REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1650/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate , nakon održane glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9010702557 sklopljenog dana 1. rujna 2005. između LM, L, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora s druge strane, i to čl. 7.2. u dijelu koji glasi: „…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 777,18 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od:

3,82 EUR 30.listopada 2008. do isplate

4,02 EUR 30. siječnja 2009. do isplate

8,40 EUR 26. veljače 2009. do isplate

5,14 EUR 31. ožujka 2009. do isplate

5,18 EUR 28. travnja 2009. do isplate

0,95 EUR 28. svibnja 2009. do isplate

0,01 EUR 3. kolovoza 2009. do isplate

0,95 EUR 25. kolovoza 2009. do isplate

0,94 EUR 1. listopada 2009. do isplate

2,15 EUR 3. prosinca 2009. do isplate

4,29 EUR 28. prosinca 2009. do isplate

6,79 EUR 25. siječnja 2010. do isplate

7,55 EUR 1. ožujka 2010. do isplate

11,72 EUR 30. ožujka 2010. do isplate

10,88 EUR 27. travnja 2010. do isplate

13,90 EUR 4. lipnja 2010. do isplate

26,79 EUR 30. lipnja 2010. do isplate

23,60 EUR 26. srpnja 2010. do isplate

36,57 EUR 9. rujna 2010. do isplate

28,74 EUR 29. rujna 2010. do isplate

29,63 EUR 16. studenog 2010. do isplate

37,59 EUR 1. prosinca 2010. do isplate

46,30 EUR 10. siječnja 2011. do isplate

38,23 EUR 29. siječnja 2011. do isplate

38,24 EUR 11. ožujka 2011. do isplate

35,17 EUR 14. travnja 2011. do isplate

42,89 EUR 12. svibnja 2011. do isplate

53,04 EUR 8. lipnja 2011. do isplate

54,65 EUR 7. srpnja 2011. do isplate

79,49 EUR 8. kolovoza 2011. do isplate

66,10 EUR 1. rujna 2011. do isplate

53,46 EUR 7. listopada 2011. do isplate

i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 368,98

EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), a od 31. prosinca 2023. do namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja koji je tužitelju priznat i za koji iznos je umanjen njegov dug temeljem Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.077,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.616,77 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

VI. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik kao kreditor 1. rujna 2005. sklopio s korisnikom kredita, LM, Ugovor o kreditu broj: 9010702557, kojim je korisniku kredita kao potrošaču tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 18.403,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne i to iz razloga što se, među strankama predmetnog Ugovora o kreditu, o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17. Tužitelj ukazuje kako utvrđenja iz navedenih presuda obvezuju sud u ovom predmetu sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 41/2014), čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 19/2022) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji će se naknadno utvrditi, a po dostavljanju kreditne dokumentacije od strane tuženika. Taj iznos čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, a koji će se iznos ovom tužbom potraživati od tuženika. Nadalje, tužitelj ističe kako ne raspolaže nikakvom kreditnom dokumentacijom osim predmetnog Ugovora o kreditu te da se zbog navedenog obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije, a kojemu tuženik nije udovoljio pa je stoga u tužbi postavio manifestacijski zahtjev (čl.186.b st.3. i 4. Zakona o parničnom postupku-Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP). Zaključno, tužitelj ističe kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili LM, kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik, koji o tome nije iznio nikakve upite niti prigovore.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio osnovi i visini utuženog potraživanja. Ističe u bitnome kako tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju jer u konkretnom slučaju nije potrošač već je pravna osoba koja se bavi otkupom potraživanja pa stoga nema potrošačka prava iz ustupljenog ugovora. Nadalje, tuženik navodi da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu slijedom čega je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 irelevantna u ovom postupku, da je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pri čemu naglašava i da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, da je neosnovana tužiteljeva tvrdnja da ustupitelj nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, da varijabilna kamatna stopa nije ništetna, da je u konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te da nije ostavljen prostor za primjenu drugačije odnosno fiksne kamatne stope te su stranke odabrale Ugovor o kreditu baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu. Opreza radi, tuženik prigovara da bi pristupitelj bio potrošač sukladno mjerodavnim zakonskim propisima, ističe prigovor zastare te prigovor radi prebijanja i prigovor prijeboja, i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o kreditu broj 9010702557 (list 7.-13. i 102.-107. spisa), presudu suda EU u predmetu C-375/13 (list 42.-55. spisa), sudsku praksu (list 56.-65., 129.-131. spisa), presudu suda EU u predmetu C-498/16 (list 66.-77. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 94. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije i prijedlog izvansudske nagodbe (list 95. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), (list 96.-101. spisa), kreditnu dokumentaciju (list 146.-155. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka LM (list 171.-173. spisa) te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje – list 183.-190. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu 29. listopada 2024. – list 219.-222. spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja ocijenjen neosnovanim.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 9010702557 od 1. rujna 2005. o valutnoj klauzuli te za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi takve odredbe, a za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, i to u iznosu od 777,18 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor i LM kao korisnik kredita sklopili predmetni Ugovor o kreditu broj 9010702557, a kako je navedeno u tužbi.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 9010702557 (list 7.-13. i 102.-107. spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije ni obrtnik niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, razvidno je i da je svrha ugovora bila namjenska odnosno da se radilo o kreditu za kupnju vozila.

9. Gore navedeno sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka LM (list 171.-173. spisa) kojeg je u tom dijelu ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan navedenom Ugovoru o kreditu, pri čemu je svjedokinja iskazala i da joj je automobil služio za osobne potrebe te da ga nije kupila na obrt.

10. Imajući u vidu da je tuženik predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

11. Nadalje, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 96.-101. spisa), proizlazi da je LM ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2.).

12. Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

13. Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

14. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

15. Predmetni Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa pa je stoga tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pri čemu nije od utjecaja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača već je jedino relevantno da je na tužitelja prenesena potrošačeva tražbina nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora. Naime, radi se o prenosivoj imovinsko pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz gore citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

16. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

17. Dakle, tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

18. Nadalje, presudom ovoga suda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pod točkom I. njezine izreke, utvrđeno je, između ostaloga, da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i u točci I. njene izreke.

20. Dakle, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak te u dijelu utvrđenja da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

23. Valja naglasiti da je i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: Zakon o zaštiti potrošača) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Ranije u obrazloženju ove presude navedena pravomoćna presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 primjenjuje se u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a na ovaj parnični postupak neovisno o tome što ga nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj i to stoga što ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

25. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača tada ne bi imala smisla.

26. Slijedom svega navedenog, ovaj sud vezan je za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili LM i tuženik. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima.

27. Valja naglasiti da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovornog odnosa potrošač LM dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

28. Navedeno je tijekom postupka utvrđeno i na temelju iskaza svjedoka LM (list 171.-173. spisa) kojem je iskazu sud povjerovao kao životnom i uvjerljivom jer iz njenog iskaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tuženik potrošaču dao sve potrebne informacije te da je potrošaču bila lako razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da mu je bio lako razumljiv rizik ugovaranja upravo te valutne klauzule s obzirom na usporedbu tečaja CHF prema HRK koji je bio puno nestabilniji od tečaja EUR prema HRK.

29. Nastavno na gore navedeno, utvrđenja iz presude poslovni broj P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose se i na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, neovisno koja je bila njegova svrha.

30. S obzirom da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između LM i tuženika prema ocjeni ovog suda također nepoštene i ništetne.

31. U odnosu na osporenu visinu utuženog potraživanja, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je Nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću, i to na okolnost preplaćenog iznosa kredita po Ugovoru o kreditu broj 9010702557 od 1. rujna 2005., s time da se vještaku dalo u zadatak uzeti u obzir iznose izračuna negativnih tečajnih razlika odnosno da u izračun uvrsti iznose kada je tečaj bio niži od onoga na dan isplate kredita te da te iznose u negativnom broju obuhvati nalazom i mišljenjem.

32. U nalazu (list 183.-189. spisa) stalni sudski vještak navodi u bitnome kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 9010702557 od 1. rujna 2005. iznos kredita iznosio kunsku protuvrijednost od 18.403,90 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, ugovoren je rok otplate od 72 mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora. Prema dokumentaciji u spisu, dospijeće prve obveze bilo je 31. listopada 2005., a sljedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu. Kredit je isplaćen 2. rujna 2005., s kojim danom je srednji tečaj PBZ-a za valutu CHF iznosio 4,797465 kn za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos od 18.403,90 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 88.292,07 kn, odnosno 11.718,37 EUR (konvertirani iznos). Prema Obavijesti o preuzimanju tražbine UM od strane trgovačkog društva Druga fundacija SPV d.o.o., kao i Ugovoru o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), proizlazi da je 10. lipnja 2023. trgovačko društvo Druga fundacija SPV d.o.o., kao novi vjerovnik, preuzelo od UM sva potraživanja temeljem predmetnog ugovora o kreditu broj 9010702557, zajedno sa svim pravima. Uvidom u otplatni plan s pregledom promjena kamatnih stopa, vještak je utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana te je iznosila kako slijedi: 5,50 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2007., 6,50 % godišnje za anuitet s dospijećem 31. kolovoza 2007., 6,25 % godišnje za anuitet s dospijećem 30. rujna 2007. , 6,50 % godišnje za anuitet s dospijećem 31. listopada 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2008., 7,45 % godišnje za anuitet s dospijećem 29. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2008., 7,20 % godišnje za anuitet s dospijećem 30. travnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2009. te 7,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. rujna 2009. do konca izračuna.

33. Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je u Tabeli u nastavku nalaza prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te su iskazane razlike u visini obveza korisnika kredita, odnosno više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi, kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima na način da su iskazane razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). Predmetna Tabela prikazana je u nalazu (list 185.-186. spisa). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 777,18 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u 'j1' Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi) ili ukupno 408,20 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike (- 368,98 EUR), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza (svi iznosi). Vještak je napomenuo i da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

34. Tužitelj je u skladu s provedenim vještačenjem podneskom od 1. travnja 2025. (list 197.-205. spisa) konačno odredio tužbeni zahtjev u dijelu t. II. istoga na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 777,18 EUR na ime visine po korisniku kredita preplaćenih anuiteta temeljem promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu u HRK, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenih plaćanja pojedinih iznosa glavnice do isplate.

35. Vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje na ročištu održanom 29. listopada 2025. na način da je u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na prigovore tuženika iz podneska od 17. travnja 2025. naveo je da tuženik u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju ističući kako isti ne počiva i ne temelji se na dokumentaciji priloženoj spisu, zatim kako je isti kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu i načinjen protivno pravilima struke, u pogledu čega je vještak istaknuo kako je nalaz i mišljenje sačinjen u skladu s dokumentacijom priloženom spisu predmeta koju je popisao na prvoj stranici nalaza, a izračuni su sačinjeni u cijelosti u skladu s postavljenim zadatkom i primjenom pravila struke. U odnosu na tuženikov navod kako tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije mogao odabrati kredit u kunama s fiksnom kamatnom stopom vještak je naveo kako tužitelj nije niti bio stranka ugovora o kreditu pa je potpuno nejasan navod tuženika, a osim toga u konkretnom slučaju ne radi se o potraživanju temeljenom na fiksnoj kamatnoj stopi, pa se i taj navod tuženika ne može ispitati odnosno vještak ne zna na što se isti odnosi. Glede tuženikovih navoda kako iz danog nalaza i mišljenja nisu vidljivi parametri na temelju kojih je sačinio predmetne izračune, vještak je istaknuo kako su svi parametri vrlo detaljno opisani i popisani u tekstualnom dijelu nalaza na stranici 1. i 2. U odnosu na tuženikov Prijedlog da vještak navede primjer kreditnog odnosa koji je kreirao i koji proizlazi iz nalaza i mišljenja te koja bi bila dostupnost takvog kredita u banci, vještak ističe kako nije kreirao nikakav kreditni odnos nego je sačinio izračune u skladu s postavljenim zadatkom, a prigovori tuženika koji se odnose na načelo jednake vrijednosti činidaba, odnosno na stavljanje jedne ugovorne strane u povoljniji položaj, pravna su pitanja o kojima će odlučivati sud. U pogledu pitanja tuženika da li je prilikom izračuna razlika s osnove promjene valute isključio utjecaj promjene kamatne stope, a imajući u vidu kako se anuitet sastoji od glavnice i kamata, vještak je ustvrdio kako je izračun sačinio na način da je stvarno obračunati anuitet, dakle onaj s uključenim promjenama kamatne stope, pomnožio razlikom tečajeva, dakle tečaja koji je prilikom otplate bio stvarno primijenjen i tečaja koji je važio na dan korištenja kredita. Naime, promjena kamatne stope, a time i visina anuiteta među strankama nisu sporne i nema nikakvog dijela tečajnih razlika koje bi trebalo eventualno oduzimati. Vještak je dodatno istaknuo kako se razlike po osnovi promjene kamatne stope uobičajeno računaju primjenom tečaja na dan korištenja kredita, pa u tim razlikama nema tečajnih razlika već se sve tečajne razlike iskazuju na način kako je to izračunato u danom nalazu i mišljenju. U ostalom dijelu prigovori tuženika su pravne naravi pa se vještak na iste nije očitovao.

36. Nakon što je vještak usmeno iznio nalaz i mišljenje, stranke nisu imale daljnje prigovore.

37. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao prigovora, dok tuženik nakon usmenog očitovanja na njegove prigovore također nije imao daljnjih prigovora. Vještak je vještačenje proveo sukladno zadatku koji mu je sud dao imajući u vidu predmet konkretnog spora te je vještačenje proveo prema dokumentaciji koja prileži spisu, a mišljenje je izrađeno stručno i u skladu s pravilima struke.

38. Tako je ovaj sud iz provedenog vještačenja utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze odnosno 31. listopada 2005. do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 777,18 EUR pozitivnih tečajnih razlika.

39. Valja naglasiti da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 777,18 EUR na ime preplaćenih anuiteta.

40. U odnosu na osporeni tijek zakonske zatezne kamate valja da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom I. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora, a kao što to tužitelj i potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

41. Valja naglasiti i kako je ovaj sud ocijenio neosnovanim od strane tuženika istaknuti prigovor zastare.

42. Naime, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći prvoga dana iza dana 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dakle 15. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, razvidno je kako utuženo potraživanje nije u zastari.

43. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odnosno imajući u vidu da su svi tuženikovi prigovori otklonjeni te imajući u vidu gore opisano utvrđenje stalnog sudskog vještaka, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude pri čemu je stopa zatezne kamate određena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke.

44. Nadalje, stalni sudski vještak je u nalazu i mišljenju, na tuženikov prijedlog, zasebno iskazao negativne tečajne razlike u iznosu od 368,98 EUR te je tuženik nakon primitka nalaza i mišljenja određeno postavio prigovor radi prebijanja u iznosu od 368,98 EUR zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice, a koji prije izrade nalaza i mišljenja nije bio u mogućnosti određeno postaviti, kao što ni tužitelj prije izrađenog nalaza i mišljenja vještaka nije mogao konačno odrediti tužbeni zahtjev.

45. Plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, koja plaćanja su izvršena od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije niti nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.

46. Anuiteti koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, ne predstavljaju restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 104. st. 1 ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a.

47. Slijedom navedenog, prigovor radi prebijanja utvrđen je neosnovanim slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke presude.

48. Odluka o troškovima postupka iz t. IV., V. i VI. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT).

49. Ovdje valja istaknuti kako je konačno određenim zahtjevom tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora, kako u odnosu na deklaratorni (6.650,00 EUR), tako i u odnosu na kondemnatorni zahtjev (777,18 EUR), pri čemu tuženik nije prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

50. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 10. listopada 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 1. travnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 5. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 24. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

51. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 56,48 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 120,73 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos na ime sudske pristojbe na presudu jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora ne pripada. Zaključno, tužitelju je priznat i zatraženi trošak na ime uplaćenog predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 400,00 EUR.

52. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.077,21 EUR, dok je odbijen za iznos od 1.616,77 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. IV. izreke.

53. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

54. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 18. listopada 2023., 28. studenog 2023., 17. lipnja 2024., 2. rujna 2024. i 29. travnja 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj predmetnim podnescima uglavnom ponavlja navode iz podneska od 10. listopada 2023. kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu pa je te navode, kao i dokumentaciju mogao dostaviti i na održanim ročištima, a za zastupanje na kojima mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. V. izreke ove presude.

55. Odluku o parničnom trošku iz t. VI. izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 15. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.