REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-229/2025-51.

(Raniji broj: P-748/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici iz Daruvara, S. Radića 14, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Petrova 182, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. studenog 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 15. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju PU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.941,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te nadalje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 97,33 EUR počam od 10.02.2011. godine

- na iznos od 179,26 EUR počam od 15.03.2011. godine

- na iznos od 169,26 EUR počam od 14.04.2011. godine

- na iznos od 215,29 EUR počam od 11.05.2011. godine

- na iznos od 229,53 EUR počam od 14.06.2011. godine

- na iznos od 284,36 EUR počam od 30.07.2011. godine

- na iznos od 323,49 EUR počam od 09.08.2011. godine

- na iznos od 253,15 EUR počam od 09.09.2011. godine

- na iznos od 46,33 EUR počam od 13.10.2011. godine

- na iznos od 46,76 EUR počam od 23.11.2011. godine

- na iznos od 45,88 EUR počam od 09.12.2011. godine

- na iznos od 45,93 EUR počam od 12.01.2012. godine

- na iznos od 46,43 EUR počam od 03.02.2012. godine

- na iznos od 50,72 EUR počam od 07.03.2012. godine

- na iznos od 47,81 EUR počam od 11.04.2012. godine

- na iznos od 50,89 EUR počam od 03.05.2012. godine

- na iznos od 52,89 EUR počam od 22.06.2012. godine

- na iznos od 53,00 EUR počam od 14.07.2012. godine

- na iznos od 52,32 EUR počam od 01.08.2012. godine

- na iznos od 52,41 EUR počam od 05.09.2012. godine

- na iznos od 51,53 EUR počam od 04.10.2012. godine

- na iznos od 50,77 EUR počam od 28.11.2012. godine

- na iznos od 50,93 EUR počam od 20.12.2012. godine

- na iznos od 51,34 EUR počam od 10.01.2013. godine

- na iznos od 51,28 EUR počam od 13.02.2013. godine

- na iznos od 50,86 EUR počam od 19.03.2013. godine

- na iznos od 51,61 EUR počam od 23.04.2013. godine

- na iznos od 52,15 EUR počam od 15.05.2013. godine

- na iznos od 53,03 EUR počam od 20.06.2013. godine

- na iznos od 52,78 EUR počam od 11.07.2013. godine

- na iznos od 53,91 EUR počam od 14.08.2013. godine

- na iznos od 53,65 EUR počam od 15.09.2013. godine

- na iznos od 54,16 EUR počam od 23.10.2013. godine

- na iznos od 57,64 EUR počam od 07.11.2013. godine

- na iznos od 56,88 EUR počam od 11.12.2013. godine

- na iznos od 58,87 EUR počam od 25.01.2014. godine

- na iznos od 58,19 EUR počam od 15.02.2014. godine

- na iznos od 56,81 EUR počam od 06.03.2014. godine

- na iznos od 48,27 EUR počam od 29.04.2014. godine

- na iznos od 50,94 EUR počam od 22.05.2014. godine

- na iznos od 49,07 EUR počam od 19.06.2014. godine

- na iznos od 49,71 EUR počam od 08.07.2014. godine

- na iznos od 48,79 EUR počam od 26.08.2014. godine

- na iznos od 48,90 EUR počam od 04.10.2014. godine

- na iznos od 43,85 EUR počam od 07.11.2014. godine

- na iznos od 44,02 EUR počam od 20.11.2014. godine

- na iznos od 46,57 EUR počam od 21.11.2014. godine

- na iznos od 36,44 EUR počam od 21.11.2014. godine

- na iznos od 35,31 EUR počam od 30.12.2014. godine

- na iznos od 35,14 EUR počam od 24.03.2015. godine

- na iznos od 35,02 EUR počam od 10.04.2015. godine

- na iznos od 35,49 EUR počam od 22.05.2015. godine

- na iznos od 35,97 EUR počam od 11.06.2015. godine

- na iznos od 35,98 EUR počam od 24.07.2015. godine

- na iznos od 35,62 EUR počam od 01.09.2015. godine

- na iznos od 35,76 EUR počam od 25.09.2015. godine

- na iznos od 35,89 EUR počam od 01.10.2015. godine, pa sve do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno s zakonskom zateznom kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju UU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da naknadi tuženiku ADDIKO BANK dioničko društvo, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.625,00€ u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi je sa pravnim prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. dana 05.12.2006. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 016-2768/2006. Tim ugovorom je pravni prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 95.039,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti toga iznosa prema srednjem tečaju za CHF.

Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina, te je u trenutku podnošenja ove tužbe kredit otplaćen u cijelosti.

Za trajanja otplate kredita po Ugovoru kamatna stopa je s početnih 6,50 % godišnje više puta mijenjana na štetu tužitelja jednostranom odlukom banke, i to temeljem članka 6. ugovora, koji glasi” promjenjivost kamatne stope”, a koja odredba je presudom opisanom u toč. 3 proglašena nepoštenom i ništetnom.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. Ugovor iz članka 1.ove tužbe je osim sa promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje:CHF).

Odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17) utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr, a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine.

Tako Ustavni sud RH navodi kako slijedi:

“ Ustavni sud opetovano utvrđuje da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a na koju su se pozvali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C-26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Slijedom svega navedenog, ostaje nejasno kojim kriterijima se rukovodio Vrhovni sud kada je utvrdio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, za razliku od ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne podliježe testu poštenosti. Pri tome Ustavni sud polazi od činjenica (utvrđenih, a djelom i nespornih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku) da ni u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli službenici banaka nisu objasnili potrošačima prirodu navedene klauzule i njezino značenje, odnosno nisu im uopće, a kamoli na primjeren, to jest jasan, razumljiv, pregledan i nedvosmislen način, objasnili značenje i posljedice ugovaranja te zaštitne klauzule.

Ustavni sud može se suglasiti s utvrđenjima Vrhovnog suda da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i da je njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Međutim, to ne znači da je taj institut potrošačima, ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima, samim time što je taj institut "apsolutno prepoznat", bio razumljiv onako kako se tumači i primjenjuje "u duhu prava EU". Drugim riječima, da potrošač, bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što su predmetni ugovori bili "opterećeni" s dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako i na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Istu tu okolnost, međutim, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir. Ustavni sud ne dovodi u pitanje pravo Vrhovnog suda da, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, utvrdi postojanje razloga za različiti pristup u tumačenju određenog pravnog standarda pa tako i razlike zbog kojih je upoznavanje potrošača s ekonomskim posljedicama bilo bitno kod ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nebitno kod valutne klauzule. Međutim, dužan je te razloge, odnosno razlike obrazložiti, što je u konkretnom slučaju izostalo.“ – završeno citiranje

Citiranje dijela Rješenja Ustavnoga suda U-I-3685/2015 i dr.:

“Ustavni sud, prije svega, primjećuje da nužnost posezanja za osporenom zakonskom mjerom konverzije na zahtjev potrošača CHF kredita proizlazi iz, s jedne strane, sistemskog nedostatka koji izvire iz manjkavosti pravnog okvira i opsega normativnog zahvata u materiju valutne klauzule i, s druge strane, regulatornog propusta.

U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista, nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa.

Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), takva ugovorna klauzula, međutim, ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti. Utoliko potrošač i u modelu monetarnog valorizma (iz kojeg proizlazi valutna klauzula) ima legitimno očekivanje da će i u fazi realizacije ugovora međusobni odnos ugovornih strana biti uravnotežen te da ga primjena valutne (kao zaštitne, a ne profitne) klauzule pri ispunjavanju ugovorne obveze otplate kredita neće odvesti u osiromašenje i bankrot uslijed drastičnog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta, unatoč prethodnog dugogodišnjeg urednog podmirivanja ugovornih obveza.

Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja - money of payment) u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je, dakle, zaštitni a ne profitni, pa valutna klauzula ni u kojem slučaju - s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koja rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora (valorimetra - unit of account), a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja - ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Takva situacija nedvojbeno predstavlja "iskliznuće" valutne klauzule iz sustava i funkcionalnog okvira instituta valutne klauzule s obzirom na njegovu pravnu narav i temeljnu svrhu. U izloženim okolnostima konkretnog slučaja kredita indeksiranih na švicarske franke kao zaštitne valute ugovora, zbog nepostojanja specijalnog normativnog rješenja (poput npr. onog iz članka 627. stavka 1. ZOO-a za ugovor o građenju s klauzulom fiksne cijene) u općem ugovornom pravu (ZOO), odnosno u pravu zaštite potrošača, a u povezanosti s drugim uzrocima činjenične naravi, zaštitna klauzula je očigledno "iskliznula" i izašla iz svojih funkcionalnih limita određenih razumnim smislom koji proizlazi iz pravne naravi i dosega ovog instituta ugovornog prava.

Bitne činjenične osobitosti realizacije obveza dužnika - potrošača u otplati CHF kredita upućuju na zaključak da je kuna kao načelno "slabija" valuta na koju ugovor glasi kao na valutu plaćanja zadržala svoju realnu vrijednost (kupovnu moć), dok je švicarski franak kao zaštitna i načelno "jača" valuta snažno aprecirala, pa su kreditne institucije, suprotno zaštitnoj svrsi valutne klauzule, primanjem ispunjenja ishodili veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja. Time su kreditne institucije nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti ugovornih strana. Kako to proizlazi iz iscrpne analize sadržane u očitovanju Ministarstva financija, kreditne institucije se, naime, nisu same izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, zadužujući se u toj valuti na inozemnim tržištima, nego su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima CHF kredita pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima.

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Tužitelj nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu u ovom predmetu, i to iz razloga što mu je tuženik na njegov zahtjev u odnosu na kredit iz točke 1 tužbe odbio dati dokumentaciju, i to pregled promjena kamatnih stopa, odnosno odluke o promjeni kamatne stope, knjigovodstvenu karticu kredita, kao i sve otplatne planove. Da bi tužitelj postavio konkretan tužbeni zahtjev za isplatu potrebna mu je ta dokumentacija. Osim toga za određivanje visine tužbenog zahtjeva potrebno je provesti i financijsko knjigovodstveno vještačenje, a što tužitelj nije bio u mogućnosti jer nije posjedovao potpunu dokumentaciju.

S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

Temeljem svega prethodno iznesenoga tužitelj predlaže da sud donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da tužitelju dostavi: sve obavijesti ili odluke o promjeni kamatne stope, sve otplatne planove, knjigovodstvenu karticu kredita, izračune konverzije, a sve vezano uz ugovor o kreditu broj 016-2768/2006 od dana 05.12.2006., u roku od 8 dana, te da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u domaćoj valuti s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja novčana tražbina će se sa pojedinačnim iznosima odrediti kada tuženik tužitelju dostavi podatke iz rješenja, te nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uz nadoknadu troškova postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor nenadležnosti ovoga suda s obzirom da su stranke u čl. 16. izričito ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu te predlaže da se sud proglasi nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

Tuženik, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, predlaže sudu odrediti vrijednost predmeta spora. Tuženik ne spori da je sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 016-2768/2006 1. prosinca 2006. godine te da je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu 25. siječnja 2016. godine budući da je tuženik bio obvezan ponuditi sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Člankom 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita u EUR valutu i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Tužitelj je sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu čl. 3. Aneksa ugovora o kreditu.

Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz Aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti od dana početka otplate ugovora o kreditu. Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu i to čl. 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje.

Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita termin EURIBOR je obrazložen i isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuju sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopu europskog novčanog tržišta a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženika. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom a što je u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju kojim je određeno da se svi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR valuti. Stoga je cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu.

Ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora pa se na predmetnu pravnu situaciju ne mogu primijeniti odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor.

Ističe da je ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualnu ništetnu odredbu valjanom uobičajena pravna praksa prilikom sklapanja ugovora tako da se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule slijedećeg sadržaja "ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarenje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna".

Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, isti je predložio tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora a što uključuje i odredbe o kamatnim stopama.

Tuženik posebno ističe da se predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala odnosno nije pravno osnažena što uostalom nije moguće po odredbama ZOO-a ali je došlo do zamjene postojeće odredbe novom te tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe budući da više nije riječ o istoj odredbi pa odredbu Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom koje nisu ništetne. Sklapanjem Aneksa ugovorne stranke su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa a budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu CHF a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, ista nije primjenjiva u ovom postupku. Ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući dan niti u vrijeme sklapanja ugovora a niti danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

Tužitelj i tuženik su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR Aneksom prije donošenja presude VTSRH u predmetu Pž-6632/017 od 14. lipnja 2018. godine stoga tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 10 godina pa je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune tako i CHF. Tuženik ističe da primjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koliko bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu te tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatnom stopom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Aneksom je utvrđena preplata u korist tužitelja 62.347,23 kune a koju tužitelj uopće ne znači značajnijom niti je spominje a istom je u cijelosti obeštećen a pored toga tužitelj nije dokazao sve elemente odgovornosti za štetu na temelju kojih bi isti potraživao naknadu a pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da mu je povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu TS u Zagrebu P-1401/12 i Pž- 7129/13 te Pž-6632/17 VTSRH, no to ne znači da je u konkretnoj situaciji došlo do povrjeđivanja tužiteljevog prava.

Opreza radi tužitelj ističe prigovor zastare eventualnog potraživanja tužitelja. U slučaju da bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koja se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava, pa je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kad iste postoje.

Budući da odredba članka 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.

Primjena čl. 241. ZOO-a dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH.

U situaciji kada bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovo teći ispočetka.

Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu troškova postupka.

3. Tuženik je tijekom postupka prije održavanja pripremnog ročišta istakao prigovor da tužitelj nema status potrošača prema Zakonu o zaštiti potrošača/03 pa se u odnosu na njega ne može primijeniti pravni odnos između tužitelja i tuženika, budući da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje poljoprivredne mehanizacije a i to za obavljanje tužiteljeve poduzetničke djelatnosti pa se na pravni odnos između stranaka ne može ni primijeniti presuda radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

4. Tužitelj je tijekom postupka a nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev kao u izreci.

5. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-229/2025 (Raniji broj: P-748/2019), tj. uvid u Ugovor o kreditu broj 016-2768/2006 od 1. prosinca 2006. godine (list 5-8), u otplatnu tablicu (list 9), u Aneks ugovora o kreditu broj 016-2768/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. siječnja 2016. godine (list 23-24), u izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (list 25-26), u Tablice kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 60-68), u sudsku praksu (list 73-88), u otplatni plan (list 99-105), u specifikaciju uplata (list 106- 108), u pregled prometa za klijenta (list 109-124), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Josipa Rašića (list 192-228).

Izveo dokaz saslušanjem svjedoka VU (list 168-169), AU (list 169-170), tužitelja PU (list 184-186).

6. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

7. Tužitelj je podnio tužbu u smislu čl. 186.b st. 3. ZPP-a, te je nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika i provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja tužitelj postavio određeno tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

8. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u ukupnom iznosu od 13.941,84€, a prema uređenom tužbenom zahtjevu od 24. listopada 2025. godine, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate.

9. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 4. i 6. nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare, te da li tužitelj ima status potrošača, te prigovor mjesne nadležnosti ovoga suda.

10. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknutom po tuženiku sud je svojim rješenjem P-748/2019-12. od 20. studenog 2019. godine isti odbio kao neosnovan, na koje rješenje tuženik nije uložio žalbu te je isto postalo pravomoćno.

11. Uvidom u ugovor o kreditu, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor, dana 1. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 016-2768/2006 kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužitelju kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije u iznosu od 95.039,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, rok otplate kredita 10 godina sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 6,50 % (članak 2., 3., 4. i 6.). U članku 4. ugovora o kreditu navedeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u 120 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.079,15 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

U članku 6. ugovora o kreditu navedeno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, da je korisnik kredita svojim potpisom s time suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

U članku 9. ugovora o kreditu navedeni su instrumenti osiguranja naplate kredita i to prijenos vlasništva na pokretnini u korist banke, izjava o zapljeni primanja sudužnika MU i TU, zadužnica korisnika kredita i sudužnika kredita ovjerena kod javnog bilježnika, (čl. 10. ugovora o kreditu), dok su u članku 13. ugovora navedene i druge obveze koje se odnose na plaćanje premije osiguranja kredita.

12. Tužitelj je dostavio otplatnu tablicu za broj kreditne partije 5103941664 a koja se ne odnosi na predmetni kredit.

13. Uvidom u Aneks ugovora o kreditu 016-2768/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank i tužitelja kao korisnika kredita te TU i MU kao fiducijarnih dužnika, dana 25. siječnja 2016. godine, proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da je zaključen ugovor o kreditu broj 016-2768/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojih je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 95.039,00CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika te da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 10.462,81€ u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika.

Isto tako, proizlazi da su ugovorne stranke suglasne da je utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine koja iznosi 62.347,23HRK, te da stranke suglasno utvrđuju da se visina iznosa prelate utvrđena na dan 30. rujna 2015. godine može promijeniti u prijelaznom razdoblju a o čemu će banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita. Ugovorne stranke suglasno utvrđuju da se iznos preplate od 42.137,21HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi a da preostali iznos preplate 20.210,02HRK se koristi sukladno sporazumu između korisnika kredita i banke.

Stranke su također utvrdile da na dan 30. rujna 2015. godine nema manjka. U čl. 3. Aneksa stranke su utvrdile kamatnu stopu tako da se kamatna stopa određuje kao dio promjenjive kamatne stope i dio fiksne kamatne stope s tim da je visina kamatne stope koja je vezana za promjenjivi dio kamatne stope s dodatkom fiksne kamatne stope 7,99%.

Isto tako, stranke su u čl. 4. odredile da je rok kredita 31. prosinca 2016. godine te su stranke u čl. 10. utvrdile da sve odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa koji nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene.

14. Uvidom u izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF utvrđuje se da je kredit podignut radi kupovine poljoprivredne mehanizacije denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR a sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i promjenjivosti kamatne stope, te je na dan 30. rujna 2015. godine utvrđeno da je kredit isplaćen tužitelju 7. prosinca 2006. godine da je dospijeće kredita 31. prosinca 2016. godine, da je početno stanje glavnice 95.039,00CHF odnosno 439.460,35HRK a početno stanje preračunato u EUR je 59.717,40€ odnosno 439.460,35HRK, da je iznos nedospjele glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. godine 15.744,30CHF a što iznosi 110.071,47HRK, te da nedospjela glavnica kredita konvertiranog u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 10.462,81EUR odnosno 79.923,65HRK, iznos prelate na dan 30. rujna 2015. godine veći je od zbroja 50% preostalih obveza po otplatnom planu za povrat 2.645,70€ odnosno 20.210,02HRK a iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine koji se koristi za otplatu 50% svake naredne redovne obveze po otplatnom planu iznosi 5.516,19EUR ili 42.137,21HRK, te da je utvrđena nova redovna obveza na dan 30. rujna 2015. godine 735,49EUR ili 5.618,28HRK te da je procjena još 14 redovnih obveza koje će biti umanjene za 50% iz preplate te da je zbroj preostalih redovnih obveza do dospijeća po preračunatom otplatnom planu 11.032,37EUR.

15. Iz specifikacija uplata utvrđuje se da su, osim tužitelja, uplate vršili i njegov otac MU VU, majka MU te OPG JU, te JU koji je vršio uplate od 53. rate tj. od 6. prosinca 2010. godine pa sve do 119. rate 24. rujna 2015. godine kada je kredit i otplaćen, a iz pregleda prometa za navedeni kredit utvrđuje se da je vršena evidencija uplata po navedenom kreditu.

16. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor, dana 1. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 016-2768/2006 kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužitelju kredit za poljoprivredne mehanizacije u iznosu od 95.039,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, rok otplate kredita 10 godina sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 6,50 % (članak 4. i 6.).

17. Nadalje, nije sporno među stranaka da je tijekom trajanja ugovora o kreditu došlo do promjena kamatnih stopa, tako da je od početne ugovorene kamatne stope od 6,50% godišnje, narasla 31. ožujka 2008. godine na 6,99%, da bi 31. srpnja 2015. godine iznosila 6,03% do 30. rujna 2015. godine.

18. Međutim, sporno je da li se tužitelj može osnovano pozvati na pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14.lipnja 2018. godine te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, odnosno, da li tužitelj ima svojstvo potrošača.

19. Naime, među strankama nije sporno da je pravnik prednik tuženika odobrio kredit tužitelju za kupovinu poljoprivredne mehanizacije kako je to navedeno u čl. 2. Ugovora o kreditu od 1. prosinca 2006. godine.

20. Prema čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

21. Prema čl. 2. Direktive vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća ili profesije.

22. Radi utvrđenja sporne činjenice da li tužitelj ima svojstvo potrošača, u postupku je izveden dokaz saslušanjem svjedoka VU i AU kao i tužitelja PU.

23. Iz iskaza svjedoka VU proizlazi da je tužitelj njegov sin koji je zaključio ugovor sa Addiko bankom 2000. i neke godine, te su zbog kredita bili u Zagrebu u sjedištu banke. Osim njega bila je prisutna i njegova supruga MU a majka tužitelja kao sudužnici. Svrha podizanja kredita je bila kupovina poljoprivrednog traktora marke Masei Ferguson 120 konja, cijela kupovina traktora je bila iz tog kredita na iznos oko 400.000,00 kuna. U to vrijeme živio je s tužiteljem u [adresa], a 2006. godine tužitelj nije imao OPG a poslije je imao poljoprivrednu zadrugu a ne zna koje godine, a u 2006. godini tužitelj mu je pomagao u poljoprivredi a i studirao je u Križevcima i povremeno je odlazio. Tada su bili upisnici poljoprivrednika jer još nisu postojali OPG-i, i radio je puno zemlje u zakupu a i tužitelj i drugi sin JU su radili jer se u to vrijeme bavio svinjogojstvom. U to vrijeme je bio upisan u poljoprivredni upisnik a ne zna kakav status je tada imao tužitelj, da li je bio član. Kada su došli u banku ponuda je bila kredit u CHF a i osobno je podizao u Privrednoj banci isto u CHF, tako im je tada predočeno da je to najpovoljniji kredit. Zna da je bilo predviđeno u ugovoru da varira kamata a ugovor je sačinjen od strane banke, nije se moglo sa bankom ništa dogovarati da bi se mijenjali nekakvi uvjeti u smislu podizanja kredita veća-manja kamata. Nisu mogli utjecati niti na rok otplate već su morali samo dostaviti dokumentaciju kako bi ostvarili kredit, a uz taj traktor nije bila nikakva druga poljoprivredna mehanizacija i ne sjeća se da li je kupljen plug. Suglasio se da se otplata vrši i od njegove plaće s obzirom da je bio sudužnik i on je upravo otplaćivao taj kredit i skidali su mu s plaće, u to vrijeme je radio u Zdenki i upravo je on otplaćivao a nekada su rate kredita otplaćivane i od dohotka od poljoprivrede jer su se bavili poljoprivredom i u to vrijeme imali su puno zemlje u zakupu. Ne zna da li je tužitelj, njegov sin imao u to vrijeme zemlju u zakupu. Rok otplate kredita je bio 10 godina i kredit je otplaćen. Kredit u CHF je otplaćen do kraja jer nije bilo konverzije. Poljoprivredni traktor koji je kupljen od predmetnog kredita prodan je nakon što je kredit otplaćen. Traktor je korišten za obradu njihove zemlje i svi su ga koristili jer su u to vrijeme imali tovilište sa 40 krmača i traktor im je trebao za obradu zemlje. Kada je podizan taj kredit živio je s njima i mlađi sin JU. Tokom otplate kredita rata kredita je rasla i to naglo. U Zagreb su išli samo jedanput radi podizanja tog kredita. U to vrijeme radio je u Zdenki i vlastite zemlje su imali hektar i pol a imao je drugu zemlju u obradi u zakupu. Te 2006. godine radio je oko 30 jutara i primao je poticaj od države. Kredit koji je 2006. godine podigao isplaćen je na račun tužitelja jer je on i podigao kredit. Zna da je njegov sin PU otvorio zadrugu sa P, a on je bio sudužnik, a ne zna koje je to godine bilo.

24. Iz iskaza svjedoka AU, proizlazi da mu je tužitelj brat i zajedno sa roditeljima VU i MU živjeli su u [adresa]. Godine 2006. je on imao 16 godina i u to vrijeme tužitelj je došao sa fakulteta a ne zna sada točno da li iz Zagreba ili Križevaca, s tim da je preko tjedna bio na fakultetu a vikendom je dolazio kući. Sjeća se da je tužitelj podigao kredit kod tuženika radi kupovine poljoprivrednog traktora i pluga. Kredit je podigao i sve oko kredita su radili roditelji MU i VU i tužitelj. Ne sjeća se da li su u to vrijeme 2006. godine roditelji imali tovilište svinja a roditelji su bili zaposleni u mljekarskoj industriji Zdenka i bavili su se poljoprivredom, a nešto su imali vlastite zemlje a imali su i u zakupu. Ne sjeća se koliko su obrađivali zemlje 2006. godine. U to vrijeme nije bilo OPG-a kada je podizao kredit tužitelj i kupio taj traktor. Taj traktor je korišten za obradu zemlje koja je u vlasništvu oca a misli da je i otac imao ugovor o zakupu. Zajedno su radili i otac i PU a možda je i on imao nekakav ugovor o zakupu. Misli da je rok otplate kredita bio 10 godina. Otplate rate kredita otplaćivao je nekada brat, nekada tata a nekada i on kada je počeo raditi, tko je kada imao novaca. Kredit je otplaćen u cijelosti i traktor je onda i prodan. Rata kredita je bila 4.500,00 kuna a kasnije je otišla duplo. Ne sjeća se na koji način je realiziran iznos kredita, na čiji račun je to isplaćeno. Nema saznanja da li je izvršena konverzija kod kredita. Samo zna da je kredit otplaćen. Ne zna da li je banka bila upisana kao vlasnik traktora dok je trajao kredit. Nekada je i on plaćao ratu kredita i to preko računa, i misli da je to bilo u kunama utvrđena rata. Ne zna koje godine je prodan traktor a s kojim je radio tužitelj.

25. Iz iskaza tužitelja PU proizlazi da je ugovor zaključio sa Hypo bankom u Zagrebu, te je on bio korisnik kredita a s njim je bio otac VU i sve je to navedeno u ugovoru o kreditu i zbog proteka vremena se ne sjeća detalja. U to vrijeme je bio na fakultetu u Zagrebu kada se podigao taj kredit, a otac je bio sudužnik tako da je on mogao dobiti taj kredit u Zagrebu u banci. Rok otplate kredita je bio 10 godina, a svrha kredita je bila kupnja poljoprivredne mehanizacije i to traktora i pluga. Otac se uz svoj posao bavio poljoprivredom a on je u to vrijeme studirao i pomagao je ocu. Otac je u to vrijeme radio oko 25 jutara zemlje i on mu je pomagao. Od 2006. do 2007. godine se počeo baviti poljoprivredom jer je osnovao poljoprivrednu zadrugu "Zrno" tako da se onda počeo baviti poljoprivredom kao zanimanjem jer je prekinuo fakultet. Obrađivao je zemlju koju je ranije otac imao u zakupu zajedno sa ocem a uzimali su i dalje zemlju u zakup. Otac je bio upisan u poljoprivredni upisnik jer u to vrijeme nije još bilo OPG-a, on je bio član tog upisnika poljoprivrede a otac je bio nositelj. Osnovao je poljoprivrednu zadrugu "Zrno" kao osnivač koja je bila upisana u Registar zadruga, za početak je dobio određena obrtna sredstva preko natječaja Ministarstva poljoprivrede, a kasnije, s obzirom da su se počeli intenzivnije baviti poljoprivredom, onda je osnovan OPG kada je to inače zakonom propisano, i onda je on bio nositelj OPG-a a misli da je to bilo 2006. godine. U tom OPG-u je onda on evidentiran i traktor je unesen u imovinu tog OPG-a 2006. godine kada je on bio nositelj OPG-a i dalje su se bavili poljoprivredom. I danas postoji poljoprivredna zadruga "Zrno", a on je još uvijek suvlasnik te poljoprivredne zadruge. Otplata kredita za poljoprivredni traktor je išla mjesečno i otplata je bila iz poljoprivrede koji su ostvarili dohodak i od plaće oca koji je još tada radio u Zdenki a i od majke jer je i ona tada još radila u Zdenki. Iznos kredita je bio 70.000,00 CHF za taj traktor i plug. Točno se ne sjeća koliko je bila prva rata ali zna da je bilo kasnije točno duplo više u odnosu na prvo utvrđenu ratu a plaćalo se u kunama a prema tečaju na dan plaćanja CHF. Samo ostvarivanje kredita odnosno kupovina traktora išla je na slijedeći način da su prvo su oni dogovorili sa firmom koja prodaje traktor "Oro internacional" kupovinu traktora, odgovarala im je kvaliteta i cijena, a koja firma je njima riješila financiranje u toj banci tako da su oni došli u banku i već ih je čekao ugovor i kredit odobren i ugovor spreman za potpisivanje. Nije bilo nikakvog upozorenja kakva će biti kamata niti da li će dolaziti do promjene rate. Nije imao saznanja da bi dolazilo do promjene rata kredita. Bio je kredit pripremljen sa iznosom te kamate, nije bilo razgovora o kamati a kamata u vrijeme zaključivanja je bila odgovarajuća. Bili su kod bilježnika ovjeravati taj ugovor, ne sjeća se da li im je bilježnik što čitao i upozoravao ih na ugovor. Nije baš puno čitao ugovor jer je bio ugovor obiman i dobio ga je u banci i nije imao vremena pročitati. Kredit je odobren i preuzeo je traktor jer je banka isplatila kupovninu prodavatelju traktora. Traktor je prodan prije 7-8 godina a kredit je otplaćen u cijelosti. Traktor je bio registriran na njegovo ime, a bio je upisan zalog na tom traktoru te je banka na taj način imala osiguranje kredita. Ne sjeća se da li je bilo još kakvih jamstava. Banka im je dostavila dokumentaciju vezanu za konverziju kredita u EUR i utvrđena je preplata a negdje oko 60.000,00 kuna a koji iznos se koristio za otplatu preostalog iznosa kredita tako da je cjelokupni taj iznos korišten za to i nešto je bilo razlike, to je onda on platio tako da je taj kredit u potpunosti zatvoren. Radi konverzije kredita išli su u Viroviticu kod pravnog slijednika Hypo banke, Addiko banke. Kod aneksa ugovora o kreditu koji je sačinjen kasnije a ne zna točno sada koje godine, isto ništa nije mogao mijenjati već mu je bilo u interesu da se zatvori taj kredit. Isplatom odnosno obračunatom konverzijom kredita u EUR nije u cijelosti obeštećen tako da je ustao sa ovom tužbom. Sada zna što znači promjenjiva kamata a u vrijeme podizanja kredita jer mu je to bio prvi kredit, nije znao. Kod zaključenja ugovora o kreditu nije znao što znači zaključenje ugovora s valutnom klauzulom a sada djelomično zna. Kod zaključenja ugovora o kreditu bilo mu je u interesu da dobije traktor. Preko OPG-a imao je poslovnu suradnju sa trgovačkim društvom Kapeličanka, jer se njegov otac bavio tovom i proizvodnjom odojaka tako je onda i prodavao trgovačkom društvu Kapeličanka, a kasnije kada je on preuzeo 2006. -2007. godine onda je on imao suradnju sa tim društvom, a nekoliko godina je trajala ta suradnja.

26. Dakle, cijeneći iskaz tužitelja može se zaključiti da je tužitelj kredit podigao za kupovinu poljoprivredne mehanizacije – traktora koji se koristio za obradu poljoprivredne zemlje koju je njegov otac imao u zakupu a imao je nešto i svoje zemlje i s tim da je on ocu u to vrijeme pomagao u obradi zemlje a 2006. godine se počeo baviti poljoprivredom i tada je i osnovao poljoprivrednu zadrugu "Zrno" i tako da se on počeo baviti poljoprivredom kao zanimanjem jer je prekinuo studiranje. Isto tako, da je u vrijeme podizanja kredita i to 2006. godine kada se moglo osnovati OPG da je tužitelj osnovao OPG u kojem je bio nositelj radi bavljenja poljoprivredom i da je upravo traktor koji je kupljen kreditom bio unesen u imovinu tog OPG-a.

Dakle, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je upravo u vrijeme podizanja kredita za kupovinu poljoprivredne mehanizacije – traktora počeo se baviti poljoprivredom i da je u to vrijeme imao osnovanu poljoprivrednu zadrugu, tako da sud smatra da upravo kupovina traktora je bila za svrhu namijenjenu poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti tužitelja u poljoprivredi, pa stoga u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj nema svojstvo potrošača s obzirom da je u smislu navedenog članka potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

Isto proizlazi i iz iskaza svjedoka VU koji je otac tužitelja kao i AU koji je brat tužitelja koji iskazuju da su se bavili poljoprivredom obrađujući zemlju koju su imali u vlasništvu kao i u zakupu i da je tužitelj nakon što je prekinuo fakultet počeo se baviti poljoprivredom kao zanimanjem i da je upravo radi toga i kupljen traktor temeljem ugovora o kreditu zaključenog sa tuženikom.

27. Sud smatra da je neodlučna činjenica to što tužitelj ugovor o kreditu je zaključio kao fizička osoba a ne kao nositelj OPG-a, već je odlučna činjenica da je za sredstva kredita kupio traktor namijenjen poslu kojim se bavi, dakle, njegovoj poslovnoj aktivnosti poljoprivredi.

Isto tako, iako je u članku 2. Ugovora o kreditu navedeno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit, međutim, kako je tuženik u ovom postupku osporio tužitelju svojstvo potrošača a kako je u ovom postupku, a naročito iz iskaza tužitelja i svjedoka VU i AU utvrđeno da tužitelj prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača nema svojstvo potrošača, pa onda se ne može niti pozivati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

28. Tužitelj je u tužbi kao i tijekom postupka se pozivao na utvrđenja iz navedenih presuda te iznosio činjenice na kojima temelji da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i da mu nisu bili poznati parametri na osnovu kojih se kamatna stopa mijenjala i da mu nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja o uvjetima ugovora.

29. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1041/2012 od 4. srpnja 2013. godine a potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je kako je, između ostalih banaka i pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima pravnog prednika tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene su revizije, među kojima i revizija pravnog prednika tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je između ostalih, i ovdje pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

30. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijene su revizije, među kojima i revizija pravnog prednika tuženika.

31. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

35. Međutim, kako je u postupku utvrđeno da tužitelj nema svojstvo potrošača, to se onda po mišljenju ovoga suda, ne može pozivati na utvrđenja iz navedenih presuda.

36. Slijedom navedenog, tužitelj nije potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, niti može ostvariti pravnu zaštitu osiguranu potrošačima, bilo Zakonom o zaštiti potrošača ili Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Prema tome, ne može se tužitelj uspješno pozivati na stajališta zauzeta u kolektivnim tužbama, niti praksi suda Europske unije. Stoga se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, koje se ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, jer se utvrđenja iz navedenih presuda odnose isključivo na potrošače, kao fizičke osobe koje sklapaju pravni posao ili djeluju na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, kako propisuje čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

37. Nadalje, odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom slučaju pravni prednik tuženika je tužitelju odobrio kreditna sredstva radi kupnje traktora koji mu je bio potreban za poslove na poljoprivrednom gospodarstvu. Kredit je otplaćen, te nije utvrđeno da bi stranke ugovora postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da tužitelj u tom smjeru ne iznosi nikakve činjenice, niti pravni osnov ništetnosti, osim onih čiju je primjenu sud otklonio. Slijedom navedenog, tužitelj nije potrošač, a osim činjenice da bi čitav ugovor, ili njegove pojedine ugovorne odredbe bile nepoštene, tj. ništetne po Zakonu za zaštitu potrošača, tužitelj ne iznosi druge činjenice iz kojih bi eventualno proizlazila ništetnost odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, niti da bi sklopljena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

Dakle, budući da tužitelj nije potrošač, ne može uspješno ostvariti zaštitu osiguranu kolektivnim tužbama za zaštitu potrošača, pa je sud tužbeni zahtjev odbio i odlučio kao pod točkom I izreke presude.

38. Sud je u postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje iz kojeg bi proizlazilo, u slučaju da tužitelj ima svojstvo potrošača, da bi s pravom mogao potraživati preplaćene iznose po osnovu promjene tečaja i po osnovu promjenjive kamatne stope.

Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka Josipa Rašića proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužitelj platio banci 2.157,94 CHF, odnosno 9.978,32 kuna, više kamata, na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan odobrenja kredita, sve prikazano u stupcu 12. i stupcu 13. tablice 2.

Prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđene razlike kamata iznose 1.324,31 EUR (stupac 14. tablice 2.)

Utvrđen je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u obliku pozitivnih razlika u razdoblju otplate kredita, u iznosu 114.369,08 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 4. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita.

Isto tako uzeo je u obzir kretanje tečaja u oba smjera, pa je tako u stupcu 10. tablice 4. ovog nalaza naznačio negativne iznose tečajnih razlika u periodu otplate kredita koji su nastali u mjesecima otplate u kojima je tečaj plaćanja dospjele kreditne obveze bio niži od tečaja na dan odobrenja kredita, a iste iznose -3.259,00 kuna. Ukoliko bi kod izračuna ukupnih tečajnih razlika uzeli u obzir (prijeboj) negativne iznose tečajnih razlika tada bi ukupne tečajne razlike iznosile 111.110,07 kuna, a iste su iskazane u stupcu 11. tablice 4..

Iste razlike iskazane prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 14.746,86 EUR (stupac 12. tablice 4.)

Na ukupno utvrđene razlike preplate po kreditu u iznosu 121.088,39 kuna (16.071,17 EUR) obračunate su zatezne kamate do 30.09.2015. a koje iznose 38.153,23 kune, odnosno prema tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 5.063,79 EUR.

Podaci o izvršenoj konverziji preuzeti su iz dokumenata Aneks broj uz Ugovor o kreditu broj 016-2768/2006 od 26.01.2016. godine a sve na dan 30.09.2015. godine (list spisa od 23 do 24), i dokumenta Izračun konverzije kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list spisa 25 do 26).

U spis nije priložen detaljan izračun konverzije koji bi se mogao pregledati i o istom dati mišljenje.

Potraživanja tužitelja s obzirom na provedenu konverziju 30.09.2015. godine su sačinjena u dvije varijante:

U I. varijanti obračuna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. godine u kojoj nije uzet u obzir iznos razlike glavnice kredita na dan konverzije utvrđeno je da tužitelj na dan 30.09.2015. godine potražuje ukupno 96.894,39 kuna.

Isto potraživanje iskazano u EUR valuti, obračunato prema tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK iznosi 12.860,06 EUR (stupac 7. tablice 7.)

Na iskazane iznose potraživanja od 30.09.2015. godine teku zatezne kamate do dana izmirivanja istih.

U II. varijanti obračuna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. godine u kojoj je uzet u obzir iznos razlike glavnice kredita na dan konverzije od 8.150,65 kuna utvrđeno je da tužitelj na dan 30.09.2015. godine potražuje ukupno 105.045,04 kuna. Isto potraživanje iskazano prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 13.941,84 EUR (stupac 7. tablice 8.)

Na iskazane iznose potraživanja od 30.09.2015. godine teku zatezne kamate do dana izmirivanja istih.

Dakle, iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka Josipa Rašića proizlazi da je utvrđena preplata na ime pozitivnih razlika uslijed ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.324,31€ / 9.978,32kn, te na ime pozitivne razlike uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 14.746,86€ / 111.110,07kn ili ukupno preplaćeni iznosi 16.071,17€ / 121.088,39kn, zatezne kamate na preplaćene iznose do 30. rujna 2015. godine 5.063,79€ / 38.153,23kn. Isto tako, utvrđeno je da je tužitelju u postupku konverzije priznata preplata u iznosu od 8.274,90€ / 62.347,23kn, razlika glavnice po izvršenoj konverziji 1.081,78€ / 8.150,65kn, tako da se utvrđuje da je ukupno potraživanje tužitelja 167.392,27kn / 22.216,74€ i kada se navedeni iznos umanji za iznos priznat u postupku konverzije, utvrđuje se da je potraživanje tužitelja 13.941,84€ / 105.045,04kn, pa onda sud smatra bi tužitelj u situaciji da ima svojstvo potrošača bi imao pravo potraživati navedeni iznos s tim da bi zakonska zatezna kamata tekla od 1. listopada 2015. godine a ne kako to tužitelj navodi u svom pismenom podnesku od 24. listopada 2025. godine u kojem potražuje upravo iznos od 13.941,84€ s tim da ponovo potražuje zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose kako su dospijevali sve do isplate iako je zakonsku zateznu kamatu na pojedine iznose od dospijeća pa do 30. rujna 2015. godine financijsko-knjigovodstveni vještak obračuna i uračunao u ukupno potraživanje tužitelja i od kojeg ukupnog potraživanja se treba umanjiti iznos koji je priznat tužitelju u postupku konverzije s obzirom da se ne može kumulirati navedeni iznos sa preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, već tužitelj ima pravo na njihovu razliku odnosno na iznos preplate temeljem ništetnih odredbi umanjen za priznati iznos preplate u konverziji.

39. Tuženik je istakao prigovor zastare koji sud smatra neosnovanim. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, dakle pa se zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 10. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

40. Stoga, kako je sud našao da tužitelj nema svojstvo potrošača, to onda je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti.

41. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tuženik uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tužitelju da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tuženiku, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzimanja svake pravne radnje u postupku.

Sud je tuženiku priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda i to koji se odnose na sastav odgovora na tužbu 200,00€, sastav podneska od 4. prosinca 2019. godine 200,00€, pristup na ročište 1. srpnja 2020. godine 200,00€, pristup na ročište 3. studenog 2020. godine 100,00€ umjesto traženih 200,00€ tj. 50% Tarife, ročište 16. travnja 2025. godine 200,00€, pristup na ročište 26. svibnja 2025. godine 200,00€, pristup na ročište 17. studenog 2025. godine 200,00€, trošak PDV-a 325,00€ ili ukupno 1.625,00€ pa je naložio tužitelju da tuženiku plati navedeni iznos u roku od 15 dana, bez zakonskih zateznih kamata budući da tuženik u smislu čl. 151. st. 3. ZPP-a, nije postavio takav zahtjev da bi sud o istom odlučio, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

Sud nije priznao tuženiku troškove kao opravdane i potrebne za sastav podnesaka od 8. svibnja 2020. godine i 2. srpnja 2020. godine kao i trošak koji se odnosi na pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 26,55€ s obzirom da takav trošak tuženiku nije niti nastao s obzirom da se takav trošak nadoknađuje prema uspjehu u parnici a nakon pravomoćnosti presude.

U Grubišnom Polju, 15. prosinca 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 15. prosinca 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.