REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-175/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Velimiru Galiću odvjetniku iz Požege, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po opunomoćenicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, v.p.s. 5.155,72 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 23. listopada 2025., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 15. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredba glave 2. i 7.Ugovora o kreditu, koji je pokojni suprug tužiteljice AŽ, [adresa], (IŽ) zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, dane 23. lipnja 2025. god. pod brojem 24002006-1031262160/51404627-5102483027 od 23.06.2005 godine, koje glase:

čl.2. iznos kredita= 61.50,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

čl.7. način vraćanja 144 mjesečnih anuiteta, nakon puštanja kredita u tečaj.

Valutna Klauzula

Povrat obaveza iz ovog ugovora obračunati će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznos anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, da tužiteljici AŽ, [adresa], isplati iznos od 4.062,72 EUR na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31. srpnja 2022 godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 92,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.09.2011. godine do ispl

-za iznos od 76,29 EUR sa z.z,kamatom počevši od 05.10.2011. godine do ispl

-za iznos od 75,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.11.2011. godine do ispl

-za iznos od 71,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.12.2011. godine do ispl

-za iznos od 82,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 31.01.2012. godine do ispl

-za iznos od 82,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2012. godine do ispl

-za iznos od 81,30 EUR sa z.z.kamaotm počevši od 04.05.2012. godine do ispl

-za iznos od 83,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.05.2012. godine do ispl

-za iznos od 83,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 05.06.2012. godine do ispl

-za iznos od 83,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.06.2012. godine do ispl

-za iznos od 80,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.07.2012. godine do ispl

-za iznos od 79,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2012. godine do ispl.

-za iznos od 74,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.09.2012. godine do ispl.

-za iznos od 79,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2012. godine do ispl

-za iznos od 81,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.11.2012. godine do ispl

-za iznos od 79,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.12.2012. godine do ispl

-za iznos od 77,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2013. godine do ispl

-za iznos od 75,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.02. 2013. godine do ispl

-za iznos od 75,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03. 2013. godine do ispl

-za iznos od 81,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 08.04. 2013. godine do ispl

-za iznos od 78,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 01.05. 2013. godine do ispl

-za iznos od 71,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.06. 2013.godine do ispl

-za iznos od 71,84 EUR sa z.z kamatom počevši od 12.07.2013. godine do ispl

-za iznos od 72,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.08.2013. godine do ispl

-za iznos od 74,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2013. godine do ispl

-za iznos od 77,07 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.10.2013. godine do ispl

-za iznos od 77,98 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.11.2013. godine do ispl

-za iznos od 81,30 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.12.2013. godine do ispl

-za iznos od 77,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.01.2014. godine do ispl

-za iznos od 82,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18.02.2014 godine do ispl

-za iznos od 83,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2014. godine do ispl

-za iznos od 82,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.04.2014. godine do ispl

-za iznos od 78,83 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 13.05.2014. godine do ispl

-za iznos od 80,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.06.2014. godine do ispl

-za iznos od 82,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.07.2014. godine do ispl

-za iznos od 83,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.08.2014. godine do ispl

-za iznos od 83,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.09.2014. godine do ispl

-za iznos od 85,74 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.10.2014. godine do ispl

-za iznos od 88,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.11.2014. godine do ispl

-za iznos od 87,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 22.12.2014. godine do ispl

-za iznos od 153,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.01.2015. godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 21.02.2015. godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.03.2015. godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.04.2015. godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.05.2015. godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 23.06.2015. godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.07.2015. godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.08.2015. godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.09.2015 godine do ispl

-za iznos od 88,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14.09.2015. godine do ispl sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.093,00 EUR.

IV Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnom Odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu br. 2 od 15. rujna 2009.

V Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljiici AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.484,42 EUR, na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 15. prosinca 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

II Odbija se tuženik s prigovorom radi prijeboja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AŽ je zakonska nasljednica iza pokojnog IŽ, koji je dana 23.06.2005.godine sa tuženikom, zaključio Ugovor o kreditu, broj 24020061031262160/51404627-5102483027 te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijele na potvrdu kod Javnog bilježnika.

1.1. Na osnovu tog ugovora, pokojni suprug tužiteljice od tuženika je ishodio kredit u iznosu od 61.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 144 mjeseci. Tužiteljica je sa tuženikom sačinila konverziju kredita iz CHF u EUR.

1.2. U članku 2. gore navedenog Osnovnog ugovora, navedeno je IZNOS KREDITA = 61.500,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

1.3. U članku 7. način vraćanja, ugovoreno je: 144 mjesečnih anuiteta, od puštanja kredita u tečaj.

VALUTNA KLAUZULA

Povrat obveza izu ovog ugovora obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je A informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

1.4. Suprug tužiteljice IŽ je sa tuženikom dana 15.09.2009.godine, sačinio Aneks ugovora o kreditu broj 1. gdje je u članku 2. tog Aneksa ugovoreno, da je isti izvršio prijevremenu uplatu iznosa od 18.762,24 CFH, tako da se u članku 2, tog Aneksa, mijenja glavnica, koja sada u trenutku sklapanja tog Aneksa 1., iznosi 27.666,76 CHF, te se mijenja članak 7.način vraćanja iz Osnovnog ugovora, te isti sada iznosi =iznos anuiteta 410,67 CHF.

1.5. Dana 17.12.2016..godine. ugovorne stranke su sklopile Aneks broj 2 gore navedenom Ugovoru o kreditu, broj 5102483027, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju -Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

1.6. U točki 5. Konverzija, stav 3, ugovoreno je da : U skladu sa prethodnim stavcima i odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju utvrđuje se da po provedbi konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK, na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćeni iznos (pretplata) iz članka 1. ZID ZKP kojim je Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19c. stavak 1.točka 5. u iznosu od 8.235,32 HRK, čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz članka 7. koji je sastavni dio ovog aneksa. Potpisnici ovog Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju 1.10.2015. god., do dana navedenog u zaglavlju ovog Aneksa u vezi podmirenja obveza iz Osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa iz ovog stavka.

1.7. Tužiteljica drži da je tuženik postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom.

1.8. Naime, člankom 2 i 7 Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njegovom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Ističe da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja.

1.9. Prednik tužiteljica je kod tuženika podigao namjenski kredit za kupnju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita.

1.10. Poziva se na parnicu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012., od 4.srpnja 2013.godine kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004.godine, do 31.prosinca 2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

1.11. Smatra da je sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, ništetan, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“.

1.12. Ističe da prema članku 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan, a konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetno, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Kako je ništetno stanje „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana.

1.13. Tužiteljica ne spori, da joj je tuženik utvrdio gore navedenu preplatu, međutim, ista je provedena protivno zakonu. Kako od banke nije mogla dobiti izračun, tj. utvrđenu preplatu, stoga je prisiljena podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu. Osim toga, da iz aneksa nije jasno, na čega se odnosi preplata, da li na promjenjivu kamatu ili valutnu razliku.

1.14. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 2. i 7. navedenog ugovora o kreditu te odredbu čl. 5.3 Aneksa br. 1 i 2, kao i da sud naloži tuženiku isplatu novčanih iznosa čija će se visina utvrditi nakon provedbe financijskog knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 12. listopada 2023. (list br. 21-39) ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi iz razloga što su stranke odredbom čl. 14. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Erste banke te s pozivaju na članak 46. i 48. ZPP-a.

2.1. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer u rješenju u nasljeđivanju O- 639/20220 od 7. studenoga 2020. god na kojem tužiteljica temelji svoju aktivnu legitimaciju nije naznačeno da ostavinu pokojnog IŽ čine prava i obveze koje proizlaze iz Ugovora o kreditu niti tko bi bio eventualni nasljednik istih, kao i da pored tužiteljice postoje i drugi nasljednici.

2.2. Nadalje navodi da je, sukladno čl.3. st.1 Zakonu o zaštiti potrošača, tužiteljica dužna dokazati svojstvo potrošača jer se status potrošača ne presumira.

2.3. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, budući su prednik tužiteljice i tuženik 17. prosinca 2015. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Ističe da su tim aneksom ugovorne strane stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove na način da je korisnikov kredit koji je bio denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit, denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je i VSRH, a nastavno na odluku suda EU u predmet (C-567/20) u rješenje posl. br. Gos-1/2019, konačno zauzeo i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stoga smatra da korisnik kredita nema pravni interes utvrđivati ništenim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i / ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Naime, aneksom je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i tuženika kao trgovca. Prednik tužiteljice je prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početak ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR, koji se ne može prozivati na odluke iz kolektivnog spora a iz razloga jer se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.4. Nadalje ističe da je odredbom članka 19. c. ZIDZPK/15 određen način izračuna konverzije te da su prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

2.5. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR kojom je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, i to sa retroaktivnim učinkom konverzije. Pri tome je konverzijom uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita, pa tako i svih mogućih preplata koji bi proizašle iz osnovnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog tužiteljica se ne može prozivati na odredbe Direktive 93/13/EEZ tako da predlaže sudu da odbaci tužbu tužiteljice a podredno da odbije sve zahtjeve tužiteljice.

2.6. U odnosu na zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.2. i 5.3. Aneksa br. 2 Ugovora o kreditu ističe da tužiteljica neosnovano navodi da bi navedena odredba bila ništetna a pri čemu uopće ne obrazlaže iz čega bi se isto očitovalo i na temelju kojih dokaznih prijedloga. Člankom 5.2. Aneksa br. 2 utvrđeni je iznos kredita od 5.671,00EUR. Da Aneks ugovora kojim je provedena konverzija nije ništetan proizlazi i iz odluke VSRH I1/2019 u koji se navodi da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenoga da je u cijelosti neosnovan zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti citiranih odredbi Aneksa br. 2 ugovora o kreditu.

2.7. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok a imajući u vidu plaćanja koja je prednik tužiteljice vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbi članka 230. ZOO. Kako je predmetna tužba podnesena 25.5.2023. to ističe da je prošlo više od 3 godine od plaćanja koje je prednik tužiteljice vršio tako da je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.

2.8. U odnosu na odluku VTS-a Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u djelu u kojem je utvrđeno da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak te odluku VSRH broj Rev- 2221/18 kojom je potvrđena navedena odluka VTS, tuženik ističe da su obje odluke nepravilne i ne zakonite, a što osobito potvrđuju odluka suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20.

2.9. Tuženik ističe da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe čl.22. Zakona o obveznim odnosima te je sukladno citiranim odlukama suda EU isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti čak i ako se navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga ističe kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je u reklamnim materijalima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR te ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače pa tako niti prednika tužiteljice na bilo koju opciju iz ponude. Isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan. Napominje kako su potrošačima a tako i predniku tužiteljice prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama.

2.10. Tuženik također ističe kako banka nije ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Naime da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanja u kunama tako da bi bilo kakvo odstupanje stvorilo valutni rizik koji si banka ne može priuštiti.

2.11. Neovisno o gore navedenom tuženik ističe da odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nije nepoštena jer je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva a predniku tužiteljice kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.12. Tuženik smatra da, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što osporava, da bi tužiteljica eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe u smislu čl. 214 ZOO-a. jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten.

2.13. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužiteljice a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužiteljica u podnesku od 22.10.2023.( list 245-248) vezano za prigovor mjesne nadležnosti, ističe da je temeljem članka 59.ZPP- a, određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne ili ugovorene nadležnosti, nadležan je i sud je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi, odnosno posluje.

3.1 Smatra neosnovanim navode iznesene u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer da je tužiteljica restituirana.

3.2. Tužiteljica ovim podneskom također ukazuje sud, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće: potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu. -jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja. Odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču.

3.3. Isto tako da iz presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2019.godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj 1401/12 od dana 4.07.2013 godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3.09.2019 godine, posl.br. Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo.

3.4. S tim u vezi tužiteljica naglašava kako su, sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP), predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku.

3.5. Posebno napominje da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćeno nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona.

4. Tuženik u podnesku od 12. 4. 2024. god. (list 249-260) ponavlja navode iz odgovora na tužbu ukazujući na određenu sudsku praksu te ističe prigovor radi prebijanja s osnove manje plaćenih iznosa u neutvrđenom iznosu zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pa do isplate. Smatra da sukladno odredbi čl. 323. stavka 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora ima pravo na negativne tečajne razlike. Nadalje u istom podnesku ističe da je predniku tužiteljice priznao preplatu po konverziji u iznosu od 8.235,32 HRK te da bi sud u slučaju da dosudi tužiteljici preplate po početnim parametrima dosudio i iznos za koji je tuženik tužiteljici već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima da bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavila tužiteljica dovelo do ne pripadajuće imovinske koristi za tužiteljicu i to u visini dvostrukog iznosa koji je predniku tužiteljice kao preplata već priznat konverzijom.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 24020061033262160/51404627-5102483027 od 23. lipnja 2005., Aneks br. 2. Ugovora o kreditu br. 5102483027 od 17. prosinca 2015., rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika Nike Bagarića O-639/20 od 27. studenog 2020. god., u nalaz i mišljenje vještaka Filipa Tolića od 4. ožujka 2025. (list 329-375) te je saslušana tužiteljica i izvršen je uvid u sve priloge spisu.

5.1. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim do presuđenog iznosa odbivši tužiteljicu s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznos od 1.093,00 EUR.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su prednik tužiteljice i tuženik dana 23. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 24020061033262160/51404627-5102483027, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio predniku tužiteljice, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 61.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 144 mjeseca. Prema čl. 7 Ugovora o kreditu utvrđen je iznos anuiteta od 665,37 CHF a povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja pri plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalog u slijed promjene tečaja. Potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima o promjeni tečaja.

6.1. Sporna je međutim mjesna nadležnosti ovoga suda, aktivna legitimacija tužiteljice. Sporna je osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, svojstvo potrošača i prigovor radi prijeboja.

7. Sud prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ocjenjuje neosnovanim.

7.1. Naime, odredbom čl. 59 ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz priloženoga ugovora o kredita vidljivo je kako je ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] tako da je tužiteljica mogla podnijeti tužbu i nadležnom Općinskom sudu u Požegi u smislu čl. 59. ZPP-a.

7.2. Osim navedenoga, sud zaključuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 14. - ugovora o kreditu ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu Zakona o zaštiti potrošača narodne novine (79/07 i 125/07- dalje u tekstu: ZZP.) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.3. O prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke zauzeo je i stav VSRH na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 5. studenog 2020. na kojem je donesen Zaključak br. Su-IV-308/2020. Imajući u vidu da je prebivalište tužiteljice u [adresa], a sjedište tuženika u Rijeci, sasvim sigurno bi zbog udaljenosti za tužiteljicu nastali znatno veći troškovi zbog putovanja na sud u Rijeku, koje okolnosti dovode do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.4. Imajući u vidu navedeno sud zaključuje da je odredba čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te je odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, odlučivši kao u točki I izreke rješenja.

8. Neosnovan je i prigovor aktivne legitimacije. Naime, tužiteljica je nasljednica iza pokojnog IŽ, time i svih prava i obveza a osobito jer je kao sudužnica sudionica obvezno pravnog odnosa nastalog sklapanjem ugovora o kreditu dana 23. 6.2025. god. i čl. 12. Ugovora o kreditu zajedno sa korisnikom kredita je ovlastila banku da za slučaj neispunjenja obveze iz Ugovora, banka ispuni mjenice na dospjeli neplaćeni iznos tražbine te se obvezala za ispunjenje svih tražbina iz Ugovora solidarno s korisnikom kredita i to pod istim uvjetima i na isti način kao i korisnik kredita.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

11. Uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da je prema čl. 2 Ugovora o kreditu tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 61.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Iz čl.7. ugovora proizlazi da je način vraćanja 144 mjesečna anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu a anuitet iznosi 665,37 CHF te da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja pri plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalog u slijed promjene tečaja. Potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima o promjeni tečaja.

12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu).

12.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je njen prednik, suprug IŽ digao kredit 2005. godine u iznosu od oko 62.000,00 CHF za kupnju kuće. Međutim kako nisu našli kuću, adaptirali su postojeći stan u kojem i sada živi s obitelji. Bila je sudužnica u tom kreditu a kako su oboje radili tako da su oboje i plaćali rate. Suprug je umro 2020. godine, te je ona njegova nasljednica. Kredit je potrošen namjenski, nisu iznajmljivali stan. Suprug i ona su bili klijenti Erste banke tako da su im njihovi djelatnici savjetovali da dignu kredit u CHF, a kako su i pojedini djelatnici u Erste banci podigli kredit u CHF, tako su se i oni odlučili za kredit u CHF. Kao sudužnik bila je kod potpisivanja ugovora i tada nije bilo govora uopće o postojanju bilo kakovog rizika u budućnosti o sklapanju ugovora u CHF jer ne bi ni sklopili ugovor. Sjeća se da je Banka pripremila ugovor. Zna da su dobili kredit koliko su tražili i njihove plaće su zadovoljavale otplatu anuiteta. U početku su anuiteti bili onako kako je i dogovoreno. Znali su da može doći do promjene tečaja i promjene kamatne stope, ali nisu mogli misliti da bi došlo do tako značajne promjene. Rate su zapravo otišle duplo. Kod sklapanja Ugovora o kreditu nisu pregovarali o nadležnosti suda u slučaju spora, a nisu mogli niti pomisliti da će doći do bilo kakovog spora, i do povećanja rata koje neće moći plaćati. Suprug je otišao u mirovinu 2009. godine te im je bilo otežano plaćanje tako povećanih rata i odlučili su se na konverziju kredita. Banka im je dostavila izračun i suprug je pristao. U trenutku sklapanja konverzije nisu znali da su ništetne neke odredbe ugovora o kreditu. U trenutku sklapanju konverzije samo su mislili da se riješe tih velikih rata, da im se iste smanje, tako da tada nisu razmišljali o potpunom obeštećenju. Kredit je otplaćen. Nisu se išli interesirati u druge banke za kredite jer su bili zadovoljni sa svojom bankom, a u banci je rečeno da je najpovoljniji kredit u CHF tako da se nisu interesirali za druge kredite. Nakon konverzije su se smanjile rate. Ne zna da li je prilikom konverzije uračunat odnosno priznat preplaćeni iznos.

13.1. Iz iskaza tužiteljice kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

13.2. Prednik tužiteljice je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

14. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 2. i 7. ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I.

15. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

15.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.2. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

16. Po ocjena suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

16.1. Sud nalazi da tužiteljica, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

16.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da prednik i tužiteljica u trenutku sklapanja Aneks br. 2 ugovora o kreditu br. 5102483027 nisu mogli znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017., a niti se tužiteljica odrekla zaštite koju joj pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

16.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

17. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Filipa Tolića od 4. ožujka 2024. (list br.329-348) koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnim.

17.1. Naime, iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da preplaćeni iznos uslijed utjecaja promjene tečaja CHF za kune u otplati kredita iznosi 5.155,72 EUR a da je korisniku utvrđena preplata temeljem konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 8.235,32 HRK tako da je priznatim iznosom konverzije zatvarao najstarije utvrđene ukupne preplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom nije iscrpljen. Nakon navedenog umanjenja utvrdio je ukupne preplate na dan 30.9.2015. u iznosu od 4.062,72 EUR

17.2. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 4. ožujka 2024., te je sukladno istom, podneskom od 9. ožujka 2025 ( list 384-385) uskladila tužbeni zahtjev potražujući na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos 5.155,72 EUR, dakle bez umanjene preplate utvrđene po vještaku u iznosu od 8.235,32 HRK. Tužiteljica je istim podneskom povukla dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosit čl. 5.3. Aneksa br. 2 Ugovora o kreditu br. 5102483027.

17.3. Tuženik u podnesku od 4. travnja 2025 (list 386) nije imao primjedbi na sami matematički izračun vještaka dok i nadalje osporava tužiteljici pravo na restituciju. Protivi se djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva te traži da sud meritorno odluči o tom djelu tužbenog zahtjeva.

18. Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka Filipa Tolića od 4. ožujka 2024., iz kojeg proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova valutnog utjecaja, umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 8.235,32 HRK po konverziji na dan 30.9.2025., iznosi 4.062,72 EUR, koji iznos je sud dosudio tužiteljici, odlučivši kao pod točkom II izreke presude a odbio ju sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.093,00 EUR, odlučivši kao u točki III izreke presude.

18.1. Naime tuženik je pravilno, sukladno zakonskim odredbama uzeo u obzir preplatu s osnova valute u iznosu od 8.235,32 HRK tako da je neosnovan zahtjev tužiteljice u koji je uključen i navedeni iznos zbog čega je sud tužiteljicu odbio s tužbenim zahtjevom u iznosu od 1.093,00 EUR. Ukoliko se ne bi umanjio navedeni iznos od potraživanja tužiteljica bi ga stekla bez osnova.

19. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

19.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( ovdje 14. lipanj 2018.). Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. god. a kako je predmetna tužba podnesena 26.5.2023. to nije nastupila zastara potraživanja.

20. Sud nalazi da prigovor tuženika radi prijeboja na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21.1. U ovom postupku utvrđeno je da prednik tužiteljice i tužiteljica kao ugovorne strane ugovora o kreditu nisu znali niti mogli znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta prednik tužiteljice nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

22. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je suprug tužiteljice kredit podigao u svrhu adaptacije kuće u kojoj kući i danas tužiteljica živi s obitelji, tako da je prednik tužiteljice nedvojbeno imao status potrošača u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

23. Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za utvrđenje ništenom odredbe čl. 5.3. Aneksa ugovora o kreditu br.1 i br. 2. Naime navedena odredba je u skladu s ZIDZPK. Istom je utvrđena visina glavnice i preplate u iznosu od 8.235,32 HRK a koju je visinu preplate utvrdio vještak. Sud ne nalazi razloge zbog kojih bi te odredbe bile ništetne. Iste su lako uočljiva, jasne i razumljive i u skladu sa zakonskim odredbama.

24. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

25. Tužiteljica je uspjela sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti, a s visinom tužbenog zahtjeva 79%, dakle ukupno je uspijela u omjeru od 89,5%,.Tuženik je uspio s 21% visine tužbenog zahtjeva a 0% s osnovom tako da je ukupno uspio sa 10,5% tužbenog zahtjeva. Sud je oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik od postotka kojim je uspjela tužiteljica te tužiteljici odmjerio parnični toršak u visini od 79% ukupno priznatih troškova

25.1. Sud je tužiteljici na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 3.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 22.10.2023 u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska 9.3.2025.u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 23.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu u iznosu od 100 EUR za pristup ročištu za objavu presude. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.375,00 EUR, tako da je sud na ime troškova nastalih zastupanjem priznao iznos od 1.086,25 EUR. Trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR koji je sud priznao u cijelosti, tako da je sud tužiteljici na ime troškova parničnog postupka dosudio iznos 1.484,42 EUR.

26. Sud nije priznao tuženiku troškove postupka na ime odbijajućeg djela tužbenog zahtjeva jer u svezi s istim za istoga nisu nastali posebni troškovi. A i sukladno odluci Europskog suda tuženik nema pravo na troškove koji su nastali u parnici radi ostvarenja potrošačkih prava.

27. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 15. prosinca 2025.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Velimir Galić, odvjetnik iz Požege

2. OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb