Zakon.hr

P-867/2023-43

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja: AB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Šalini, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zadar, zastupana po punomoćnicima iz OD Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 3. studenog 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno uz zam. punom. UB, odvjetničku vježbenicu kod odvjetnika AB, a u odsutnosti uredno pozvanog punom. tuženika, po objavi dana 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

1. O d b i j a s e glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-260/2005 zaključen između tužitelja i tuženika dana 21. studenog 2005. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 76.742,94 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 265,56 EUR sa kamatom od 02.01.2006. godine

− iznos od 263,77 EUR sa kamatom od 01.02.2006. godine

− iznos od 261,12 EUR sa kamatom od 01.03.2006. godine

− iznos od 260,19 EUR sa kamatom od 03.04.2006. godine

− iznos od 259,63 EUR sa kamatom od 02.05.2006. godine

− iznos od 260,53 EUR sa kamatom od 01.06.2006. godine

− iznos od 258,18 EUR sa kamatom od 03.07.2006. godine

− iznos od 258,18 EUR sa kamatom od 01.08.2006. godine

− iznos od 260,14 EUR sa kamatom od 01.09.2006. godine

− iznos od 259,97 EUR sa kamatom od 02.10.2006. godine

− iznos od 259,02 EUR sa kamatom od 02.11.2006. godine

− iznos od 258,51 EUR sa kamatom od 01.12.2006. godine

− iznos od 37,30 EUR sa kamatom od 19.12.2006. godine

− iznos od 255,89 EUR sa kamatom od 02.01.2007. godine

− iznos od 18,98 EUR sa kamatom od 31.01.2007. godine

− iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 01.02.2007. godine

− iznos od 254,88 EUR sa kamatom od 01.03.2007. godine

− iznos od 18,85 EUR sa kamatom od 30.03.2007. godine

− iznos od 254,34 EUR sa kamatom od 02.04.2007. godine

− iznos od 268,69 EUR sa kamatom od 02.05.2007. godine

− iznos od 266,41 EUR sa kamatom od 01.06.2007. godine

− iznos od 264,85 EUR sa kamatom od 02.07.2007. godine

− iznos od 304,15 EUR sa kamatom od 06.08.2007. godine

− iznos od 265,88 EUR sa kamatom od 06.09.2007. godine

− iznos od 275,63 EUR sa kamatom od 01.10.2007. godine

− iznos od 289,94 EUR sa kamatom od 02.11.2007. godine

− iznos od 127,17 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

− iznos od 103,79 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

− iznos od 62,52 EUR sa kamatom od 03.12.2007. godine

− iznos od 293,01 EUR sa kamatom od 02.01.2008. godine

− iznos od 298,54 EUR sa kamatom od 01.02.2008. godine

− iznos od 36,98 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine

− iznos od 265,67 EUR sa kamatom od 03.03.2008. godine

− iznos od 328,43 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

− iznos od 320,34 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine

− iznos od 317,15 EUR sa kamatom od 02.06.2008. godine

− iznos od 94,69 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

− iznos od 226,40 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

− iznos od 315,30 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

− iznos od 315,58 EUR sa kamatom od 01.09.2008. godine

− iznos od 319,92 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine

− iznos od 364,08 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 350,26 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine

− iznos od 369,05 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 372,64 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine

− iznos od 374,26 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine

− iznos od 369,79 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

− iznos od 241,22 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

− iznos od 129,09 EUR sa kamatom od 04.05.2009. godine

− iznos od 363,81 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine

− iznos od 358,78 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 282,23 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

− iznos od 74,99 EUR sa kamatom od 04.08.2009. godine

− iznos od 78,28 EUR sa kamatom od 04.08.2009. godine

− iznos od 287,61 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

− iznos od 362,54 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

− iznos od 359,86 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine

− iznos od 364,89 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 368,92 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 374,66 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

− iznos od 373,34 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

− iznos od 381,13 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

− iznos od 379,65 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 383,71 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

− iznos od 407,45 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

− iznos od 402,32 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine

− iznos od 417,99 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

− iznos od 147,03 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

− iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 01.10.2010. godine

− iznos od 262,41 EUR sa kamatom od 04.10.2010. godine

− iznos od 403,86 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

− iznos od 422,24 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 435,48 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 419,31 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 386,86 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 38,51 EUR sa kamatom od 01.03.2011. godine

− iznos od 418,31 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 419,62 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

− iznos od 450,19 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 172,37 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 280,80 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 464,72 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

− iznos od 13,99 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

− iznos od 465,59 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 451,23 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

− iznos od 441,60 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 440,51 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 447,24 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 453,10 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 453,89 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 449,83 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

− iznos od 452,57 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

− iznos od 454,44 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

− iznos od 311,47 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

− iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 02.07.2012. godine

− iznos od 139,81 EUR sa kamatom od 02.07.2012. godine

− iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 03.07.2012. godine

− iznos od 389,49 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

− iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 01.08.2012. godine

− iznos od 62,48 EUR sa kamatom od 07.08.2012. godine

− iznos od 449,76 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

− iznos od 444,72 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

− iznos od 166,47 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 02.11.2012. godine

− iznos od 283,53 EUR sa kamatom od 05.11.2012. godine

− iznos od 365,23 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

− iznos od 0,01 EUR sa kamatom od 01.12.2012. godine

− iznos od 87,30 EUR sa kamatom od 03.12.2012. godine

− iznos od 109,94 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

− iznos od 341,13 EUR sa kamatom od 11.01.2013. godine

− iznos od 440,60 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

− iznos od 1,21 EUR sa kamatom od 01.02.2013. godine

− iznos od 449,33 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

− iznos od 224,52 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

− iznos od 225,57 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

− iznos od 446,67 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

− iznos od 122,51 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 313,52 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 435,76 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine

− iznos od 193,92 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

− iznos od 244,45 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

− iznos od 442,56 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

− iznos od 448,37 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

− iznos od 445,37 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 447,49 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine

− iznos od 449,90 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine

− iznos od 341,39 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine

− iznos od 343,78 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine

− iznos od 343,00 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

− iznos od 340,36 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine

− iznos od 339,51 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine

− iznos od 339,89 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine

− iznos od 342,89 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine

− iznos od 345,42 EUR sa kamatom od 01.09.2014. godine

− iznos od 344,89 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine

− iznos od 347,08 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine

− iznos od 348,56 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine

− iznos od 347,69 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 01.06.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 31.10.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 30.11.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 31.12.2015. godine

− iznos od 347,93 EUR sa kamatom od 01.02.2016. godine

− iznos od 175,68 EUR sa kamatom od 29.02.2016. godine

− iznos od 173,44 EUR sa kamatom od 31.03.2016. godine

− iznos od 172,40 EUR sa kamatom od 30.04.2016. godine

− iznos od 172,60 EUR sa kamatom od 31.05.2016. godine

− iznos od 173,19 EUR sa kamatom od 30.06.2016. godine

− iznos od 170,90 EUR sa kamatom od 01.08.2016. godine

− iznos od 170,86 EUR sa kamatom od 31.08.2016. godine

− iznos od 279,67 EUR sa kamatom od 30.09.2016. godine

− iznos od 342,65 EUR sa kamatom od 31.10.2016. godine

− iznos od 344,22 EUR sa kamatom od 30.11.2016. godine

− iznos od 345,46 EUR sa kamatom od 31.12.2016. godine

− iznos od 340,26 EUR sa kamatom od 31.01.2017. godine

− iznos od 337,73 EUR sa kamatom od 28.02.2017. godine

− iznos od 338,17 EUR sa kamatom od 31.03.2017. godine

− iznos od 339,62 EUR sa kamatom od 30.04.2017. godine

− iznos od 337,22 EUR sa kamatom od 31.05.2017. godine

− iznos od 336,73 EUR sa kamatom od 30.06.2017. godine

− iznos od 336,07 EUR sa kamatom od 31.07.2017. godine

− iznos od 336,15 EUR sa kamatom od 31.08.2017. godine

− iznos od 340,06 EUR sa kamatom od 30.09.2017. godine

− iznos od 340,55 EUR sa kamatom od 31.10.2017. godine

− iznos od 342,06 EUR sa kamatom od 30.11.2017. godine

− iznos od 2,18 EUR sa kamatom od 21.12.2017. godine

− iznos od 340,81 EUR sa kamatom od 31.12.2017. godine

− iznos od 335,78 EUR sa kamatom od 31.01.2018. godine

− iznos od 337,03 EUR sa kamatom od 28.02.2018. godine

− iznos od 336,62 EUR sa kamatom od 31.03.2018. godine

− iznos od 335,76 EUR sa kamatom od 30.04.2018. godine

− iznos od 6,27 EUR sa kamatom od 19.05.2018. godine

− iznos od 334,4 EUR sa kamatom od 31.05.2018. godine

− iznos od 334,24 EUR sa kamatom od 30.06.2018. godine

− iznos od 334,86 EUR sa kamatom od 31.07.2018. godine

− iznos od 336,42 EUR sa kamatom od 31.08.2018. godine

− iznos od 336,26 EUR sa kamatom od 30.09.2018. godine

− iznos od 336,34 EUR sa kamatom od 31.10.2018. godine

− iznos od 335,89 EUR sa kamatom od 30.11.2018. godine

− iznos od 335,96 EUR sa kamatom od 31.12.2018. godine

− iznos od 336,44 EUR sa kamatom od 31.01.2019. godine

− iznos od 336,6 EUR sa kamatom od 28.02.2019. godine

− iznos od 336,54 EUR sa kamatom od 31.03.2019. godine

− iznos od 335,95 EUR sa kamatom od 30.04.2019. godine

− iznos od 6,27 EUR sa kamatom od 16.05.2019. godine

− iznos od 336,26 EUR sa kamatom od 31.05.2019. godine

− iznos od 335,12 EUR sa kamatom od 30.06.2019. godine

− iznos od 327,51 EUR sa kamatom od 31.07.2019. godine

− iznos od 328,55 EUR sa kamatom od 31.08.2019. godine

− iznos od 328,81 EUR sa kamatom od 30.09.2019. godine

− iznos od 331,04 EUR sa kamatom od 31.10.2019. godine

− iznos od 423,19 EUR sa kamatom od 06.11.2019. godine

− iznos od 330,30 EUR sa kamatom od 30.11.2019. godine

− iznos od 330,60 EUR sa kamatom od 31.12.2019. godine

− iznos od 324,57 EUR sa kamatom od 31.01.2020. godine

− iznos od 325,39 EUR sa kamatom od 29.02.2020. godine

− iznos od 332,04 EUR sa kamatom od 31.03.2020. godine

− iznos od 329,57 EUR sa kamatom od 30.04.2020. godine

− iznos od 330,94 EUR sa kamatom od 31.05.2020. godine

− iznos od 329,84 EUR sa kamatom od 30.06.2020. godine

− iznos od 321,37 EUR sa kamatom od 31.07.2020. godine

− iznos od 322,43 EUR sa kamatom od 31.08.2020. godine

− iznos od 323,51 EUR sa kamatom od 30.09.2020. godine

− iznos od 324,54 EUR sa kamatom od 31.10.2020. godine

− iznos od 323,83 EUR sa kamatom od 30.11.2020. godine

− iznos od 323,19 EUR sa kamatom od 31.12.2020. godine

− iznos od 319,22 EUR sa kamatom od 31.01.2021. godine

− iznos od 320,26 EUR sa kamatom od 28.02.2021. godine

− iznos od 319,72 EUR sa kamatom od 31.03.2021. godine

− iznos od 319,03 EUR sa kamatom od 30.04.2021. godine

− iznos od 317,20 EUR sa kamatom od 31.05.2021. godine

− iznos od 316,41 EUR sa kamatom od 30.06.2021. godine

− iznos od 313,40 EUR sa kamatom od 31.07.2021. godine

− iznos od 312,64 EUR sa kamatom od 31.08.2021. godine

− iznos od 313,18 EUR sa kamatom od 30.09.2021. godine

− iznos od 313,73 EUR sa kamatom od 31.10.2021. godine

− iznos od 314,13 EUR sa kamatom od 30.11.2021. godine

− iznos od 314,07 EUR sa kamatom od 31.12.2021. godine

− iznos od 5,07 EUR sa kamatom od 14.01.2022. godine

− iznos od 309,46 EUR sa kamatom od 31.01.2022. godine

− iznos od 310,06 EUR sa kamatom od 28.02.2022. godine

− iznos od 311,44 EUR sa kamatom od 31.03.2022. godine

− iznos od 310,89 EUR sa kamatom od 30.04.2022. godine

− iznos od 309,70 EUR sa kamatom od 31.05.2022. godine

− iznos od 309,45 EUR sa kamatom od 30.06.2022. godine

− iznos od 305,50 EUR sa kamatom od 31.07.2022. godine

− iznos od 305,08 EUR sa kamatom od 31.08.2022. godine

− iznos od 306,03 EUR sa kamatom od 30.09.2022. godine

− iznos od 306,14 EUR sa kamatom od 31.10.2022. godine

− iznos od 306,93 EUR sa kamatom od 30.11.2022. godine

− iznos od 306,33 EUR sa kamatom od 31.12.2022. godine

− iznos od 303,81 EUR sa kamatom od 31.01.2023. godine

− iznos od 303,81 EUR sa kamatom od 28.02.2023. godine

− iznos od 2,62 EUR sa kamatom od 14.03.2023. godine

− iznos od 303,81 EUR sa kamatom od 31.03.2023. godine

− iznos od 303,81 EUR sa kamatom od 30.04.2023. godine

− iznos od 303,81 EUR sa kamatom od 31.05.2023. godine

− iznos od 303,81 EUR sa kamatom od 30.06.2023. godine

− iznos od 14,20 EUR sa kamatom od 12.07.2023. godine

− iznos od 299,31 EUR sa kamatom od 31.07.2023. godine

− iznos od 299,31 EUR sa kamatom od 31.08.2023. godine

− iznos od 299,31 EUR sa kamatom od 30.09.2023. godine

− iznos od 299,31 EUR sa kamatom od 31.10.2023. godine

− iznos od 299,31 EUR sa kamatom od 30.11.2023. godine

− iznos od 299,31 EUR sa kamatom od 31.12.2023. godine

− iznos od 298,32 EUR sa kamatom od 31.01.2024. godine

− iznos od 298,32 EUR sa kamatom od 29.02.2024. godine

− iznos od 298,32 EUR sa kamatom od 31.03.2024. godine

− iznos od 298,32 EUR sa kamatom od 30.04.2024. godine

− iznos od 15,94 EUR sa kamatom od 15.05.2024. godine

− iznos od 298,32 EUR sa kamatom od 31.05.2024. godine

− iznos od 298,32 EUR sa kamatom od 30.06.2024. godine

− iznos od 298,32 EUR sa kamatom od 31.07.2024. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 21. studenog 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020.godine, po stopi od 5,75% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine pa do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana

nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. P r i h v a ć a s e podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj:

236-260/2005, zaključen između tužitelja i tuženika dana 21. studenog 2005. godine, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 21. studenog 2005. godine pa na dalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 4.626,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 4,41 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 8,11 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 10,79 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

− iznos od 11,99 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

− iznos od 8,66 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

− iznos od 9,30 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

− iznos od 4,21 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

− iznos od 0,47 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 1,46 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

− iznos od 3,44 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

− iznos od 3,26 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

− iznos od 1,27 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

− iznos od 5,01 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 8,02 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 12,29 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

− iznos od 11,31 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

− iznos od 17,11 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

− iznos od 16,01 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 18,15 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

− iznos od 36,72 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

− iznos od 32,90 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

− iznos od 44,57 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

− iznos od 40,54 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

− iznos od 34,05 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

− iznos od 47,74 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 65,15 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 52,82 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 57,56 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 52,06 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 53,06 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

− iznos od 76,36 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 78,63 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 98,10 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

− iznos od 88,10 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 77,15 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

− iznos od 75,98 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 75,13 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 80,36 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 84,91 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 85,52 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 82,37 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

− iznos od 84,49 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

− iznos od 85,95 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

− iznos od 83,50 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

− iznos od 84,15 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

− iznos od 82,31 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

− iznos od 78,40 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine

− iznos od 82,63 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 84,66 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

− iznos od 82,11 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

− iznos od 74,13 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

− iznos od 80,91 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

− iznos od 81,50 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine

− iznos od 78,84 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

− iznos od 70,59 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 70,38 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine

− iznos od 72,40 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

− iznos od 75,66 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

− iznos od 80,16 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

− iznos od 77,84 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 79,48 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine

− iznos od 81,35 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine

− iznos od 82,51 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine

− iznos od 84,96 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine

− iznos od 84,16 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

− iznos od 81,44 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine

− iznos od 80,57 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine

− iznos od 80,97 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine

− iznos od 84,04 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine

− iznos od 86,64 EUR sa kamatom od 31.08.2014. godine

− iznos od 86,10 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine

− iznos od 88,34 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine

− iznos od 89,86 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine

− iznos od 88,97 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 31.05.2015. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine

− iznos od 89,22 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 802,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom su dana 21.studenog 2005.godine zaključio Ugovor o kreditu broj:236-260/2005 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 88.300,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 3,99 %(čl.3 i čl.6 ugovora). Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom je iznosila 421,05 CHF. Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početnih 421,05 CHF sada rata 470,00 CHF međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske ranke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja ( popularno nazvano Lobora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: -Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača . U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj je, u pogledu prednjega, dakle nezakonitih promjena kamatne stope pred Općinskim sudom u Zadru u spisu pod posl.br.P- 2558/14 vodio postupak koji postupak je, trenutno, u žalbenoj fazi po žalbi tužene. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 u identičnoj pravnoj stvari. Tužitelj, nažalost, tim više što mu tuženik nije dostavljao cjelokupnu dokumentaciju, ne raspolaže sa potpunom dokumentacijom vezanom za cit. Ugovor o kreditu. Stoga, tužitelj predlaže Naslovnom sudu da sukladno odredbi čl.186 b Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da Naslovnom sudu u roku od 15 dana dostavi svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj: 236-260/2005 zaključen između tužitelja i tuženika posebno oplatne planove, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja, te da potom, a nakon što provede predložene dokaze, donese presudu na način kako glasi u izreci, a koji tužbeni zahtjev je uređen i preciziran nakon provedenog financijskog vještačenje podneskom od 19.prosinca 2024.g (l.s.221-232).

2. U pisanom odgovoru na tužbu od 15. srpnja 2019. (l.s. 41-48), tuženik je po punomoćniku dao svoj odgovor na tužbu u kojem ističe prije svega prigovor zastare, te osporava sve činjenične navode tužbe kao i iznesena tumačenja tužitelja i protivi se dokaznim prijedlozima, a stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe nedostatak pravnog interesa tužitelja za podnošenje kondemnatorne tužbe.Ističe i prigovor pravomoćno presuđene stvari. Navodi da se tužitelji neosnovano pozivaju na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, nadalje da je ugovaranje valutne klauzule bilo dozvoljeno te da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Konačno, navodi da su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, jer da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, a da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama i svakom potrošaču da je općepoznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu, jednako tako i valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata te provođenju financijskog vještačenja i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku, i to iz razloga jer je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem osnovnog ugovora, konačno odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena odredba pa stoga ni ništetna.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: ovjereni Ugovor o kreditu broj 236-260/2005, (l.s. 6-17), zemljišnoknjižni izvadak (l.s. 20-21), ovjereni Aneks ugovora o kreditu broj 236-260/2005 Ov-1354/16 (l.s. 66-71), otplatni plan Hyppo Alpe Adria bank (l.s. 78-82), specifikacija uplata (l.s .154-161), određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i marketing mr. sc. Sandri Došen u [adresa], te je izvršen uvid u pisani Nalaz i mišljenje ovog vještaka, dostavljen sudu 1. listopada 2024. (l.s. 192-212), kao i dopunu Vještačenja i Očitovanja istog vještaka od 13. lipnja 2025. (l.s. 265-274) na podneske tuženika od 29. studenog 2024 i 23. siječnja 2025. (l.s. 298-299), saslušan je tužitelj kao stranka (l.s. 333-335)

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan kako je navedeno u toč. 1. – I. i II. izreke ove presude, dok je našao eventualni tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč. 2. – I., II. i III. izreke presude osnovanim.

5. Prije svega treba reći da je prigovor pravomoćno presuđene stvari koji ističe tuženik u odgovoru na tužbu (l.s. 31) neosnovan. Tuženik ističe kako se između tužitelja i tuženika kod ovog suda pod poslovnim brojem P –2558/2014 vodio parnični postupak u povodu utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz istog Ugovora o kreditu, koji je predmet spora i u ovome postupku te isplate osnovom tako utvrđene ništetnosti, a u kojem postupku je dana 31. siječnja 2019. g. donesena prvostupanjska presuda, koja presuda je u točkama I., II. i IV. izreke postala pravomoćna dana 14. rujna 2020. g. donošenjem presude Županijskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Gž – 514/2019. U navedenom postupku pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope te je utvrđeno da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa (točka I. izreke prvostupanjske presude), a ujedno je tužitelju dosuđen iznos u visini od 64.231,71 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama plaćen osnovom promjena kamatne stope po odluci tuženika (točka II. izreke prvostupanjske presude).

5.1. Međutim uvidom u citiranu presudu posl. br. P-2558/2014 (l.s. 46-57) i u presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Gž – 514/2019 (l.s. 58-65) ovaj sud je utvrdio da se prigovor pravomoćno presuđene stvari odnosi na ništetnost odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope te isplate na temelju tako utvrđene ništetnosti, dok je u ovom postupku predmet glavnog tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu br.236-260/2005 zaključen između tužitelja i tuženika dana 21. studenog 2005. godine te isplata iznosa navedenih pod točkom 1. I izreke presude temeljem tako utvrđene ništetnosti, a predmet podrednog tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te isplata na temelju tako utvrđene ništetnosti, slijedom čega nije riječ o identičnom parničnom postupku između istih parničnih stranaka, pa je stoga prigovor pravomoćno presuđene stvari neosnovan.

6. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje Sandre Došen od 1. listopada 2024. (l.s. 192-212), slijedi da iz obračuna prikazanih u tablicama 1 i 3 (l.s. 196-203 i 206-209), te prema zadacima postavljenim vještaku, vještak je mišljenja da je tužitelj:

u odnosu na osnovni tužbeni zahtjev:

- ukupan iznos svih dosad plaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu, uvećano za obračun zakonskih zateznih kamata na svaki isplaćeni anuitet iznosi 76.742,94 EUR (Tablica 1);

- u pogledu podrednog tužbenog zahtjeva:

- preplata tužitelja u odnosu na predmetni kredit, a koja preplata se odnosi na promjenu tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj prilikom prvog korištenja kredita, iznosi sveukupno 4.626,86 EUR (Tablica 3).

6.1. Tužitelj nije imao prigovora na pisani nalaz i mišljenje, dok je tuženik iznio niz prigovora na financijsko vještačenje u podnesku od 29. studenog 2024. i 23.siječnja 2025. (l.s. 217-220 i l.s.233-241), pa je sud pozvao vještakinju financijske struke pisano se očitovati na prigovore tuženika. Dopunski nalaz i mišljenje vještakinja je dostavila 13. lipnja 2025. (l.s. 265-274) i na taj način su otklonjeni prigovori tuženika tijekom ovog postupka.

6.2 Tužitelj nije imao prigovora na osnovni nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke, te je podneskom od 19. prosinca 2024. godine (l.s. 221-232) uredio tužbeni zahtjev sukladno naprijed citiranom na način kako glasi u izreci presude pod točkom 1 i 2.

6.3. Ovaj sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke Sandre Došen (l.s. 192-212), te drži da su isti dani objektivno i u skladu s pravilima struke.

7. Na ročištu održanom dana 3. studenog 2025. tužitelj AB (l.s.298-299) iskazuje kako je prije točno 20 godina, u studenom 2005. radi rješavanja stambenog pitanja, nakon što je pronašao stan za kupnju i s obzirom da nije imao sredstava za isplatiti kupoprodajnu cijenu došao u poslovnicu tuženika, kao banke kod koje je imao otvoren tekući račun i primao plaću, zatražiti stambeni kredit koji mu je i odobren. Kupoprodajna cijena za kupnju stana u kojem je živio skupa s članovima svoje obitelji je dogovorena u eurima i to je prezentirano službenici banke u kojoj je zatražio odobrenje kredita. Ta djelatnica mu je ponudila zaključenje Ugovora o kreditu u valuti CHF navodeći da se radi o akciji, odnosno promociji, tj. da se radi o prihvatljivoj i najmanjoj kamatnoj stopi te da je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna država i da nikakvih rizika odnosno opasnosti nema. S obzirom da mu ekonomski pojmovi, a polazeći od činjenice da je pravnik, a ne ekonomist, nisu bliski, nije imao razloga ne vjerovati djelatnici banke tim više što mu je ukazivala da će mu anuitet biti značajno manji nego anuitet da mu se odobri kredit u eurima ili eventualno kunama. Upravo iz tog razloga, nakon što mu je dat na potpis Ugovor o kreditu, koji Ugovor o kreditu je sastavila tužena strana i na čije odredbe nije imao mogućnosti prigovarati, nije postavljao bilo kakva dodatna pitanja da mu se pojasne odredbe budući da te odredbe su odredbe koje bi, kao takve u pretežitom dijelu, bile razumljivo isključivo osobama ekonomske naobrazbe. Ono što je njemu, tužitelju, bilo bitno je da iznos CHF odgovara protuvrijednosti ugovorene kupoprodajne cijene u eurima odnosno kunama s obzirom da je isplata prema prodavatelju bila izvršena u kunama. Dakle, CHF kao valutu nikad nije vidio, da ne bi bilo zabune, tu misli o smislu isplate sredstava iz kredita. Nakon nekog vremena, nažalost, došlo je do značajnog povećanja anuiteta i to skoro za duplo uslijed čega mu njegova primanja nisu mogla podmiriti ukupnu obvezu po kreditu tako da je sa svojom plaćom mjesečno bio u minusu. U toj situaciji pristupio je u poslovnicu tuženika i tražio pojašnjenje za povećanje anuiteta gdje je dobio odgovor da je takva politika banke i da to mogu prihvatiti ili eventualno raskinuti ugovor i vratiti sva primljena sredstva što nije mogao. Ugovorne odredbe, posebno one ekonomskog smisla, mu nije pojasnio ni JB budući da su i njemu ti pojmovi nepoznati, a posebno mu zasigurno nisu bili poznati, kao ni tužitelju, parametri na temelju kojih dolazi do promjene kamatne stope ili promjene tečaja CHF. Iz tog razloga smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope te valutna klauzula ništetni, što je, uostalom, i pravomoćno utvrđeno u postupku po kolektivnoj tužbi potrošača. Nakon što mu je dat na uvid podnesak tuženika od 30. listopada 2025. sa pitanjima na koje bi trebao odgovoriti ističe da je na pojedina pitanja odgovorio kao ranije pa bi, eventualno odgovorio samo na pitanje pod rednim brojem 6. budući da se na isto nije dotakao u svojem iskazu. Dakle, iako je radeći kao odvjetnik zaključio više raznih ugovora, nikada nije ugovarao, ni sudjelovao u sastavu ugovora sličnog kao što je predmetni Ugovor o kreditu niti je klijentima posebno pojašnjavao pojam valutna klauzula, ni na koji način se to može reflektirati na njihova prava i obveze. Uostalom, bankarskim poslovima se ne bavi, a parametri na kojima dolazi do rasta ili pada tečaja mu nisu jasni, a kao običnog građanina u tom dijelu ga ni ne zanimaju.

7.1. Stranački iskaz tužitelja sud prihvaća u cijelosti kao životan, logičan i poklanja mu vjeru u ovom postupku, a iz istog iskaza slijedi da je tužitelj podigao stambeni kredit kod tuženika radi rješenja stambenog pitanja svoje obitelji, slijedom čega tužitelj u ovom postupku ima status potrošača, a iz njegova stranačkog iskaza slijedi da isti doista od strane tuženika nije bio upoznat s promjenama kamatne stope i valutne klauzule.

7.2. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz spornog ugovora o kreditu kod određivanja namjene kredita, kredit se odobrava za kupovinu stana sukladno čl.2. ugovora, a na za poslovne svrhe, i u stranačkom iskazu tužitelj je naveo da je iznos kredita potrošen za kupnju stana za stambeno zbrinjavanje obitelji u kojem i danas živi, a ne za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koji nije imao posebna znanja da bi razumio bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 21. studenog 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 236-260/2005, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 88,300,00 CHF. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 3,99% (čl. 3. i čl. 6.),a čl. 3. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti od 421,05 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria-bank d.d. za CHF na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 31. prosinca 2005.

9. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

10. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je činidba odredila ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

Prema odredbi članka 295. ZOO-a, opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

12. Odredbom članka 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine" broj 75/08) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti. Suprotno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kažnjivo djelo. Članak 22. ZOO-a po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog člankom 21. ZOO-a. Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze. Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Članak 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se on jednako odnosi na sve poduzetnike, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

13. Iz predmetnog Ugovora je vidljivo da su stranke glavnicu kredita vezali za valutu švicarski franak. Dakle, jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu iznijeto, kao i činjenicu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, tužitelj neosnovano smatra da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nejasne. One su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima“. Iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni kao detaljan i vjerodostojan te mu u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je nisu u banci upozoravali na rizik podizanja kredita u švicarskim francima. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znala niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebala biti o tome obaviještena. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

14. U članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da korisnik kredita dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da korisnik kredita putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Poslovna aktivnost banke je sklapati ugovore o kreditu sa korisnicima radi ostvarenja profita, te ima financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Korisnik kredita nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da korisnik kredita dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema korisniku i njegovom interesu i u razumnoj mjeri informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 360 mjeseci, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi korisnicima kredita bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate korisniku nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke.

15. Kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da korisnik kredita to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, ovaj sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

16. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Visoki trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

17. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

18. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05, Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. Predmet glavnog tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je cijelog ugovora. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

20. Stoga je zahtjev tužitelja usmjeren na ništetnost cijelog ugovora te zahtjevom za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa odbijen kao neosnovan.

21. U odnosu na prigovor tuženika u svezi provedene konverzije, treba navesti da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka naveo da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim su ugovorili i valutnu klauzulu. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 19. siječnja 2016. – Dodatka ugovora o proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV.a – čl. 19.a – čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka. Prema mišljenu ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji nisu prestala sva potraživanja tužitelja i uspostavljena ravnoteža između stranaka, kako se to izričito tražilo odredbama ZID ZPK/15 (tako i Županijski sud u Zadru, posl. br. Gž-755/2021 i Županijski sud u Zagrebu , posl.br. Gž-214/2023).

22. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica što su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

23. Po mišljenju ovog suda konverzija je napravljena zakonito i računski točno te dosuđenom isplatom tužitelj nije dva puta namiren po istoj osnovi jer isto ne proizlazi iz financijskog vještačenja i dopuna istog, a koje financijsko vještačenje ovaj sud prihvaća u cijelosti kao stručno i objektivno.

23.1 Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

24. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 A protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

25. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25.1. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

25.2. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

26. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno pisanog nalaza i mišljenja vještaka Sandre Došen, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, i dopuna istog , koje ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ih stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještakinje te kasnijim dopunama nalaza i mišljenja.

27. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27.1. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

28. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

29. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29.1. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

30. U odnosu na prigovor zastare navodi se kako ovaj prigovor nije osnovan. Odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari ovaj sud je utvrdio da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

30.1. Dakle, nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g.

30.2. Kako je predmetna tužba podnesena 17.travnja 2023. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, dok zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

31. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva ističe se da je na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova održanom 26.11.2021. pod točkom 4. zauzeto pravno shvaćanje pod posl. br. Su IV – 162/2021 koje glasi:„u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“, i da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio pravno shvaćanje pod posl. brojem: Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ S obzirom da je odredba čl. 190. ZPP-a bila iznimno restriktivna, uočeno je da u praksi to predstavlja problem, stoga da je zakonodavac dodao st. 2. koji glasi: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.,“ a temeljem čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a 2019., izmjena se primjenjuje i na postupke u tijeku. Iz obrazloženja promjena koje se želi postići ovim pravilom proizlazi da se ovim novim pravilom predlaže mogućnost da tužitelj iznimno može preinačiti tužbu bez pristanka tuženika do trenutka zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle riječ je o iznimci, a ne o pravilu da se tužba može preinačiti.

32. Slijedom iznijetog, glavni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, kako je i navedeno pod toč. 1. – I. i II., dok je ovaj sud našao osnovanim eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno pod toč. 2. – I, II. i III. izreke ove presude.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023), a prema popisu tužitelja (l.s. 302) te su tužitelju priznati troškovi za: sastav tužbe – 579 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 25. svibnja 2023. – 579 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 14.ožujka 2024. – 579 bodova (Tbr. 8. toč. 1. u svezi Tbr. 7. toč. 1.), .), podnesak od 19. prosinca 2024. – 579 bodova (Tbr. 8. toč. 1. u svezi Tbr. 7. toč. 1.), .), podnesak od 25.srpnja 2025. – 579 bodova (Tbr. 8. toč. 1. u svezi Tbr. 7. toč. 1.), te zastupanje na ročištu 14. ožujka 2024. – 579 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 12. rujna 2025. – 579 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 22. listopada 2025.

– 579 bodova (Tbr. 9. toč. 1.). i roč.3. studenog 2025. – 579 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što ukupno čini 5.211 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54) daje 10.422,00 EUR, a uz PDV od 25% – koji iznosi 2.605,5 EUR čini iznos od 13.027,5 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje koji je uplatio tužitelj u iznosu od 200,00 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 148,23 EUR( l.s. 26), što čini ukupni iznos od 13.375,73 EUR-a.

33.1. Kako je tužitelj djelomično uspio u sporu jer je glavnim tužbenim zahtjevom potraživao 76.742,94 EUR, a dosuđeno mu je ukupno 4.626,86 EUR dakle uspio je u postotku od 6%, slijedom čega mu pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 802,54 EUR dok je za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog, zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer je isti neosnovan, s obzirom da je riječ o podnescima koji nisu bili nužni za vođenje postupka.

U Zadru 15. prosinca 2025.

S u t k i n j a

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu putem ovog suda na nadležni županijski sud, u tri primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po punom.

2. Tuženici po punom.

Nakon pravomoćnosti: Ministarstvo financija - Porezna uprava, Područni ured Zadar

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte