REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1699/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate , nakon održane glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 2.088,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 0,04 EUR od 1. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 0,87 EUR od 1. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od 1. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 2,14 EUR od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 3,76 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 6,54 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,37 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,79 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 15,33 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 6,20 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 17,81 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 19,59 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 20,40 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 18,64 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 19,08 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,59 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,03 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,71 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 15,06 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 14,94 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 13,58 EUR od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 16,14 EUR od 10. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 18,20 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,13 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 20,45 EUR od 18. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 24,42 EUR od 17. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,67 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,14 EUR od 22. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 37,84 EUR od 11. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 43,22 EUR od 25. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 40,46 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 1.558,65 EUR od 14. listopada 2010. do isplate,

sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.647,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.013,27 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik kao kreditor 28. svibnja 2007. sklopio s korisnikom kredita, ĐĆ, Ugovor o kreditu broj: 628-50-4143222, kojim je korisniku kredita tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 18.869,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak pri čemu prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj nadalje navodi, pozivajući se pritom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i presudu Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17, kao i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11, kako je iz navedenih presuda vidljivo da su navedeni sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije. Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. S obzirom da je gore navedenim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni / zaključeni u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. , to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s odredbom čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Tužitelj ukazuje i na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, tužitelj navodi kako su korisnik kredita, kao ustupitelj, i tužitelj, kao primatelj, sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na tužitelja, kao primatelja, dok tužitelj kao primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnikom kredita u korist tužitelja, obavijestio tuženika pisanim putem. S obzirom da tužitelj nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev za isplatu u ovom predmetu, a sve vezano uz činjenicu da tuženik nije do dana podnošenja tužbe postupio po zahtjev tužitelja da mu tuženik dostavi ugovornu dokumentaciju, da bi tužitelj postavio konkretan tužbeni zahtjev za isplatu potreban mu je Prvi otplatni plan, knjigovodstvena kartica kredita ("Pregled prometa za klijenta") te sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope, kao i otplatni planovi koje je tuženik bio dužan izraditi kod svake izmjene kamatne stope te "specifikacija uplata". Slijedom navedenog, tužitelj je u tužbi postavio zahtjev u smislu odredbe čl. 186 b st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, sve i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Cilj posebne zakonske regulacije za potrošače je viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tuženik ukazuje da bi se prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita). Također, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Ako bi sud smatrao da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provesti postupak, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. U odnosu na tuženikovu tvrdnju o djelomičnoj ništetnosti odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i korisnika kredita kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i odredbu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita, tuženik ukazuje da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi poslovni broj Pž-6632/17. Pored navedenog, predmetni je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi poslovni broj Pž-6632/17, a koji navod tuženik u odgovoru na tužbu citira. Kako je korisnik kredita ugovor koji je predmet ovog postupka zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva, prema tuženikovom mišljenju, ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetne ugovore o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., tužitelj prvotno mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ukazuje kako je, odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao, nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi poslovni broj Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Korisniku kredita su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao te je podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja korisniku kredita je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje korisniku kredita nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik korisniku kredita prije zaključenja ugovora, odnosno prije njegovog odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je korisnik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zaključno, tuženik ukazuje i da je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja korisnika kredita, a kako bi se utvrdilo ima li on uopće pravo na pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci Revt-575/16. Tuženik nadalje ističe da je pojam „prosječnog potrošača“ nasta kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog korisnika kredita. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je korisniku kredita, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Korisniku kredita je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je korisniku kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. S obzirom da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U odnosu na pojedinačno pregovaranje, tuženik ističe kako, a temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tuženik i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Tuženik nadalje ukazuje da obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva korisniku kredita. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik navodi kako u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist korisnika kredita u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ističe kako ne ostvaraje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, odnosno da dobije nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno korisnika kredita dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom razdoblju. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je korisnika kredita informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz. Zaključno, tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva, osporava i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata te ističe prigovor zastare. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: presliku obavijesti o ustupu tražbine (list 6. spisa), Ugovor o kreditu broj 628-50-4143222 (list 7.-11. spisa), presliku obavijesti o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije i prijedlog izvansudske nagodbe (list 13. spisa), presliku Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija - list 14. - 19. spisa), zahtjev za kredit (list 47. spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. (list 48. – 49. spisa), pisanu izjavu svjedoka ĐĆ (list 57. – 60. spisa), sudsku praksu (list 72. – 88. spisa), kreditnu dokumentaciju: (list 100. – 110. spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka ĐĆ (list 92. - 95. spisa) te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje – list 117. - 122. spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim, osim u dijelu koji se odnosi na visinu stope zakonske zatezne kamate.

6. Predmet spora jest tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 2.088,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne glavnice od dospijeća do isplate, a koji je iznos tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, te koja tražbina koju tužitelj potražuje na ime povrata stečenog bez pravne osnove, jest ustupljena tužitelju od strane korisnika kredita ĐĆ tužitelju.

7. Između stranaka nije sporno da je na Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA i tuženika Zagrebačka banka d.d., Privredna Zagreb banka d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., OTP Banka Hrvatska d.d., Sotiete Generale - Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8. Nesporno je i da je presudom donesenom 4. srpnja 2013. u navedenom postupku utvrđeno, između ostaloga, da je četvrtotuženik odnosno Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Između stranaka nije sporno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17-10, kojom su odbijene žalbe svih tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda, između ostaloga i pod st. I. izreke kojom je utvrđeno da je četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Zaključno, nesporno je da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene revizije I. – VII. tuženika te da je potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u st. I. izreke.

11. Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

12. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, osnova i visina utuženog potraživanja, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te okolnost da li je utuženo potraživanje u zastari.

13. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

14. Nadalje, i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno je podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Dakle, radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.

17. Valja naglasiti da iako tužitelj nije potrošač, on je s potrošačem ĐĆ sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koju je tražbinu ĐĆ kao korisnica kredita odnosno potrošač stekla prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu.

18. Naime, predmetnim Ugovorom o kreditu kojeg je ĐĆ kao korisnica kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, ĐĆ odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.869,66 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja za kupnju novog vozila marke Nissan (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu), koji kredit se trebao otplatiti u anuitetima s redovnom kamatom, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje (čl. 2. st. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

19. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 28. svibnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je prema odredbi točke 2. tog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

20. Prema ocjeni ovog suda, niti jedna odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je ĐĆ sklopila taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje vozila koje bi joj trebalo služiti u obavljanju njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti to proizlazi iz ostalih dokaza koji prileže spisu, posebice iz iskaza svjedoka ĐĆ.

21. Slijedom navedenog, ĐĆ predmetni Ugovor o kreditu sklopila je kao potrošač s tuženikom kao kreditnom institucijom čiji je redovni predmet poslovanja odobravanje kredita te je stoga tuženik u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

22. Valja naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 28. svibnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz ranije u obrazloženju opisanog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, i to iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene.

23. Slijedom navedenog, zauzeta pravna stajališta o ništetnosti tih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i ovdje tuženika (između ostalih) odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu.

24. Pri tome valja naglasiti kako je točno da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita pa je stoga u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate stečenog bez pravne osnove, uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, odnosno da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva korisniku kredita jer mu je tuženik prethodno dao sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.

25. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

26. Slijedom navedenog, kao što je pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranju obveze kredita u valuti CHF s otplatom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva. Međutim, upitno je je li u konkretnom slučaju za ĐĆ ista bila razumljiva, odnosno da li je korisnica kredita bila od strane tuženika potpuno informirana o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja. Pri tome valja naglasiti i da ukoliko bi se utvrdilo da joj valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, u tom slučaju bi vrijedilo utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena te posljedično, ništava.

27. S obzirom na gore navedeno, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐĆ. Iz pisanog iskaza svjedoka (list 57.- 60. spisa), kao i iz iskaza danog na ročištu održanom 30. siječnja 2025. (list 92.- 95. spisa), proizlazi da je podigla predmetni kredit za kupovinu automobila, dakle isključivo za vlastite potrebe odnosno u privatnu svrhu, da je kredit uzela u valuti CHF jer joj je jedino u toj valuti bio ponuđen, da joj tijekom sklapanja ugovora o kreditu, iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ništa od strane djelatnika tuženika nije bilo objašnjeno te da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama navedenog ugovora već je dobila tipizirani ugovor na potpis. Također, nitko joj nije objasnio što znači da je kredit vezan uz stranu valutu i da je kamatna stopa promjenjiva, niti joj je bilo spomenuto i objašnjeno kako se kamatna stopa može mijenjati te značenje valutne klauzule. Nitko od strane službenika banke nije joj objasnio ni što znači da je kredit u valuti CHF povoljniji od ugovora u eurima te je mislila da se radi o tipskom, standardnom ugovoru te da ga treba prihvatiti kao takvog.

28. Imajući u vidu iskaz navedenog svjedoka, proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva. Naime, očito je da svjedoku nitko nije pojasnio razliku između korištenja kredita s valutnom klauzulom u EUR od kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nitko mu nije pojasnio zašto su redovne kamate na kredite s valutnom klauzulom u EUR znatno više od kamata na kredite s valutnom klauzulom u CHF, a što je bilo presudno za donošenje svjedokove odluke odabiru kredita s valutnom klauzulom u CHF. Osim toga, očito je da svjedoku nisu bili poznati rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti je isti imao saznanja o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj hrvatske kune u odnosu na valutu EUR, ali ne i u odnosu na valutu švicarski franak.

29. Slijedom navedenog, budući da svjedok odnosno korisnik predmetnog ugovora o kreditu nije dobio odgovarajuće informacije po pitanju parametara od kojih ovisi te od kojih se mijenja tečaj valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je ista uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je navedena odredba nepoštena i, posljedično, ništava.

30. Pri tome valja naglasiti da je bez pravnog uporišta tuženikova tvrdnja da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita, pa tako i korisnik predmetnog kredita imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, odnosno da dobije nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu te da to znači da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

31. Naime, nesporno je da je visina kamatne stope redovnih (ugovornih) kamata ovisila prvenstveno o valuti kreditne obveze, dakle, ako bi se ugovorila valutna klauzula u EUR ili bi valuta obveze glasila u HRK, tada bi stopa redovnih kamata bila značajno viša od one koja se je primjenjivala na ugovore s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu potrošaču odnosno ĐĆ nitko od strane tuženikovih djelatnika nije objasnio zašto je kamatna stopa ugovornih kamata na kredite u CHF toliko niža nego kod kredita u EUR pa stoga ista nije ni na koji način mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom se određuje valuta kreditne obveze, jer ta odredba nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, a što je u konačnici, uz ostvarenje gore navedenih pretpostavki, dovelo do njene ništetnosti.

32. Posljedica ništavosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač, korisnica kredita ĐĆ, imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) koje se odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

33. Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

34. Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

35. Iz predmetnog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) proizlazi da ĐĆ ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija).

36. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

37. Predmetni Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa pa je stoga tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora pri čemu nije od utjecaja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača već je jedino relevantno da je na tužitelja prenesena potrošačeva tražbina nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora. Naime, radi se o prenosivoj imovinsko pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz gore citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

38. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

39. Slijedom navedenog, ovaj sud ocijenio je neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

40. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

41. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan je u mjesečnim anuitetima koji su dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet je dospio u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. rujna 2007. (čl. 7. Ugovora o kreditu).

42. Nadalje, iz otplatnog plana tuženika (list 96. -101. spisa) razvidno je, između ostaloga, da je kredit isplaćen korisniku kredita 1. lipnja 2007. te da je prvi anuitet dospio 31. srpnja 2007., s time da je kredit prijevremeno otplaćen 13. listopada 2010.

43. Valja naglasiti da iako je svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena s danom plaćanja pojedinog anuiteta, zastara tražbine povrata preplaćenog ne počinje teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta.

44. Naime, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

45. Imajući u vidu da je presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to je zastara tražbine povrata onog što je plaćeno temeljem te ništetne odredbe počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., razvidno je da nije podnesena izvan propisanog zastarnog roka slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

46. Nadalje, na okolnost na okolnost pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kune tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kune ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kredita izraženo u EUR i kunama i po mjesecima, s time da je zadatak vještaka preplate po valuti iskazati odvojeno i ukupno te da izračuna i tzv. negativne razlike odnosno novčani iznos u EUR u razdoblju kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću.

47. U nalazu (list 117. - 122. spisa) stalni sudski vještak navodi u bitnome kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 628-50-4143222 iznos kredita iznosio kunsku protuvrijednost od 18.869,66 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20 % godišnje. Prema primijenjenom planu otplate kredita, dospijeće prve obveze bilo je 31. srpnja 2007., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu. Kredit je isplaćen 1. lipnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,434485 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 18.869,66 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 83.677,22 kn, odnosno 11.105,88 EUR. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice s prikazom promjena kamatnih stopa razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila 5,20 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007., 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009. te 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do konačne prijevremene otplate 13. listopada 2010. Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita na temelju kojeg su iskazane razlike u visini obveza korisnice kredita, odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima na način da su iskazane razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j'Tabele 1), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja kako, ako se promatraju samo iznosi koje je korisnica kredita više platila, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do konačne prijevremene otplate (13. listopada 2010.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.088,49 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika). Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do konačne prijevremene otplate (13. listopada 2010.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.083,80 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza. Vještak je napomenuo i da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani s u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

48. Tužitelj je u skladu s provedenim vještačenjem podneskom od 22. svibnja 2025. (list 131. - 134. spisa), a nakon izrađenog nalaza i mišljenja, konačno odredio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.088,49 EUR na ime razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena. Ovdje valja naglasiti kako je sud ocijenio neosnovanom tuženikovu tvrdnju da se radi o preinaci tužbe, a kojoj se i usprotivio. Naime, tužitelj je prvotno podnio tužbu s kondemnatornim tužbenim zahtjevom, pri čemu se pozvao na stupnjevitu tužbu propisanu odredbom čl. 186.b st.3. ZPP-a, jer sve do izrade nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev s obzirom da tuženik nije postupio po tužiteljevom zahtjevu odnosno nije mu dostavio potrebnu ugovornu dokumentaciju temeljem koje je tužitelj mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev. Stoga je u konkretnom postupku stupnjevita tužba dopuštena te je tužitelj, sukladno Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, postavio određeni tužbeni zahtjev, i to prije nego što ga je sud na to trebao pozvati u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP-a.

49. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke pri čemu valja naglasiti da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju. Vještak je vještačenje proveo sukladno zadatku koji mu je sud dao imajući u vidu predmet konkretnog spora te je vještačenje proveo prema dokumentaciji koja prileži spisu, a mišljenje je izrađeno stručno i u skladu s pravilima struke.

50. Tako je ovaj sud iz provedenog vještačenja utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze odnosno 31. srpnja 2007. do konačne prijevremene otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 2.088,49 EUR pozitivnih tečajnih razlika.

51. Valja naglasiti da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od 2.088,49 EUR na ime preplaćenih anuiteta.

52. U odnosu na osporeni tijek zakonske zatezne kamate valja da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom I. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora, a kao što to tužitelj i potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

53. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odnosno imajući u vidu da su svi tuženikovi prigovori otklonjeni te imajući u vidu gore opisano utvrđenje stalnog sudskog vještaka, odlučeno je kao u t. I. izreke presude pri čemu je stopa zatezne kamate određena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki I. izreke, dok je tužiteljev zahtjev odbijen u dijelu prekomjerno zatražene kamatne stope. (t. II. izreke).

54. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a te na vrijednosti predmeta spora u iznosu od 13.406,00 EUR do 22. svibnja 2025. i u iznosu 2.088,49 EUR od 23. svibnja 2025. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT). S obzirom da je tužitelj u sporu uspio u pretežitom dijelu, dok nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedna traženja (čl. 35. st. 2. ZPP), a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, tuženik mu je, u skladu s odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, dužan nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

55. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 625,00 EUR, za sastav podneska od 11. prosinca 2023. u iznosu 500,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 625,00 EUR, za sastav podneska od 22. svibnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 17. rujna 2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 625,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 30. siječnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 625,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

56. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 180,51 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,34 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Zaključno, tužitelju je priznat i zatraženi trošak na ime uplaćenog predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 400,00 EUR.

57. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 3.647,85 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke.

58. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

59. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 22. rujna 2023., a kojim podneskom je podnesen prigovor protiv rješenja o sudskim pristojbama jer isti prema ocjeni ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, a pri čemu je navedeni prigovor i pravomoćno odbijen. Nije mu priznat ni zatraženi trošak parničnog postupka u iznosu od 13,27 EUR na ime sudske pristojbe na rješenje budući da se navedeni trošak odnosi na iznos dodatne pristojbe koja se temeljem čl. 28. st. 9. ZSP-a plaća na rješenje o pristojbi, pa stoga taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. IV. izreke ove presude.

60. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 15. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.