnja 2014. do isplate

61,19 EUR od 6. svibnja 2014. do isplate

60,63 EUR od 4. lipnja 2014. do isplate

60,87 EUR od 2. srpnja 2014. do isplate

62,80 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate

64,42 EUR od 2. rujna 2014. do isplate

64,08 EUR od 2. listopada 2014. do isplate

65,48 EUR od 4. studenog 2014. do isplate

66,43 EUR od 2. prosinca 2014. do isplate

65,87 EUR od 5. siječnja 2015. do isplate

66,64 EUR od 3. veljače 2015. do isplate

66,64 EUR od 3. ožujka 2015. do isplate

66,64 EUR od 3. travnja 2015. do isplate

66,64 EUR od 5. svibnja 2015. do isplate

216,05 EUR od 7. svibnja 2015. do isplate

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom I. izreke ove presude.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tuženik povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 268,68 EUR sa zateznom kamatom od 14. studenog 2006. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.490,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.534,10 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je pravni prednik tužitelja TN, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom kao kreditorom 25. travnja 2008. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 028-50-4844650. Sklopljenim Ugovorom tuženik se obvezao staviti na raspolaganje pravnom predniku tužitelja iznos od 17.922,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, dok se pravni prednik tužitelja obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Nadalje, odredbom čl. 7. točkom a). Ugovora određeno je da se dio glavnice kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća i točkom b) da se preostali dio glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. pravni prednik tužitelja je sve svoje tražbine prema tuženiku s naslova ništetnih odredbi gore navedenog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, u cijelosti prenio na tužitelja. Pravni prednik tužitelja je o izvršenom prijenosu tražbine obavijestio tuženika, uz napomenu da od trenutka izvršene cesije svoje dospjele obveze na temelju predmetnog Ugovora treba ispunjavati tužitelju kao novom vjerovniku. Tužitelj ukazuje kako je odredba čl. 7. st. 1. Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna. Naime, prilikom sklapanja Ugovora korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak bila je poznata tuženiku, ali ne i korisniku kredita kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a kako ga tuženik o tome ni na koji način nije informirao, korisnik kredita u trenutku sklapanja Ugovora nije bio, niti je mogao biti, svjestan rizika koji preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe je nedvojbeno na štetu korisnika kredita i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg korisnik kredita ima vratiti tuženiku i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s time da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz valutu švicarskog franka vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže uz švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita kao potrošača. Tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak. Navedeno je, između ostalog, potvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, a kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda potvrđena je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između korisnika kredita kao pravnog prednika tužitelja i tuženika. Osim toga, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Drugim riječima, da je pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu njegovu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. S time u vezi, tužitelj ističe i kako je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet FN protiv Erste bank Hungary Zrt), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. presude). Tužitelj nadalje navodi da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrđena obveza korisnika kredita da prilikom prvog korištenja kredita plati tuženiku naknadu u visini od 3,70% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 663,15 CHF. Korisnik kredita je na dan korištenja kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku isplatio kunsku protuvrijednost predmetnog iznosa, a prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj ukazuje kako je citirana odredba čl. 3. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena obveza isplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ništetna. Naime, pozivajući se na odredbe čl. 269. st. 2., 270. i 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj ukazuje da je u konkretnom slučaju je već iz samog teksta sklopljenog Ugovora razvidno da sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati. Naime, iz sadržaja sklopljenog Ugovora razvidno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru u smislu čl. 295. Zakon a o obveznim odnosima. Nesporno je kako tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarao o sadržaju odredbe čl. 12.3., niti mu je na bilo koji način pojasnio ili prezentirao koje on to točno troškove ima prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi korisnik kredita iste bio u obvezi nadoknaditi. Osim u pogledu utvrđenog iznosa kredita, namjene i ugovorenog roka otplate, korisnik kredita je u odnosu na sve ostale ugovorne odredbe prilikom sklapanja Ugovora bio doveden u situaciju ''uzmi ili ostavi''. Svi ostali elementi ugovora, pa tako i sporna odredba, predstavljaju oblik i sadržaj obrasca ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika na kojem tuženik kao kreditor ustraje i bez kojeg isti ne bi mogao niti biti zaključen. Sporna odredba pritom nije niti jasna niti lako razumljiva i uočljiva budući iz odredbe ni na koji način ne proizlazi što to točno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, koja je struktura tih troškova, zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži te po kojoj točno osnovi se takav trošak uopće naplaćuje, unatoč činjenici da iz iste proizlazi izravna financijska obveza za korisnika kredita. Osim toga, za razliku od tuženika koji je prilikom sklapanja Ugovora djelovao u okviru svoje djelatnosti, korisnika kredita je predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača (čl. 3. ZZP), odnosno kao fizička osoba koja djeluje izvan svoje poslovne aktivnosti odnosno poduzetničke djelatnosti, iz čega proizlazi da tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije imao potrebnih pravnih i ekonomskih znanja da bi mu takva odredba moga biti jasna ili lako razumljiva. Tužitelj nadalje ukazuje na odredbu čl. 81. st. 1. , st. 2. st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine s izmjenama (Narodne novine broj 96/2003), a koji je kao lex specialis bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, izričito propisuje i čl. 3. st. 1. Direktive 96/13/EEZ od 5. travnja 1993. Prema odredbi čl. 5. Direktive ugovorne odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo kada se potrošaču u pisanom obliku nudi već unaprijed određeni sadržaj ugovora. Prema tome, polazeći od nesporne činjenice da je sporna odredba bila sastavni dio tipskog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, da je istom odredbom činidba ugovorena protivno čl. 269. st. 2. i čl. 271. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita na bilo koji način mogao utjecati na njezin sadržaj, te da je navedenom odredbom korisniku kredita nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, jasno je kako je takvom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca te kako je stoga ista ništetna. Pozivajući se na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj ističe kako je tuženik je u konkretnom slučaju na temelju ništetnih odredbi čl. 3. i 7. st. 1. Ugovora ostvario korist u vidu neosnovano naplaćenih iznosa na temelju promjena u tečaju te naknade za obradu kreditnog zahtjeva u određenom iznosu. S obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak, tužitelj smatra kako je u konkretnom slučaju za utvrđivanje ukupne visine obveze korisnika kredita kao pravnog prednika tužitelja prema tuženiku po sklopljenom Ugovoru o kreditu mjerodavan isključivo početni ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta, odnosno tečaj za CHF koji je bio važeći na dan korištenja kredita, a zatezne kamate na iznos naplaćen temeljem ništetnih ugovornih odredbi teku od dana izvršene uplate sukladno čl. 1115. u svezi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, sve i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Cilj posebne zakonske regulacije za potrošače je viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tuženik ukazuje da bi se prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita). Također, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Ako bi sud smatrao da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provesti postupak, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. U odnosu na tuženikovu tvrdnju o djelomičnoj ništetnosti odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i korisnika kredita kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i odredbu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita, tuženik ukazuje da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi poslovni broj Pž-6632/17. Pored navedenog, predmetni je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi poslovni broj Pž-6632/17, a koji navod tuženik u odgovoru na tužbu citira. Kako je korisnik kredita ugovor koji je predmet ovog postupka zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva, prema tuženikovom mišljenju, ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetne ugovore o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., tužitelj prvotno mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ukazuje kako je, odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao, nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi poslovni broj Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Korisniku kredita su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao te je podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja korisniku kredita je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje korisniku kredita nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik korisniku kredita prije zaključenja ugovora, odnosno prije njegovog odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je korisnik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zaključno, tuženik ukazuje i da je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja korisnika kredita, a kako bi se utvrdilo ima li on uopće pravo na pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci Revt-575/16. Tuženik nadalje ističe da je pojam „prosječnog potrošača“ nasta kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog korisnika kredita. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je korisniku kredita, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Korisniku kredita je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je korisniku kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. S obzirom da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U odnosu na pojedinačno pregovaranje, tuženik ističe kako, a temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tuženik i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Tuženik nadalje ukazuje da obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva korisniku kredita. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik navodi kako u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist korisnika kredita u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ističe kako ne ostvaraje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, odnosno da dobije nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno korisnika kredita dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom razdoblju. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je korisnika kredita informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz.

3. U odnosu na naknadu za odobrenje kredita, tuženik ukazuje da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu pri čemu ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza korisnika kredita koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je propisana i tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, a sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Zaključno, tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postoja la znatna neravnoteža na strani potrošača. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva, osporava i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata te ističe prigovor zastare. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

4. U daljnjem tijeku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

5. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to:

Ugovor o kreditu broj 028-50-4844650 (list 9.-13. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija, list 14. - 19. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 20. spisa), otplatni plan (list 21. – 40. i 107. – 113. spisa), presliku obavijesti o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije i prijedlog izvansudske nagodbe (list 41. spisa), pisanu izjavu svjedoka RN (list 55. spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 71. -72. spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 113. – 117. spisa), potvrdu o uplati (list 118. spis) i sudsku praksu (list 156. – 161. spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka RN (list 119. – 121. spisa) te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje – list 130. - 136. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku, tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

7. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 028-50-4844650 kojim je ugovoreno da se dio glavnice kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. gore navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da naknada iznosi 3,70% od iznosa kredita, da je jednokratna te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi odredbe Ugovora o kreditu kojom je obveza vraćanja kredita vezana uz kretanje tečaja kune u odnosu na tečaj valute CHF u iznosu od 3.907,15 EUR te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi naplaćene ulazne naknade (394,47 EUR), sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

8. Između stranaka nije sporno da su tuženik kao kreditor i TN kao korisnik kredita sklopili predmetni Ugovor o kreditu, a kako je navedeno u tužbi.

9. Iz Ugovora o kreditu broj 028-50-4844650 (list 9.-13. spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije ni obrtnik niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, razvidno je i da je svrha ugovora bila namjenska odnosno da se radilo o kreditu za kupnju vozila.

10. Gore navedeno sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka RN (list 119.-121. spisa) kojeg je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenom Ugovoru o kreditu, pri čemu je svjedokinja iskazala i da joj je automobil služio za osobne potrebe.

11. Imajući u vidu da je tuženik predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

12. Nadalje, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. lipnja 2023. (list 14.-19. spisa), proizlazi da je TN ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2.).

13. Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

14. Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

15. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

16. Predmetni Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa pa je stoga tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pri čemu nije od utjecaja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača već je jedino relevantno da je na tužitelja prenesena potrošačeva tražbina nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora. Naime, radi se o prenosivoj imovinsko pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz gore citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

17. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

18. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

19. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

20. Nadalje, presudom ovoga suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom I. njezine izreke, utvrđeno je, između ostaloga, da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i u točci

I. njene izreke.

22. Dakle, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

25. Valja naglasiti da je i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Ranije u obrazloženju ove presude navedena pravomoćna presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP- a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj i to stoga što ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

27. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača tada ne bi imala smisla.

28. Slijedom svega navedenog, ovaj sud vezan je za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili TN i tuženik. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima.

29. Valja naglasiti da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovornog odnosa potrošač TN dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

30. Navedeno je tijekom postupka utvrđeno i na temelju iskaza svjedoka RN kojem je iskazu sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njenog iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema HRK koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema HRK.

31. Nastavno na gore navedeno, utvrđenja iz presude poslovni broj P -1401/12 u kolektivnom sporu odnose se i na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha.

32. S obzirom da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu prema ocjeni ovog suda također nepoštene i ništetne.

33. Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora koji se odnosi na plaćanje ulazne naknade, valja napomenuti kako je u svom iskazu danom na okolnost mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, o pružanju informacija o mogućim rizicima te na okolnost statusa potrošača, svjedok TN navela u bitnome da je 2008. godine podignula kredit za kupnju automobila za vlastite potrebe, da je u tom trenutku kamatna stopa bila niža u CHF nego u valuti EURO te da nije ni u jednom trenutku posumnjala u neki veći rizik s obzirom da se radilo o jednoj od najuređenijih država u svijetu i njenom bankarskom sustavu. Na upit da li ju je bankarska djelatnica prilikom sklapanja ugovora o kreditu upozorila na rizike rasta tečaja, odgovorila je da nije te je iskazala da joj nije objasnila da će morati platiti naknadu za obradu kredita. Ugovor o kreditu bio je unaprijed sastavljen od strane banke, a svjedokinja ga je prije potpisivanja pročitala pri čemu u tom trenutku nije bilo nejasnoća te nije tražila pojašnjenja. Na upit da li joj je bila predočena mogućnost sklapanja i ugovora o kreditu u eurima, odgovorila je potvrdno. Iskazala je i da je ona osobno plaćala rate kredita te da nije bila svjesna odredbe o naknadi za obradu kredita.

34. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP- a).

35. Slijedom svega navedenog, odredba o ulaznoj naknadi koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

36. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita TN, imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO -a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

37. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO -a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

38. U odnosu na osporenu visinu utuženog potraživanja, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je Nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću, i to na okolnost preplaćenog iznosa kredita s time da je vještaku dano u zadatak da izračuna razliku između iznosa pojedinih uplata izvršenih od strane korisnika kredita po predmetnom Ugovoru u kunskoj protuvrijednosti za CHF po tečaju tuženika koji je bio važeći na dan plaćanja i dužnih iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti za CHF po tečaju tuženika koji je bio važeći na dana sklapanja Ugovora te da utvrdi točan datum i iznos neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i da se očitu je i na okolnost izračuna tzv. negativne razlike odnosno novčanog iznosa u EUR u razdoblju kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita.

39. U nalazu (list 130. - 136. spisa) stalni sudski vještak navodi u bitnome kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 028-50-4844650 od 25. travnja 2008. iznos kredita iznosio kunsku protuvrijednost od 17.922,86 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca i to na način da se dio glavnice kredita u iznosu od 17.069,77 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a preostali dio glavnice kredita u iznosu od 853,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu u zadnjem mjesecu ugovorenom roka otplate. Nadalje, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 6,75% godišnje na dan sklapanja Ugovora. Kredit je isplaćen 28. travnja 2008., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,481848 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 17.922,86 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 80.327,53 kn, odnosno 10.661,30 EUR. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice s prikazom promjena kamatnih stopa razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila 6,75 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011., 7,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2014. te 6,72 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je u Tabeli u nastavku nalaza prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te su iskazane razlike u visini obveza korisnika kredita, odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi, kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima na način da su iskazane razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). Predmetna Tabela prikazana je u nalazu (list 133. - 134. spisa). Pri tome je vješak napomenuo kako je u skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze dospjele nakon 27. siječnja 2015. primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

40. Što se tiče dijela zadatka koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, čl. 3. predmetnog Ugovora ugovorena je jednokratna naknada u visini 3,70 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Prema dokumentu naziva Kontrolni ispis unosa korištenja, tuženik je korisnici kredita 28. travnja 2008. obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 663,15 CHF (3,70 % x 17.922,86 CHF) što je prema srednjem tečaju kreditora na dan 28. travnja 2008. iznosilo 2.972,12 kn, odnosno 394,47 EUR.

41. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je u mišljenju utvrdio da je ugovoreni iznos od 17.922,86 CHF iznosio protuvrijednost 10.661,30 EUR (konvertirani iznos). Ako se promatraju samo iznosi koje je korisnica kredita više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.907,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika). Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.902,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza. Nadalje, tuženik je korisnici kredita 28. travnja 2008. obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 394,47 EUR (konvertirani iznos) u skladu s člankom 3. predmetnog Ugovora. Vještak je napomenuo i da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

42. Tužitelj je podneskom od 26. ožujka 2025. (list 145. – 147. spisa), a nakon izrađenog nalaza i mišljenja, postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.907,15 EUR na ime preplaćenih anuiteta temeljem promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK, sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okv iru kojega je preplata izvršena te za isplatom iznosa od 394,47 EUR na ime naplaćene ulazne naknade sa zateznom kamatom od 28. travnja 2008. odnosno od dana kada je korisnici kredita predmetna naknada naplaćena.

43. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe pa je ovaj sud sukladno odredi čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrdio da je tužba djelomično povučena te odlučio kao u t. I. izreke rješenja.

44. Ovdje valja naglasiti kako je sud ocijenio neosnovanom tuženikovu tvrdnju da se radi o preinaci tužbe. Naime, tužitelj je nakon izrađenog nalaza i mišljenja specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a što ne predstavlja preinaku u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a. Bez obzira na navedeno, ukoliko bi se i radilo o preinaci, tuženik se istoj ne bi mogao protiviti temeljem odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a.

45. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke pri čemu valja naglasiti da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju. Vještak je vještačenje proveo sukladno zadatku koji mu je sud dao imajući u vidu predmet konkretnog spora te je vještačenje proveo prema dokumentaciji koja prileži spisu, a mišljenje je izrađeno stručno i u skladu s pravilima struke.

46. Tako je ovaj sud iz provedenog vještačenja utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.907,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Nadalje, tuženik je korisnici kredita 28. travnja 2008. obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 394,47 EUR (konvertirani iznos) u skladu s člankom 3. predmetnog Ugovora.

47. Valja naglasiti da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je v ratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznose od 3.907,15 EUR i 394,97 EUR.

48. Ovaj sud ocijenio je neosnovanim i od strane tuženika istaknuti prigovor zastare, kako u odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, tako i u odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi naplaćene ulazne naknade.

49. Naime, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zašti tu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, razvidno je kako utuženo potraživanje nije u zastari.

50. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi naplaćene ulazne naknade, imajući u vidu odredbe čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a, kako prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

51. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

52. U odnosu na osporeni tijek zakonske zatezne kamate, a koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva koji glasi na povrat preplaćenih iznosa, valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom I. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva točkom III. tužbenog zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora.

53. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na iznos naplaćene ulazne naknade za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, tuženik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja, a stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

54. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odnosno imajući u vidu da su svi tuženikovi prigovori otklonjeni te imajući u vidu gore opisano utvrđenje stalnog sudskog vještaka, odlučeno je kao u t. I. - IV. izreke.

55. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke rješenja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT). Konačno određenim zahtjevom tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 7.400,00 EUR, pri čemu je razvidno da se od tog iznosa iznos od 4.301,62 EUR odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, dok se iznos od 3.098,38 EUR odnosi na deklaratorni dio, s time da tuženik nije prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

56. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV- a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 27. listopada 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 26. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav prigovora od 25. kolovoza 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 16. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 2. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

57. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 120,45 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 120,45 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos na ime sudske pristojbe na presudu jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora ne pripada. Zaključno, tužitelju je priznat i zatraženi trošak na ime uplaćenog predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 500,00 EUR.

58. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 14. lipnja 2024., 3. travnja 2025. i 22. travnja 2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je navode sadržane u predmetnim podnescima mogao istaknuti i na ročištima za zastupanje na kojima mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Nije mu priznat ni trošak na ime uplaćenog predujma za vještačenje iznosu postavljenom preko iznosa od 500,00 EUR, a koliko je navedeni predujam i iznosio. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e -oglasnoj ploči suda.

59. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.490,90 EUR, dok je odbijen za iznos od 1.534,10 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. i III. izreke.

60. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

61. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 15. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.