REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj P Ob-239/2022-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu tog suda Katarini Dragičević, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj pravnoj stvari tužitelja EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Davoru Galetoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku mr. sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane glavne rasprave, zaključene dana 27. kolovoza 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te objave 15. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I.-Utvrđuje se da bračnu stečevinu tužitelja- EU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i tuženice- MU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], čine novčana sredstva u iznosu od 588.000,00 $ (AUD), stečena po osnovi prodaje nekretnine koja se nalazi u gradu Canberra (Australija), a označena je kao Unit 188, Block 1, Section 130, Campbell Division/District (Unit PG-L5-39- Greenwich).
II.-Nalaže se tuženici- MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju- EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 294.000,00 $ (AUD) u euro protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u nastavku ZOO-a) tekućim na navedeni iznos od dana podnošenja tužbe- 23. prosinca 2022. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III.-Nalaže se tuženici- MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 25.585,42 eur, sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u nastavku ZOO-a) koje na navedeni iznos teku od dana donošenja presude- 15. prosinca 2025. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.
IV.-Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu iznad dosuđenog do zatraženog iznosa.
Obrazloženje
1. U tužbi tužitelja podnijetoj protiv tuženice ovom sudu dana 23. prosinca 2022. godine se navodi da su stranke dana 22. kolovoza 2015. godine u [adresa] zakonito sklopile valjani brak, u kojem braku je rođeno troje mlt. djece (SU (rođ. **.**.2015. u [adresa]), mlt. RU (rođ. **.**.2017. u [adresa]) i mlt. GU (rođ. **.**.2020. u [adresa]). Bračna zajednica stranaka trajala je do svibnja 2021. godine, dok je brak pravomoćno okončan rješenjem Općinskog suda u Zadru o sporazumnom razvodu braka poslovni broj R1 Ob- 572/2021-2 od 12. siječnja 2022. godine. Stranke prilikom razvoda braka nisu sporazumno uredile imovinskopravne odnose vezano uz bračnu stečevinu, već su se usuglasile jedino oko Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nad svojom maloljetnom djecom od 06. prosinca 2021. godine. Za vrijeme trajanja bračne zajednice, tuženica kao kupac je zajedničkim financijskim sredstvima stranaka po australskom pravnom sustavu 28. travnja 2016. godine sklopila Contract for Sale (ugovor o kupoprodaji) s Celestial Development No 5 PtyLtd, ‘Suite 02’ Level 2, 54 ŽU Street Canberra ACT 2601, kao prodavateljem. Navedenim ugovorom tuženica je stekla pravo vlasništva nekretnine koja se nalazi u gradu [adresa] (Australija), a označena je kao Unit 188, Block 1, Section 130, Campbell Division/District (Unit PG-L5-39- Greenwich). Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 57/2005-2 od 14. prosinca 2005. godine iznio je mišljenje kako su za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini mjerodavni propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja. Budući da je tuženica predmetnu nekretninu (kao bračnu stečevinu) stekla 2016. godine, primjenjuje se odredba čl. 36. Obiteljskog zakona (Narodne Novine broj 103/2015) kojom je propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, osim ako nisu drugačije ugovorili. Imajući u vidu prethodno navedeno, kao i činjenicu da je predmetna nekretnina kupljena zajedničkim financijskim sredstvima, a neovisno o okolnosti da tužitelj nije nazočio sklapanju navedenog ugovora, niti je kupac predmetne nekretnine, nedvojbeno proizlazi da je u trenutku stjecanja prava vlasništva predmetna nekretnina postala dijelom bračne stečevine, kao i da su tužitelj i tuženica postali suvlasnici iste u jednakim dijelovima. Međutim, tuženica je kao prodavatelj u periodu trajanja bračne zajednice predmetnu nekretninu otuđila EUI, kao kupcu, temeljem australskog Contract for Sale sklopljenog 6. prosinca 2019. godine s kupoprodajnom cijenom u ukupnom iznosu od 588.000,00 $ (AUD), dok je tužitelj sklapanju toga ugovora nazočio kao svjedok. Tužitelj ističe da je navedeni iznos kupoprodajne cijene u cijelosti isplaćen tuženici, dakle da se radi o bračnoj stečevini u smislu čl. 36. Obiteljskog zakona (Narodne Novine broj 103/2015), slijedom čega je tužitelj suvlasnik ukupnog iznosa kupoprodajne cijene za 1/2 dijela. Slijedom navedenog predlaže se usvajanje tužbenog zahtjeva, dakle da se utvrdi da bračnu stečevinu stranaka čine novčana sredstva u iznosu od 588.000,00 AUD koja su stečena po osnovi prodaje nekretnine koja se nalazi u [adresa] (Australija), te da se naloži tuženici da tužitelju isplati iznosi od 294.000,00 AUD u euro protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno za zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženice sadržanom u podnesku od 30. siječnja 2023. godine (l.s. 37) osporava se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Naime, točno je da je tuženica predmetnu nekretninu u [adresa] (Australija) stekla za vrijeme trajanja bračne zajednice, međutim ista ne predstavlja bračnu stečevinu, već vlastitu imovinu tuženice, obzirom nije stečena zajedničkim financijskim sredstvima stranaka kako to neistinito pokušava predstaviti tužitelj, već je stečena sredstvima trgovačkog društva Z&M HOMES PTY LTD, sa sjedištem u [adresa], Franklin Act 2913, koje je u vlasništvu oca tuženice, odnosno darovanjem tuženici od strane treće osobe, a iz tog razloga je naravno predmetna nekretnina i kupljena na ime tuženice za cijelo.
3. U podnesku tuženice od 27. ožujka 2024. godine (l.s. 45-46) se navodi da tužitelj za vrijeme bračne zajednice stranaka nikada nije bio financijski u mogućnosti priuštiti kupnju nekretnine tolike novčane vrijednosti, obzirom da je i prije i za vrijeme bračne zajednice radio na poslovima sa prosječnom plaćom cca 1.500,00 eur, a tuženik nije imao nikakve ušteđevine, o čemu dovoljno govori činjenica da se tuženik doselio živjeti u kuću tuženice, koju je tuženici isto darovao njezin otac, a također je tužitelj prilikom određivanja iznosa uzdržavanja za svoju mlt. djecu tražio da se isto odredi zbog njegove nepovoljne financijske situacije u minimalnom iznosu, te na ime uzdržavanja na ime mlt. djece pridonosi 438,00 eur, a što isto govori dovoljno o tuženikovim financijskim mogućnostima da kupi tako nekretninu vrijednu više stotina tisuća dolara. S druge strane tuženica nikada u svom životu nije bila zaposlena, niti prije, a niti tijekom bračne zajednice, već je živjela, a i dalje živi, zajedno sa troje mlt. djece od novčanih sredstava koje joj doprinosi otac, tako da je objektivno bilo nemoguće da su stranke mogle same sebi priuštiti nekretninu takve vrijednosti.
4. U podnesku tužitelja od 07. svibnja 2024. godine (l.s. 68-70) se navodi da se isplata kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu koja je iznosila 574.000,00 AUD (346.475,58 eur) izvršila isključivo financijskim sredstvima tužitelja, a ne novcem trgovačkog društva Z&M HOMES PTY LTD, kako to neistinito navodi tuženica, pa su tako od strane tužitelja na ime otplate kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu, tuženici izvršene uplate pozamašnih novčanih sredstava na nekoliko načina i to: prijenosom novčanih sredstava s bankovnog računa tužitelja izravno na račun tuženice, prijenosom tužiteljevih novčanih sredstava s bankovnog računa MUI izravno na račun tuženice, te predajom tužiteljevih novčanih sredstava tuženici „na ruke“ putem MUI koji je u tu svrhu čak osobno odlazio u Australiju, pa je tako iz priloženih bankovnih izvoda tužitelja razvidno da je u periodu otplate kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu tužitelj izravno sa svog bankovnog računa prenio na bankovni račun tuženice novčana sredstva u iznosu od gotovo 204.000,00 AUD-a, a iz bankovnih izvoda sa računa MUI je razvidno da je tuženici na bankovni račun uplaćen tužiteljev novac u iznosu od 127.000,00 AUD-a, dakle tuženici je na njezin račun uplaćen ukupan iznos od 331.000,00 AUD, a ostatak do punog iznosa kupoprodajne cijene SUI je tuženici osobno na ruke dostavljao u Australiju.
5. U podnesku tuženice od 22. kolovoza 2024. godine (l.s. 104-107) se navodi da se temeljem zakonske odredbe čl. 59. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 88/01) ovaj spor ne može rješavati u okviru nadležnosti hrvatskog suda i hrvatskog prava, već da se o istom treba rješavati pred australskim sudom i primjenom prava države Australije, a to s obzirom da se nekretnina koja je predmet ovog postupka nalazi na područje države Australije, a osim navedenog, radi izvođenja dokaza jedino je moguće voditi ovaj postupak pred sudom u Australiji, naime činjenice koje se trebaju utvrditi u ovome predmetu jedino se mogu utvrditi u Australiji, te tuženica ne pristaje na primjenu hrvatskog prava i nadležnost hrvatskog suda tim prije što je tuženica državljanin Australije. Nadalje se navodi da se u ovom slučaju ne radi o bračnoj stečevini jer je posve očito da je stan u [adresa] vlastita imovina tuženice, zapravo kupljena novcem njezina oca, dakle imovina njezinog oca, odnosno njegove firme. Ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije, i to sve iz razloga što je nesporna činjenica da tuženica nije primila novac od prodaje predmetne nekretnine, pa se tužbeni zahtjev ne može ni postaviti u odnosu na nju, te je tužitelj, ukoliko je smatrao da mu pripada neki udio u nekretnini morao tužiti trgovačko društvo Z&M HOMES PTY LTD, a ne tuženicu. U svezi tužiteljevih bankovnih izvoda se navodi da su navedene uplate vršene daleko nakon toga što je kupljen stan u [adresa], tako da tim novcem nikako nije mogao biti kupljen stan u [adresa], jer su uplate vršene nakon nespornog dana kupoprodaje i već plaćene kupoprodajne cijene, a osim toga kao svrha uplate na svakoj potvrdi koju je tužitelj dostavio je navedeno darovanje, pa prema tome ako je tužitelj za vrijeme braka tuženici darovao nakit, novac ili nešto dr. , svaki taj dar predstavlja vlastitu imovinu tuženice, a ne bračnu stečevinu.
6. U podnesku tužitelja od 20. rujna 2024. godine (l.s. 114-121) se navodi da su potpuno promašene tvrdnje tuženice iz podneska od 22. kolovoza 2024. godine u pogledu nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj. Naime sukladno čl. 78. st. 1., u svezi s čl. 80. i čl. 81. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne Novine“ broj 101/17,67/23, u nastavku ZMPP), Zakon o rješavanju sukobu zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima na čije odredbe se tuženica poziva, nije važeći izvor prava u hrvatskom pravnom poretku od 29. siječnja 2019. godine, te navedeni ZMPP od 29. siječnja 2019. godine predstavlja važeći izvor prava unutar hrvatskog pravnog poretka, te se ukazuje na čl. 49 ZMPP-a. Nije istinit navod iz podneska tuženice od 22. kolovoza 2024. godine u kojem se navodi da je tuženica državljanka Australije, naime iz izvatka iz matice vjenčanih proizlazi da tuženica ima hrvatsko državljanstvo, ali da je australske narodnosti, a ukazuje se da je ista ta tuženica unatoč navodnom državljanstvu Australije, priznavala nadležnost hrvatskog suda i primjenu hrvatskog prava u postupku razvoda braka od tužitelja, a što je od iznimne važnosti za rješavanje pitanja nadležnosti u ovom parničnom predmetu, te se ukazuje na recital 34 Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103, koja se Uredba primjenjuje temeljem upute iz odredbe čl. 49. st. 1 ZMPP, a prema kojem …" u stvarima bračnoimovinskih režima povezanima s postupkom koji se vodi pred sudom države članice pred kojim je pokrenut postupak razvoda braka na temelju Uredbe (EZ) br. 2201/2003 trebali bi postupati sudovi te države članice ….". Drugim riječima onaj drugi sud koji je bio nadležan odlučivati o razvodu braka, a to je Općinski sud u Zadru, nadležan je odlučivati o imovinskom pitanju bračnih drugova. Zaključak o međunarodnoj nadležnosti Općinskog suda u Zadru u ovom predmetu utemeljen je na odredbi čl. 5. Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103, koja propisuje da „…..kada je pred sudom države članice pokrenut postupak za odlučivanje o zahtjevu za razvod braka …..sudovi te države nadležni su za odlučivanje u stvarima bračnoimovinskog režima povezanima s tim zahtjevom, a ukoliko sud svoju međunarodnu nadležnost ne bi utvrdio na temelju čl. 5. Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103, onda bi taj zaključak svakako trebao izvesti primjenjujući čl. 6. Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 kojom je predviđena ljestvica poveznica u svrhu utvrđivanja međunarodne nadležnosti u postupcima o imovinskim odnosima bračnih drugova, a prva i najvažnija poveznica za utvrđivanje međunarodne nadležnosti jest uobičajeno boravište bračnih drugova u trenutku pokretanja postupka o imovinskim odnosima (recital 35 Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103), a u ovom postupku tužitelj i tuženica su u trenutku pokretanja ovog postupka imali i još uvijek imaju uobičajeno boravište u [adresa], iz čega slijedi da je Općinski sud u Zadru međunarodno nadležan za odlučivanje u ovom postupku. Zaključak o međunarodnoj nadležnosti Općinskog suda u Zadru u ovom postupku utemeljen je na odredbi čl. 6. st. 1 a Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103, kojom je određeno da „kada nijedan sud države članice nema nadležnost na temelju čl. 4. ili 5…..za odlučivanje o bračnoimovinskom režimu bračnih drugova nadležni su sudovi države članice: a) na čijem državnom području bračni drugovi imaju uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom….“. Konačno ako sud prigovor nenadležnosti ne bi otklonio po prethodno navedenim pravnim osnovama iz ZMPP-a i Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103, onda bi taj prigovor tuženice valjalo otkloniti primjenom čl. 17. st. 2 i čl. 288. a st. 5 ZPP-a. Glede pitanja mjerodavnog prava koje bi međunarodno nadležni Općinski sud u Zadru trebao primijeniti u ovom postupku ZMPP u čl. 35. upućuje na primjenu Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016.: „Pravo mjerodavno za imovinske odnose bračnih drugova određuje se prema Uredbi Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL L 183, 8.7.2016)“. Navedenom Uredbom uvedena su usklađena kolizijska pravila za utvrđivanje prava mjerodvanog za svu imovinu bračnih drugova na temelju ljestvica poveznica, od kojih bi prvo zajedničko uobičajeno boravište bračnih drugova nedugo nakon sklapanja braka trebalo biti prvi kriterij, a ako taj kriterij nije zadovoljen, onda bi mjerodavno trebalo biti pravo države s kojom bračni drugovi imaju najbliskije veze (recital 49. Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103). Prvi kriterij- zajedničko uobičajeno boravište stranaka nedugo nakon sklapanja braka, je zadovoljen, budući da je prvo zajedničko uobičajeno boravište stranaka nedugo nakon sklapanja braka bilo [adresa], a također je pravo Republike Hrvatske mjerodavno i temeljem podrednog kriterija, obzirom da je riječ o pravu države s kojom bračni drugovi imaju najbliskije veze- obje stranke imaju prebivalište/uobičajeno boravište u [adresa] kao i njihova zajednička mlt. djeca, tužitelj je zaposlen u RH, zajednička mlt. djeca pohađaju vrtić i školu u RH itd. Naposljetku zaključak o pravu Republike Hrvatske kao mjerodavnom pravu koji treba primijeniti u ovom postupku utemeljen je i na čl. 26. st. 1. i 2. Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103. U svezi navoda tuženice iz podneska od 22. kolovoza 2024. godine da je u potvrdama koje je tužitelj dostavio u spis u rubrici svrha uplate navedeno darovanje, za navesti je da je tužitelj, budući da se radilo o prekograničnim novčanim transakcijama prihvatio sugestiju djelatnika banke te u cilju jednostavnije provedbe takvih transakcija u opis naveo "darovanje" odnosno " poklon", tako da se u naravi nije radilo o nikakvom darovanju u bilo kojem smislu, već o prijenosu novčanih sredstava tuženici na ime otplate kupoprodajne cijene.
7.1 U dokaznom postupku izvršen je uvid u svu pismenu dokumentaciju koja prileži spisu te je ista pročitana: elektronični zapis iz matice vjenčanih (l.s. 6), pravomoćno rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1 Ob-572/2021-2 od 12. siječnja 2022. godine s Planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi od 06. prosinca 2021. godine (l.s. 7-23 ), kupoprodajni ugovor od 28. travnja 2016. godine zaključen između prodavatelja Celestial Development No 5 Pty Ltd, ‘Suite 02’ Level 2, 54 ŽU Street [adresa] ACT 2601 i kupca MU, na engleskom jeziku i u ovjerenom prijevodu s engleskog na hrvatski jezik (l.s. 24-27), ugovor o prodaji od 06. prosinca 2019. godine zaključen između prodavatelja MU i kupca EUI na engleskom jeziku i u ovjerenom prijevodu s engleskog na hrvatski jezik (l.s. 30-34), bankovni ček i izvod prometa po računu za Z&M HOMES PTY LTD i za VM Bricklaying PTY LTD na engleskom jeziku i ovjerenom prijevodu sa engleskog na hrvatski jezik (l.s. 47-62), bankovni izvodi na engleskom jeziku i ovjerenom prijevodu sa engleskog na hrvatski jezik (l.s. 71-92), preslik putovnice za tuženicu (l.s. 108), potvrde MF Porezne uprave [adresa] od 05. veljače 2025. godine o visini dohotka i primitaka za stranke za period od 2015. do 2021. godine (l.s. 142-169).), izvješće Agram banke d.d. od 19. veljače 2025. godine vezano za tužiteljev račun (l.s. 174), izvješće Raiffeisen bank d.d. 27. veljače 2025. godine vezano za tužiteljev račun (l.s. 175-179), izvješće Erste bank d.d. 4. ožujka 2025. godine vezano za račune stranaka (l.s. 180-182). Tijekom postupka saslušani su svjedoci RUI (l.s. 185-187) i AU (l.s. 187-188), te je izveden dokaz saslušanja tužitelja TU u svojstvu stranke (l.s. 128-132).
7.2 Tijekom postupka od strane stranaka je i to do zaključenja prethodnog postupka bilo predloženo izvođenje određenih dokaza, konkretno od strane tužitelja je u podnesku od 07. svibnja 2024. godine (l.s. 70) predloženo financijsko vještačenje poslovnih knjiga te prometa po računu trgovačkog društva Z&M HOMES PTY LTD, a od strane tuženice je u podnesku od 22. kolovoza 2024. godine (l.s. 105) i na pripremnom ročištu od 30. rujna 2024. godine (l.s. 123) predloženo od Porezne uprave u Australiji zatražiti podatke o tome tko je stjecatelj nekretnine, čijim novcem je nekretnina stečena, tko je i kako platio porez, podatak o stanju i prometu po računu trgovačkog društva Z&M HOMES PTY LTD i to od vremena kupnje do vremena prodaje nekretnine, u svezi kojih dokaznih prijedloga je na ročištu od 27. kolovoza 2025. godine (l.s. 200) donijeto rješenje da se u ovoj pravnoj stvari navedeni dokazi neće provoditi, jer su po mišljenju suda bitne činjenice za ovaj spor dovoljno utvrđene već provedenim dokazima. U svezi dokaznog prijedloga pun. tuženice na ročištu za glavnu raspravu od 22. siječnja 2025. godine (l.s. 132) da se pribavi podatak o stanju i prometu po računima tužiteljevog oca u razdoblju koje je mjerodavno za predmet spora, kao i podatke o visini dohotka tužiteljevog oca u istom periodu, za navesti je da je navedeni dokazni prijedlog podnijet nakon zaključka prethodnog postupka (čl. 284. st. 3. Zakona o parničnom postupku -Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - u nastavku ZPP-a), a s obzirom na okolnosti slučaja ne radi o situaciji iz čl. 299. st. 2. ZPP-a, štoviše s obzirom na činjeničnu osnov tužbe (da novčani iznos predstavlja bračnu stečevinu stranaka), pribava navedenih podataka za tužiteljevog oca, ukazuje se nepotrebnom za ovaj spor.
8. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
9. Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja je da se utvrdi da bračnu stečevinu stranaka čine novčana sredstva u iznosu od 588.000,00 AUD (australskih dolara) koja su stečena po osnovi prodaje nekretnine u [adresa] (Australija), te da se naloži tuženici da tužitelju isplati iznosi od 294.000,00 AUD u euro protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno za zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
10. Tužbeni zahtjev tužitelja se temelji na činjenici da je brak između stranaka zaključen u [adresa] dana 22. kolovoza 2015. godine u kojem braku je u [adresa] rođeno troje mlt. djece, da je brak stranaka razveden pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1 Ob-572/2021 od 12. siječnja 2022. godine, kojim rješenjem je odobren i Plan o zajedničkoj obiteljskoj skrbi nad mlt. djecom od 6. prosinca 2021. godine, da je za vrijeme trajanja braka stranaka stečena nekretnina u [adresa], Australija, u svezi koje nekretnine je kupoprodajni ugovor od 28. travnja 2016. godine sa prodavateljem zaključila samo tužena, međutim da je predmetna nekretnina u [adresa] bračna stečevina stranaka budući je kupljena zajedničkim financijskim sredstvima stranaka, da je predmetna nekretnina prodana i kupoprodajni ugovor od 06. prosinca 2019. godine je s kupcem zaključila samo tužena, slijedom kojih činjenica, budući da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena tuženici, tužitelju da pripada 1/2 novčanog iznosa ostvarenog prodajom nekretnine koja je bračna stečevina stranaka.
11. Protivljenje tuženice tužbenom zahtjevu tužitelja se temelji na činjenici da predmetna nekretnina u [adresa], Australija, nije predstavljala bračnu stečevinu stranaka već da je bila vlastita imovina tuženice, naime nekretnina da je kupljena sredstvima trgovačkog društva Z&M HOMES PTY LTD, koje je u vlasništvu tuženičinog oca, odnosno nekretninu je tuženica stekla darovanjem od strane treće osobe, a također je tijekom postupka od strane tužene istaknut prigovor da je za odlučivanje o ovom sporu nadležan sud u Australiji i da je mjerodavno australsko pravo, te je istaknut i prigovor promašene pasivne legitimacije.
12.1. S obzirom na istaknuti prigovor tužene- da je nadležan sud u Australiji i primjena australskog prava na ovaj spor temeljem čl. 59. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, u konkretnom slučaju je najprije valjalo raspraviti navedeni prigovor. Vezano za odlučivanje o navedenom prigovoru, za navesti je da nije sporno da je brak između tužitelja TU koji je rođen u [adresa] i tuženice MU koja je rođena u [adresa], Australija ali ima hrvatsko državljanstvo (također ista od 15. travnja 2013. godine ima prijavljeno prebivalište u [adresa]) zaključen dana 22. kolovoza 2015. godine u [adresa], da je brak stranaka razveden pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1 Ob-572/2021-2 od 12. siječnja 2022. godine kojim rješenjem je također odobren Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi od 06. prosinca 2021. godine u odnosu na troje mlt. djece stranaka koji su svi rođeni u [adresa] (navedeno proizlazi iz pismene dokumentacije sa l.s. 6- 23).
12.2. Prema čl. 78. st. 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne Novine" broj 101/2017, stupio na snagu 29. siječnja 2019. godine, u nastavku ZMPP) navedeni Zakon se primjenjuje na pravne odnose nastale od dana stupanja na snagu toga Zakona i na postupke pokrenute od dana stupanja na snagu toga Zakona, a prema čl. 80. toga Zakona stupanjem na snagu toga Zakona prestaje važiti Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne Novine" broj 53/91 i 88/01). S obzirom da je ovaj parnični postupak pokrenut nakon stupanja na snagu ZMPP-a, to u ovom slučaju valja primijeniti zakonske odredbe ZMPP-a. Prema čl. 49. st. 1. ZMP-a nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima iz imovinskih odnosa bračnih drugova određuje se prema Uredbi Vijeća (EU) br. 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL L 183, 8.7.2016). Kako je nesporno da je brak tužitelja (koji je E i ima hrvatsko državljanstvo i tužene koja je M i ima hrvatsko državljanstvo) sklopljen u [adresa] dana 22. kolovoza 2015. godine i razveden rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1 Ob- 572/2021 od 12. siječnja 2022. godine i da su tužitelj i tuženica u trenutku pokretanja ovoga postupka imali (i još uvijek imaju) uobičajeno boravište u [adresa], gdje su uobičajeno boravište štoviše imali i tijekom čitavog trajanja braka, za vrijeme kojeg braka je njihove troje mlt. djece rođeno u [adresa], to je temeljem čl. 6. st. 1 a. Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 (kojom zakonskom odredbom je propisano da kada nijedan sud države članice nema nadležnost na temelju čl. 4. ili 5. Ili u slučajevima osim onih predviđenih u tim člancima, za odlučivanje o bračnoimovinskom režimu bračnih drugova nadležni su sudovi države članice: a) na čijem državnom području bračni drugovi imaju uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupka pred sudom ili, u suprotnome…) upravo Općinski sud u Zadru međunarodno nadležan za odlučivanje u ovom sporu.
12.3. U svezi mjerodavnog prava koje treba ovaj sud primijeniti u ovom postupku, za navesti je da je čl. 35. ZMPP određeno da se pravo mjerodavno za imovinske odnose bračnih drugova određuje prema Uredbi Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL L 183, 8.7.2016). Člankom 22. Uredbe propisano je da bračni drugovi imaju pravo sporazumno odrediti ili promijeniti pravo mjerodavno za svoj bračnoimovinski režim (što ovdje nije slučaj, jer postoji spor između stranaka oko primjene mjerodavnog prava). Člankom 26. st. 1. Uredbe propisano je da u slučaju nepostojanja sporazuma o izboru prava na temelju čl. 22. Uredbe, mjerodavno pravo za imovinskopravni režim je pravo države: a) prvog zajedničkog uobičajenog boravišta bračnih drugova nakon sklapanja braka ili, u suprotnome; b) zajedničkog državljanstva bračnih drugova u trenutku sklapanja braka ili, u suprotnome; c) s kojim su bračni drugovi zajedno najbliže povezani u trenutku sklapanja braka, uzimajući u obzir sve okolnosti, a prema st. 2. toga članka ako bračni drugovi imaju više od jednog zajedničkog državljanstva u trenutku sklapanja braka, primjenjuju se samo točke a) i c) iz st. 1. Budući je nesporno da je prvo zajedničko uobičajeno boravište stranaka nakon sklapanja braka bilo u Zadarskoj županiji, to je temeljem čl. 26. st. 1. a (prvog kriterija) Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 upravo pravo Republike Hrvatske mjerodavno pravo koje treba primijeniti u ovom sporu.
13. Dakle s obzirom na gore navedeno utvrđenje suda vezano za nadležnost ovoga suda i primjenu hrvatskog prava na ovaj spor, za navesti je da je zakonskom odredbom čl. 36. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/2015, 98/2019, 47/2020, 49/2023, 156/2023, u nastavku ObZ-a) propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, prema st. 3 toga članka bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili. Prema čl. 39. st. 1. ObZ-a imovina koju bračni drugi ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, prema st. 2. toga članka vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravom temelju različitom od temelja iz čl. 36. toga Zakona.
14. Nije sporno da je za vrijeme trajanja braka stranaka (koji je sklopljen dana 22. kolovoza 2015. godine u [adresa], a razveden pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1 Ob-572/2021-2 od 12. siječnja 2022. godine) kupljena nekretnina u [adresa], Australija, u svezi koje nekretnine je između tuženice MU kao kupca i prodavatelja Celestial Development No 5 Pty Ltd, zaključen kupoprodajni ugovor od 28. travnja 2016. godine, te da je kupoprodajna cijena nekretnine bila 574.000,00 AUD, umanjena za kaparu u iznosu od 57.400,00 AUD. (navedeno proizlazi iz kupoprodajnog ugovora od 28. travnja 2016. godine sa l.s. 24- 27).
15. Nije sporno da je nekretnina u [adresa], Australija, koja je kupljena 28. travnja 2016. godine prodana za vrijeme trajanja braka stranaka, u svezi prodaje koje nekretnine je kupoprodajni ugovor od 06. prosinca 2019. zaključen između tuženice MU kao prodavateljice i kupca EUI, da je predmetna nekretnina prodana kupcu za novčani iznos od 588.000,00 AUD, te da je prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora bio nazočan i tužitelj EU koji je u ugovoru naveden kao svjedok (navedeno proizlazi iz ugovora o prodaji od 06. prosinca 2019. godine sa l.s. 30-34).
16. Sporno je međutim da li nekretnina u [adresa], Australija, koja je nesporno kupljena i prodana za vrijeme trajanja braka stranaka (a slijedom toga i novčani iznos ostvaren prodajom navedene nekretnine u [adresa]) predstavlja bračnu stečevinu stranaka ili pak vlastitu imovinu tuženice, radi utvrđenja koje sporne činjenice su provedeni određeni dokazi, konkretno izvršen je uvid u pismenu dokumentaciju koja prileži spisu, te je izveden dokaz saslušanjem dvoje svjedoka i tužitelja u svojstvu stranke (napominje se da tužena nije pristupila na ročište od 22. siječnja 2025. godine, te je njezin punomoćnik naveo da je suglasan da se sasluša tužitelj i da se neće tražiti da se u bilo kojem trenutku sasluša tuženica-l.s. 128).
17. Iz bankovnog čeka i izvoda prometa po računu Z&M HOMES PTY LTD na engleskom jeziku i ovjerenom prijevodu sa engleskog na hrvatski jezik (l.s. 47-49, 54- 57, 62) proizlazi da je društvo Z&M HOMES PTY LTD dana 2. veljače 2018. godine izdalo ček društvu Celestial Development No 5 Pty Ltd na iznos od 544.519,98 AUD, dok iz izvoda prometa po računu za VM Bricklaying PTY LTD (l.s. 50-53, 58-61) proizlazi da su vršene određene novčane transakcije-uplate u korist MU u 2016. godini.
18. Iz potvrda MF Porezne uprave [adresa] od 05. veljače 2025. godine o visini dohotka i primitaka za stranke (l.s. 142-169) proizlazi da u 2015. godini (kada je zaključen brak stranaka) i u 2016. godini (kada je zaključen kupoprodajni ugovor) tuženica nije ostvarila nikakav dohodak, tužitelj u 2015. godini također nije ostvario nikakav dohodak, dok je u 2016. godini ostvario dohodak u iznosu od 106.144,09 kuna i neoporezivi primitak u iznosu od 3.100,00 kuna.
19. Iz izvješće Agram banke d.d. vezano za tužiteljev račun od 19. veljače 2025. godine (l.s. 174), proizlazi da je tužitelj u navedenoj banki bio vlasnik tekućeg mulitivalutnog računa koji je zatvoren 28. listopada 2020. godine, po kojem tekućem računu nije bilo prometa. Iz izvješća Raiffeisen bank d.d. vezano za tužiteljev račun od 27. veljače 2025. godine (l.s. 175-179), proizlazi da tužitelj u 2015. godini (kada je zaključen braka stranaka) i u 2016. godini (kada je zaključen kupoprodajni ugovor) na tekućem računu u navedenoj banci nije imao nikakav novčani iznos. Iz izvješća Erste bank d.d. vezano za račune stranaka od 04. ožujka 2025. godine (l.s.180-182) proizlazi da je tuženica u navedenoj banci na dan 22. kolovoza 2015. godine na tekućem računu imala novčani iznos od 101,74 kuna, te u periodu do kraja 2015. godine i u 2016. godini na tom računu nije imala nikakav novčani iznos, dok je tužitelj u navedenoj banci na dan 22. kolovoza 2015. godine na tekućem računu imao novčani iznos od 1.372,58 kuna (u 2015. i 2016. godini osim uplata plaće u iznosu od 7.500,00 kuna mjesečno, evidentirane su određene uplate većeg novčanog iznosa i to dana 18. rujna 2015. godine-iznos od 78.703,43 kuna, dana 1. ožujka 2016. godine-iznos od 20.000,00 kuna, dana 18. ožujka 2016. godine- iznos od 12.000,00 kuna i dana 3. svibnja 2016. godine- iznos od 193.200,00 kuna), na deviznom računu (AUD) je imao novčani iznos od 6,52 AUD (u 2015. i 2016. godini evidentirana je uplata jednog većeg iznosa i to dana 3. svibnja 2016. godine-iznos od 38.717,43 AUD), na deviznom računu (EUR) nije imao nikakav novčani iznos (u 2015. i 2016. godini nisu evidentirane nikakve novčane uplate), te na deviznom računu (USD) nije ima nikakav novčani iznos (u 2016. godini je evidentirana uplata jednog većeg novčanog iznosa i to dana 3. svibnja 2016. godine-novčani iznos od 30.000,00 USD).
20. Iz bankovnih izvoda (l.s. 71.-77) na engleskom jeziku i ovjerenom prijevodu sa engleskog na hrvatski jezik, proizlazi da su preko Erste bank d.d od strane TU na račun MU u [adresa], izvršene uplate određenih novčanih iznosa i to: dana 3. ožujka 2016. godine-novčani iznos od 5.000,00 AUD, dana 9. svibnja 2016. godine- novčani iznos od 9.500,00 AUD, dana dana 19. listopada 2016. godine- novčani iznos od 9.500,00 AUD, dana 26. listopada 2016. godine- novčani iznos od 9.700,00 AUD, dana 3. studenog 2016. godine- novčani iznos od 9.850,00 AUD, dana 25. listopada 2017. godine- novčani iznos od 89.500,00 AUD, dana 13. ožujka 2019. godine- novčani iznos od 5.000,00 AUD, i u navedenim transakcijama je u rubrici opis plaćanja navedeno:poklon/darovanje. Iz potvrda o uplatama (l.s. 78-79) proizlazi da su preko Erste bank d.d. od strane uplatitelja MU za TU izvršene uplate određenih novčanih iznosa u kunama, radi se o uplatama u travnju i svibnju 2015. godine i o uplatama u periodu od 20. veljače 2020. godine pa do 4. svibnja 2021. godine. U svezi bankovnog izvoda na engleskom jeziku i ovjerenom prijevodu sa engleskog na hrvatski jezik (l.s. 88-92), za navesti je da iz istog proizlazi da su u periodu od svibnja do kraja 2016. godine na ime „ MU“, i „ MU“, te u veljače 2017. godine na ime „ ĐU“ vršene određene uplate, ali nije razvidno od strane koga su uplate vršene, o kojoj valuti se radi i nije navedena svrha uplate.
21. Iz iskaza tužitelja TU, saslušanog na ročištu od 22. siječnja 2025. (l.s. 128-132), u pogledu sporne činjenice, u bitnome proizlazi da su on i tuženica za čitavo vrijeme trajanja svog braka živjeli u [adresa], kupoprodajni ugovor za nekretninu- stan u [adresa], Australija, potpisala je samo tuženica i to iz razloga što on nema australsko državljanstvo, dok tuženica koja je rođena u [adresa] ima australsko državljanstvo, a svojoj bivšoj supruzi je neizmjerno vjerovao. Stan u [adresa] je kupljen za iznos od nekih 570.000,00-580.000,00 AUD, i bio je suglasan da kupoprodajni ugovor potpiše samo tuženica koja je u to vrijeme bila u [adresa]. Novac kojim je isplaćena kupoprodajna cijena je od njegove familije, tj. od njegovog oca i od njega osobno, za predmetni stan je prodavatelju prije zaključenja kupoprodajnog ugovora isplaćena kapara-10% kupoprodajne cijene, tu kaparu je dao na ruke tuženici koja je tada bila u RH i nema razloga ne vjerovati da bivša supruga tu kaparu nije isplatila prodavatelju. Oko 60% novčanog iznosa koji predstavlja kupoprodajnu cijenu stana je bio od njegovog oca, a preostali iznos kupoprodajne cijene je njegov novac koji je zaradio prije zaključenja braka sa tuženicom, dakle njegova vlastita imovina. Prodavatelj je kasnio s predajom stana u posjed, te se slijedom toga i kupoprodajna cijena prodavatelju isplaćivala u više obroka, ne zna kada je točno u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena. Čitavu kupoprodajnu cijenu je tuženici davao na način da joj je jedan dio novca isplaćivao preko svog računa u Erste banci na njezin račun u Australiji, jedan dio novca je tuženici u više navrata dao na ruke kada je bila u Hrvatskoj, te je tuženici također jedan dio novca na ruke i to u više navrata u Australiji predao SUI. Kada je tuženici prebacivao novac iz Erste banke na njezin račun u Australiji u rubrici opis plaćanja je navedeno "poklon", naime tužena mu je rekla da joj na račun uplaćuje manje iznose i da kao opis plaćanja navede "poklon" jer da je u Australiji veliki problem sa pranjem novca, a također je i SUI FU kod prebacivanja novca na račun tuženice u Australiji u rubrici način plaćanja navodio "poklon". Inače SUI je njegov prijatelj kojeg i tuženica poznaje, isti je živio u [adresa], a sada živi u [adresa], u Hrvatskoj se bavio izgradnjom zgrada, i kada bi on SUI u [adresa] na ruke dao svoj novac za stan u [adresa], tada bi SUI sa svog računa u Australiji prebacio na račun tuženice taj novčani iznos. Vezano za izvatke Erste bank d.d., ne sjeća se da li je prije nego što bi novac prebacio tuženici, taj novac već imao na računu ili ga je na svoj račun uplaćivao neposredno prije isplate novca tuženici. Njegov otac je cijeli svoj život radio, a on osobno radi od svoje 14 godine, prije braka sa tuženom se bavio s puno poslova, a jedan od poslova je bio taj da je bio manager u Dobuscroatia. Osporava u cijelosti navod tuženice da bi stan u [adresa] bio njezina vlastita imovina i da bi joj otac darovao novac za kupnju predmetnog stana, naime tuženici njezin otac nije mogao darovati novac jer je u to vrijeme isti bio u financijskim problemima i dugovao je veliki porez Australiji, došlo mu se u pljenidbu, istina je da je tuženičin otac bio vlasnik neke firme u Australiji, ali se ne sjeća naziva te firme, a inače tuženica za čitavo vrijeme trajanja njihovog braka nije bila u radnom odnosu, te ista nije bila vlasnica nikakve firme. Predmetni stan u [adresa] je odmah po kupnji dan u dugoročni najam od kojeg najma je sav novac išao na račun tuženice, a on i tuženica su zajednički odlučili stan prodati jer se nije mogla ostvariti dobit, te je stan i prodan kupcu GUI s kojom je zaključen kupoprodajni ugovor od 06. prosinca 2019. godine, koji ugovor je i on potpisao u svojstvu svjedoka, naime tada je bio u Australiji, s obzirom da je on u principu u cijelosti financirao kupnju nekretnine, red je bio da bude prisutan, da bude svjedok, to je takav neki njihov zakon u Australiji, time što je naveden kao svjedok htio je u biti na taj način dati svoju suglasnost za prodaju nekretnine. Kupoprodajnu cijenu od 588.000,00 AUD-a je kupac u vrijeme zaključenja tog ugovora isplatio u jednom navratu na račun tuženice u Australiji, on osobno tu uplatu na račun tužene nije vidio, već mu je to rekla sama tužena. On je svojoj supruzi apsolutno vjerovao, bili su u braku i ona mu je bila sve na svijetu, od tuženice prije podnošenja tužbe nije nikada tražio da mu prenese dio novca ostavrenog prodajom stana, nesporno je do kada su on i tužena bili u braku, a taj novac im nije bio potreban jer je on dobro zarađivao. Za vrijeme trajanja braka imao je otvoren račun samo u Erste banci te je i tužena imala otvoren račun samo u Erste banci. Iako je predmetni stan u [adresa] kupljen isključivo njegovim novcem kojeg je stekao prije sklapanja braka sa tuženicom te novcem od njegovog oca, on ipak tužbom traži samo polovicu novčanog iznosa ostvarenog prodajom stana i to iz razloga što on i tuženica imaju troje mlt. djece, a da je tuženica htjela sjesti s njim za stol mogli su se sve lijepo dogovoriti, tada bi on čak pristao da se njegov dio-polovica kupoprodajne cijene uplati na račun njihovo troje mlt. djece, inače njemu nije poznata sudbina novčanog iznosa od 588.000,00 AUD-a, ne zna da li je taj novac potrošen.
22. Iz iskaza svjedoka RUI saslušanog na ročištu od 25. ožujka 2025. godine (l.s. 185-187), u pogledu sporne činjenice, u bitnome proizlazi da je stranke koje su mu oboje prijatelji upoznao 2014/2015. godine kada je došao iz Australije u [adresa] živjeti, stranke su mu negdje 2015/2016. godine rekle da će kupiti stan u [adresa], da kupoprodajna cijena iznosi 500.000,00-600.000,00 AUD, stranke su mu tada rekle da će dio novca biti od tužiteljeve familije, a što se tiče ostatka kupoprodajne cijene njegova pretpostavka je da novac potječe od tužiteljeve zarade koji je u to vrijeme imao dobar posao. Stranke su mu u dva navrata u njegovom stanu u [adresa] zajedno na ruke predali novac u kunama, eurima, američkim dolarima u protuvrijednosti od 400.000,00 AUD, stranke su mu rekle da je taj novac namijenjen za kupnju stana u [adresa], a razlog zbog kojeg su mu stranke novac dale u ruke je bio taj što je on u Australiji gdje je živio imao otvoren račun u banci na kojem je imao taj novčani iznos i sa tog svog računa u Australiji je u više navrata prebacio novac na račun ĐU u [adresa], konkretno na račun ĐU je u više navrata prebacio novčani iznos od oko 150.000,00 do 160.000,00 AUD, a razlog svemu tome je bio taj da bi se izbjegli veći troškovi, pri čemu misli na troškove vezane za promjenu valute i bankarske troškove vezano za transakcije, a i njemu je odgovaralo što su mu stranke dale taj novac u gotovini da bi i on smanjio navedene troškove, naime u to vrijeme je sređivao svoje apartmane u [adresa] pa mu je odgovaralo da ima gotovinu jer je njegov novac bio na računu u Australiji. Razlog zbog kojeg nije S na njezin račun u Australiji sa svog računa u Australiji prebacio svih 400.000,00 AUD koji iznos su mu stranke u [adresa] predale na ruke je bio taj da bi se izbjegla bankarska procedura i pitanja jer su u Australiji puno stroži nego u Hrvatskoj, a inače iznos od 150.000,00- 160.000,00 AUD-a nije S na račun uplatio odjednom već u 10 do 15 navrata po 10.000,00 AUD i te uplate je vršio svaka tri do četiri dana, a što se tiče ostatka novca do 400.000,00 AUD-a taj novac su njegovi roditelji u Australiji dali odjednom S ili nekom od njezinih na ruke, to je bio njegov novac, naime njegova mama je u Australiji imala punomoć na njegovom računu. Nema saznanja na koji način se isplatio odnosno predao ostatak kupoprodajne cijene za stan. On pretpostavlja da je novčani iznos od 400.000,00 AUD upotrijebljen za kupnju stana u [adresa], čuo je da je stan u [adresa] kupljen na ime ĐU jer ĐU ima australsku putovnicu, odnosno australsko državljanstvo, nije mu poznato na koji način je isplaćena kupoprodajna cijena za stan. Za vrijeme trajanja braka stranke su živjele u [adresa], koliko on zna ĐU je za vrijeme trajanja braka bila domaćica. Koliko on zna Natalijin otac nije financijski pomogao kupnji stana, naime čuo je da je Nataliin otac u Australiji imao nekih poreznih dugovanja. Nisu mu poznate firme Z&M HOMES PTY LTD i VM Bricklaying PTY LTD, čuo je da je stan prodan, on pretpostavlja da je kupoprodajna cijena od strane kupca isplaćena na Natalijin račun, a to pretpostavlja jer to tako funkcionira u Australiji, naime stan je prodala ĐU jer je njezino ime na papiru, a nije mu poznato da li je EU išta dobio od ostvarene kupoprodajne cijene stana.
23. Iz iskaza svjedoka ZU saslušanog na ročištu od 25. ožujka 2025. (l.s. 187-188), u pogledu sporne činjnice, u bitnome proizlazi da su tužitelj koji mu je sin i tuženica koja mu je bivša snaha u dva ili tri navrata razgovarali u njegovoj nazočnosti i u nazočnosti tuženičinih roditelja o tome da bi se kupio stan u [adresa], u početku se nije znala cijena stana, ali je poslije rečeno da je cijena stana oko 570.000,00 AUD, on osobno je predao na ruke svom sinu EU novac u EUR-ima i američkim dolarima u protuvrijednosti od cca 300.000,00 AUD, taj novac je darovao svom sinu, te je taj novac držao doma, a ne u banci, a taj novac predstavlja ušteđevinu njega i njegove supruge, on i supruga su oboje radili i štedjeli, on je bio 40 godina zaposlen kao carinik u Carini Zadar i dodatno je zarađivao baveći se održavanjem brodova i jahti, a njegova je supruga cijeli svoj radni vijek radila u bolnici, on garantira sa 100% da je taj novac koji je dao sinu TU upotrjebljen za kupnju stana u [adresa], on svom sinu vjeruje. Što se tiče ostatka kupoprodajne cijene za stan, isti je stečen radom njegovog sina EU za vrijeme trajanja braka stranaka, a nešto novca je njegov sin EU stekao i prije braka, naime sin EU je prije braka radio više nego u braku, a nije mu poznato gdje je njegov sin držao taj ostatak kupoprodajne cijene, ne zna da li u banci ili doma. Svrha kupnje stana u [adresa] je bila da se stan renta, iz priča mu je poznato da je stan kupljen na ime ĐU jer je ona Australska državljanka, te mu je iz priča sina i svjedoka FU poznato da je FU uplaćivao S novac, valjda u Australiju. U vrijeme kupnje predmetnog stana tuženičin otac koji se bavio sa građevinom u Australiji je bio u financijskim problemima, konkretno imao je problema sa Poreznom upravom što je i sam pričao, te je tuženica u nekoliko navrata išla u Australiju po četiri do pet mjeseci da to sredi. Zna da je taj stan poslije prodan, ali nije mu poznato kada, kome, za koju kupoprodajnu cijenu i ne zna da li njegov sin što dobio od ostvarene kupoprodajne cijene, iz priča mu je poznato da je razlog prodaje stana bio taj što je postalo skupo održavanje tog stana koji se rentao. Za vrijeme trajanja braka stranke su živjele u [adresa], tuženica za čitavo vrijeme trajanja braka s njegovim sinom EU nije radila, firme Z&M HOMES PTY LTD i VM Bricklaying PTY LTD nisu mu poznate.
24. Tužitelj u povijesnici tužbe navodi da je nekretnina-stan u [adresa], Australija, koji je kupljen za vrijeme trajanja braka njega i tužene, kupljen zajedničkim financijskim sredstvima njega i tužene, da je stan njihova bračna stečevina, slijedom čega da je i novčani iznos ostvaren prodajom stana za vrijeme trajanja braka, njihova bračna stečevina svakog za po polovicu iznosa, dok u svom iskazu tužitelj navodi da je zapravo stan u [adresa] njegova vlastita imovina jer da je kupljen novcem koji je bio njegova vlastita imovina, konkretno da mu je 60% kupoprodajne cijene darovao njegov otac, a da je ostatak kupoprodajne cijene bio njegov novac stečen njegovim radom prije zaključega braka s tuženicom, međutim da on unatoč tome, s obzirom da on i tužena imaju troje mlt. djece ne traži od tuženice čitavu, već samo polovicu ostvarene kupoprodajne cijene stana, dok pak tuženica svoje protivljenje zahtjevu tužitelja temelji na činjenici da je stan u [adresa] bio njezina vlastita imovina, kupljen novčanim sredstvima trgovačkog društva Z&M HOMES PTY LTD koje je u vlasništvu njezinog oca.
25. S obzirom na činjenicu na kojoj tužena temelji svoje protivljenje zahtjevu tužitelja (da se radi o njezinoj vlastitoj imovini), teret dokaza u ovoj pravnoj stvari je bio na tuženici koja tvrdi da stan u [adresa] nije predstavljao bračnu stečevinu nje i tužitelja, već da je predstavljao njezinu vlastitu imovinu (tako u odlukama Vrhovnog suda Rev-1455/15, Rev-1762/14, Rev-845/22). Međutim navedenu činjenicu koja se odnosi na to da bi stan u [adresa] bio njezina vlastita imovina, tužena tijekom postupka nije ničim dokazala. Naime tuženica u ovoj pravnoj stvari nije došla na ročište na kojem je trebala biti saslušana u svojstvu stranke te je njezin punomoćnik jasno naveo da se neće ni ustrajati u njezinom saslušanju (što ukazuje da tužena očito nije željela dati svoj iskaz pred sudom), a također tužena na okolnost svoje tvrdnje o vlastitoj imovini nije predložila izvođenje nikakvih dokaza u vidu saslušanja svjedoka, konkretno saslušanje svoga oca, a što bi bilo životno i logično budući da tvrdi da je stan kupljen novcem njezinog oca, odnosno trgovačkog društva u vlasništvu njezinog oca, ili eventualno saslušanje svoje majke (razlog zašto saslušanje navedenih osoba nije predloženo je očito poznato samo tuženici). U svezi dokaza priloženog od strane tužene-bankovnog čeka i izvoda prometa po računu Z&M HOMES PTY LTD na engleskom jeziku i ovjerenom prijevodu sa engleskog na hrvatski jezik (l.s. 47-49, 54-57, 62), a iz kojih proizlazi da je društvo Z&M HOMES PTY LTD dana 2. veljače 2018. godine izdalo ček društvu Celestial Development No 5 Pty Ltd na iznos od 544.519,98 AUD, za navesti je da se navedenim ne dokazuje tvrdnja tužene o vlastitoj imovini, i to iz razloga što je kupoprodajni ugovor za stan u [adresa] zaključen 28. travnja 2016. godine, a izdani ček društvu Celestial Development No 5 Pty Ltd (koji je u kupoprodajnom ugovoru naveden kao prodavatelj stana) na iznos od 544.519,98 AUD je tek od dana 2. veljače 2018. godine, dakle ček je izdan nakon skoro dvije godine od kupnje stana, a budući je u podnesku tužene od 22. kolovoza 2024. godine, a vezano za očitovanje u svezi tužiteljevih bankovnih izvoda, navedeno da tim novcem nije mogao biti kupljen stan u [adresa], jer da su te uplate vršene daleko nakon toga što je kupljen stan u [adresa], dakle da su uplate vršene nakon nespornog dana kupoprodaje i već plaćene kupoprodajne cijene, to slijedom toga navoda same tužene u njezinom podnesku od 22. kolovoza 2024. godine jasno slijedi da se onda ni taj ček izdan tek 2. veljače 2018. godine ne odnosi na plaćanje kupoprodajne cijene stana koji je kupljen 28. travnja 2016. godine, a naposljetku iznos u tom čeku uopće ne odgovara iznosu kupoprodajne cijene stana od 574.000,00 AUD, a niti iznosu od 516.600,00 AUD (koji se dobije kada se kupoprodajna cijena umanji za kaparu u iznosu od 57.400,00 AUD). U svezi od strane tužene priloženog izvoda prometa po računu za VM Bricklaying PTY LTD (l.s. 50-53, 58-61), za navesti je da je navedeno pismeno bez značaja za ovaj spor s obzirom da to društvo nije prodavatelj stana u [adresa], a također se u podnescima tužene nigdje ne spominje čije je uopće to društvo. Nadalje s obzirom da tužena tijekom postupka nije dala svoj iskaz, niti je predložila saslušanje kojih svjedoka koji bi eventualno potvrdili njezine tvrdnje o vlastitoj imovini stana, i u kojim iskazima bi od strane tužene i svjedoka predloženih od strane tužene možda bile iznijete kakve činjenice kojima bi se eventualno osporili iskaz tužitelja i svjedoka RUI i ZU, to sud nije imao razloga ne prihvatiti iskaz tužitelja i saslušanih svjedoka vezano za financiranje kupnje stana u [adresa], tako da je naposljetku i iskazom tužitelja i saslušanih svjedoka s uspjehom opovrgnuta tvrdnja tužene da je stan u [adresa] bio njezina vlastita imovina, kupljen novcem njezinog oca, odnosno novcem trgovačkog društva u vlasništvu njezinog oca.
26. Budući je u ovoj pravnoj stvari nesporno da je stan u [adresa], Australija, kupljen za vrijeme trajanja braka stranaka i da je stan prodan za vrijeme trajanja braka stranaka, dok pak tužena nije dokazala svoju tvrdnju da je stan u [adresa] bio njezina vlastita imovina, a teret dokazivanja te činjenice je bio upravo na tuženici, to se temeljem čl. 36. st. 1. i 3. ObZ-a ima smatrati da stan u [adresa] predstavlja bračnu stečevinu stranaka svakog za po 1/2 dijela, a time i novčani iznos ostvaren prodajom stana predstavlja bračnu stečevinu stranaka svakog za po 1/2 dijela, slijedom kojeg utvrđenja se tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije ukazuje neosnovanim, te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.
27.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju priznati trošak parničnog postupka u iznosu od 25.585,42 eur sastoji se od odvjetničke nagrade za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika, i to za sastav tužbe (1398 bodova po Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika- "Narodne Novine" broj 138/23, u nastavku Tarifa), za sastav podnesaka od 7. svibnja 2024. godine i od 20. rujna 2024. godine (2X1398 bodova po Tbr. 8. toč. 1.,Tbr. 54.Tarife), te za zastupanje na ročištima od 8. travnja 2024. godine (50 bodova po Tbr. 9. toč. 5., Tbr. 54. Tarife), od 30. rujna 2024. godine, od 22. siječnja 2025. godine, od 25. ožujka 2025. godine i od 27. kolovoza 2025. godine (4X1398 bodova po Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 54.Tarife). Na iznos od 19.672,00 eura priznat je PDV od 25% u iznosu od 4.918,00 eur. Tužitelju je također priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 eur (l.s. 35) i na presudu u iznosu od 663,61 eur.
27.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 20. veljače 2023. godine, jer se ne radi o trošku iz čl. 155. st. 1. ZPP-a (naime u tom podnesku se samo predlaže da sud donese presudu bez održavanja rasprave), a također tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 31. svibnja 2024. godine, jer u tom podnesku tužitelj navodi da nadopunjuje svoje navode iz svog podneska od 7. svibnja 2024. godine, a tužitelju je već priznat trošak za sastav podneska od 7. svibnja 2024. godine.
27.3. Slijedom navedenog valjalo je o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška, imajući u vidu čl. 151. st. 3, čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučiti kao u toč. III. i IV. izreke presude.
U Zadru, 15. prosinca 2025.
S u d a c
Katarina Dragičević
Pouka o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u roku od 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u čl. 335. ZPP-a, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA
1. Tužitelju, punomoćniku, uz rješenje za platež sudske pristojbe na presudu,
2. Tuženici, po punomoćniku.
