Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-348/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Cvrković, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 2.prosinca 2025.godine u prisutnosti tužitelja osobno uz ČC odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tužitelja Marka Cvrković , odvj. u Vukovaru i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srb, odvj. u Osijeku, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 15.prosinca 2025. godine, dana 15.prosinca 2025.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 198-50-4272108 sklopljenog između tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dana 19.07.2007., a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.806,03 eura (slovima: tritisućeosamstošest eura i tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, te od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, i to:

- 1,98 € od 01.02.2008.g. do isplate

- 3,82 € od 01.03.2008.g. do isplate

- 6,97 € od 01.04.2008.g. do isplate,

- 2,23 € od 01.05.2008.g. do isplate,

- 0,36 € od 01.06.2008.g. do isplate,

- 2,69 € od 01.07.2008.g. do isplate,

- 1,47 € od 01.10.2008.g. do isplate,

- 16,81 € od 01.11.2008.g. do isplate,

- 6,53 € od 01.12.2008.g. do isplate,

- 19,60 € od 01.01.2009.g. do isplate,

- 21,60 € od 01.02.2009.g. do isplate,

- 22,51 € od 01.03.2009.g. do isplate,

- 20,53 € od 01.04.2009.g. do isplate,

- 21,02 € od 01.05.2009.g. do isplate,

- 17,10 € od 01.06.2009.g. do isplate,

- 14,21 € od 01.07.2009.g. do isplate,

- 14,98 € od 01.08.2009.g. do isplate,

- 16,50 € od 01.09.2009.g. do isplate,

- 16,37 € od 01.10.2009.g. do isplate,

- 14,83 € od 01.11.2009.g. do isplate,

- 17,72 € od 01.12.2009.g. do isplate,

- 20,04 € od 01.01.2010.g. do isplate,

- 23,33 € od 01.02.2010.g. do isplate,

- 22,57 € od 01.03.2010.g. do isplate,

- 27,05 € od 01.04.2010.g. do isplate,

- 26,20 € od 01.05.2010.g. do isplate,

- 27,85 € od 01.06.2010.g. do isplate,

- 42,15 € od 01.07.2010.g. do isplate,

- 39,22 € od 01.08.2010.g. do isplate,

- 48,22 € od 01.09.2010.g. do isplate,

- 45,11 € od 01.10.2010.g. do isplate,

- 40,11 € od 01.11.2010.g. do isplate,

- 50,65 € od 01.12.2010.g. do isplate,

- 64,09 € od 01.01.2011.g. do isplate,

- 54,58 € od 01.02.2011.g. do isplate,

- 57,91 € od 01.03.2011.g. do isplate,

- 53,67 € od 01.04.2011.g. do isplate,

- 54,43 € od 01.05.2011.g. do isplate,

- 72,43 € od 01.06.2011.g. do isplate,

- 74,19 € od 01.07.2011.g. do isplate,

- 88,88 € od 01.08.2011.g. do isplate,

- 81,19 € od 01.09.2011.g. do isplate,

- 72,76 € od 01.10.2011.g. do isplate,

- 71,08 € od 01.11.2011.g. do isplate,

- 70,44 € od 01.12.2011.g. do isplate,

- 74,42 € od 01.01.2012.g. do isplate,

- 77,88 € od 01.02.2012.g. do isplate,

- 78,35 € od 01.03.2012.g. do isplate,

- 2.087,40 € od 01.04.2012.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da naknadi tužitelju ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.451,55 eura (slovima: dvijetisućečetiristopedesetijedan euro i pedesetipet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.451,55 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je po punomoćniku, dana 04. kolovoza 2021.g., podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je dana 19.07.2007.g. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora: 198-50-4272108, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 21.200,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,49 % godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Navedenim ugovorom i to u čl.7., određeno je da: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. „Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke.“

1.1. Tužitelj dalje navodi da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužiteljice Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi(o) i ovdje tuženik) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od dana 03. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II izreke navedene revizijske presude).

1.2. Nadalje tužitelj navodi da tuženik kao kreditor ima mogućnost samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita odnosno bez njegove suglasnosti mijenjati odluku o visini novčane naknade koju korisnik kredita ima za platiti na ime anuiteta kredita. Na ovakav način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja zbog čega tužitelj navedenu odredbu smatra ništetnom. Stoga, tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g., tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom.

1.3. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužitelju. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjeviti tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,

- nastavno ZPP).

1.4. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 15. lipnja 2025.g. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Tomislava Borković iz Vinkovaca od dana 29.05.2025.g., te svoje potraživanje specificira, potražujući isplatu iznosa od 3.806,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer je čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno u konkretnom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zbog čega je predlagao da se ovaj sud oglasi nenadležnim i po pravomoćnosti predmet dostavi na rješavanje mjesno nadležnom sudu. Nadalje, navodi kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ista nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik nadalje navodi kako je tužitelj mogao zaključiti ugovor u kunama ili eurima, tako da ugovor za tužitelja nije bio tzv. uzmi ili ostavi. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.

2.1. Prema navodima tuženika sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pozivajući se pri tom na presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit.

2.2. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. U okviru odgovora na tužbu tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja te se u cijelosti protivi tužbi I tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom.

3. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan pravomoćnim rješenjem posl. br P-348/2021-11 od 17. travnja 2023.g.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u zahtjev (list 7-8 spisa), otplatni plan (list 9-10 spisa), ugovor o kreditu (list 11-15 spisa), zahtjev (list 42 spisa), knjigovodstvena kartica i otplatni plan (list 77-87 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 29.svibnja 2025. (list 168-173 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 02.prosinca 2025.g. (list 208-210 spisa).

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

6. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu dana 19.07.2007.g. godine broj ugovora: 198-50-4272108, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.200,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, da je čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,49 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, te da je člankom 7. ugovorena valutna klauzula kojom je određeno da se kredit u iznosu od 21.200,11 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da se radi o kreditu za kupnju novih vozila Opel.

6.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 5,49% godišnje rasla do 7,75% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

7. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

7.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je 2007. godine, zaključila predmetni Ugovor o kreditu. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila, za osobne potrebe. Kredit u CHF podigla je iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije. Kada je išla kupovati auto u Auto kući, su joj sugerirali da sklopi ugovor u valuti CHF sa tuženom bankom. Prilikom sklapanja ugovora nije u potpunosti razumjela značaj valutne klauzule, nitko joj nije objašnjavao odredbe ugovora, kao niti rizike vezane za sklapanje ugovora. Nije tražila nikakva pojašnjenja vezano za sklapanje ugovora o kreditu, nisu joj u banci ponudili kredit u drugim valutama, niti je znala da su tada postojali krediti u drugim valutama, kredit u valuti CHF joj je prezentiran kao najpovoljniji. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, nije s bankarom pregovarala o pojedinim odredbama ugovora, a ugovor je pročitala. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u Općoj bolnici Vukovar. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Nadalje navodi da je iznos početne rate, koliko se sjeća, bio manje od 1000 kuna a kasnije je rata narasla, do 1400 kuna, anuitete je plaćala redovno, osobno, a kredit je otplaćen.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da se radi o kreditu zakupnju ovih vozila Opel.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Analizirajući sporne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.200,11 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

13.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

14. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca, koji u svom nalazu navodi da su tužitelj i tuženik ugovorili kredit za kupovinu novih vozila u iznosu od 21.200,11 CHF sa rokom otplate 84 mjeseci.

15. Vještak nadalje navodi da je ukupan iznos razlike – više plaćenih anuiteta u nastalih uslijed povećanja tečaja tijekom trajanja otplate po kreditu broj 198-50- 4272108 utvrđen u iznosu od 3.806,03 eura.

16. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 15.06.2025.g. uskladio sa nalazom vještaka, dok je tuženik isticao primjedbe na nalaz vještaka, međutim iste su pravne prirode.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 3.806,03 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 15.06.2025.g.

18. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 3.806,03 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

20. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

20.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 04. kolovoza 2021. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

21. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužiteljici za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.451,55 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 4 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 3 obrazložena podneska svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 50 bodova (Tbr. 9 toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 850 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.700,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 425,00 eura, te uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak sudske plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.451,55 eura.

22.1. Tužitelju nije priznat trošak odštetnog zahtjeva u iznosu od 200,00 eura jer tužitelj nije ničim dokazao da ga je tuženiku poslao, budući ovi troškovi nisu troškovi u smislu čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da se kao trošak mogu odrediti samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, pa je tužitelj odbijen s ovim dijelom zatraženog troška, kao niti trošak sastava podneska od 10.05.2023.g. kojim uređuje tužbeni zahtjev, budući mu je priznat trošak sastava podneska od 15.06.2025.g. kojim konačno uređuje tužbeni zahtjev.

22.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

23. Tuženik se u podnesku od 06.08.2025.g. protivio djelomičnom povlačenju tužbe, učinjenom u podnesku tužitelja od 15,06,2025.g. Međutim, sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 15.prosinca 2025. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Marko Cvrković odvjetnik iz Vukovara, – punomoćnik tužitelja

2. odvjetnici iz OD Glamuzina & Grošeta u Zagrebu – punomoćnik tuženika