Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-285/2024-29

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnici u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 8, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Ćurković i Šanjug, radi utvrđenja i isplate , nakon javne glavne rasprave zaključene 31. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 15. prosinca 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 366-62/2004 od 13. listopada 2004. sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, i tužitelja CT (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule pod brojem: OU-1289/04 i to:

- odredba članka 3. II. u dijelu koji glasi: „Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 449,69 CHF (slovima: četiristočetrdesetdevetšvicarskihfranaka i 69/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to utvrđenom važećom Odlukom o kamatnim

stopama

Banke,

počevši

30.11.2004. (tridesetogstudenogdvijetisućečetvrte) godine.“,

- odredba članka 3. II. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos 11.477,24 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:

na iznos od 7,43 EUR počev od 01. prosinca 2004. godine,

na iznos od 4,99 EUR počev od 31. prosinca 2004. godine,

na iznos od 2,15 EUR počev od 31. prosinca 2008. godine,

na iznos od 5,37 EUR počev od 02. veljače 2009. godine,

na iznos od 6,83 EUR počev od 05. ožujka 2009. godine,

na iznos od 2,81 EUR počev od 31. ožujka 2009. godine,

na iznos od 3,58 EUR počev od 08. svibnja 2009. godine,

na iznos od 2,03 EUR počev od 31. prosinca 2009. godine,

na iznos od 7,19 EUR počev od 01. veljače 2010. godine,

na iznos od 6,00 EUR počev od 01. ožujka 2010. godine,

na iznos od 13,00 EUR počev od 20. svibnja 2010. godine,

na iznos od 11,67 EUR počev od 20. svibnja 2010. godine,

na iznos od 14,26 EUR počev od 31. svibnja 2010. godine,

na iznos od 36,64 EUR počev od 05. srpnja 2010. godine,

na iznos od 32,04 EUR počev od 31. srpnja 2010. godine,

na iznos od 46,11 EUR počev od 01. rujna 2010. godine,

na iznos od 41,25 EUR počev od 05. listopada 2010. godine,

na iznos od 33,43 EUR počev od 03. studeni 2010. godine,

na iznos od 49,93 EUR počev od 03. prosinca 2010. godine,

na iznos od 69,59 EUR počev od 04. siječnja 2011. godine,

na iznos od 55,00 EUR počev od 08. veljače 2011. godine,

na iznos od 60,62 EUR počev od 03. ožujka 2011. godine,

na iznos od 54,10 EUR počev od 04. travnja 2011. godine,

na iznos od 55,29 EUR počev od 13. svibnja 2011. godine,

na iznos od 82,86 EUR počev od 07. lipnja 2011. godine,

na iznos od 85,55 EUR počev od 05. srpnja 2011. godine,

na iznos od 108,58 EUR počev od 02. kolovoza 2011. godine,

na iznos od 96,75 EUR počev od 02. rujna 2011. godine,

na iznos od 83,80 EUR počev od 04. listopada 2011. godine,

na iznos od 79,39 EUR počev od 17. studenog 2011. godine,

na iznos od 78,42 EUR počev od 30. studenog 2011. godine,

na iznos od 84,38 EUR počev od 31. prosinca 2011. godine,

na iznos od 89,57 EUR počev od 31. siječnja 2012. godine,

na iznos od 90,26 EUR počev od 14. ožujka 2012. godine,

na iznos od 86,67 EUR počev od 31. ožujka 2012. godine,

na iznos od 89,09 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,

na iznos od 90,75 EUR počev od 31. svibnja 2012. godine,

na iznos od 87,96 EUR počev od 30. lipnja 2012. godine,

na iznos od 88,70 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,

na iznos od 86,61 EUR počev od 31. kolovoza 2012. godine,

na iznos od 82,15 EUR počev od 02. listopada 2012. godine,

na iznos od 86,97 EUR počev od 05. studenog 2012. godine,

na iznos od 89,28 EUR počev od 04. prosinca 2012. godine,

na iznos od 87,59 EUR počev od 11. siječnja 2013. godine,

na iznos od 78,51 EUR počev od 05. veljače 2013. godine,

na iznos od 86,23 EUR počev od 27. ožujka 2013. godine,

na iznos od 86,90 EUR počev od 25. travnja 2013. godine,

na iznos od 83,88 EUR počev od 09. svibnja 2013. godine,

na iznos od 74,46 EUR počev od 11. lipnja 2013. godine,

na iznos od 74,22 EUR počev od 08. srpnja 2013. godine,

na iznos od 76,53 EUR počev od 06. kolovoza 2013. godine,

na iznos od 80,24 EUR počev od 04. rujna 2013. godine,

na iznos od 85,38 EUR počev od 04. listopada 2013. godine,

na iznos od 82,73 EUR počev od 25. studenog 2013. godine,

na iznos od 84,60 EUR počev od 30. prosinca 2013. godine,

na iznos od 86,73 EUR počev od 21. siječnja 2014. godine,

na iznos od 74,30 EUR počev od 21. veljače 2014. godine,

na iznos od 76,66 EUR počev od 21. ožujka 2014. godine,

na iznos od 75,89 EUR počev od 31. ožujka 2014. godine,

na iznos od 73,28 EUR počev od 30. travnja 2014. godine,

na iznos od 72,44 EUR počev od 31. svibnja 2014. godine,

na iznos od 72,82 EUR počev od 30. lipnja 2014. godine,

na iznos od 75,78 EUR počev od 31. srpnja 2014. godine,

na iznos od 78,28 EUR počev od 01. rujna 2014. godine,

na iznos od 77,76 EUR počev od 30. rujna 2014. godine,

na iznos od 79,92 EUR počev od 31. listopada 2014. godine,

na iznos od 81,38 EUR počev od 04. prosinca 2014. godine,

na iznos od 80,52 EUR počev od 31. prosinca 2014. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 31. siječnja 2015. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 13. ožujka 2015. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 22. svibnja 2015. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 10. srpnja 2015. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 07. rujna 2015. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 30. rujna 2015. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 31. listopada 2015. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 30. studenog 2015. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 03. veljače 2016. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 29. veljače 2016. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 31. ožujka 2016. godine,

na iznos od 80,76 EUR počev od 30. travnja 2016. godine,

na iznos od 101,86 EUR počev od 31. svibnja 2016. godine,

na iznos od 109,75 EUR počev od 22. srpnja 2016. godine,

na iznos od 108,00 EUR počev od 17. kolovoza 2016. godine,

na iznos od 104,70 EUR počev od 31. kolovoza 2016. godine,

na iznos od 108,03 EUR počev od 30. rujna 2016. godine,

na iznos od 108,66 EUR počev od 31. listopada 2016. godine,

na iznos od 113,55 EUR počev od 30. studeni 2016. godine,

na iznos od 115,47 EUR počev od 31. prosinca 2016. godine,

na iznos od 113,93 EUR počev od 31. siječnja 2017. godine,

na iznos od 111,97 EUR počev od 28. veljače 2017. godine,

na iznos od 111,20 EUR počev od 31. ožujka 2017. godine,

na iznos od 107,85 EUR počev od 30. travnja 2017. godine,

na iznos od 102,97 EUR počev od 23. lipnja 2017. godine,

na iznos od 101,50 EUR počev od 28. srpnja 2017. godine,

na iznos od 87,76 EUR počev od 04. rujna 2017. godine,

na iznos od 86,01 EUR počev od 04. rujna 2017. godine,

na iznos od 89,11 EUR počev od 18. listopada 2017. godine,

na iznos od 84,98 EUR počev od 31. listopada 2017. godine,

na iznos od 84,99 EUR počev od 30. studenog 2017. godine,

na iznos od 83,01 EUR počev od 31. prosinca 2017. godine,

na iznos od 81,32 EUR počev od 31. siječnja 2018. godine,

na iznos od 83,80 EUR počev od 28. veljače 2018. godine,

na iznos od 77,24 EUR počev od 17. travnja 2018. godine,

na iznos od 70,45 EUR počev od 15. svibnja 2018. godine,

na iznos od 82,77 EUR počev od 08. lipnja 2018. godine,

na iznos od 80,30 EUR počev od 16. srpnja 2018. godine,

na iznos od 79,92 EUR počev od 10. kolovoza 2018. godine,

na iznos od 89,10 EUR počev od 11. rujna 2018. godine,

na iznos od 90,34 EUR počev od 16. listopada 2018. godine,

na iznos od 87,91 EUR počev od 15. studenog 2018. godine,

na iznos od 89,86 EUR počev od 11. prosinca 2018. godine,

na iznos od 91,41 EUR počev od 14. siječnja 2019. godine,

na iznos od 87,67 EUR počev od 11. veljače 2019. godine,

na iznos od 88,68 EUR počev od 11. ožujka 2019. godine,

na iznos od 94,24 EUR počev od 11. travnja 2019. godine,

na iznos od 87,82 EUR počev od 14. svibnja 2019. godine,

na iznos od 91,92 EUR počev od 11. lipnja 2019. godine,

na iznos od 95,29 EUR počev od 15. srpnja 2019. godine,

na iznos od 96,21 EUR počev od 31. srpnja 2019. godine,

na iznos od 101,50 EUR počev od 27. rujna 2019. godine,

na iznos od 104,30 EUR počev od 10. listopada 2019. godine,

na iznos od 100,40 EUR počev od 27. studenog 2019. godine,

na iznos od 100,78 EUR počev od 10. prosinca 2019. godine,

na iznos od 1 04,88 EUR počev od 23. siječnja 2020. godine,

na iznos od 110,90 EUR počev od 10. ožujka 2020. godine,

na iznos od 114,21 EUR počev od 11. ožujka 2020. godine,

na iznos od 124,06 EUR počev od 10. travnja 2020. godine,

na iznos od 121,51 EUR počev od 11. svibnja 2020. godine,

na iznos od 118,24 EUR počev od 10. srpnja 2020. godine,

na iznos od 118,65 EUR počev od 14. kolovoza 2020. godine

na iznos od 112,23 EUR počev od 10. rujna 2020. godine,

na iznos od 113,15 EUR počev od 09. listopada 2020. godine,

na iznos od 113,22 EUR počev od 16. listopada 2020. godine,

na iznos od 117,88 EUR počev od 17. studenog 2020. godine,

na iznos od 112,73 EUR počev od 11. prosinca 2020. godine,

na iznos od 110,77 EUR počev od 21. siječnja 2021. godine,

na iznos od 114,13 EUR počev od 15. veljače 2021. godine,

do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu za iznos 468,62 eura tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Odbija se prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom tvrdi da su parnične stranke 13. listopada 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj: 366-62/2004, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa] pod brojem: OU-1289/04. Navedenim ugovorom da je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos 77.000,00 CHF (slovima: sedamdesetsedamšvicarskihfranaka i 00/100) u kunskoj protuvrijednosti prema svom srednjem tečaju važećem na dan korištenja kredita. Odredbom članka 2. Ugovora da je određeno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti valute švicarski franak, a odredbom čl. 3. da tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 449,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja anuiteta. Odredbom članka 3. Ugovora parnične da su stranke ugovorile kamatu od 4,99 % dekurzivno godišnje. Kredit da je ugovoren za potrebe rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupnje nekretnine. Nakon sklapanja predmetnog Ugovora, tuženik da je promijenio tvrtku te umjesto dotadašnje HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., danas posluje pod tvrtkom ADDIKO BANK d.d. Ugovorne strane da nisu izvršile konverziju kredita na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 102/2015). Točkom I. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača – korisnika kredita, uključujući i tužitelja, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužitelja, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br- 96/13 i dr.), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav izražen u navedenoj presudi da ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Parnične stranke da su predmetnim ugovorom ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF. U fazi pregovora i sklapanja ugovora tužitelju da je od strane tuženikovih zaposlenika predočeno da je riječ o, za njega, najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Istovremeno, tuženik da ga nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj da zbog navedenog nije bio svjestan rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnog ugovora. Tužitelj da nije utjecao, niti je uopće mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti mu je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku da je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skoro uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku da je itekako bilo poznato (str. 59. presude VTS RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužitelja. Kao tzv. „valuta utočišta“, CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženika, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga da je krajnje nepovoljan za korisnike kredita čija je obveza vezana uz kretanje te valute. Time da je rizik CHF kao tzv „valute utočišta“ preuzeo samo tužitelj, ne znajući pritom za sav opisani rizik. Tuženik da je preuzeo samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurao velikim brojem sredstava osiguranja, sve bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika. Iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da jasno proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužitelj da je doveden u položaj „uzmi ili ostavi“, tj. bio je, radi rješavanja važne potrebe vlastite obitelji, prisiljen sklopiti predmetni tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bio u mogućnosti pregovarati. On je, istovremeno, imao povjerenje u tuženika i njegove zaposlenike, nimalo ne sumnjajući da će ga sklapanje ugovora dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Slijedom navedenog, da je ništetna odredba Ugovora i to čl. 3. II. u dijelu koji glasi: „Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 449,69 CHF (slovima: četiristočetrdesetdevet švicarskih franaka i 69/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to utvrđenom važećom Odlukom o kamatnim

stopama

Banke,

počevši

30.11.2004.

(tridesetogstudenogdvijetisućečetvrte) godine.“ i u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća.“ Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 3. II. u dijelu kako je navedeno u točki I. izreke presude (točka 1. tužbenog zahtjeva), te kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos u visini 11.945,86 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tužbi (točka 2. tužbenog zahtjeva), te potražuje parnični trošak (točka 3. tužbenog zahtjeva). Podneskom od 11. srpnja 2025. (str. 356-360), a po privedenom financijskom vještačenju, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev (točka 2. tužbenog zahtjeva), pa sada potražuje isplatu iznosa u visini 11.477,24 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u točki II. izreke presude, međutim vezano za isto tuženik se usprotivio povlačenju, a o čemu nastavno.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Ističe kako je predmetnom tužbom trebala biti obuhvaćena i IT, [adresa] kao sudužnik. Kako je tužba podnesena 09. lipnja 2023., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 09. lipnja 2018. je nastupila zastara potraživanja. Protivi se tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba da je ujedno prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega da nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino da može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, pa tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Nadalje, da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina da nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada da je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova da pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme da ne može ići na teret tuženika. Institut zastare da je dopušten pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama ne može mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe da može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut da se primjenjuje opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom da nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu da ne postoji, te predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba da nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega da je i u tom smislu nastupila zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga da ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, da je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno da je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Dalje, tužba uopće da ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača da ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i čl. 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda da dobiva još više na značaju. Nadalje, čl. 502.c ZPP-a izričito da navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema toj odredbi ZPP-a tužitelj da se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost stranaka da je da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza da nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanju, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite da se nisu saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno da proizlazi iz već citirane presude VTS. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF,

2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti,

3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presudu VTS broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 230. Zakona o parničnom postupku da navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH broj: Rev 895/2003, pa da je stoga jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno čl. 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno čl. 57. istog Zakona javni bilježnik da mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno da je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-4736/2019. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope da je sukladna pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014., kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. ĐT, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, da je potrebno utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine da nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe i odredbu iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., a ukazuje i na presudu Suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017., točka 41. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo ugovaranje da je uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu da nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Citira i presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. Tuženik da je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tako da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF 13 upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav da je potvrdio i Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula NT i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C- 186/16, u t. 3. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude da je vidljivo da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno da je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra NT i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dalje, tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl. 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokakze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja izrađenog prije pokretanja samog postupka kao odlučnog za predmetni postupak. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice toga propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo da je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo da je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome da uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke da su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve da je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute, pa takvo zaključivanje zapravo da nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo da je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada da nema zapravo valutne klauzule, a što nikako da ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope da su dopušteni instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina da se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presudu u predmetu broj Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013., gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu. Konačno, ističe kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope. Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome da bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. ZID ZPK (NN 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

2.1. Na pripremnom ročištu koje je održano 26. ožujka 2025. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu 1.500,00 eura na ime tzv. negativnih razlika, te je naveo da će zahtjev specificirati po provedenom financijskom vještačenju, pa tako u svom podnesku od 25. srpnja 2025. (str. 365-368) tuženik na ime prigovora radi prebijanja potražuje iznos u visini 831,02 eura, te je naveo kako u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, pa da je prilikom provedbe vještačenja pravilno vještak utvrdio i tzv. negativnu razliku. Naime, ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu da se treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju kao korisniku kredita, da se ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio po predmetnom ugovoru. Sve kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik osporava u cijelosti, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. To da potvrđuje i sudska praksa, i to odluka Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-65/2022-2 od 10. veljače 2022., presuda Općinskog suda u Osijeku – Stala služba u Valpovu poslovni broj P-906/2019-30 od 11. veljače 2022., presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne Službe u Požegi, broj: Gž- 1077/2020 od 02. veljače 2021., kao i presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-242/2022-2 od 26. svibnja 2022. Ukazuje i na to da sud uopće nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka isključivo temeljen na prijedlogu tužitelja, odnosno izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, čime tuženik smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika. Ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u kakvom materijalnom propisu. Vještak da je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF, stoga tuženik ukazuje na presudu i rješenje VSRH, poslovni broj: Revt-294/14 od 09. travnja 2015. Dakle, neopravdano da je koristiti izračun vještaka prema početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope. Također ukazuje na činjenicu da se i utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope, da bi bilo potrebno odrediti kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika, a ne koristiti početnu kamatnu stopu, o čemu govori i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 5847/15 od 25. rujna 2018. Ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tužitelj predložio, a sud usvojio, tužitelja dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Tuženik smatra, da bi pravnu prazninu koja bi eventualno i nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope trebalo u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi čl. 4. i čl. 319. st. 2. ZOO budući da se dogovor o podešavanju kamata ne može, s jedne strane, nadomjestiti odgovarajućim rješenjem dispozitivnog prava, a ne može se ni, s druge strane, trajno narušiti temeljna ugovorna struktura odustane li se od uređenja odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

2.2. U svom podnesku od 18. srpnja 2025. (str. 361-362) tuženik je izjavio da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od 11. srpnja 2025., sve sukladno odredbi čl. 193. Zakona o parničnom postupku. Obzirom na ovo, stav je suda, a imajući u vidu pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021. broj Su IV-16/21-8 - da je doista povlačenje tužitelja bez procesnopravnog učinka, budući da sukladno odredbi čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a sukladno st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane. Tužitelj je sukladno pravnom shvaćanju VSRH broj Su IV-16/21- 8 djelomično povukao tužbu nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, pa kako tuženik na to povlačenje nije pristao, odlučeno je i o tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja, o čemu nastavno.

3. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu broj 366-62-2024 od 13. listopada 2004. (str. 9-18), specifikacija uplata (str. 19-26), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 27), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30. listopada 2004. do 07. svibnja 2021. (str. 28), pregled prometa za klijenta (str. 29-52), otplatni plan (str. 53-59), mišljenje od 13. studenog 2015. (str. 82), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (str. 83-84), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 99-103), izjava svjedoka (str. 289-293), članci i letci (str. 295-302), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., saslušan je svjedok JT, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 2 ZPP-a.

4. Među strankama nije sporno da je sklopljen ugovor o kreditu između tuženika kao kreditora, te tužitelja kao korisnika kredita u pogledu novčanog iznosa 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita.

4.1. Isto tako nije sporno, da je među strankama toga ugovora ugovorena valutna klauzula na način da su stranke ugovorile u čl. 3. II. da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a protuvrijednost mjesečnog anuiteta 449,69 CHF se primjenjuje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to utvrđeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 30. studenog 2004., te da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća.

5. Iz navedenog sud zaključuje da je riječ o ugovoru prema kojim je otplata kredita vezana uz švicarski franak, odnosno da je riječ upravo o ugovoru kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koji je vezana glavnica istovjetno predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl.br. P- 1401/12.

6. Obzirom na navedeno te odredbu čl. 502. c ZPP a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati-sud je vezan za pravna utvrđenja iz presude VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a kojom je suđeno da je da je ovdje tuženik (pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravna prednica ovdje tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

– iz čega sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju ništetne konkretne odredbe ugovora o kreditu iz ovog postupka, one ugovorene čl. 3.II. predmetnog ugovora o kreditu vezano za otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

7. Nastavno na navedeno, te na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – tužiteljev zahtjev za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

8. Nadalje, a nastavno na to - među strankama zapravo nije sporan izračun razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, pa ga je stoga, a budući je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec., a tijekom postupka ga tuženik nije osporavao - sud i prihvatio kao vjerodostojan i točan, imajući u vidu da je isti u svemu razumljiv i sukladan pravilima struke. Sve utvrđene pojedinačne razlike kad se zbroje da predstavljaju navedenu pretplatu od strane tužitelja u iznosu ukupno 11.477,24 eura u odnosu na početni tečaj CHF koji je iznosio 4,887662 HRK za 1,00 CHF.

9. Također, nedvojbeno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem kao potrošačem kada se ima u vidu njegov iskaz, te iskaz svjedoka JT, koja iskazuje istovjetno tužitelju, pa je njezin iskaz, budući drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje – cijenjen vrijednosno pozitivno, a iz kojih jasno proizlazi da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju stana u kojem tužitelj i danas stanuje s obitelji, (a koji tuženik, na kojem bi bio teret dokaza u tom pravcu – niti ne osporava) te odredba čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003, dalje ZZP/03) kojom se potrošač definira kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa bi na tuženiku bio teret dokaza da je kredit u smislu odredbe čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/2009 i dr.) transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.

10. Dakle, na isto se imaju primijeniti utvrđenja iz ranije navedene presude potvrđene odlukom VTSRH posl. br. 43 P-6632/2017-10 od 14. listopada 2018. kojom je presuđeno da su tuženici (pa i ovdje tuženik, odnosno njegova pravna prednica) u razdoblju od 01. siječnja 2004. (01. lipnja 2004., pravna prednica tuženika) do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Dalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/2014, 110/2015 i 14/2019) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

13. Nastavno na ovako utvrđeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, te prema obrazloženju koje slijedi, naloženo je tuženiku vratiti tužitelju novčane iznose koje je primio na ime preplaćenih anuiteta obzirom na promjenu tečaja CHF u iznosima kako je navedeno u točki II. izreke ove presude sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koje na pojedine iznose teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužitelju, a do kojeg se iznosa došlo vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po kreditu tužitelja, a vezano za ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13.1. Naime, na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, a koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da je tečaj CHF oscilirao u razdoblju otplate i bio u pojedinim razdobljima viši od tečaja prilikom plasmana kredita pa da je stoga došlo do pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,887662 HRK za 1 CHF). Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj za CHF nije mijenjao, tužitelj da je preplatio na ime tečajnih razlika iznos u visini ukupno 11.477,24 eura, odnosno mjesečne iznose kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.

13.2. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (a koja je utvrđena ranije opisanom pravomoćnom presudom koja vezuje ovaj sud i gdje su razlozi te ništetnosti obrazloženi) tuženik je u skladu s odredbama čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita u iznosima kako je navedeno u točki II. izreke ove presude, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer za naplatu tog iznosa tuženik nije imao pravnog osnova.

13.3. Tuženik dakle, ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, već se prigovori odnose na osporavanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i prigovor zastare, o čemu je već rečeno.

13.4. Tuženik je u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

13.4.1. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Prije navedenih razdoblja stopa zatezne kamate prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 153/04 i 35/05) iznosila je za razdoblje od 12. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. 15% godišnje (ovo će biti relevantno vezano za isplatu kamata na iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita, a o tome još i nastavno). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima koji je izmijenjen Uredbom o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22 i NN 156/2022, na snazi 01. siječnja 2023.) i to čl. 2. određeno je da se mijenja čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) na način da isti glasi: Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u t. I., II. i III. izreke presude.

15. Vezano za prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku, stav je suda da je isti neosnovan, jer tuženik ukazuje na tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, a za takvo potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov, budući da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Dakle, tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, te je taj njegov prigovor neosnovan i odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

16. Odluka o parničnom trošku (točka V. i VI. izreke ove presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a koja propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

16.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 11. srpnja 2025. u iznosu 200,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 26. ožujka 2025. i 31. listopada 2025. u iznosu ukupno 400,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 800,00 eura, sve uvećano za PDV (tbr. 46 Tarife) u iznosu 200,00 eura, te predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 500,00 eura, tj. sveukupno trošak 1.500,00 eura.

U Poreču, 15. prosinca 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženik p.p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte