REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-989/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari prvo tužitelja AD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugo tužitelja FD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 44 St 4903, Beaumont, obojica zastupani po punomoćnici Vesni Pavličević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupani po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 26. studenog 2025. u prisutnosti z. punomoćnika tužitelja – Domagoja Mladičeka, odvjetnika u Zagrebu i z. punomoćnice tuženika – Natalije Đuran Tršinski, odvjetnice u Zaboku, 15. prosinca 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljima AD, OIB [osobni identifikacijski broj] i FD, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 18.920,31 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, zatim od 01.01.2023.godine do 31.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednj glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da naknadi tužiteljima AD, OIB [osobni identifikacijski broj] i FD, OIB [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 5.493,82 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15. prosinca 2025. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III O d b i j a j u s e tužitelji s glavnim tužbenim zahtjevom tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljima AD, OIB [osobni identifikacijski broj] i FD, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 17.641,55 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od dana do isplate, sve kako slijedi:

- na iznos od 8,57 eur od 14.11.2008. godine

- na iznos od 31,67 eur od 12.12.2008. godine

- na iznos od 48,01 eur od 14.02.2009. godine

- na iznos od 66,53 eur od 14.03.2009. godine

- na iznos od 74,64 eur od 15.04.2009. godine

- na iznos od 44,42 eur od 13.05.2009. godine

- na iznos od 48,15 eur od 13.06.2009. godine

- na iznos od 34,26 eur od 14.07.2009. godine

- na iznos od 31,47 eur od 15.08.2009. godine

- na iznos od 25,10 eur od 15.09.2009. godine

- na iznos od 38,45 eur od 13.10.2009. godine

- na iznos od 24,30 eur od 12.11.2009. godine

- na iznos od 33,47 eur od 15.12.2009. godine

- na iznos od 32,47 eur od 14.01.2010. godine

- na iznos od 56,57 eur od 12.02.2010. godine

- na iznos od 68,13 eur od 10.03.2010. godine

- na iznos od 62,75 eur od 13.04.2010. godine

- na iznos od 83,46 eur od 12.05.2010. godine

- na iznos od 88,44 eur od 10.06.2010. godine

- na iznos od 120,91 eur od 13.07.2010. godine

- na iznos od 150,00 eur od 12.08.2010. godine

- na iznos od 112,15 eur od 14.09.2010. godine

- na iznos od 188,44 eur od 12.10.2010. godine

- na iznos od 162,94 eur od 11.11.2010. godine

- na iznos od 9.166,48 eur od 11.11.2010. godine

- na iznos od 51,29 eur od 01.12.2010. godine

- na iznos od 73,13 eur od 01.01.2011. godine

- na iznos od 97,56 eur od 01.02.2011. godine

- na iznos od 83,37 eur od 01.03.2011. godine

- na iznos od 88,89 eur od 29.04.2011. godine

- na iznos od 82,74 eur od 31.05.2011. godine

- na iznos od 85,55 eur od 30.06.2011. godine

- na iznos od 114,37 eur od 28.07.2011. godine

- na iznos od 121,13 eur od 27.08.2011. godine

- na iznos od 140,56 eur od 03.09.2011. godine

- na iznos od 147,38 eur od 01.10.2011. godine

- na iznos od 117,41 eur od 01.11.2011. godine

- na iznos od 113,49 eur od 01.12.2011. godine

- na iznos od 114,58 eur od 01.01.2012. godine

- na iznos od 119,21 eur od 01.02.2012. godine

- na iznos od 128,25 eur od 01.03.2012. godine

- na iznos od 129,10 eur od 01.04.2012. godine

- na iznos od 125,03 eur od 01.05.2012. godine

- na iznos od 127,67 eur od 01.06.2012. godine

- na iznos od 129,33 eur od 01.07.2012. godine

- na iznos od 127,75 eur od 01.08.2012. godine

- na iznos od 126,08 eur od 01.09.2012. godine

- na iznos od 124,02 eur od 01.10.2012. godine

- na iznos od 125,08 eur od 01.11.2012. godine

- na iznos od 127,90 eur od 01.12.2012. godine

- na iznos od 123,91 eur od 01.01.2013. godine

- na iznos od 114,50 eur od 01.02.2013. godine

- na iznos od 118,78 eur od 01.03.2013. godine

- na iznos od 122,63 eur od 01.04.2013. godine

- na iznos od 120,86 eur od 01.05.2013. godine

- na iznos od 111,47 eur od 01.06.2013. godine

- na iznos od 113,71 eur od 01.07.2013. godine

- na iznos od 111,18 eur od 01.08.2013. godine

- na iznos od 113,66 eur od 01.09.2013. godine

- na iznos od 120,52 eur od 01.10.2013. godine

- na iznos od 120,07 eur od 01.11.2013. godine

- na iznos od 122,87 eur od 01.12.2013. godine

- na iznos od 124,92 eur od 01.01.2014. godine

- na iznos od 110,96 eur od 01.02.2014. godine

- na iznos od 114,87 eur od 01.03.2014. godine

- na iznos od 113,67 eur od 01.04.2014. godine

- na iznos od 112,44 eur od 01.05.2014. godine

- na iznos od 111,25 eur od 01.06.2014. godine

- na iznos od 110,72 eur od 01.07.2014. godine

- na iznos od 113,79 eur od 01.08.2014. godine

- na iznos od 115,10 eur od 01.09.2014. godine

- na iznos od 116,91 eur od 01.10.2014. godine

- na iznos od 120,17 eur od 01.11.2014. godine

- na iznos od 121,40 eur od 01.12.2014. godine

- na iznos od 121,71 eur od 01.01.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.02.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.03.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.04.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.05.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.06.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.07.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.08.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.09.2015. godine

- na iznos od 121,87 eur od 01.10.2015. godine,

po stopi sukladno čl. 29. st .2. ZOO, počev od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, zatim od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da naknadi tužiteljima AD, OIB [osobni identifikacijski broj] i FD, OIB [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV O d b i j a j u s e tužitelji s prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljima AD, OIB [osobni identifikacijski broj] i FD, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 21.266,30 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, zatim od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da naknadi tužiteljima AD, OIB [osobni identifikacijski broj] i FD, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

V O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 713,04 €, kao neosnovan.

VI O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrde da je ADĐ, pravna prednica tužitelja, sklopila kao korisnik kredita s tuženikom kao Kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 016-1130/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10.5.2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a temeljem kojeg Ugovora o kreditu je prvotužitelj sudužnik. Korisnica kredita ADĐ preminula je 16.1.2023., te su prvotužitelj, kao suprug pok. ADĐ i drugotužitelj, kao sin pok. ADĐ, njezini univerzalni pravni sljednici. Tuženik je u međuvremenu promijenio naziv (tvrtku) iz HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u Addiko bank d.d. Kredit je ugovoren u valuti CHF (švicarski franak), uz primjenu promjenjive kamatne stope koju svojom jednostranom odlukom mijenja banka, ovdje tuženik.

1.1. Tužitelji ističu da su odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u spomenutom Ugovoru o kreditu nepoštene i nezakonite, odnosno ništetne, jer su protivne odredbama kako Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), tako i Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19). Tako je odredbom članka 2. Ugovora o kreditu Banka, ovdje tuženik odobrila Korisniku kredita, pravnoj prednici ovdje tužitelja stambeni kredit u: „…kunskoj protuvrijednosti iznosa od 171.800,00 CHF (stosedamdesetjednatisućaosamsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, ….“. Osim spomenute odredbe Ugovora, člankom 4. Ugovora određeno je da se: „Kredit otplaćuje u 180 (stoosamdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.340,75 CHF (tisućutristočetrdeset švicarskih franaka i 75/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria-Bank d.d. na dan plaćanja….“ Tužitelji ističu da tako ugovorena valutna klauzula nije u skladu s odredbama kako Zakona o obveznim odnosima, tako i Zakona o zaštiti potrošača, iz kojeg razloga tužitelji osporavaju valjanost ugovaranja valutne klauzule. Citirane odredbe članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu, ništetne su u dijelu koji se odnosi na valutu otplate, iz razloga što se tuženik u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja (potrošača) o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tužitelji ističu da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik od dana plasmana do isplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano mijenjajući kamatnu stopu. Tužitelji ističu da Korisnica kredita, pok. ADĐ kao prosječni potrošač, nije mogla prilikom zaključenja ugovora o kreditu predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ne bi pristala na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bila dužna otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana. Upravo je Banka, konkretno ovdje tuženik, za razliku od korisnika kredita, kao profesionalac koji se bavi kupoprodajom valute, to znao ili mogao znati, te stoga prilikom ugovaranja evidentno nije postupao u dobroj vjeri. Tužitelji ističu da je ugovaranje "valutne klauzule" dopušteno u skladu s čl. 22. ZOO-a, no to istodobno ne znači da je takvu ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ukoliko bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti sa drugim odredbama – temeljnim načelima ZOO-a, odnosno ukoliko bi posljedice ugovaranja predmetne odredbe, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti sa drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a, kao i Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, smisao i svrha „valutne klauzule“ jest taj da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći, npr. uslijed porasta inflacije, porasta cijena roba i usluga itd...., tako da prilikom povrata novčanih jedinica dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelji ističu da se uobičajeno ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne stranke štite, i to vjerovnik od devalvacije valute, a dužnik od revalvacije valute, dok je u konkretnoj situaciji odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na štetu korisnika kredita, budući je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profit banke, uz istodobno enormno povećanja rate otplate kredita na strani tužiteljice), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – kune. Pored navedenog, u konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, zatim načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Tužitelji ističu da su prethodno spomenuti navodi potvrđeni presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je odbačena revizija banaka, pa i ovdje tuženika iz kolektivnog spora Potrošač, te je time potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., kojom je pak potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da su banke, a time i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i ovdje tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je sud vezan za utvrđenja iz prethodno navedenih postupaka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenja da je ništetna odredba tuženika o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica CHF švicarski franak (valutna klauzula), to tužitelji tvrde da je ništetna odredba članka 2. i 4. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF švicarski franak (valutna klauzula). Slijedom navedenog, a obzirom na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF švicarski franak (valutna klauzula), tuženik je dužan tužiteljima kao univerzalnim pravnim sljednicima vratiti preplaćene iznose temeljem stjecanja bez osnove, sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosimai odnosi se na preplaćene iznose po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli (obzirom da tužitelji ovom tužbom i tužbenim zahtjevom ne potražuju preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope) te na koje pojedine iznose preplate teku kamate od datuma plaćanja svakog anuiteta sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, tužitelji ističu kako učinak ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

1.2. Tužitelji ističu da je pok. ADĐ, kao korisnik kredita, sklopila s ovdje tuženikom Aneks uz Ugovoru o kreditu broj: 016-1130/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je, sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Bitno je istaknuti kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa, korisnica kredita, a time i tužitelji kao njezini univerzalni pravni sljednici, ni na koji način nisu odrekli svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa. O tome je stav zauzeo i VSRH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.2.2019.

1.3. Tužitelji su kao prilog za naprijed navedene navode te postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu po osnovi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, priložili sudsku praksu te odluke u kojima je zauzeto shvaćanje da „ništetnost ugovora sud utvrđuje kao prethodno pitanje i tužiteljica nije bila dužna postavljati deklaratorni zahtjev u odnosu na ništetnost tog dijela Ugovora.“ Stoga, „odluka Suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15)…“ (presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, posl. broj Gž-2152/17-2 od 6. srpnja 2018., potvrđena presudu Vrhovnog suda RH, posl. broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga tužitelji, opreza radi, u okviru prethodnog pitanja, a u skladu s odlukama sudova u istovrsnim predmetima, sukladno odredbi članka 12. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), predlažu utvrditi da su naprijed opisani dijelovi odredaba Ugovora o kreditu, ništetni.

1.4. Tužitelji, pored odluka prethodno spomenutih u tužbi, osnovu za spomenutu ništetnost odredaba Ugovora o kreditu, crpe i iz spomenute odluke Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske, koji je u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, između ostalog utvrdio: „...da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ (str. 5. citirane presude). Dakle, obzirom da korisnica kredita nije u razumnoj mjeri bila dobro obaviještena kako za rizike koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i za valutni rizik, ista nije niti mogla razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo, iste su bile nepoštene jer su stvorile znatnu neravnotežu između pravne prednice ovdje tužitelja kao korisnice kredita i tuženika kao ugovornih strana. Stoga je ugovaranjem CHF kao valute obveze, usporedno s ugovaranjem promjenjive kamatne stope, nedvojbeno nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu pravne prednice ovdje tužitelja kao korisnice kredita i potrošača. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg je korisnica kredita bila obvezna vratiti tuženiku i cijena jer se i kamata plaćala u istoj valuti CHF. Kamatna stopa mijenjala se temeljem jednostrane odluke kreditora, dakle ovdje tuženika, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici bila nejasna, nerazumljiva i neodređena. Tuženik je upravo ponudom najniže ugovorne kamate na nepošten način potaknuo korisnicu kredita kao potrošača na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF te promjenjivom kamatnom stopom, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što također potvrđuje Visoki trgovački sud RH na str. 62. Presude 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Dakle, bitni elementi Ugovora o kreditu, valuta i kamatna stopa, bili su neizvjesni, a rizik valute preuzima potrošač, dakle pravna prednica ovdje tužitelja, a da to ne zna u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelji ističe kako je činjenica da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio nepošten, a iz koje činjenice proizlazi i ništetnost odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nedvojbeno utvrđena u odlukama sudova povodom kolektivne tužbe u predmetu Potrošač. Stoga ništetnost odredbi ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule nije potrebno utvrđivati u svakom individualnom sporu koji proistječe iz kolektivne tužbe u kojoj je tužena strana bila banka, a koje banke su sada tužena strana u individualnim sporovima. Utvrđenja sudova iz spomenutih odluka citiranih u ovoj tužbi, obvezuju sudove u svakom od individualnih sporova pokrenutih po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli.

1.5. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito pravnoj prednici tužitelja primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Aneksa. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: -pravna prednica tužitelja preplatila svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita; pravna prednica tužitelja na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula.

1.6. Konačno, tužitelji u ovom parničnom postupku uređenim tužbenim zahtjevom zaprimljenim kod ovoga suda 12. rujna 2025. (list 588-593 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavljaju eventualno kumulirane tužbene zahtjeve i to: - povrat više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 17.641,55 €, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos po toj osnovi uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate te troškove parničnog postupka; - prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom povrat preplaćenog iznosa koji preostaje nakon što se od zbroja više plaćene razlike anuiteta s osnova valutne klauzule i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije umanji iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 21.266,30 €, uvećano za zakonske zatezne kamate od dana konverzije te troškove parničnog postupka; -drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom povrat preplaćenog iznosa koji preostaje nakon što se od zbroja više plaćene razlike anuiteta s osnova valutne klauzule i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije umanji iznos preplate utvrđene konverzijom i razlike preostale glavnice po konverziji u iznosu od 18.920,31 €, uvećano za zakonske zatezne kamate od dana konverzije, te troškove parničnog postupka.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 104-125 spisa) tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe nedostatak aktivne legitimacije tužitelja jer da tužitelji nisu dostavili dokaz da bi bili nasljednici iza korisnika kredita, odnosno da bi tražbina po predmetnom kreditu bila navedena u rješenju o nasljeđivanju, ističe nedostatak pravnog interesa, ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu – konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i 19.c. ZPK, NN 102/2015, da odredbe ZPK uključuju i odredbe o konverziji, imaju prednost pred općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora, da je korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarao o spornim odredbama ugovora o kreditu, a s obzirom da je korisnik kredita mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF, da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, da je valutna klauzula u ugovorima u kreditu bila dopuštena kao što je i danas, da predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, osporava tijek kamata, te konačno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Na ročištu od 18. listopada 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine iznosom od 2.325,00 € s osnove tražbine na ime tzv. negativnih razlika, kojeg je specificirao podneskom od 6. lipnja 2025. na iznos od 713,04 €.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 016-1130/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 20-38 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-1130/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 40-45), otplatni plan (list 54-57), izvodi po kreditu (list 58-73), obavijest o provedenoj konverziji (list 74-88), rješenje o nasljeđivanju iza pok. ADĐ, poslovni broj O-784/23 UPP/OS- 10/23 od 14.6.2023. (list 98-99), u svrhu dokazivanja saslušan je prvo tužitelj AD osobno, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o. (list 528-567 spisa), te se sudski vještak očitovao na posebna pitanja tuženika.

5. Tuženik je prigovorio aktivnoj legitimaciji tužitelja kao nasljednika korisnice kredita. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-784/23 UPP/OS-10/23 od 14.6.2023. vidljivo je da su nasljednici iza pok. A ADĐ, sin FD i suprug AD. Sukladno čl. 5. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015 i 14/2019), sud smatra da su nasljednici u ovom slučaju aktivno legitimirani u postupku te je irelevantno je li potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju, iako je u konkretnom slučaju uneseno. Nasljednik je univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenja o nasljeđivanju ne znači da ostavitelj nema druge imovine. Smrću ostavitelja njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, pa je prigovor aktivne legitimacije neosnovan.

6. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su prednica tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 016-1130/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 10. svibnja 2006., a temeljem kojeg je prvo tužitelj sudužnik.

6.1. Predmetnim Ugovorom o kreditu prednici tužitelja je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 171.800,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita je kupovina stana. Kredit se otplaćuje na rok od 15 godina u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.340,00 CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

7. Između stranaka je nesporno da je prednica tužitelja s tuženikom zaključila 19. siječnja 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-1130/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, a kojim se Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

8. Saslušan u svrhu dokazivanja, prvo tužitelj AD iskazao je da su se 2005. supruga i on odlučili na kupnju stana u novogradnji, prvenstveno jer se radilo o zgradi s liftom, a s obzirom na zdravstveno stanje supruge. Zgrada je bila opterećena hipotekom prednika tuženika te je njima ponuđeno da uzmu kredit s hipotekom koja će se otplaćivati sljedećih 15 godina i naplaćivati od njih, a u tom dijelu je skinuta hipoteka investitora. Uvjeti kreditiranja kod prednika tuženika bili su slični kao u svim ostalim bankama. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjene su im odredbe kredita, s time da on kao građevinski inženjer, a supruga kao liječnica nisu imali specifična financijska znanja. Sve je funkcioniralo do 2008./2009., kada je 50% narasla i glavnica i kamata. Predmetni stan koristili su isključivo za osobne svrhe. Niti on niti supruga nisu bili vlasnici tvrtke, obrta ili obavljali bilo kakvu profesionalnu djelatnost u tom stanu. Kredit je otplaćen 2016. Kredit je konvertiran 2015., a sve kako bi si olakšali otplatu kredita. Ni tada nisu pregovarali o bilo kojoj odredbi kredita, bilo je isto kao i kod sklapanja osnovnog kredita "ili uzmi ili ostavi", odnosno nisu postojale nikakve druge opcije. Kredit su otplaćivali i supruga i on, a supruga je bila nositelj kredita. Na predmetni kredit odlučili su se jer im je ponuđen kao najbolja opcija, a i kredit kojim je investitor opteretio zgradu je već bio u CHF-u.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li prednica tužitelja ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a koju činjenicu tuženik nije niti posebno osporavao.

9.1. Prema čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., F,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, Aneksu tog ugovoru i iz iskaza prvo tužitelja, utvrđeno je da je prednica tužitelja ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana te s obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

9.3. Kako je prednica tužitelja sklopila predmetni ugovor u kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03), te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

15. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

15.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije prednicu tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući prednica tužitelja nije bila upozorena na eventualne rizike i isti je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03 jer tuženik u spis predmeta nije dostavio nikakav dokaz da je prednicu tužitelja informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke. Prednica tužitelja je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao prednici tužitelja kao jedinu kreditnu opciju, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a prednica tužitelja nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj dok je istom pravnom poslu prednica tužitelja pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz navedenog proizlazi da je prednica tužitelja s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke. Prednica tužitelja nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora, po principu "uzmi ili ostavi". Tuženik je prednici tužitelja predstavio kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za prednicu tužitelja najpovoljniji. Zaključno, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s prednicom tužitelja pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti prednici tužitelja odredbe o valuti obveze, nije postupao u dobroj vjeri odnosno nije dokazano da je tuženik informirao prednicu tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja CHF.

16. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

16.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

17. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

17.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

18. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.

18.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da: zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 8.434,93 EUR; -više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 17.641,55 EUR; -preplata utvrđena konverzijom 4.810,18 EUR; -UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamate umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 21.266,30 EUR; -razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 2.345,99 EUR; - UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I umanjen za razliku preostale glavnice i iznosi 18.920,31 EUR; -manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 713,04 EUR; -SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 18.207,27 EUR.

18.2. Vještak se pisano očitovao na primjedbe tuženika odnosno na pitanja tuženika te je naveo: Izračun ja napravljen sukladno zadatku suda, odnosno anuiteti po obračunu banke su iskazani u kunama po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja anuiteta (prilikom izračuna je uzet srednji tečaj Banke na dan uplate) te po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, tako dobiveni iznosi u kunama su uspoređeni te je izražena njihova razlika u kunama a podredno i u eurima po fiksnom tečaju eura (sve razvidno iz tablice u Nalazu). Prilikom izračuna, uplate kojima su podmirivani troškovi i zatezne kamate nisu uzeti u obzir prilikom izračuna, odnosno u obzir su uzete samo uplate koje su korištene za podmirivanje anuiteta.

19. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao i očitovanje, prihvaća u cijelosti jer je izrađeno u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

19.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok se vještak na posebna pitanja tuženika pisano očitovao.

20. S obzirom na ovakva utvrđenja i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03, dok tuženik suprotno nije dokazao, utvrđena je ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kao i posljedica te ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF temeljem čl. 323. i 324. ZOO-a.

21. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/20172 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda VTSRH donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, odnosno presude VTSRH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. tužiteljeva tražbina nije pala u zastaru.

22. U pravu su tužitelji kada ističu da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

23. Sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

23.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

23.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

23.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

23.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

23.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i prednica tužitelja, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelji koji je kredit prednica tužitelja konvertirala to pravo uopće nemaju ili im je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

23.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

24. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

25. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

25.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ŠD protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

25.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŠD protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

26. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljevih tražbina odnosno preplata kao razlike i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu od 17.641,55 €, zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena tečaja obračunate do konverzije u iznosu od 8.434,93 €, preplata utvrđena konverzijom -4.810,18 € te razlika preostale glavnice po konverziji s osnove promjene kamatne stope i tečaja -2.345,99 €, pri čemu su tužitelji svoje potraživanje umanjili za iznos preplate utvrđene konverzijom i razlike preostale glavnice po konverziji tako da je utvrđena visina tužiteljevih tražbina u iznosu od 18.920,31 €, radi čega je valjalo prihvatiti drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev budući je provedenim postupkom utvrđeno da potrošač ima pravo na potpunu restituciju. S obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa kako je to gore navedeno, jer su s istim financijskim vještačenjem tužitelji uskladili i konačno postavili tužbeni zahtjev i to podneskom od 12. rujna 2025. (list 588-593 spisa), kao stečenog bez osnove temeljem čl. 1111 ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29.st.1. u vezi s čl. 183.st.1. ZOO-a po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27. Obzirom da je prihvaćen drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja, valjalo je glavni tužbeni zahtjev i prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odbiti.

28. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao prednici tužitelja i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., radi čega je istaknuti prigovor radi prebijanja u iznosu od 713,04 € odbijen kao neosnovan.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a. Iako su tužitelji odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkama III i IV obzirom da su uspijeli dokazati osnovu, a zbog tog dijela tužbenog zahtjeva s kojim su odbijeni nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevih prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

29.1. Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe, podneska od 4.10.2024. i 12.9.2025., te zastupanja na ročištu 18.10.2024., 21.2.2025., 26.9.2025. i 26.11.2025., za svaku radnju po 200 bodova, uvećano za 10% po Tbr. 40.1., odnosno po 550,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 962,50 €, odnosno ukupno 4.812,50 €.

29.2. Tužiteljima su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 600,00 €.

29.3. Tužiteljima je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 81,32 €.

29.4. Na opisani način tužiteljima je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 5.493,82 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

29.5. Tužiteljima nije priznat trošak sastava podneska od 29.5.2023. budući su rješenja o nasljeđivanju priložili uz očitovanje na odgovor na tužbu.

29.6. Tužiteljima sudska pristojba na presudu nije određena, a koju pristojbu tužitelji nisu dužni platiti budući su oslobođeni plaćanja iste temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).

30. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 15. prosinca 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnica Vesna Pavličević

2.OD Š i Šanjug