REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-129/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužitelja ŠC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnici u Slavonskom Brodu, Ulica Petra Krešimira IV. br. 12, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, OIB: [osobni identifikacijski broj] , odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. studenog 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja ŠC osobno, punomoćnice tužitelja Andrijane Bošnjak Milić, odvjetnice u Slavonskom Brodu i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 26000065381/2007 od 20. travnja 2007. godine sklopljenog između pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditora i tužitelja ŠC iz [adresa], 3/2, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % jednokratno, unaprijed.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju ŠC iz [adresa], 3/2, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 152,30 EUR (jednu stotinu pedeset i dva eura i trideset centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje po stopi od 15% godišnje teku u razdoblju od 27. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne bank koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju ŠC iz [adresa], 3/2, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.082,72 EUR (jednu tisuću osamdeset i dva eura i sedamdeset i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. prosinca 2025. pa do isplate po stopi zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 11. ožujka 2025. podnio tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 26000065381/2007 od 20. travnja 2007., kojega je sklopio tužitelj s prednikom tuženika Slavonska banka d.d., odnosno kasnije Hypo Alpe Adria bank d.d.

1.1. Tužitelj je naveo kako se predmetnim ugovorom prednik tuženika obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

Također, naveo je kako je odredbom članka 7. predmetnog ugovora ugovorena naknada prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% jednokratno, unaprijed.

1.3. Tužitelj je naveo kako je na dan isplate kredita 26. travnja 2007. godine tuženik tužitelju isplatio iznos od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja te mu je tom prilikom naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 1,50% u iznosu od 255,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita koja je iznosila 1.147,50 kuna.

1.4. Tužitelj je s tim u svezi naveo kako glede predmetne odredbe ugovora s tuženikom nije imao prilike pregovarati niti je imao mogućnost utjecaja na ništetnu odredbu ugovora jer mu je ponuđen na potpis ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio na tzv. tipskom obrascu. Nadalje, naveo je kako predmetna odredba članka 7. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim bankarskim uslugama. Također je naveo da kada se uzme u obzir da je tuženiku iznos odobrenog kredita umanjen za tzv. ulaznu n naknadu, odnosno ista je naplaćena prilikom isplate kredita, tada nije očekivano da bi tužitelj pristao na takvu odredbu da je mogao o njoj pregovarati.

Tužitelj se u prilog svojim navodima pozvao i na odredbu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, te je naveo da se prema navedenoj odredbi smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak. 4. Zakona o zaštiti potrošača), te se smatra da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača).

Tužitelj smatra, kako s obzirom na sve navedeno, postoji znatna neravnoteža u odnosima tužitelja i tuženika jer je tužitelju, zbog postojanja ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade u određnom postotku, kao stranci odnosno potrošaču u predmetnom ugovoru nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena niti jednom pozitivnom zakonskom odredbom.

1.5. Tužitelj se, nadalje, pozvao i na odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima, te ja naveo kako navedene odredbe ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije predviđena niti Zakonom o bankama, odnosno Zakonom o kreditnim institucijama.

Tužitelj se pozvao i na praksu suda Europske unije, te je naveo kako je navedeni sud u svojoj presudi, donesenoj u spojenim predmetima broj: C-224/19 i C- 259/19, rješavajući o prethodnim pitanjima, utvrdio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Nadalje, naveo je kako je ugovorena obveza plaćanja, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

Tuženik je izrijekom naveo kako on ne osporava činjenicu da je 20. travnja 2007. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj: 5140030250-26000065381, kao niti činjenicu da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada, međutim, naveo je kako osporava datum naplate predmetne naknade.

2.1. Tuženik je naveo kako tužitelj u petitu tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 152,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 21. travnja 2007., dok u tužbi navodi da je sporna naknada tužitelju naplaćena 26. travnja 2007., dok iz otplatnog plana s iskazanim promjenama anuiteta i iskazanoj naknadi, koje je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je naknada naplaćena 26. travnja 2007. S tim u svezi naveo je kako smatra da se tužitelju potkrala očita pogreška u petitu tužbenog zahtjeva, ipak, osporava tužiteljevo potraživanje zakonskih zateznih kamata od 21. travnja 2007. godine.

Nadalje, tuženik je naveo kako je u predmetnom ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga tuženik navod kako sporni članak 7. predmetnog ugovora ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje: ZZP/03).

S tim u svezi tuženik je naveo kako predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je naveo kako je on predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge.

Tuženik je, nadalje, naveo kako način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik je naveo kako on, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik je također naveo kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

2.2. Tuženik je naveo i kako on smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. S tim u svezi tuženik smatra kako činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženik je naveo da je njegova djelatnost puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik je naveo i kako se on financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. U svezi s navedenim tuženik je istaknuo kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, naveo je kako iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Tuženik smatra kako naprotiv potonje navedenom, troškovi obrade kredita su jasno definirani te tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu - obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. U prilog svojim tvrdnjama tuženik se pozvao i na sudsku praksu i to presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023.

2.3. Nadalje, tuženik je naveo da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP/03, i to : da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je također naveo kako je nesporno da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). S tim u svezi tuženik je naveo kako se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Nadalje, naveo je kako je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Tuženik je naveo i kako je u konkretnoj pravnoj stvari riječ o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj te je tužitelj bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Naime, tuženik smatra kako je tužitelj samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik je osporavao i tužiteljeve navode iz tužbe da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik smatra da navedeni stav tužitelja nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. U svezi s tim tuženik je naveo kako mu nije jasno iz kojeg razloga tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tuženik je naveo kako tužitelj samo paušalno navodi da

nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj predmetne odredbe, te da se stoga ista smatra nepoštenom.

2.4. Tuženik je naveo kako je on o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, te ga upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Tuženik smatra kako je to potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog svojim navodima tuženik se pozvao i na presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju poslovni broj: P-517/2018 od 5. ožujka 2020., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1215/2020 od 14. veljače 2021. Također se tuženik pozvao i na presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023.

Tuženik je naveo i kako ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. S tim u svezi naveo je da ZZP ne propisuje bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže.

Nadalje, naveo je kako je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen iznos od 17.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. S tim u svezi naveo je kako je iz potonjeg razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik je, stoga osporavao i navode tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani.

S tim u svezi tuženik je naveo kako takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas.

2.5. Nadalje, tuženik se pozvao i na praksu Suda Europske unije te je naveo kako je isti sud u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik je naveo kako je Sud Europske unije u konačnici presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Nadalje, tuženik es u tom smislu pozvao i na presudu Suda Europks unije u predmetu: C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) Tuženik je naveo kako je Sud Europske unije presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu - ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17).

U svezi s ranije iznesenim tuženik je naveo kako s obzirom da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temelji na navodima kako u trenutku sklapanja ugovora nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda Europske unije, takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, tuženik smatra kako je očito zahtjev tužitelja neosnovan.

2.7. Tuženik smatra kako ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 7. predmetnog ugovora bila ništetna, također smatra da tužitelj nema pravo na isplatu predmetnog iznosa. Pored toga, tuženik je naveo kako on prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamata od dana dospijeća predmetne naknade do isplate. U svezi s tim tuženik je naveo kako sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Nadalje, naveo je kako sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tuženik je s tim u svezi naveo kako u konkretnom postupku tužitelj nije dokazao da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik se u prilog svojim navodima pozvao i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.8. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare utuženog potraživanja. U tom smislu tuženik je naveo kako se u odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tuženik je naveo i kako bi eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bespredmetno. Tuženik je istaknuo i kako je osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. S tim u svezi naveo je kako je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje, a tuženik smatra kako tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, u tom smislu tuženik je naveo kako potonje navedeno predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Tuženik smatra kako bi se takvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo institut zastare, odnosno stvorilo novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba.

Slijedom svega navedenoga tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelja obvezati da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Podneskom od 5. rujna 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te je naveo da se prilikom pisanja tužbe istome potkrala očita greška. U tom smislu tužitelj je ispravio postavljeni tužbeni zahtjev na način da potražuje zakonske zatezne kamate od 27. travnja 2007. godine, a ne kako je to navedeno u prvotno podnesenoj tužbi od 21. travnja 2007. godine. Nadalje, istim podneskom tužitelj je uredio i tužbeni zahtjev na način da je u točki I petita tužbenog zahtjeva iza riječi „čl. 7.“ dodao riječi „Ugovora o kreditu broj“.

Predmetnim podneskom tužitelj je osporavao tuženikove navode iz odgovora na tužbu, te u bitnome ponovio navode istaknute u tužbi.

Tužitelj je osporavao i istaknuti prigovor zatare od strane tuženika te je u tom smislu naveo kako rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužitelj se s tim u svezi pozvao i na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sa sjednice od 30. siječnja 2020. Broj: Su-IV-47/2020 te je naveo kako predmetnim zaključkom određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je tužitelj naveo kako unkonkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.U svezi s navedenim tužitelj je naveo kako je u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u između ostalog navedeno: "... obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., ZS i ŠS, C- 169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Z, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" – točka 54. obrazloženja, "... na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C- 698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "... načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare ... koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "... obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C- 331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C-679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka73. obrazloženja.

4. Podneskom od 8. rujna 2025. tuženik je ispričao nedolazak na zakazano ročište te je predložio održavanje istoga u njegovoj odsutnosti te je dostavio konkretna pitanja i predložio sudu ukoliko bude izvodio dokaz saslušanjem tužitelja da navedena pitanja postavi tužitelju. U istom podnesku tuženik je naveo kako on ostaje kod odgovora na tužbu te svih iznesenih prigovora, prijedloga i navoda, te je naveo kako ne osporava visinu utuženog potraživanja, dok osporava tijek zakonske zatezne kamate od 21. travnja 2007.

5. Podneskom od 30. rujna 2025. tužitelj je uredio tužbu na način da je ujesto prvotno naznačene vrijednosti predmeta spra od 152,30 EUR, vrijednost predmeta spora naznačio na način da je naveo kako naznačava vrijednost predmeta spora deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u iiznosu od 1.327,22 EUR, a u skladu s člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama, a vrijednost predmeta spora kondemnatornog zahtjeva za isplatu u iznosu od 152,30 EUR tako da je u skladu s člankom 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.479,52 EUR.

6. Podneskom od 30. listopada 2025. tuženik je ispričao nedolazak na zakazano ročište te je predložio održavanje istoga u njegovoj odsutnosti te je dostavio konkretna pitanja i predložio sudu ukoliko bude izvodio dokaz saslušanjem tužitelja da navedena pitanja postavi tužitelju. U istom podnesku tuženik je naveo da ostaje kod danog odgovora na tužbu te svih iznesenih prigovora, prijedloga i navoda te se protivio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.479,52 EUR. U tom smislu tuženik je naveo kako se glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi na povrat iznosa od 152,30 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Nadalje, naveo je kako deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik je predložio da sud – na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) – odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 152,30 EUR.

7. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbu članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-26000065381/2007 od 20. travnja 2007. godine sklopljenog između pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditora i tužitelja ŠC, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % jednokratno, unaprijed, te kondemnatorni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 152,30 EUR, a koji iznos je platio predniku tuženika na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne i nepoštene odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu.

7.1. Među parničnim strankama nije sporna da su pravni prednik tuženika i tužitelj bili u obvezno-pravnom odnosu temeljem ugovora o kreditu, nije sporno da je prednika tuženika naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50% jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. Među parničnim strankama nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva, odnosno nije sporno da je prednika tuženika od tužitelja naplatio predmetnu naknadu u iznosu od 152,30 EUR.

7.2. Sporna je među parničnim strankama osnova tužbenog zahtjeva, sporno je li narušena ravnoteža u pravima i obvezama parničnih strana, sporno je je li predmetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-26000065381/2007 od 20. travnja 2007. ništetna, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, a također je sporan i tijek zakonske zatezna kamate na utuženo potraživanje.

8. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave, i to: otplatni plan (stranica spisa 6-9), ugovor o kreditu broj 5140030250-26000065381/2007 od 20. travnja 2007. (stranica spisa 10-16), te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

8.1. U tijeku postupka tužitelj je predložio da se na okolnost visine tužbenog zahtjeva, ukoliko tuženik istu osporava provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje, međutim, kako je tuženik izrijekom naveo da visinu ne osporava sud navedeno vještačenje nije provodio. Naime, druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

9. Uvidom u otplatni plan razvidno je da je 26. travnja 2007. isplaćen kredit u iznosu od 17.000,00 CHF, te da je istoga dana pod „druge uplate“ evidentiran iznos od 255,00 CHF, slijedom čega je stanje kredita 17.011,18 CHF, s napomenom „Naknada, isplata kredita, interkalarna kamata“.

10. Uvidom u ugovor o kreditu broj 5140030250-26000065381/2007 od 20. travnja 2007. razvidno je da je isti sklopila Slavonska banka d.d., kao kreditor, sa ŠC, kao korisnik kredita. Nadalje, razvidno je da je predmetnim ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, rok otplate kredita ugovoren je u trajanju 5 godina. Ugovorena je kamatna stopa od 4,80 % godišnje, dekurzivno, efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 5,55%. Nadalje, odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.

11. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja ŠC u svom je iskazu naveo kako je on 2007. godine, misli da je to bilo u mjesecu travnju, došao u poslovnicu prednika tuženika Slavonska banka d.d., u [adresa], kako bi ishodio kredit, a koji mu je bio potreban za obnovu i adaptaciju stambenog objekta. Nadalje, iskazao je kako mu je službenik banke tada rekao da ispunjava uvjete za kredit te su ga iz banke kontaktirali nakon nekoliko dana i pozvali ga da pristupi potpisivanju ugovora. S tim u svezi iskaza je da je predmetni ugovor o kreditu, na čije potpisivanje je bio pozvan, već bio unaprijed sastavljen , odnosno pripremljen, je je naveo da nije bilo nikakvih pregovora glede odredbi toga ugovora. Tužitelj je iskazao kako je taj ugovor bio sklopljen po principu „uzmi ili ostavi“, odnosno on je jedino mogao potpisati ili ne potpisati predmetni ugovor, a kako su mu novčana sredstva bila nužna, on je potpisao predmetni ugovor. Tužitelj je, nadalje, iskazao kako se zbog proteka vremena od 18 godina kada je predmetni ugovor sklopljen, ne sjeća je li tekst ugovora pročitao, ali smatra vjerojatnim da je ugovor pročitao, ali se ne može sjetiti je li tada zamijetio spornu odredbu ugovora o obvezi plaćanja predmetne naknade. Nadalje, iskazao je kako se sjeća da mu od strane tuženika nitko nije rekao o postojanju obveze plaćanja nekakve naknade. S tim u svezi iskazao je da čak i da je pročitao i znao za obvezu plaćanja predmetne naknade, on nije imao izbora jer je trebao novčana sredstva. Također je iskazao kako se ne sjeća jesu li mu sredstva po odobrenom kreditu isplaćena u gotovini ili isplatom na račun, međutim, iskazao je kako zna da je iznos isplaćenog kredita bio manji od iznosa odobrenog kredita, jer je on ugovorio kredit u iznosu od 17.000,00 CHF, a dobio je manje od toga i razlika za koju je odobreni kredit umanjen predstavlja naknadu koju je utužio u konkretnom postupku. Tužitelj je naveo da boli čovjeka kada mu netko tako uzme novce, a da čovjek niti ne zna za što su ti novci uskraćeni. Naveo je kako je u to vrijeme iznos od 152,30 EUR bio „velik novac“ i on zbog umanjenja kredita za navedeni iznos nije mogao izvesti neke radove na objektu, koje je planirao, iz tog razloga smatra da je takvim postupanjem prednika tuženika oštećen. Tužitelj je također iskazao da ne može pojasniti, odnosno definirati značenje termina „naknada za obavljanje bankarskih usluga“, odnosno „naknada za obradu kredita“ ili tzv. „ulazna naknada“, jer mu navedeni pojam nije jasan i nikada se s takvim pojmom nije susretao. Nadalje, pri izvođenju dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, sud je usvojio prijedlog tuženika koji je ispričao nedolazak, ali je ranijim podnescima naveo konkretna pitanja i zahtijevao da sud ista postavi tužitelju. S tim u svezi tužitelj je odgovarajući na tuženikova pitanja iskazao da je on u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio pukovnik Hrvatske vojske, a danas je u mirovini. Nadalje, iskazao je kako misli da mu je predmetni ugovor o kreditu bio prvi ugovor o kreditu kojega je sklopio, ali to ne može sa sigurnošću tvrditi. Tužitelj je iskazao kako je namjena predmetnog kredita bila obnova i adaptacija stambenog prostora. Nadalje, iskazao je kako se ne sjeća svih detalja glede predmetnog ugovora, ali je vjerojatno da je predmetni ugovor pročitao, a ne sjeća se niti je li uočio predmetnu odredbu članka 7. ugovora. Tužitelj je iskazao da nakon što mu je sud na raspravi pročitao odredbu članka 7. predmetnog ugovora on razumije da se radi o obvezi plaćanja nekakve naknade, ali ne i na što se ta naknada odnosi te u tom dijelu predmetnu odredbu ne razumije. Nadalje, iskazao je kako je realno matematički bilo moguće izračunati iznos predmetne naknade ako je ona ugovorena u iznosu od 1,50% iznosa kredita, međutim, iskazao je kako on nije ekonomske struke i takve brojeve nije niti primijetio u ugovoru niti mu je na to netko usmeno ukazao. Tužitelj je iskazao kako on od tuženika nije tražio dodatna pojašnjenja jer predmetnu odredbu nije razumio, budući da mu je rečeno da ugovor potpiše, a on je vjerovao predniku tuženika i nije smatrao da je potrebno tražiti bilo kakva pojašnjenja..

11.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.

12. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

13. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 20. travnja 2007. godine, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. - u daljnjem tekstu: ZZP). Sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. Nadalje, odredbom članka 81. stavak 1, 2. i 4. ZZP-a, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Nadalje, sukladno odredbi 84. ZZP, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu članka 84. ZZP, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom članka 84. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Nadalje, odredbom članka 87. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavak 1. ZOO, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.2. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

17.3. Nadalje, treba naglasiti da iz članka 324. stavak 1. ZOO, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz članka 87. stavak. 2. ZZP. Štoviše iz čanka 324. stavak 2. ZOO, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Sukladno citiranoj odredbi članka 81. stavak 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika njenog pravnog prednika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tuženika suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, radi obnove i adaptacije stambenog objekta, da je u trenutku sklapanja i otplate predmetnog kredita bio pukovnik hrvatske vojske, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu članka 3. točka 1. ZZP, s prednikom tuženika – Slavonska banka d.d., kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u tijeku postupka dokazano da bi tužitelje u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je pravni prednik tuženika banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP. U svezi s navedenim valja istaknuti da tuženik nije niti osporavao tužiteljevo svojstvo potrošača.

20. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja koji u odnosu na navedeno iskazao da se obratio predniku tuženika radi ishođenja kredita, da mu je rečeno da mu je kredit odobren te da su ga službenici tuženikova prednika naknadno kontaktirali da pristupi potpisu ugovora, koji je već bio priređen, odnosno unaprijed sastavljen, stoga nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, niti mu je bilo rečeno da će morati platiti tzv. ulaznu naknadu, a on sam pojam naknade ne razumje niti mu je jasno od čega se ta naknada sastoji. Iako je vjerojatno da je predmetni ugovor pročitao, detalja se ne sjeća te se ne sjeća niti da je zamijetio predmetnu odredbu, u kojem smislu je iskazao da čak i da ju je zamijetio on nije imao mogućnosti pregovaranja, sam tužitelj je pred sudom iskazao kako je predmetni ugovor sklopljen po principu „uzmi ili ostavi“, stoga nije imao izbora, budući da su mu novčana sredstva trebala, nego potpisati unaprijed sastavljeni ugovor. Također, tužitelj je iskazao kako postupao s povjerenjem u prednika tuženika, nije u potpunosti siguran, ali misli da mu je to bio prvi ugovor o kreditu u životu, stoga vjerujući predniku tuženika nije tražio nikakva posebna pojašnjenja.

20.1. Pored navedenog treba napomenuti da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe članka 7. nije vidljivo od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,50 % prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, naime, nije vidljivo koje to troškove predmetna naknada pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

20.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednik tuženika je tužitelju trebao pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. To je prednik tuženika mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivim, a isti očito to nije omogućio tužitelju, jer je prema iskazu tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor kod prednika tuženika, te koji Ugovor da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, prednik tuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20.3. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

21. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi članka 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem članka 87. stavak 2. ZZP, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

23. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer bi ista bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

24. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

Isti pravni stav zauzeo je i sud Europske unije u presudi donesenoj u predmetu C- 26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

25. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

26. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP.

27. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (ranije članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO, od pet godina nije protekao.

27. Nadalje, tuženik je u podnesku od 8. rujna 2025. naveo da ne osporava postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 152,30 EUR, to je nesporno utvrđena visina naknade za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe.

Stoga je tuženik iznos od 152,30 EUR dužan vratiti tužitelju temeljem odredbe članka 323. ZOO u vezi s odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženika. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

27.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom članka 1115. ZOO. Tuženik je nepošten od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

28. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 152,30 EUR pripada od slijedećeg dana nakon uplate i to dana 27. travnja 2007., a kako je tužitelj i potraživao nakon uređenja tužbenog zahtjeva podneskom od 5. rujna 2025., jer je isprva pogrešno naveo 21. travnja 2007., a što je tuženik osporavao. S obzirom na navedeno uređenje tužbenog zahtjeva tuženikov prigovor je postao bespredmetan. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku dospjeća svakog pojedinog iznosa kamate.

29 . Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

30. U odnosu na vrijednost predmeta spora u konkretnoj pravnoj stvari valja istaknuti kako je tužitelj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu 152,30 EUR. Nadalje, podneskom od 30. rujna 2025. tužitelj je posebno naznačio deklaratorni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.327,22 EUR i posebno kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 152,30 EUR, pa je zbrojem navedenih iznosa tužitelj kao ukupnu vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.479,52 EUR. Navedenom uređenju tužbenog zahtjeva protivio se tuženik podneskom od 30. listopada 2025. Konačno, na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda sud je na raspravni zapisnik donio rješenje kojim je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.479,52 EUR.

30.1. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je istaknuo više tužbenih zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i zahtjev za isplatu iznosa od 152,30 EUR te je naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.479,52 EUR 30.2. Prema članku 35. stavak 1. ZPP-a, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u tom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Prema članku 37.stavak 1. ZPP-a, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema članku 40. stavak 1. ZPP-a, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.

30.3. Kako je tužitelj istaknuo više zahtjeva, to se sukladno članku 37. stavak 1. ZPP-a u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora odnosi na oba zahtjeva, dakle na zahtjev za isplatu u visini od 152,30 EUR i zahtjev za utvrđenje u visini od 1.327,22 EUR. Stoga je ovaj sud primjenom odredbe članak 40. stavak 3. ZPP-a otklonio prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora, jer je ista po ocijeni ovoga suda, a s obzirom na više istaknutih zahtjeva označena u skladu s člankom 35. stavak 1. i člankom 37. stavak 1. ZPP-a. U tom smislu sud smatra važnim istaknuti da je pogrešan stav tuženika da se u konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora ima odrediti samo prema visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva, jer isto nije u skladu s odredbama članka 35. do 40. ZPP, koje reguliraju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora. Pored toga, upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o ugovornoj odredbi čija ništetnost nije već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Osim toga, upravo se o deklaratornom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva (posljedično i kondemnatornog zahtjeva) te su se u svezi tog zahtjeva provodili dokazi, zbog čega je pretežni dio troškova postupka nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Stoga bi priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, kako to smatra tuženik, prema ocjeni ovog suda, bilo povrijeđeno i pravo tužitelja na pristup sudu zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija) (isto Županijski sud u Rijeci, presuda poslovni broj: 414/2025-3 od 2. srpnja 2025.)

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je tuženika obvezao da tužitelju naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka.

31.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 1.479,52 EUR, priloženi troškovnik te činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao osnovani utvrđeni slijedeći troškovi

- trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 1. stavak 1. Tarife, trošak sastava podneska od 1. rujna 2025. (zaprimljen kod suda 5. rujna 2025. stranica spisa 89-93) u iznosu 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife, sastav podneska od 30. rujna 2025. u iznosu 50,00 EUR sukladno Tbr.8. točka 4. Tarife,

- trošak zastupanja na ročištu 9. rujna 2025. u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu 6. studenog 2025. u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, kao i trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife.

Dakle, sud je ukupno osnovanim utvrdio iznos od 950,00 EUR.

Pored navedenoga sud je u istoj točki priznao tužitelju i trošak sudskih pristojbi i to sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,63 EUR, sve prema Tar. br. 1. točke 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.) u skladu s odredbom članka 4. i članka 7. Zakona o sudskim pristojbama("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.)

Slijedom navedenoga sud je kao osnovan priznao i tužitelju dosudio ukupan iznos od 1.082,72 EUR.

32. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja

[adresa], 15 prosinca 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj ŠC po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Addiko bank d.d. po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu