REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1252/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska ulica 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 112-50-3048683 sklopljenog 16. rujna 2005. između FL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to čl. 7. u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.265,04 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

1,91 EUR 31. listopada 2008. do isplate

4,22 EUR 30. prosinca 2008. do isplate

5,88 EUR 30. siječnja 2009. do isplate

6,63 EUR 26. veljača 2009. do isplate

4,64 EUR 31. ožujka 2009. do isplate

5,04 EUR 29. travnja 2009. do isplate

1,82 EUR 28. svibnja 2009. do isplate

0,08 EUR 30. srpnja 2009. do isplate

1,33 EUR 31. kolovoza 2009. do isplate

1,22 EUR 30. listopada 2009. do isplate

2,33 EUR 30. studenog 2009. do isplate

4,23 EUR 30. prosinca 2009. do isplate

6,94 EUR 29. siječnja 2010. do isplate

6,32 EUR 26. veljače 2010. do isplate

9,99 EUR 31. ožujka 2010. do isplate

9,29 EUR 30. travnja 2010. do isplate

10,65 EUR 31. svibnja 2010. do isplate

22,40 EUR 30. lipnja 2010. do isplate

19,98 EUR 30. srpnja 2010. do isplate

27,37 EUR 31. kolovoza 2010. do isplate

24,82 EUR 30. rujna 2010. do isplate

20,71 EUR 29. listopada 2010. do isplate

29,38 EUR 30. studenog 2010. do isplate

40,40 EUR 31. prosinca 2010. do isplate

32,60 EUR 31. siječnja 2011. do isplate

35,34 EUR 28. veljače 2011. do isplate

31,85 EUR 31. ožujka 2011. do isplate

32,48 EUR 30. travnja 2011. do isplate

47,26 EUR 31. svibnja 2011. do isplate

48,70 EUR 30. lipnja 2011. do isplate

60,95 EUR 30. srpnja 2011. do isplate

54,62 EUR 31. kolovoza 2011. do isplate

47,68 EUR 30. rujna 2011. do isplate

46,75 EUR 31. listopada 2011. do isplate

46,22 EUR 30. studenog 2011. do isplate

49,51 EUR 31. prosinca 2011. do isplate

52,39 EUR 30. siječnja 2012. do isplate

52,77 EUR 29. veljače 2012. do isplate

50,78 EUR 31. ožujka 2012. do isplate

52,12 EUR 30. travnja 2012. do isplate

53,04 EUR 31. svibnja 2012. do isplate

51,50 EUR 30. lipnja 2012. do isplate

51,90 EUR 31. srpnja 2012. do isplate

50,75 EUR 31. kolovoza 2012. do isplate

48,25 EUR 29. rujna 2012. do isplate,

i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.082,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.049,40 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je tuženik kao kreditor 16. rujna 2005. sklopio s korisnikom kredita, FL, Ugovor o kreditu broj: 112-50-3048683, kojim je korisniku kredita kao potrošaču tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 17.742,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne i to iz razloga što se, među strankama predmetnog Ugovora o kreditu, o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17. Tužitelj ukazuje kako utvrđenja iz navedenih presuda obvezuju sud u ovom predmetu sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 41/2014), čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 19/2022) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji će se naknadno utvrditi, a po dostavljanju kreditne dokumentacije od strane tuženika. Taj iznos čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, a koji će se iznos ovom tužbom potraživati od tuženika. Nadalje, tužitelj ističe kako ne raspolaže nikakvom kreditnom dokumentacijom osim predmetnog Ugovora o kreditu te da se zbog navedenog obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije, a kojemu tuženik nije udovoljio pa je stoga u tužbi postavio manifestacijski zahtjev (čl.186b st.3. i 4. Zakona o parničnom postupku- Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP). Zaključno, tužitelj ističe kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili FL, kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik, koji o tome nije iznio nikakve upite niti prigovore.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, sve i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Cilj posebne zakonske regulacije za potrošače je viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tuženik ukazuje da bi se prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita). Također, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Ako bi sud smatrao da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provesti postupak, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. U odnosu na tuženikovu tvrdnju o djelomičnoj ništetnosti odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i korisnika kredita kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i odredbu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita, tuženik ukazuje da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi poslovni broj Pž-6632/17. Pored navedenog, predmetni je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi poslovni broj Pž-6632/17, a koji navod tuženik u odgovoru na tužbu citira. Kako je korisnik kredita ugovor koji je predmet ovog postupka zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva, prema tuženikovom mišljenju, ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetne ugovore o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., tužitelj prvotno mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ukazuje kako je, odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao, nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi poslovni broj Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Korisniku kredita su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao te je podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja korisniku kredita je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje korisniku kredita nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik korisniku kredita prije zaključenja ugovora, odnosno prije njegovog odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je korisnik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zaključno, tuženik ukazuje i da je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja korisnika kredita, a kako bi se utvrdilo ima li on uopće pravo na pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci Revt-575/16. Tuženik nadalje ističe da je pojam „prosječnog potrošača“ nasta kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog korisnika kredita. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je korisniku kredita, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Korisniku kredita je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je korisniku kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. S obzirom da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U odnosu na pojedinačno pregovaranje, tuženik ističe kako, a temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tuženik i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Tuženik nadalje ukazuje da obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva korisniku kredita. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik navodi kako u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist korisnika kredita u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ističe kako ne ostvaraje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, odnosno da dobije nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno korisnika kredita dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom razdoblju. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je korisnika kredita informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz. Zaključno, tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva, osporava i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata te ističe prigovor zastare. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: presliku obavijesti o ustupu tražbine (list 6. i 55. spisa), presliku obavijesti o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije i prijedlog izvansudske nagodbe (list 7. i 56. spisa), Ugovor o kreditu broj 112-50-3048683 (list 9. – 14. i 57. - 62. spisa), presliku Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija - list 15. – 19. i 63. – 68. spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita za kupnju novih automobila u razdoblju od 11. srpnja 2005. do 30. rujna 2005. (list 38. – 40. spisa), i kreditnu dokumentaciju: početni i završni otplatni plan i prijepis knjigovodstvene kartice (list 94. – 107. i 109. – 118. spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka FL (list 119. - 122. spisa) te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem (nalaz i mišljenje – list 132. - 139. spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 112- 50-3048683 kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita te povrat iznosa koje je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, a za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, te koju tražbina koju tužitelj potražuje na ime povrata stečenog bez pravne osnove, jest ustupljena od strane korisnika kredita, FL, tužitelju.

7. Između stranaka nije sporno da je na Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA i tuženika Zagrebačka banka d.d., Privredna Zagreb banka d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., OTP Banka Hrvatska d.d., Sotiete Generale - Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8. Nesporno je i da je presudom donesenom 4. srpnja 2013. u navedenom postupku utvrđeno, između ostaloga, da je četvrtotuženik odnosno Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Između stranaka nije sporno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17-10, kojom su odbijene žalbe svih tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda, između ostaloga i pod st. I. izreke kojom je utvrđeno da je četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Zaključno, nesporno je da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene revizije I. – VII. tuženika te da je potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u st. I. izreke.

11. Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

12. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, osnova tužbenog zahtjeva, visina utuženog potraživanja, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te okolnost da li je utuženo potraživanje u zastari.

13. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

14. Nadalje, i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno je podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Dakle, radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.

17. Valja naglasiti da iako tužitelj nije potrošač, on je s potrošačem FL sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija – list 15. – 19. i 63. – 68. spisa) koju je tražbinu FL kao korisnik kredita odnosno potrošač stekao prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu.

18. Naime, predmetnim Ugovorom o kreditu kojeg je FL kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, FL odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.742,37 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja za kupnju novog vozila marke Renault (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu), koji kredit se trebao otplatiti u anuitetima s redovnom kamatom, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje (čl. 2. st. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

19. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 16. rujna 2005.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je prema odredbi točke 2. tog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

20. Prema ocjeni ovog suda, niti jedna odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je FL sklopio taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje vozila koje bi mu trebalo služiti u obavljanju njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti to proizlazi iz ostalih dokaza koji prileže spisu, posebice iz iskaza svjedoka FL (list 119. -122. spisa).

21. Slijedom navedenog, FL predmetni Ugovor o kreditu sklopio je kao potrošač s tuženikom kao kreditnom institucijom čiji je redovni predmet poslovanja odobravanje kredita te je stoga tuženik u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

22. Valja naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 16. rujna 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz ranije u obrazloženju opisanog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, i to iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene.

23. Slijedom navedenog, zauzeta pravna stajališta o ništetnosti tih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i ovdje tuženika (između ostalih) odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu.

24. Pri tome valja naglasiti kako je točno da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita pa je stoga u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate stečenog bez pravne osnove, uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, odnosno da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva korisniku kredita jer mu je tuženik prethodno dao sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.

25. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

26. Slijedom navedenog, kao što je pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranju obveze kredita u valuti CHF s otplatom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva. Međutim, upitno je je li u konkretnom slučaju za FL ista bila razumljiva, odnosno da li je korisnik kredita FL bio od strane tuženika potpuno informiran o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja. Pri tome valja naglasit i da ukoliko bi se utvrdilo da mu valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, u tom slučaju bi vrijedilo utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena te posljedično, ništava.

27. S obzirom na gore navedeno, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka FL (list 119. - 122. spisa) na okolnost mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu te o informacijama o mogućim rizicima, o statusu potrošača, o otplati kredita i sklapanju Ugovora o cesiji te na okolnost informiranosti o valutnoj klauzuli.

28. U svom iskazu FL naveo je u bitnome da je u auto kući izabrao auto, da su oni imali ugovor s Raiffeisenbankom te da je i on u toj banci imao račun. U banci su mu ponudili kredit u CHF, rekli su mu da je to za njega u tom trenutku najpovoljnije i svjedok je to izabrao. Taj ugovor koji su sastavili u banci ovjerio je kod javnog bilježnika te ga je vratio u banku i banka je na račun auto kuće isplatila novac. Istaknuo je da ga u banci nisu obavijestili o nikakvim rizicima vezanim uz taj kredit te da ga je otplatio u mjesečnim ratama, da je automobil kupio za privatnu svrhu, da prilikom ugovaranja kredita nije imao ikakvu mogućnost mijenjati pojedine odredbe ugovora, da ga nitko nije pitao da li bi nešto mijenjao tj. nisu ništa takvoga ponudili. Svjedok je iskazao i da ga nitko nije upozorio upozorio da je nešto rizično oko tog kredita, da je prije potpisivanja pročitao ugovor, dok je na upit da li je imao nekih nejasnoća glede sadržaja ugovora te da li je tražio neka pojašnjena, odgovorio da nije jer su rekli da je to u tom trenutku najpovoljnije te da nema nikakve bolje ponude od toga. Zaključno, na upit da li mu je možda ponuđen ugovor u nekoj drugoj valuti te da li je bilo razgovora o kreditu u drugoj valuti, svjedok je odgovorio da nije, da su možda spomenuli da ima ugovor i u eurima ali da uzme ovaj jer je to najpovoljnije pri čemu je napomenuo da je to bilo prije dosta vremena te da se ne sjeća točno.

29. Imajući u vidu iskaz navedenog svjedoka u dijelu u kojem navodi da ga nitko od djelatnika banke nije obavijestio o ikakvim rizicima vezanim uz taj kredit, to proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva. Naime, očito je da svjedoku nitko nije pojasnio razliku između korištenja kredita s valutnom klauzulom u EUR od kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nitko mu nije pojasnio zašto su redovne kamate na kredite s valutnom klauzulom u EUR znatno više od kamata na kredite s valutnom klauzulom u CHF, a što je bilo presudno za donošenje svjedokove odluke odabiru kredita s valutnom klauzulom u CHF. Osim toga, očito je da svjedoku nisu bili poznati rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti je isti imao saznanja o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj hrvatske kune u odnosu na valutu EURO, ali ne i u odnosu na valutu švicarski franak.

30. Slijedom navedenog, budući da svjedok odnosno korisnik predmetnog ugovora o kreditu nije dobio odgovarajuće informacije po pitanju parametara od kojih ovisi te od kojih se mijenja tečaj valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je ista uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je navedena odredba nepoštena i, posljedično, ništava.

31. Pri tome valja naglasiti da je bez pravnog uporišta tuženikova tvrdnja da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita, pa tako i korisnik predmetnog kredita imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, odnosno da dobije nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu te da to znači da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

32. Naime, nesporno je da je visina kamatne stope redovnih (ugovornih) kamata ovisila prvenstveno o valuti kreditne obveze, dakle, ako bi se ugovorila valutna klauzula u EUR ili bi valuta obveze glasila u HRK, tada bi stopa redovnih kamata bila značajno viša od one koja se je primjenjivala na ugovore s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu potrošaču odnosno FL nitko od strane tuženikovih djelatnika nije objasnio zašto je kamatna stopa ugovornih kamata na kredite u CHF toliko niža nego kod kredita u EUR pa stoga ista nije ni na koji način mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom se određuje valuta kreditne obveze, jer ta odredba nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, a što je u konačnici, uz ostvarenje gore navedenih pretpostavki, dovelo do njene ništetnosti.

33. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržajno predstavlja valutnu klauzulu u CHF te je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

34. Valja napomenuti da tužitelj ima pravni interes u ovoj parnici utvrđivati ništetnost konkretne valutne klauzule iz razloga što je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena isključivo apstraktna pravna zaštita, odnosno u kolektivnom potrošačkom sporu su općenito utvrđene ništetnima valutne klauzule u ugovorima o potrošačkim kreditima koje je tuženik sklapao u određenom razdoblju, pod pretpostavkom da su ispunjene određene pretpostavke, a tuženiku je u svakoj pojedinačnoj parnici bilo dopušteno dokazivati da te pretpostavke u odnosu na konkretni ugovor nisu bile ispunjene. Tako je u konkretnom postupku utvrđivano da li je valutna klauzula konkretnog Ugovora o kreditu bila razumljiva korisniku kredita FL, a što je ovisilo o informacijama koje je dobio od tuženika, te je tek je po utvrđenju da ista nije bila razumljiva mogao biti donesen zaključak o ništetnosti konkretne ugovorne odredbe te o posljedičnom postojanju odnosa stjecanja bez pravne osnove. Dakle, deklaratorni tužbeni zahtjev ima u ovoj parnicu svrhu deklaratornog preambula, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a.

35. Posljedica ništavosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač, korisnik kredita FL, imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) koje se odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

36. Valja naglasiti da ta tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

37. Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

38. Iz predmetnog Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) proizlazi da je FL ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamate i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija).

39. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

40. Predmetni Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa pa je stoga tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora pri čemu nije od utjecaja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača već je jedino relevantno da je na tužitelja prenesena potrošačeva tražbina nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora. Naime, radi se o prenosivoj imovinsko pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja odnosno promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz gore citirane odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a.

41. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

42. Slijedom navedenog, ovaj sud ocijenio je neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

43. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

44. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan je u mjesečnim anuitetima, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet je dospio u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. siječnja 2006. (čl. 7. Ugovora o kreditu).

45. Nadalje, iz otplatnog plana tuženika (list 96.-101. spisa) razvidno je, između ostaloga, da je kredit isplaćen korisniku kredita 20. rujna 2005. te da je prvi anuitet dospio 31. listopada 2005., dok je posljednji dospio 30. rujna 2012.

46. Valja naglasiti da iako je svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena s danom plaćanja pojedinog anuiteta, zastara tražbine povrata preplaćenog ne počinje teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta.

47. Naime, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

48. Imajući u vidu da je presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to je zastara tražbine povrata onog što je plaćeno temeljem te ništetne odredbe počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., razvidno je da nije podnesena izvan propisanog zastarnog roka slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

49. Nadalje, na okolnost preplaćenog iznosa kredita s time da je vještaku dano u zadatak da izračuna negativne razlike odnosno novčani iznos u EUR u razdoblju kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, da izvrši obračun sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a te da izvrši izračun zatezne kamate dospjele do dana izrade Nalaza i mišljenja, tijekom postupka izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po društvu RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću.

50. U nalazu (list 132. - 139. spisa) stalni sudski vještak navodi u bitnome kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 112-50-3048683 iznos kredita iznosio kunsku protuvrijednost od 17.742,37 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50 % godišnje. Prema planu otplate kredita, dospijeće prve obveze bilo je 31. listopada 2005., a sljedeće svakog posljednjeg dana u mjesecu. Ugovorni element je i otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća. Kredit je iskorišten 20. rujna 2005., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,790002 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 17.742,37 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 84.985,99 kn. Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu vještak je utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi: 5,50 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007.,6,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2007. do zaključnog anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011., 7,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011. te 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita na temelju kojeg su iskazane razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "j" Tabela 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). što se tiče djela zadatka koji se odnosi na obračun zateznih kamata, vještak ističe kako se zatezne kamate, pod pretpostavkom prihvaćanja tužbenog zahtjeva, na svaki pojedini iznos obračunavaju od prvog dana nakon datuma dospijeća, pa sve do dana plaćanja ( koji dan u ovom trenutku nije poznat). Stoga nije jasno zbog čega je potrebno obračunavati zatezne kamate na neki datum s kojim neće biti isplate pa stoga ti izračuni nisu ni sačinjeni. Predmetna Tabela prikazana je u nalazu (list 136. - 137. spisa). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 967,02 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) te su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu "k" Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Nadalje, razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koji su više plaćeni), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.265,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koji su manje plaćeni), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno

-298,02 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Vještak je napomenuo i da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

51. Valja naglasiti da je tužitelj podneskom od 26. ožujka 2025. (list 145. – 149. spisa), a nakon izrađenog nalaza i mišljenja, postavio tužbeni zahtjev za isplatu na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.265,04 EUR.

52. Tužitelj je podneskom od 26. ožujka 2025. (list 145. – 149. spisa), a nakon izrađenog nalaza i mišljenja, postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.265,04 EUR na ime preplaćenih anuiteta temeljem promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK, sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena.

53. Ovdje valja naglasiti kako je sud ocijenio neosnovanom tuženikovu tvrdnju da se radi o preinaci tužbe, a kojoj se i usprotivio. Naime, tužitelj je prvotno podnio tužbu s kondemnatornim tužbenim zahtjevom, pri čemu se pozvao na stupnjevitu tužbu propisanu odredbom čl. 186.b st.3. ZPP-a, jer sve do izrade nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev s obzirom da tuženik nije postupio po tužiteljevom zahtjevu odnosno nije mu dostavio potrebnu ugovornu dokumentaciju temeljem koje je tužitelj mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev. Stoga je u konkretnom postupku stupnjevita tužba dopuštena te je tužitelj, sukladno Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, postavio određeni tužbeni zahtjev, i to prije nego što ga je sud na to trebao pozvati u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP-a.

54. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke pri čemu valja naglasiti da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju. Vještak je vještačenje proveo sukladno zadatku koji mu je sud dao imajući u vidu predmet konkretnog spora te je vještačenje proveo prema dokumentaciji koja prileži spisu, a mišljenje je izrađeno stručno i u skladu s pravilima struke.

55. Tako je ovaj sud iz provedenog vještačenja utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze odnosno 31. listopada 2005. do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 1.265,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

56. Valja naglasiti da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika je po osnovi navedenih ništetnih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos od EUR 1.265,04 na ime preplaćenih anuiteta.

57. Zaključno, u odnosu na osporeni tijek zakonske zatezne kamate valja da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je već ranije u obrazloženju ove presude navedeno, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 utvrđeno je pod točkom I. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, i to na pojedinačne iznose od kojih se sastoji ukupna tražbina čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora, a kao što to tužitelj i potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

58. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odnosno imajući u vidu da su svi tuženikovi prigovori otklonjeni te imajući u vidu gore opisano utvrđenje stalnog sudskog vještaka, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude.

59. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 i 107/25 dalje: OT). Konačno određenim zahtjevom tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora, kako u odnosu na deklaratorni (6.650,00 EUR), tako i u odnosu na kondemnatorni zahtjev 1.265,04 EUR, pri čemu tuženik nije prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

60. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 26. listopada 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 26. ožujka 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 10. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 6. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 250,00 EUR.

61. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 56,48 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 125,60 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos na ime sudske pristojbe na presudu jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora ne pripada. Zaključno, tužitelju je priznat i zatraženi trošak na ime uplaćenog predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 400,00 EUR.

62. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 16. srpnja 2024. i 29. travnja 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, tužitelj predmetnim podnescima uglavnom ponavlja navode iznesene u podnesku od 26. listopada 2023., te je kao i ostale navode mogao istaknuti i na ročištima za zastupanje na kojima mu je u cijelosti priznat zatraženi trošak. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda.

63. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.082,08 EUR, dok je odbijen za iznos od 1.049,40 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. i IV. izreke.

64. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

65. Odluku o parničnom trošku iz t. V izreke sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 15. prosinca 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.