Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž R-183/2023-2
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci po sutkinji Dubravki Butković-Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mladenu Dragičeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Dragičević i partneri iz Zagreba, protiv tuženika ČO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice podnesenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-4437/2021-12 od 20. travnja 2023., 15. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e
I. Uvaženjem žalbe tužiteljice ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-4437/2021-12 od 20. travnja 2023. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila od tuženika isplatu iznosa od 734,89 eura[1] / 5.216,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kao i naknadu parničnog troška.
2. Protiv citirane presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači, na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.
3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužiteljice kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 734,89 eura / 5.216,13 kn s kamatama na ime razlike plaće za vremensko razdoblje siječanj 2016.- siječanj 2017., koji temelji na tvrdnji da joj je poslodavac trebao isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn bruto, umjesto po osnovici od 5.108,84 kn bruto.
6. Radi se o postupku u sporovima male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a. Sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. i ovoga Zakona. Stoga žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten.
7. Među strankama nije sporno;
- da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. prosinca 2010., sklopljenog na osnovi odredbe čl. 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva u privatnoj praksi Hrvatske ("Narodne novine" broj: 28/10);
- da je tuženik bio ugovorni doktor privatne prakse u koncesiji, kao poslodavac, a tužiteljica medicinska sestra kao radnica, da je čl. 12. navedenog Ugovora o radu, a vezano za plaću navedeno da radnik ima pravo na obračun i isplatu plaće u iznosu koji ne može biti manji od iznosa obračunatog prema osnovama i mjerilima iz Kolektivnog ugovora (stavak 1.), te da radnik prima na znanje da poslodavca prema radniku glede obračuna plaće, obvezuje i ugovor o koncesiji, da će tijekom radnog odnosa utvrđenu plaću, kako je navedeno u prethodnom stavku, radniku usklađivati s odredbama Kolektivnog ugovora za javno zdravstvo (stavak 2.).
8. Sud prvog stupnja utvrđuje da usklađivanje utvrđene plaće u smislu citiranih odredbi za stranke znači da obračunata plaća radniku može biti manja/veća zavisno od činjenice je li poslodavac realizirao manja ili veća sredstva za djelatnost od HZZO- a, nakon povećanja u javnom sektoru zdravstva, a koje se uvjetno rečeno može, a ne mora, reflektirati i kao povećanje ugovornih sredstava na strani poslodavca da bi on uskladio (povećao) plaću radnika za isti postotak, zbog sustava obračuna vrijednosti rada poslodavca prema HZZO-u. Rezimirajući rečeno, plaća radnika da će se usklađivati s plaćom u javnom sektoru zdravstva samo ako poslodavac realizira povećanje sredstava iz ugovornog odnosa sa HZZO-om, a prema mjerilima kolektivnog ugovora koji obvezuje poslodavca. Naime, utvrđuje da se obračun kalkulativne plaće radnika do nivoa primjerene plaće, odnosno maksimalnog iznosa primjerene plaće i eventualno više od toga, temelji na ekonomskoj snazi poslodavca. Ekonomska snaga poslodavca, kako to propisuje kolektivni ugovor, da se utvrđuje iz prihoda poslodavca, kojeg on realizira u poreznom razdoblju, pa time i +/- u odnosu na bazni iznos za ocjenu njegove realnosti propisan također kolektivnim ugovorom, a što sve zavisi od poslovnog odnosa poslodavca sa HZZO-om u istom poreznom razdoblju.
8.1. Nadalje, sud utvrđuje da je tuženik kao zdravstveni radnik privatne prakse opće medicine bio član Udruge privatnih poslodavaca u zdravstvu u razdoblju od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2019., da ga je sukladno čl. 192. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje ZR) u pogledu uređivanja prava i obveza iz rada i po osnovi rada s radnikom obvezivala primjena Kolektivnog ugovora za djelatnost privatnog zdravstva („Narodne novine“ broj 150/14 – dalje KU/14), te da je tuženik temeljem čl. 201. st. 4. ZR-a bio upisan u registru Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Utvrđuje i da je tuženik do 31. prosinca 2019. bio u statusu zdravstvenog radnika privatne prakse koji posluje po načelu za obrt i s obrtom izjednačene djelatnosti, sukladno čl. 29. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16 – 138/20), pa je sukladno čl. 23. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22., 152/24., 151/25.) bio obveznik plaćanja poreza na dohodak.
9. Slijedom izloženog, a budući da tuženik nije javna ustanova iz čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/01 i 39/09),utvrđuje da se na istog ne može primijeniti Kolektivni ugovor iz čl. 3. citiranog zakona, već se na istog primjenjuje KU/14, iz kojih razloga tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
10. Donošenjem pobijane presude počinjena je apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se sadržajno upire žalbenim navodima, budući da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danim u postupku.
11. Naime, tužiteljica žalbenim navodima ističe da iz ugovora o radu sklopljenog između stranaka, a koji ugovor je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, proizlazi da su stranke čl. 12. tog ugovora u odnosu na plaću pripadajuću radnici/tužiteljici ugovorili da ista ima pravo na obračun i isplatu plaće u iznosu koji ne može biti manji od iznosa obračunatog prema osnovama i mjerilima iz Kolektivnog ugovora (stavak 1.), da radnik prima na znanje da poslodavca prema radniku glede obračuna plaće obvezuje i ugovor o koncesiji, da će tijekom radnog odnosa utvrđenu plaću, kako je navedeno u prethodnom stavku, radniku usklađivati s odredbama Kolektivnog ugovora za javno zdravstvo (stavak 2.). Prema čl. 13. narečenog ugovora radnik ima pravo na naknadu plaće kada ne radi, u slučajevima i u visini naknade utvrđene Kolektivnim ugovorom.
11.1. Navodi i da u prilog tome govori činjenica da je tuženik prilikom vršenja izračuna plaće koristio osnovicu od 5.018,84 kn, koja se primjenjivala i u sektoru javnog zdravstva. K tome, da je tuženik pogrešno primijenio i KU/14 kojim je u odredbi čl. 103. propisano: " Osnovica za obračun plaća radnika u privatnom zdravstvu Hrvatske, računajući od dana stupanja na snagu ovog Kolektivnog ugovora jednaka je iznosu koji je utvrdila Vlada RH za obračun plaća službenika/namještenika, subjekata javnog zdravstva [35], i 5.108,84 kn bruto (stavak1.). Osnovica iz prethodnog stavka jednaka je za izračun plaće svih radnika, nezavisno, za koje poslove su zasnovali radni odnos (stavak 2.). Novi iznos osnovice u odnosu na važeći iznos, respektirajući odredbe stavak 1. ovog članka, poslodavci, za obračun plaća radnicima primjenjuju od dana početka primjene novog iznosa prema odluci Vlade RH (stavak 3.). Poslodavci mogu svojom odlukom utvrditi i veći iznos osnovice za obračun plaća svojim radnicima, prema istim mjerilima, kako je propisano ovim Kolektivnim ugovorom (stavak 4.).
12. S obzirom da u odnosu na ugovornu volju stranaka, a kako je ista u vezi plaće tužiteljice stipulirana narečenim Ugovorom o radu od 15. prosinca 2010., nisu navedeni dostatni razlozi, pa tako ni u odnosu na činjenicu da je prilikom izračuna plaće tužiteljice tuženik koristio osnovicu od 5.018,84 kn bruto, te da sud uopćeno- uvjetno navodi zavisnost poslodavca od sredstava koja bi realizirao od HZZO-a, a niti je tuženik konkretizirao od kojeg bi to bilo značaja u okolnostima konkretnog slučaja, pobijanu presudu nije moguće ispitati.
12. Stoga će u nastavku postupka sud prvog stupnja otkloniti navedenu bitnu povredu postupka, te donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.
13. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja ukinuta i na temelju odredbe iz čl. 369. st.1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
14. Sukladno odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno da se o troškovima postupka odluči u konačnoj odluci.
U Rijeci 15. prosinca 2025.
Sutkinja
Dubravka Butković-Brljačić
