REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-2615/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagrebu Horvatova ulica 80A protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12. Ugovora o kreditu, broj: 9012577541 od 8. lipnja 2007., sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora i ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „ Završne odredbe“, u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 904,55 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 904,55 eura po stopi zatraženoj preko stope dosuđene pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.165,39 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 409,65 eura sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 15. prosinca 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi da je ŠK kao korisnik kredita, sklopila sa tuženikom 8. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012577541 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 155.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju kreditora važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 180 mjeseci. Navodi kako je u čl. 12. Ugovora o kreditu predviđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % te je korisnik kredita 16. srpnja 2007. platio naknadu u iznosu od 904,55 EUR / 6.815,34 kn. Ističe kako je Ugovor o kreditu tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, a korisniku kredita, koji je potrošač, nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Nadalje tužitelj se poziva na odredbe čl., 3., 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., na odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. te na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog ističe kako je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.105,02 eura. Korisnik kredita, kao ustupitelj, je sa tužiteljem, kao primateljem, sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu 3 59. P- 1204/2024-18 / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao primatelja, dok tužitelj kao primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu .

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, zastare predmetnog potraživanja te osporava osnovu. Između ostalog, u bitnom ističe kako je predmet ustupa nepostojeća i neodređena tražbina, budući ugovor o ustupu ne sadrži dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tražbinu slijedom čega je takav prijenos nedopušten. Nadalje navodi kako je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ista je transparentna. Osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem te osporava i stopu po kojoj su kamate zatražene.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u direktivu vijeća 93/13/EEz od 5. travnja 1993. uz prilog (list 8-13 spisa), pisani iskaz / izjava korisnika kredita od dana 23. rujna 2024. ovjerenu dana 09. listopada 2024. (list 34-35 spisa), dopis ŠK upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 36 spisa), dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 37 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 38-43 spisa), zahtjev korisnika kredita za dostavu potvrda o uplatama ulazno / izlaznih naknada od od 29. listopada 2024. (list 44 spisa), Dodataka Ugovoru o kreditu broj: 9012577541 od dana 15. prosinca 2015. (list 77-51 spisa), Ugovor o kreditu, broj ugovora: 9012577541 od 8. lipnja 2007. (list 52-56 spisa), knjigovodstvena kartica od 06. studenog 2024. (list 59-107 spisa), Opći uvjeti poslovanja ovdje tuženika (list 124-132 spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su Iv – 308/2020 od 5. studenog 2020. (list 169-171 spisa), iskaz svjedokinje ŠK (list 199-201 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu broj: 9012577541 od 8. lipnja 2007. u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te zahtjev za isplatu iznosa od 904,55 eura koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata kao i stopa iste. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 9012577541 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 8. lipnja 2007. između ŠK i Privredne banke d.d., dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 155.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Prema čl. 3. Ugovora riječ je o nenamjenskom kreditu. Prema odredbi čl. 12.3. Ugovora korisnik kredita obvezao se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

9. ŠK je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu br. 9012577541 prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl. 1., kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. Nadalje u pogledu prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

12. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŠK, korisnika kredita, te je ista u bitnom navela kako je tijekom 2007. godine kod tuženika podigla kredit u valuti CHF za gradnju obiteljske kuće u kojoj živim sa svojom obitelji. Prilikom sklapanja tog ugovora nije mogla pregovarati oko uvjeta istog. Nadalje navodi kako joj od strane bankarskog službenika nije rečeno koliko iznosi naknada za obradu kredita te prilikom sklapanja navedenog ugovor nije imala izbora stoga je sklapanje istog bilo po principu "uzmi ili ostavi" i kasnije je imala velikih problema budući da da joj je rata s iznosa od 6.800,00 kn porasla na iznos od 11.300,00 kn te je u konačnici navedeni kredit i konvertirala u eure. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imala registrirani obrt niti trgovačko društvo, radila je kao prodavačica u kiosku.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka ŠK vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv.

13. Dakle iz navedenog iskaza utvrđeno je da korisnica kredita ŠK nije pregovarala niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatila ugovor koji joj je ponuđen. Dakle ista nije imala niti mogućnost pregovaranja a što jasno proizlazi i iz njezinog iskaza. Također iz njezinog iskaza utvrđeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu.

14. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita.

15. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 904,55 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva dana 16. srpnja 2007. Slijedom navedenog sud je odlučio da se neće provoditi daljnji dokazni prijedlozi pa tako niti predloženo financijsko knjigovodstveno vještačenje jer isto nije relevantno za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari obzirom je tuženik na ročištu 9. lipnja 2025. učinio nespornom visinu predmetnog potraživanja.

16. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

17. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita iznos tih troškova. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

18. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Naime, korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 12. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 155.000,00 CHF, odnosno s uračunatom naknadom za odobrenje kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za odobrenje kredita. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Zbog toga je i odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a te je odlučeno kao pod točkom I. izreke. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade. Uostalom, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

23. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredb sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

25. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 904,55 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

26. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. . Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, odnosno iste su dosuđene od prvog sljedećeg dana u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a, a što proizlazi iz knjigovodstvene kartice tuženika (list 67 spisa) a što između stranaka nije niti sporno.

Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora (točka II. izreke) već je riječ o stjecanju bez osnove pa je stoga zahtjev za kamatu zatraženu preko stope koja sukladno zakonu tužitelju pripada valjalo odbiti kao neosnovan (točka III. izreke).

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od ukupno 2.204,55 eura (zbroj deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva) a budući je na pripremnom ročištu 9. lipnja 2025., obzirom na istaknuti prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora, utvrđeno da u odnosu na deklaratorni zahtjev isti iznosi 1.300,00 eura. Naime imajući u vidu kako deklaratorni tužbeni zahtjev može egzistirati i kao samostalni zahtjev o kojem bi se prvo odlučivalo zasebnom tužbom to je prema ocjeni ovoga suda u odnosu na isti određena vrijednost predmeta spora od 1.300,00 eura u odnosu na utvrđivanje kojeg je smjernica bio Zakon o sudskim pristojbama (čl. 25.).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastava podneska od 3. veljače 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 9. lipnja 2025. i 11. studenog 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), za trošak pristupa ročištu 9. listopada 2025. iznos od 50,00 eura /Tbr. 9/5 Tarife) , što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) , ukupno iznosi 1.062,50 eura.

Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,39 eura i presudu u iznosu od 68,50 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te ukupni parnični trošak iznosi 1.165,39 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita jer isti prema ocjeni ovoga suda nije osnovan a također niti u spisu ne prileži dokaz da je za navedeno tužitelju nastao trošak u smislu eventualne naplate od strane banke. Tužitelj je odbijen i za trošak ročišta za objavu kojem nije pristupio i trošak zatražen preko iznosa koji mu sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama pripada te je u pogledu navedenog odlučeno kao pod točkom V. izreke.

Zagreb, 15. prosinca 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.