Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-197/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Slatinske Banke d.d., Slatina, V. Nazora 2, OIB: 42252496579, zastupana po Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne rasprave 25. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe članka 12. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 6133070410 od 1. srpnja 2013., članka 12. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 6138062794 od 30.rujna 2013., i članka 12. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 6138064332 od 19. ožujka 2014., sklopljenih između tužiteljice IŽ kao korisnika kredita i Slatinske banke d.d. Slatina, i koja glasi: „Korisnik kredita je dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima u visini od 3,00% (odnosno 2%) na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun Banke...“.

II. Nalaže se tuženiku Slatinska Banka d.d. Slatina, Ul. V. Nazora 2, OIB: 42252496579, da tužiteljici IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 319,15 eura (slovima: tristodevetnaest eura i petnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 124,61 eura od 6. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 84,86 eura od 2. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 109,68 eura od 27. ožujka 2014. do isplate, i to po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Slatinska Banka d.d. Slatina, Ul. V. Nazora 2, OIB: 42252496579, da tužiteljici IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 294,91 eura (slovima: dvjestodevedesetčetiri eura i devedesetjedan cent), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 15. prosinca 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 294,91 eura (slovima: dvjestodevedesetčetiri eura i devedesetjedan cent).

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 28. travnja 2025. podnijela tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom sklopila tri ugovora o kreditu, i to: dana 1. srpnja 2013. godine Ugovor o kreditu br. 6133070410 na iznos od 31.295,64 kn, što je protuvrijednost 4.200,00 eura, te je u članku 12. stavku 2. Ugovora određena naknada od 3% za odobrenje kredita. Dana 30. rujna 2013. godine Ugovor o kreditu broj: 6138062794 na iznos od 21.312,46 kuna, što je protuvrijednost 2.800,00 eura, te je u članku 12. stavku 2. Ugovora određena naknada od 3% za odobrenje kredita. Dana 19. ožujka 2014. godine Ugovor o kreditu broj: 6138064332 na iznos od 41.318,77 kuna, odnosno 5.400,00 eura, te je u članku 12. stavku 2. Ugovora određena naknada od 2% za odobrenje kredita.

1.1. Tužiteljica navodi da su predmetni Ugovori o kreditu sklopljeni prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače/ dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Navodi da je tuženik u Ugovore o kreditu ugradio odredbu (članak 12. stavak 2.) kojom je određena naknada za odobrenje kredita, i to po ugovorima od 1. srpnja 2013. godine i od 30. rujna 2013. godine u iznosu od 3,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed, na račun Banke, a po Ugovoru o kreditu od 19. ožujka 2014. godine određena je naknada u iznosu od 2% od iznosa kredita, koja se također naplaćuje jednokratno, unaprijed, na račun Banke.

1.2. Tužiteljica navodi da iz navedenih odredbi Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita). Navodi da je očito da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Tužiteljica navodi da je temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za odobrenje kredita, tuženik odmah na dan plasiranja kredita naplatio od tužiteljice naknadu za odobrenje kredita, i to: za kredit od 1. srpnja 2013. naknadu od 3% od iznosa kredita, što je iznosilo 938,87 kuna, za kredit od 30. rujna 2013. naknadu od 3% od iznosa kredita, što je iznosilo 639,37 kuna, a za kredit od 19. ožujka 2014. naknada od 2% od iznosa kredita, što je iznosilo 826,38 kuna. Odnosno ukupno je naplaćen iznos od 2.404,62 kuna, što čini iznos od 319,15 eura.

1.4. Slijedom navedenog, tužiteljica potražuje od tuženika iznos od 319,15 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbe, te osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Također osporava aktivnu legitimaciju iz razloga što tužiteljica ničim ne dokazuje da je upravo ona platila tuženiku utužene iznose na ime naknade za odobrenje kredita.

2.1. Tuženik navodi da se naknada za odobrenje kreditnog zahtjeva iz odredbe članka 12. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Također navodi da naplata naknade za odobrenje kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju 2.2. Također navodi da ugovorna odredba članka 12. predmetnih Ugovora o kreditima na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za odobrenje kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 2,00%, odnosno 3,00%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila objavljena u Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu.

2.3. Također navodi da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita; visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope; instrumente osiguranja plaćanja.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 6.-20. spisa), dopis tuženika (stranica 21. -22. spisa), odluka o tarifi naknada u poslovanju banke s građanima (stranica 43. -78. spisa), te je saslušao tužiteljicu.

4. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Tijekom postupka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili tri ugovora o kreditu i to: dana 1. srpnja 2013. godine Ugovor o kreditu broj: 6133070410 na iznos od 31.295,64 kuna, u kojem je u članku 12. stavku 2. ugovorena naknada od 3% za odobrenje kredita, dana 30. rujna 2013. godine Ugovor o kreditu broj: 6138062794 na iznos od 21.312,46 kuna, u kojem je u članku 12. stavku 2. ugovorena naknada od 3% za odobrenje kredita, te dana 19. ožujka 2014. godine Ugovor o kreditu broj: 6138064332 na iznos od 41.318,77 kuna, u kojem je u članku 12. stavku 2. ugovorena naknada od 2% za odobrenje kredita.

6. Sporno je jesu li ništetne odredba ugovora o kreditu temeljem kojih su tužiteljici naplaćene naknade za obradu kredita, sporan je iznos naknade, sporno je da li tužiteljica ima status potrošača, te je sporno je li nastupila zastara potraživanja.

7. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je navela da je sa Slatinskom bankom d.d. sklopila tri ugovora o kreditu. Prva dva su sklopljena radi pokrivanja osnovnih životnih potreba budući je njoj i obitelji bila ugrožena egzistencija zbog otplate kredita vezanog za CHF, a treći ugovor je sklopljen radi otplate, odnosno prebijanja prva dva ugovora. Kredite je u Slatinskoj banci d.d. sklopila iz razloga što je jedino u toj banci imala kreditnu sposobnost dok joj druge banke nisu mogle dati kredit. Navela je da je ugovore o kreditu sastavila banka, te nakon što je ona pročitala ugovor vidjela je da postoji odredba u kojoj treba platiti jednokratnu naknadu. U banci su joj rekli da je naknada sastavni dio ugovora, te da ovu naknadu svi plaćaju, a ona je pristala na to jer u suprotnome ne bi mogla dignuti kredit, a novac joj je bio potreban. Navela je da je iznos naknade naplaćen na način da joj je banka za taj iznos umanjila iznos kredita koji joj je isplaćen. Također je navela da je isključivo ona otplaćivala ove kredite, te da su krediti otplaćeni u cijelosti. Navela je da je u vrijeme sklapanja navedenih ugovora o kreditu bila u radnom odnosu te nije bila vlasnik obrta ili trgovačkog društva.

8. Saslušanjem tužiteljice utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka i da je banka unijela klauzulu o plaćanju naknade. Utvrđeno je da je tužiteljici bio predočen ugovor i da joj je bilo poznato da je dužna platiti naknadu. Utvrđeno je da tužiteljica nije mogla s bankom pregovarati o navedenoj naknadi ili o iznosu naknade, te da je obveze plaćanja naknade bila sastavni dio ugovora o kreditu. Također je utvrđeno da je tužiteljica vršila otplatu kredita.

9. Odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09. i 133/09. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3%, odnosno 2% iznosa kredita.

12. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

13. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

14. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetne ugovore o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 12. predmetnih ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 96. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 102. stavak 1. ZZP.

16. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. ZZP određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

16.1. Uvidom u zaključene ugovore o kreditu i saslušanjem tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor zaključila kao fizička osoba, da se radi o nenamjenskim kreditima i da je tužiteljica novac od kredita potrošila za redovite troškove života.

16.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

17. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

18. Kako su navedene odredba Ugovora o kreditu ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

19. Uvidom u dopis tuženika (stranica 21.-22. spisa) utvrđeno je da je tuženik od tužiteljice dana 5. srpnja 2013. po ugovoru o kreditu broj: 6133070410 naplatio iznos od 938,87 kuna[1] /124,61 eura na ime naknade za odobrenje kredita, da je tuženik od tužiteljice dana 1. listopada 2013. po ugovoru o kreditu broj: 6138062794 naplatio iznos od 639,37 kuna/84,86 eura na ime naknade za odobrenje kredita, te da je tuženik od tužiteljice dana 26. ožujka 2014. po ugovoru o kreditu broj: 6138064332 naplatio iznos od 826,38 kuna/109,68 eura na ime naknade za odobrenje kredita.

20. Slijedom toga, utvrđeno je da je tužiteljica tuženika platila ukupni iznos od 319,15 eura na ime naknade za obradu kredita, te tužiteljica ima pravo na povrat ovog iznosa koji je naplaćen na ime naknade za obradu kredita.

21. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

21.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, to joj je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

24. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije u vrijednosti od 25 bodova sukladno Tbr. 36. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23., dalje u tekstu: Tarifa), za sastav tužbe u vrijednosti od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife, za sastav podneska od 30. lipnja 2025. u vrijednosti 25 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 18. rujna 2025. i 25. studenog 2025. u vrijednosti 25 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 12,5 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 137,5 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 275,00 eura. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i presudu u iznosu od 13,27 eura, odnosno ukupno 294,91 eura.

25. Sud nije tužiteljici priznao trošak za sastav podneska od 10. rujna 2025. budući u ovom podnesku ponavlja navode iz podneska od 30. lipnja 2025., tako da sastav ovog podneska nije bio potreban za vođenje parnice.

26. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 15. prosinca 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, B. Jelačića 12, [adresa] Vinkovci – pun. tužiteljice

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o., Radnička cesta 47, [adresa] Zagreb

– pun. tuženika