Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj K-Rz-2/2025-77
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca za ratni zločin mr. sc. Sanje Voller-Jakšić, kao predsjednika vijeća te Vlaste Šimenić-Kovač i Biljane Đilas, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Tihane Mikolin, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆŽ, zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 35/93, 108/95, 16/96 i 28/96 - dalje u tekstu OKZRH), povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO- 113/2020 (prijašnji broj KT-265/92) od 19. prosinca 1994., koja je izmijenjena 10. lipnja 2025., nakon javnih rasprava održanih dana 15. rujna 2025., 16. rujna 2025., 20. listopada 2025., 21. listopada 2025., 27. listopada 2025., 24. studenog 2025., 25. studenog 2025. i 10. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, SŽ, opt. ĆŽ i njegovog branitelja Ante Nobila, odvjetnika iz Zagreba, dana 15. prosinca 2025. objavio je, a dana 10. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Optuženi ĆŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], sin Ć i S rođ. F, rođen **.**.1956. u [adresa], s prebivalištem u [adresa] boravištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske i Republike Srbije, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, pismen, sa završenom osnovnom školom i kvalificiran za rad na auto gumama i traktoru, umirovljenik, s mjesečnom mirovinom u ukupnom iznosu od oko 420,00 eura, bez imovine (s napomenom da je vlasnica stana u [adresa] gdje mu je prijavljeno prebivalište, njegova supruga FŽ), vlasnik osobnog automobila marke Mitsubishi, godina proizvodnje 2000., služio vojni rok (bivša JNA) u Zagrebu od 1974. do 1975., po činu razvodnik, bez odlikovanja, neosuđivan, nekažnjavan, nalazi se u istražnom zatvoru Zatvora u Osijeku
k r i v j e
što je:
u vremenu od 10. listopada 1991. do kraja listopada 1991. godine, nakon okupacije mjesta Lovas i oružane agresije od strane JNA i pridruženih joj paravojnih postrojbi, sudjelujući u napadu na mjesto Lovas zajedno s drugim pripadnicima paravojnih postrojbi i Teritorijalne obrane Lovas, protivno pravilima međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme oružanih sukoba, kršeći odredbe čl. 2., čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 27. st. 1., čl. 32. i čl. 33. st. 2. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., čl. 75. st. 1. i st. 2. toč. a. alineja 1. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I), uključio se u aktivnosti pripadnika paravojnih postrojbi i Teritorijalne obrane Lovas kojima je civilno stanovništvo mjesta Lovas nesrpske nacionalnosti izvrgnuto sustavnom progonu, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, mučenju, ubijanju, otuđenju imovine i drugom nečovječnom ponašanju, pa je tako:
- 10. listopada 1991. pridruživši se pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi u Lovasu, iz vatrenog oružja (puške) pucao u prsa EŽ u dvorištu njegove obiteljske kuće u [adresa] te ga ubio,
- točno neutvrđenog dana došao u obiteljsku kuću BŽ u [adresa] te mu rekao da mu mora dati svoje vozilo marke Zastava 128, nakon čega je uzeo ključeve i odvezao navedeni osobni automobil,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije ubijao civilno stanovništvo i pljačkao imovinu stanovništva,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 35/93, 108/95, 16/96 i 28/96 – dalje: OKZ RH),
pa se optuženi ĆŽ
za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH, na temelju članka 120. stavak 1. OKZ RH
o s u đ u j e
NA KAZNU ZATVORA U
TRAJANJU OD 13 (TRINAEST) GODINA.
II. Na temelju članka 45. stavak 1. OKZ RH optuženom ĆŽ u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme uhićenja od 12. travnja 2025. i vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 12. travnja 2025. do 23. travnja 2025., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. travnja 2025. pa nadalje.
III. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 - dalje: ZKP/08) oštećena VŽ se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu.
IV. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08, optuženi ĆŽ u cijelosti se oslobađa obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08, a isti padaju na teret proračunskih sredstava ovoga suda, dok je na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08 optuženi ĆŽ dužan naknaditi nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećene VŽ, Ivana Ergotića, odvjetnika iz Vinkovaca, o čijoj će visini posebno rješenje naknadno donijeti predsjednik vijeća.
Obrazloženje
1. Okružno državno odvjetništvo Osijek podnijelo je dana 19. prosinca 1994. pred Županijskim sudom u Osijeku optužnicu broj KT-265/92 protiv I-opt. IŽ, II-opt. ZŽ, III-opt. LŽ, IV-opt. GŽ, V- opt. CŽ, VI-opt. DŽ, VII-opt. TŽ, VIII-opt. MŽ, IX-opt. Obrada ČŽ, X-opt. ČŽ, XI-opt. NŽ, XII-opt. RŽ, XIII-opt. ŠŽ, XIV-opt. JŽ, XV-opt. ĆŽ, XVI-opt. HŽ, XVII-opt. KŽ i XVIII-opt. PŽ, zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – genocida iz članka 119. stavak 1. OKZRH i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH, uz primjenu članka 43. OKZRH. Na temelju rješenja Županijskog suda u Osijeku broj Kv-304/94-3 od 24. ožujka 1995., prihvaćen je prijedlog državnog odvjetništva te je u odnosu na sve naprijed navedene optuženike određeno suđenje u odsutnosti.
1.1. Na temelju rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II-4 Kr 188/00-3 od 23. kolovoza 2000. prihvaćen je prijedlog Županijskog suda u Osijeku za prenošenje mjesne nadležnosti te je za daljnje vođenje kaznenog postupka u odnosu na sve optuženike, određen Županijski sud u Vukovaru, pred kojim sudom se vodio kazneni postupak pod brojem predmeta K-25/00 u odnosu na svih 18 optuženika. Zbog činjenice smrti, Županijski sud u Vukovaru je rješenjima obustavio kazneni postupak protiv opt. HŽ i opt. ČŽ, dok je u odnosu na opt. PŽ i opt. RŽ kazneni postupak razdvojen i pravomoćno dovršen.
1.2. Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj Kv-62/12 od 13. ožujka 2012., isti se proglasio stvarno i mjesno nenadležnim za daljnje postupanje u navedenom kaznenom predmetu te je spis ustupljen na nadležno suđenje Županijskom sudu u Osijeku, gdje se vodio pod poslovnim brojem K-Rz-21/2012. Temeljem rješenja navedenog suda, zbog činjenice smrti optuženika, obustavljen je kazneni postupak protiv opt. KŽ, opt. IŽ, opt. MŽ i opt. ŠŽ.
2. Nakon što je opt. ĆŽ uhićen dana 12. travnja 2025. na Graničnom prijelazu Tompa u Republici Mađarskoj, na temelju izdanog Europskog uhidbenog naloga ovoga suda od 20. veljače 2025., to je nadležni Gradski sud u Budimpešti donio odluku o predaji optuženika po pojednostavljenom postupku te je optuženik predan nadležnim tijelima Republike Hrvatske i dana 23. travnja 2025. zaprimljen u Zatvor u Osijeku. Na temelju prijedloga Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku za razdvajanjem kaznenog postupka protiv opt. ĆŽ u odnosu na sve ostale optuženike, koji su i nadalje nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, Županijski sud u Osijeku je dana 9. svibnja 2025. donio rješenje broj Kv- Rz-3/2025-3, kojim je u kaznenom predmetu koji se vodi pred Županijskim sudom u Osijeku pod brojem K-Rz-21/2012 protiv opt. ZŽ i dr., zbog kaznenih djela genocida iz članka 119. stavak 1. OKZRH i ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH u vezi članka 43. stavak 1. OKZRH, kazneni postupak u odnosu na opt. ĆŽ razdvojen te će se isti posebno dovršiti, tako da je navedeni kazneni predmet nastavljen pod poslovnim brojem K-Rz- 2/2025.
3. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je svojim podneskom broj KO-DO- 113/2020 od 10. lipnja 2025. izmijenilo optužnicu broj KT-265/92 od 19. prosinca 1994. u odnosu na opt. ĆŽ, na način da je uredilo činjenični i zakonski opis kaznenog djela te pravnu kvalifikaciju, tako da je iz prijašnjeg činjeničnog opisa izdvojen i specificiran dio inkriminirane djelatnosti koji se stavlja na teret opt. ĆŽ u odnosu na preostale optuženike pa se tako izmijenjenom optužnicom opt. ĆŽ tereti samo za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH, počinjenog na štetu pokojnog EŽ i ošt. BŽ.
4. Očitujući se na raspravi o imovinsko pravnom zahtjevu, ošt. VŽ (kći pokojnog EŽ), putem svog opunomoćenika, Ivana Ergotića, odvjetnika iz Vinkovaca, dostavila je sudu pisani podnesak u kojem na ime neimovinske štete potražuje novčani iznos od 30.000,00 eura (strana 2716/ 22. dio spisa), koju je sud na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08, sa imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu, radi izbjegavanja odugovlačenja ovog kaznenog postupka, budući podaci iz kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu niti za potpuno niti za djelomično presuđenje u odnosu na imovinsko pravni zahtjev, a postupanje suda u ovom predmetu je hitno, budući se optuženik nalazi u istražnom zatvoru. Oštećeni BŽ ispitan na raspravi iskazao je da će se o postavljanju imovinsko pravnog zahtjeva očitovati do kraja dokaznog postupka, što isti nije učinio, sukladno čemu sud temeljem članka 158. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 2. i 3. ZKP/08, u ovom postupku o istome nije niti odlučivao.
5. Očitujući se o optužbi, opt. ĆŽ iskazao je da se ne smatra krivim za počinjenje kaznenog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret te nije priznao imovinskopravni zahtjev ošt. VŽ.
6. U dokaznom postupku sud je neposredno ispitao svjedoke optužbe, ošt. VŽ (strana 2594-2601/ 21. dio spisa) i ošt. BŽ (strana 2601-2606/ 21. dio spisa), svjedoke ĐŽ (strana 2611-2614/ 22. dio spisa), ŽŽ (strana 2614-2616/ 22. dio spisa), OŽ (strana 2616-2617/ 22. dio spisa), UŽ (strana 2659-2662/ 22. dio spisa) i AŽ (strana 2662- 2663/ 22. dio spisa). Na temelju članka 428. ZKP/08 uz suglasnost stranaka, izvanraspravno je ispitan svjedok optužbe ĆO (strana 2706-2708/ 22. dio spisa), čiji iskaz je potom na temelju članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08 pročitan na raspravi (strana 2718/ 22. dio spisa).
6.1. Na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. i 6. ZKP/08, uz suglasan prijedlog stranaka i branitelja optuženika, kako su navedeni svjedoci u međuvremenu preminuli, pročitani su zapisnici o prethodnim ispitivanjima svjedoka optužbe i to: zapisnik o ispitivanju svjedoka SO pred sucem istrage Okružnog suda u Osijeku broj Kio-934/92-27 od 5. ožujka 1993. (strana 146-149/ 2. dio spisa), zapisnici o ispitivanju svjedoka FO pred sucem istrage Županijskog suda u gradu Zagrebu broj Kio-1662/94 od 16. lipnja 1994. (strana 406-412/ 4. dio spisa) i broj Kio-1662/94 od 17. lipnja 1994. (strana 413-417/ 4. dio spisa) te sa glavne rasprave kod Županijskog suda u Vukovaru broj K-25/00-202 od 22. listopada 2003. (strana 765/ 7. dio spisa), zapisnici o ispitivanju svjedoka Stjepana Peulića kod suca istrage Okružnog suda u Bjelovaru broj Kir.I.187/93-2 od 28. travnja 1993. (strana 353-360/ 3. dio spisa), sa glavne rasprave kod Županijskog suda u Vukovaru broj K-
25/00 od 16. listopada 2003. (strana 746-747/ 7. dio spisa) i sa glavne rasprave kod Županijskog suda u Vukovaru broj K-25/00-245 od 19. studenog 2003. (strana 1056/ 9. dio spisa), zapisnik o ispitivanju svjedoka Slavice Đaković kod suca istrage Okružnog suda u Rijeci broj Kir-255/93 od 26. travnja 1993. (strana 349-351/ 3. dio spisa), zapisnik o ispitivanju svjedoka Ivana Mujića kod suca istrage Okružnog suda u Rijeci broj Kir-255/93 od 23. travnja 1993. (strana 341-348/ 3. dio spisa) i sa glavne rasprave kod Županijskog suda u Vukovaru broj K-25/00 od 16. listopada 2003. (strana 745-746/ 7. dio spisa) te zapisnik o ispitivanju svjedoka Katarine Pandžo kod suca istrage Okružnog suda u Šibeniku broj Kir-155/93 od 6. travnja 1993. (strana 317-318/ 3. dio spisa) i sa glavne rasprave kod Županijskog suda u Vukovaru broj K- 25/00 od 15. listopada 2003. (strana 742/ 7. dio spisa), dok su na temelju članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08 uz suglasnost stranaka i branitelja optuženika pročitani zapisnici o ispitivanju svjedoka Andrije Balića kod suca istrage Županijskog suda u Osijeku broj Kio-934/92-12 od 5. veljače 1993. (strana 92-96/ 1. dio spisa) i zapisnik sa glavne rasprave o ispitivanju svjedoka Andrije Balića kod Županijskog suda u Vukovaru broj K-25/00 od 17. lipnja 2004. (strana 1375/ 11. dio spisa), kao i zapisnik o ispitivanju svjedoka VŽ na raspravi kod Županijskog suda u Vukovaru broj K-25/00 od 17. prosinca 2003. (strana 1160/ 9. dio spisa).
6.2. Također je sud u dokaznom postupku neposredno ispitao svjedoke obrane EO (strana 2670-2672/ 22. dio spisa), BO (strana 2673-2675/ 22. dio spisa), VO (strana 2695-2696/ 22. dio spisa) i IO (strana 2696-2698/ 22. dio spisa).
6.3. Na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08, uz suglasnost stranaka, budući su navedeni svjedoci obrane u međuvremenu preminuli, pročitan je zapisnik o ispitivanju svjedoka ZO sa glavne rasprave kod Županijskog suda u Vukovaru broj K-25/00 od 17. prosinca 2003. (strana 1157-1159/ 9. dio spisa), a na temelju članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08, uz suglasnost stranaka i branitelja optuženika, pročitan je zapisnik sa glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru od 18. studenog 2003. o ispitivanju svjedoka LO (strana 1042/ 9. dio spisa). Tijekom dokaznog postupka obrana je odustala od dokaznog prijedloga za čitanjem zapisnika suca istrage Okružnog suda u Osijeku o ispitivanju svjedoka obrane, GO od 19. travnja 1993. (strana 323-324/3. dio spisa) i sa rasprave pred Županijskim sudom u Vukovaru od 16. listopada 2003. (strana 746/7. dio spisa).
6.4. Na temelju članka 329. stavak 3. ZKP/08 kao dokaz optužbe, pročitana je i pregledana materijalna dokumentacija u spisu i to prijava o smrti Medicinskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb od 8. srpnja 1997. za EŽ (strana 2583/ 21. dio spisa), potvrda o stradavanju PU vukovarsko-srijemske, Odjela zaštite od požara i civilne zaštite od 30. ožujka 1998. za EŽ (strana 2585/ 21. dio spisa), smrtni list Županije Grada Zagreba, Matičnog ureda Črnomerec za EŽ od 15. veljače 1999. (strana 2586/ 21. dio spisa), zapisnik sekcije Zavoda sa sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb od 16. lipnja 1997. (strana 2581-2582/ 21. dio spisa), nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka dr. Ante Blažanovića od 8. lipnja 2005. (strana 1582-1599/ 13. dio spisa), kao i imovinsko pravni zahtjev ošt. VŽ, od 21. studenog 2025. (strana 2716/22. dio spisa) te je kao dokaz obrane pročitana službena bilješka Okružnog suda u Rijeci broj Kir-82/93-5 od 17. veljače 1993.
(strana 2726/ 22. dio spisa).
6.5. Kao dokaz suda, na temelju članka 329. stavak 3. ZKP/08 pročitana je i pregledana materijalna dokumentacija u spisu i to: zapisnik o izvršenoj sahrani mještana [adresa] poginulih **.**.1991. (strana 481/ 4. dio spisa), zapisnik Županijskog suda u Osijeku od 2.-8. lipnja 1997. o izvršenom iskapanju masovne grobnice u selu [adresa] i ekshumacije mrtvih tijela mještana sela [adresa] (strana 484- 534/ 4. i 5. dio spisa - strana 521. se odnosi na ošt. EŽ), skica mrtvih tijela položenih u mjesno groblje [adresa], pronađenih tijekom iskapanja (strana 536- 542/ 5. dio spisa), dopis Vlade Republike Hrvatske, Ureda za zatočene i nestale o pregledu i identifikaciji posmrtnih ostataka ekshumiranih iz masovne grobnice u [adresa] od 5. studenog 2023. (strana 891-892/8. dio spisa) te dopis Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku od 9. srpnja 1997. o izvršenoj identifikaciji mrtvih tijela sa lokacije [adresa] (strana 896-897/8. dio spisa).
6.6. Na temelju članku 418. stavak 5. ZKP/08 pročitani su uvjerenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Odjela za kaznene evidencije (strana 2688/ 22. dio spisa) i Odjela za prekršajne evidencije (strana 2868/ 22. spisa) za opt. ĆŽ, a sukladno optuženikovu očitovanju o krivnji, isti je svoju obranu iznio na kraju dokaznog postupka.
7. U svojoj obrani opt. ĆŽ je iskazao kako se ne smatra krivim za kazneno djelo za koje se tereti optužnicom te je naveo kako je porijeklom iz mjesta [adresa], gdje je živio sve do 1974. godine, kada je odselio u [adresa]. Kada je [adresa] oslobođen dana 21. rujna 1991., mobiliziran je u srpskoj policiji u [adresa], kako bi ondje pomagao. Dan prije napada na mjesto [adresa], pristupili su mu CO, koji je bio komandir Teritorijalne obrane Tovarnik i DO, pripadnik navedene Teritorijalne obrane i pitali su ga hoće li sudjelovati u skupini pripadnika koji su trebali osloboditi [adresa]. Radilo se o pripadnicima srpske paravojske „Dušan Silni“ iz Srbije i mještanima sela [adresa] srpske nacionalnosti, koji su sa pripadnicima vojske JNA trebali osloboditi selo [adresa]. Naime, izvan [adresa] prema [adresa] bili su stacionirani tenkovi JNA usmjereni prema [adresa]. Njih dvojica su mu rekli da ako im se ne bude pridružio, da će paravojska ubiti njegovog brata TO, za kojega su čuli da je išao gasiti katoličku crkvu u [adresa], koja je dan ili dva prije napada na selo [adresa] bila bombardirana i gorjela je. Iz navedenog razloga priključio se paravojnoj postrojbi " MO" i poznato mu je da je s njima bio i GŽ iz [adresa], koji je inače bio komandir milicije u [adresa], a potom u [adresa]. U trenutku napada na selo [adresa] nije bila organizirana Teritorijalna obrana sela, koja se organizirala tek nakon što je uspostavljena srpska vlast u selu i nakon što je selo nastanjeno sa pripadnicima srpske nacionalne manjine iz Zapadne Slavonije. Paravojnu postrojbu po nazivu " MO" predvodila je osoba po imenu " E", a pripadnici paravojske " MO Silni" su bili iz Srbije iz mjesta Stara Pazova. Koliko se sjeća, na sebi nisu imali nikakva posebna obilježja. Bilo je oko 60-ak pripadnika te postrojbe, svi su bili naoružani sa automatskim puškama, s tim da su poneki od njih nosili i zolje. Zajedno s njima, bilo je pet do šest mještana sela [adresa] srpske nacionalnosti, tako da su s njim bili još i HŽ, ČO, ŠŽ, ČŽ, NO i NŽ. Svi mještani sela [adresa] srpske nacionalnosti, koji su se priključili toj postrojbi su od te postrojbe dobili naoružanje pa je tako i on bio naoružan automatskom puškom. Dana 10. listopada 1991., negdje oko jedan sat poslije ponoći, svi zajedno skupili su se u šumi u neposrednoj blizini [adresa], gledano iz smjera [adresa], gdje su čekali jutarnje sate. Dogovor je bio da vojska JNA toga dana u 07,20 sati napadne selo [adresa] granatiranjem i da počnu bacati granate prema groblju [adresa], kako bi se stanovništvo sela zaplašilo. U jutarnjim satima ih je GŽ podijelio u 4 grupe, tako da je jedna grupa kojoj je zapovijedao GŽ, a u kojoj grupi je bio i on sa ostalih 15-ak osoba pripadnika navedene postrojbe, ušla u selo krećući se kroz [adresa], dok su ostale tri grupe bile raspoređene u ostale tri ulice. U njegovoj grupi bili su GŽ, NO, ZŽ i ŠŽ, dok su braća B bili u drugoj ulici. Pješice su hodali kroz tu ulicu, ispred njega je išao GŽ zajedno sa desetak pripadnika paravojske, koje pripadnike on inače ne poznaje, a on je hodao iza njih zajedno s ZŽ, braćom V i još nekima. Njihov cilj je bio da ulaze u kuće I u toj ulici, kako bi ih pozvali da predaju oružje ako ga imaju i da im kažu da se ne boje i da im se ništa neće dogoditi. Također su svim vlasnicima kuća koje su pregledali rekli da na kapiju stave bijele krpe, što je bio znak da su te kuće pregledane, jer su iza njih još išli drugi pripadnici paravojske " MO" pa da oni ne bi ponovno pregledavali te kuće. Prolazak kroz ulice i pregledavanje kuća je trajalo negdje do 12,00 sati toga dana. Kada su došli do kuće GŽ, u jednoj ulici s lijeve strane, vidio je grupu od 8 do 10 pripadnika " RO", kako stoje ispred kapije LO, koji je inače bio direktor zadruge u [adresa], a on je bio dobar s njegovom obitelji. Oni su lupali po njegovoj kapiji pa je on dotrčao do njih i rekao im da će ih on dozvati, jer da su to njegovi mještani, tako da je kroz otvor kapije vikao "Čika LO otvorite kapiju, TO je ovdje", nakon čega su iz podruma izašli LO, njegova žena i sin ĐŽ, te Slavkovi roditelji. Potom je rekao ovim vojnicima da oni idu i da će on razgovarati s obitelji LO. Rekao im je da se ne boje i da će im on pomoći nakon što prođu kroz sve ulice i oslobode selo [adresa]. Kada govori da su oni išli osloboditi selo [adresa], pojasnio je da je bio dogovor između vojske JNA i predstavnika sela [adresa] hrvatske i srpske nacionalnosti, među kojim je bio ŠO, da vojska JNA mirno uđe u selo [adresa], međutim ŠO se suprotstavio i rekao da neće predati selo vojsci JNA. Nakon toga su se Z organizirali i odjedanput se pojavila paravojska "Dušan Silni" iz Srbije. Nije mu poznato je li njih doveo JO ili netko drugi. Potom je došlo do oružanog napada vojske JNA i te paravojske na selo [adresa]. Kroz selo je išao samo kroz [adresa]. Poznato mu je da je u toj ulici ubijen HO koji je bježao prema svojoj kući, ali mu nije poznato tko ga je ubio. Također je vidio kako gori kuća pored kuće KO, iz koje je izašla jedna žena, ali nije siguran tko je tu kuću zapalio, misli da su to bili GŽ i pripadnici paravojne postrojbe " RO", koji su išli ispred njega. Kuća EŽ nalazi se na kraju [adresa] s lijeve strane, a preko puta Pavine kuće je kuća obitelji EO. U istoj ulici nalazi se i mesnica koju je držao EŽ. Kada su ušli u selo i prolazili kroz tu ulicu, oko 09,00 sati ujutro ušao je u mesnicu, gdje je vidio EŽ, s kojim je u društvu bio PO i još neki ljudi i EŽ mu je tada rekao da njegov sin ĐO nije kod kuće, da je sve zaključano i da nema nikoga u njegovoj kući, ali mu nije govorio gdje su ostali članovi njegove obitelji niti ga je on to ispitivao. Rekao je EŽ da na kapiju svoje kuće stavi bijelu krpu i da se vrati nazad u mesnicu. EŽ je potom zaključao mesnicu i otišao prema svojoj kući. Kada su potom prolazili pored kuće EŽ u istoj toj ulici, nitko iz njegove grupe nije ulazio u Pavino dvorište niti u njegovu kuću. U trenutku prolaska pored Pavinog dvorišta, nije vidio da bi bila obješena bijela krpa na Pavinoj kapiji i nije mu poznato je li u tom trenutku EŽ bio u svojoj kući. Nakon što je paravojska MO zajedno s njima L prošla kroz selo [adresa], došla je naredba da se svi mještani [adresa] moraju okupiti u dvorištu seoske zadruge. Poslije je čuo da je EŽ ubijen i da su ga negdje oko 12,30 sati iz zadruge prema njegovoj kući odveli ŽO i osoba po imenu „ E“ i da su ga njih dvojica ubili. Poslije je taj ŽO, koji je porijeklom iz Srbije, živio sa BO, Vilkovom ženom, odnosno Pavinom snahom i njezinom djecom, četiri godine. Negdje prije Božića 1991. godine, Pavina žena je napustila [adresa]. Također je naveo kako poznaje Pavinu kćerku VŽ i u to vrijeme prvi puta ju je vidio u mjesecu studenom te godine, kada je zajedno s Brankinim svekrom donio odjeću njezinoj djeci u kuću u kojoj su živjeli. Naveo je da je s EŽ bio jako dobar. Sve što je VŽ, Pavina kćerka na sudu iskazala protiv njega je laž. Nije ubio njezinog oca, a misli da je netko od I koji ga je vidio u mesnici kada je došao kod EŽ to rekao VŽ i da zato ona misli da je on sa EŽ otišao u njegovu kuću i da ga je on ubio. Nikada nije bio u nikakvom sukobu sa VŽ niti sa bilo kojim članom njezine obitelji. Od mnogih ljudi je čuo da je VŽ sklona laganju, tako da smatra da je sve što je ona na sudu rekla protiv njega neistina. Poslije oslobađanja sela [adresa] sve do mjeseca studenog 1991. godine, nije susretao VŽ, nikada nije odlazio kod nje i nikada joj nije prijetio niti je točno da bi bilo kada u [adresa] u društvu sa svojim bratom susreo VŽ i s njom razgovarao. Cijelo selo [adresa] zna da je on nakon rata živio u [adresa]. U odnosu na otuđenje automobila od BŽ, naveo je kako poznaje tu osobu i da je isti iz [adresa]. Taj dan kada su obišli sve kuće i kada se vraćao od groblja, vidio je dvojicu naoružanih osoba kako idu ispred njega, a koji su skrenuli prema kući BŽ. Ispred dvorišta Milkove kuće bio je parkiran Milkov osobni automobil marke Zastava 128. Ta dvojica su stajala pored tog automobila i on je mislio da će ga otuđiti. Došao je do Milkove kuće i vikao mu da izađe pa kada je BŽ izašao, on ga je pitao slaže li se da on uzme njegov automobil i da mu ga sačuva, da se njime služi i da ga vozi po selu, a BŽ se s tim složio i rekao mu je "Dule ti se služi automobilom dok ja ne budem išao za Hrvatsku", na što je on BŽ odgovorio da će mu vratiti njegov automobil kada ga bude tražio. Čuo je što je sve na raspravi u svom iskazu naveo svjedok BŽ te smatra kako Milkovi navodi oko oduzimanja njegovog osobnog automobila nisu točni, nego je bilo upravo onako kako je on to iznio u svojoj obrani. Također je naveo kako on nije BŽ vratio njegov automobil, jer je u međuvremenu BŽ ranjen na minskom polju, a onda je poslije milicija u blatobranu Milkovog automobila pronašla municiju i spriječila ga da BŽ vrati njegov automobil.
Na posebne upite branitelja optuženika, isti je odgovorio kako se kuća EŽ nalazi u [adresa] na samom raskrižju sa [adresa], a mesnica EŽ se nalazila u [adresa] preko puta Zadružnog doma. Toga dana oko 9,00 sati ujutro ušao je u mesnicu EŽ, a svi mještani sela [adresa] su se trebali skupiti u Zadružnom domu toga dana u 12,00 sati. Kod BŽ je toga dana bio u 11,30 sati. Kada je skrenuo u ulicu gdje je kuća LO, to je napravio, jer je hitio zaštititi njegovu obitelj. Naveo je da je zapravo njegov cilj bio da zaštiti sve G u selu i pojedine Z, jer je sa svima bio dobar. Prije nego što je došao u mesnicu EŽ, bio je po kućama osoba hrvatske nacionalnosti i to LO, OO, UO, AO, C ĆB, SB, D i FB i EB. Nakon što je izašao iz mesnice EŽ, otišao je u kuću BB, vidio je ženu T kojoj se javio, potom je bio kod VB, kojem se samo javio, a zatim je došao do kuće IB i ZB, odnosno obišao je puno kuća osoba hrvatske nacionalnosti, s kojima je osobno kontaktirao i kojima se nije ništa dogodilo. Niti jednu kuću nije osobno pretraživao niti je ispalio niti jedan metak u selu. Kada je naveo da su oni išli osloboditi [adresa], pod time je zapravo mislio da su time pomogli M da ne budu ubijeni od pripadnika paravojske "Dušan Silni". Prije nego što je došao do kuće BŽ, popio je kavu kod LB. Pomogao je i spasio ZO, kao i njegovu majku. Pripadnik milicije Tovarnik je postao odmah nakon što je [adresa] oslobođen, a iz milicije je izašao početkom prosinca 1991. godine, dok je u mjesecu travnju 1992. počeo raditi u "PIK-u" kao traktorista. Kada je izašao iz mesnice EŽ i vidio da je EŽ otišao prema svojoj kući, on je ostao kod trgovine Velepromet, koja se nalazila preko puta mesnice, gdje je zajedno sa ostalim mještanima [adresa] lijepio polupano staklo na izlogu trgovine. Nakon što je nastavio hodati [adresa] u smjeru Pavine kuće, više ga nije vidio u toj ulici. Imao je direktnu zapovijed hodati [adresa], bivšeg naziva ĆŽT. Kapija od dvorišta EŽ gleda direktno na kuću EO. Na poseban upit predsjednika vijeća, optuženik je odgovorio kako mu je poznato da je Teritorijalna obrana Lovasa ustanovljena negdje pred Novu godinu 1992. JO je bio glavni komandant sela, njega se sve pitalo. Nije mu poznato tko je bio glavni u Teritorijalnoj obrani [adresa]. Za sebe je naveo da je bio pripadnik Teritorijalne obrane mjesta Tovarnik i to nakon što je napustio miliciju Tovarnik početkom mjeseca prosinca 1991. Kada su ulazili u selo [adresa], 10. listopada 1991., pridružio se srpskoj paravojnoj formaciji "Dušan Silni", ali nije postao njihov formalni član nego je u selo ušao dobrovoljno s njima pod zapovjedništvom GŽ, koji je također bio pripadnik milicije Tovarnik i koji mu je tada bio rukovoditelj u miliciji. Osim njega i GŽ iz milicije Tovarnik, tog dana u [adresa] su ušli još ZŽ, Č i GB, a svi su oni srpske nacionalnosti. Cijelo vrijeme dok je [adresa] bio pod vlašću Z, pomagao je svojim mještanima [adresa] hrvatske nacionalnosti.
7.1. Ocjenjujući obranu optuženika i dovodeći istu u korelaciju s provedenim dokazima, sud njegovu obranu u dijelu u kojem tvrdi kako se pripadnicima paravojne postrojbe „ MO“ iz [adresa], koji su išli „osloboditi“ mjesto [adresa], priključio isključivo iz razloga, jer su mu CO i DO iz [adresa] rekli da će pripadnici navedene paravojske ubiti njegovog brata, jer je prethodno išao gasiti katoličku crkvu u [adresa], a da je njegov cilj zajedno s drugim L koji su toga dana ušli u [adresa], bio da mještanima [adresa] hrvatske nacionalnosti govori da se ne boje i da im se ništa neće dogoditi, odnosno da je njegov cilj prilikom ulaska u [adresa] bio da zaštiti sve G u selu i pojedine Z, jer je sa svima bio dobar, sud je cijenio kao neistinit i usmjeren ka pokušaju otklanjanja svoje odgovornosti za sudjelovanje u okupaciji mjesta [adresa] zajedno sa pripadnicima vojske JNA, paravojnih postrojbi iz Srbije i pripadnicima Teritorijalne obrane Lovas. Također je sud navode optuženika da više nije vidio EŽ, nakon što ga je poslao kući, a kada su prolazili pored obiteljske kuće EŽ, da nitko iz njegove grupe pa tako niti on, nije ulazio u kuću i dvorište EŽ i da on nije ubio EŽ, nego da su to navodno učinili ŽO i osoba po imenu E, koji su sa paravojskom došli iz Srbije, kao i da je samo u jednom navratu u mjesecu studenom 1991. godine u [adresa] susreo Pavinu kćerku VŽ i da ju nakon toga više nikada nije susretao te da je osobni automobil marke Zastava 128 od BŽ uzeo samo iz razloga kako bi ga sačuvao da mu ga ne uzmu pripadnici paravojnih postrojbi i da mu ga je bio spreman vratiti kada god BŽ to od njega zatraži, sud cijenio neistinitim i protivnom sadržaju personalnih dokaza koje je sud ocijenio vjerodostojnim te takva obrana po mišljenju suda predstavlja nastojanje optuženika da odgovornost za ono što je zaista kritične zgode napravio prebaci na neke druge sudu nedostupne osobe, kao i nastojanje prikazivanja sudu sadržaja svog postupanja i ophođenja prema mještanima [adresa], kao čina pomaganja i spašavanja istih.
8. Slijedom naprijed navedene obrane optuženika, u ovom postupku nije sporno da se napad na mjesto [adresa] dogodio dana 10. listopada 1991. godine oko 7,20 sati, kada je selo bilo podvrgnuto oružanoj agresiji od strane JNA i paravojnih postrojbi (prema navodima obrane optuženika ta paravojna postrojba bila je sastavljena od ljudi porijeklom iz Stare Pazove u Republici Srbiji, koji su činili Odred pod nazivom „Dušan Silni“), da je u tom napadu na selo [adresa] i on osobno sudjelovao (kako to optuženik u svojoj obrani navodi da je sudjelovao u oslobođenju mjesta [adresa]), da je nakon toga mjesto [adresa] bilo okupirano od strane naprijed navedenih i da je isti nakon okupacije sudjelovao u njihovim aktivnostima u selu. Također nije sporno da je dana 10. listopada 1991. godine, prilikom napada i okupacije [adresa] ubijen mještanin sela EŽ, a da je BŽ, također mještanin [adresa], u vrijeme inkriminacije bio vlasnik osobnog automobila marke Zastava 128 te da su optuženiku obojica mještana [adresa] bili osobno poznati, kao i da su u vrijeme napada i okupacije [adresa] živjeli na naprijed navedenim adresama.
8.1. Iako je obrana sukladno članku 376. stavak 2. ZKP/08 u svom očitovanju o optužnici na pripremnom ročištu navela kako nije sporan niti jedan navod iz preambule činjeničnog opisa, odnosno kako nije sporno da je u inkriminirano vrijeme došlo do okupacije mjesta [adresa] i oružane agresije od strane JNA i oružanih paravojnih postrojbi, kao i da nije sporno da je optuženik bio pripadnik tzv. Teritorijalne obrane Lovas, iz iznesene obrane optuženika proizlazi da isti navodi kako u trenutku oružane agresije vojske JNA i paravojnih postrojbi, on nije bio pripadnik Teritorijalne obrane Lovas, nego da se toga dana napada na [adresa] 10. listopada 1991. pridružio srpskoj paravojnoj formaciji "Dušan Silni", ali nije postao njihov formalni član, nego je zajedno s njima i ostalim mještanima [adresa] srpske nacionalnosti pošao u oslobođenje navedenog mjesta. Slijedom naprijed navedene obrane optuženika, u ovom postupku sporna je pripadnost optuženika Teritorijalnoj obrani Lovas u trenutku napada na Lovas dana 10. listopada 1991., kao i svojstvo u kojem je djelovao u inkriminiranom razdoblju od 10. listopada 1991. do kraja listopada 1991., je li bio formalni pripadnik navedene Teritorijalne obrane kako to tvrdi optužba u činjeničnom opisu optužnice ili je isti zajedno s pripadnicima navedene teritorijalne obrane i paravojnih postrojbi u inkriminiranom razdoblju poduzimao radnje koje čine obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. KZ/11. Dakle, sporna je uloga optuženika u djelovanju pridruženim paravojnim postrojbama, kao i cilj, odnosno svrha takvog njegovog pridruživanja. Nadalje, u sklopu tih inkriminiranih radnji, sporno je li optuženik prilikom prolaska kroz [adresa] na dan napada na [adresa], vodio EŽ ispred sebe do njegove kuće i ulazio u njegovo dvorište te ga ubio, kako to tvrdi optužba ili je EŽ ubio netko drugi. Također je sporno je li optuženik protupravno oduzeo osobni automobil vlasništvo BŽ i zadržao za vlastite potrebe, odnosno isti opljačkao kako to tvrdi optužba ili ga je uzeo od oštećenika kako bi ga sačuvao da mu ga ne oduzmu drugi pripadnici paravojnih postrojbi te ispunjavaju li takva postupanja optuženika obilježja terećenog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH.
9. Tako navedene sporne činjenice, sud je utvrdio na temelju iskaza svjedoka ošt. VŽ, kćerke ubijenog EŽ i iskaza ošt. BŽ, ocjenom njihove vjerodostojnosti te dovodeći iste u međusobnu vezu sa obranom optuženika i iskazima svjedoka optužbe i obrane, koji imaju neposrednih ili posrednih saznanja o tadašnjim događanjima u selu, okupacije sela i ponašanju optuženika, kao i pripadnika paravojnih postrojbi i Teritorijalne obrane Lovasa, kao i na temelju materijalne dokumentacije u spisu. U vezi utvrđivanja tako navedenih spornih činjenica, potrebno je naglasiti bitne specifičnosti dokazivanja činjenica u kaznenim postupcima, koji imaju za predmet kazneno djelo ratnog zločina, koje se ogledaju u činjenici da se inkriminirani događaj dogodio prije pune 34 godine, da najčešće odmah nakon počinjenja zločina nisu postojale prijave nadležnim organima otkrivanja kaznenih djela, nisu bili provedeni očevidi niti obdukcije nad smrtno stradalim osobama, kao niti druge kriminalističko-tehničke radnje, kojima bi se fiksirali materijalni tragovi počinjenih kaznenih djela te da su faktički iskazi svjedoka, neposrednih očevidaca i žrtava ili posrednih svjedoka, jedno od glavnih sredstava dokazivanja.
10. nadalje, povijesno je općepoznata i nesporna činjenica, da je provođenjem referenduma 29. lipnja 1990., Republika Hrvatska proglasila svoju državnu suverenost, nakon čega je započela oružana agresija na Republiku Hrvatsku od strane Jugoslavenske narodne armije i Republike Srbije. Kao rezultat pobune dijela srpskog stanovništva bilo je nepriznavanje vlasti Republike Hrvatske osnivanjem paravojne tvorevine tzv. Republike Srpske Krajine, koja je bila samoproglašena i međunarodno nepriznata paradržavna tvorevina na dijelu okupiranog područja Republike Hrvatske u razdoblju od 1991. do 1995. godine, a koja je u sjeveroistočnim i istočnim dijelovima Republike Hrvatske formirala srpsku ovlast pod nazivom Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. Ista je nastala kao odgovor na postupke hrvatskih vlasti, koje su vodile politiku secesije od tadašnje Jugoslavije.
10.1. U tako opisanim okolnostima, samo dva dana nakon što je Republika Hrvatska 8. listopada 1991. proglasila neovisnost od Jugoslavije, dana 10. listopada 1991. došlo je do oružanog napada JNA i paravojnih formacija Dušan Silni iz Republike Srbije na mjesto [adresa] u neposrednoj blizini Vukovara, a potom je navedeno mjesto okupirano, nakon čega su se u [adresa] događala ubojstva civila pripadnika hrvatske nacionalnosti, njihovo mučenje, psihičko i fizičko zlostavljanje, pljačka njihove imovine i drugo nečovječno postupanje od strane pripadnika navedenih paravojnih postrojbi i pripadnika Teritorijalne obrane Lovas, sačinjenih od lokalnih Z, koje je na koncu kulminiralo 18. listopada 1991., kada su civili hrvatske nacionalnosti natjerani da hodaju u minsko polje, gdje su osobe nesrpske nacionalnosti ubijene, a mnoštvo ih je tjelesno nastradao od nailaska na mine ili su ustrijeljeni od strane pripadnika paravojnih postrojbi koje su ih ondje odvele, u pratnji lokalnih Z. Nakon preuzimanja kontrole od strane JNA i paravojnih postrojbi te lokalnih Z, hrvatske kuće su bile označne bijelim plahtama, a N su natjerani da nose bijele trake oko nadlaktice radi raspoznavanja. Uvedena im je radna obveza, kao i ograničena sloboda kretanja samo uz prethodno ishodovane propusnice. Nakon okupacije sela, formalnu vlast u selu dobio je JO. Takvo ponašanje vojske JNA u selu i pripadnika paravojnih postrojbi, kao i pripadnika Teritorijalne obrane, kulminiralo je sustavnim progonom I iz sela [adresa], koje sve činjenice u svojim iskazima potvrđuju svjedoci ošt. VŽ (koja je u svom iskazu detaljno opisala svoja saznanja tko je i kada oružano napao i okupirao mjesto [adresa], među kojim pripadnicima se nalazio i optuženi ĆŽ, osobna iskustva u vezi obveze prinudnog rada, odvajanja hrvatske od srpske djece te posljedičnog napuštanja mjesta [adresa] zajedno s djecom zbog osobne ugroze od strane optuženika), svjedoka BO (koja je iskazivala kako joj je bila ograničena mogućnost kretanja po mjestu te mogućnost da napusti [adresa], jer je srpske nacionalnosti), svjedoka Ivana Mujića (koji je detaljno opisao ponašanje pripadnika paravojne postrojbe Dušan Silni prije i tijekom vođenja na minsko polje, a kojima su se pridružili lokalni Z iz [adresa]), svjedoka ĐŽ (koji je potvrdio da su sve kuće I u mjestu bile pretražene, da je vojska ulazila u sve kuće I, da su N na svoje kuće morali staviti bijelu krpu, da su pojedine kuće I u selu bile zapaljene od strane vojske i da se po njihovim kućama pucalo, dok su pojedini N ispred svojih kuća bili ubijeni), svjedoka UŽ (koji je potvrdio da su lokalni Z predvodili pripadnike paravojske MO i prokazivali kuće I, a da su ubijeni oni N iz sela koji su odbijali predati svoje stvari, da su pripadnici Teritorijalne obrane od mještana [adresa] hrvatske nacionalnosti oduzimali osobne automobile, traktore i ostala vozila, koje su vozili po selu i koristili za svoje potrebe, svjedoka BŽ (koji je opisivao fizičku i psihičku zlostavu koju su pretrpjeli okupljeni N u Zadružnom domu od strane pripadnika različitih naoružanih formacija, kao i okolnosti odvođenja mještana [adresa] na minsko polje od strane pripadnika paravojnih postrojbi i mještana srpske nacionalnosti, stradavanja I na minskom polju te svoja saznanja o planiranom iseljenju i tjeranju hrvatskog stanovništva iz sela), svjedoka ŽŽ (koja je navela da su nakon okupacije sela, žene imale radnu obvezu, bio je uveden policijski sat i ograničena sloboda kretanja, morali su na rukama nositi bijeli povez i kuće označiti bijelom krpom, što je označavalo da su se N predali, a od mještana sela su oduzeti osobni automobili od strane pripadnika „Belih orlova“ i Teritorijalne obrane), a što potvrđuju svjedoci OŽ i AŽ, iskaza svjedoka ĆO (koja je svjedočila kako su prilikom napada na selo zapaljene kuće I te je u idući dan nakon napada, u selo došao autobus sa uniformiranim četnicima, koji su im rekli da su ih došli osloboditi, da više nema hrvatske kulture te su zapalili katoličku crkvu), kao i iskaza svjedoka FO (koji je u svom iskazu poimence nabrojao civilne osobe čija je mrtva tijela skupljao po [adresa] te da su svi poubijani ljudi bili nenaoružani, u selu je bila zapaljena crkva i oko 50-ak hrvatskih kuća, N su imali ograničenu slobodu kretanja te su se kretali uz propusnicu).
11. U odnosu na inkriminirani događaj i svega onoga što se događalo dana 10. listopada 1991. prilikom oružanog napada i okupacije sela [adresa], kao i osobnim saznanjima o ubojstvu njezinog oca EŽ, ispitana je kao svjedok, ošt. VŽ, kćerka pokojnog EŽ, koja je bila neposredni očevidac ponašanja opt. ĆŽ prema njezinom ocu, a potom i samog čina ubojstva EŽ od strane optuženika. Navedena svjedokinja je u svom iskazu na raspravi navela kako osobno poznaje opt. ĆŽ, koji je rođen i živio je u [adresa], a poslije je otišao živjeti u [adresa]. Prije napada na [adresa] od strane srpskih okupatorskih snaga i mještana [adresa] srpske nacionalnosti, a koji se dogodio 10. listopada 1991. u jutarnjim satima, živjela je u [adresa] pa kada je [adresa] pao, došla je živjeti u kuću svojih roditelja EŽ i Slavice Đaković na adresi [adresa]. Njezin otac je bio mesar i u [adresa] je držao mesnicu i prodavaonicu pića. Navedenog jutra oko 07,00 sati, otac je otišao na posao. Nalazila se u roditeljskoj kući, kada je oko 8,00 sati ujutro krenuo napad na [adresa], čula se pucnjava, a potom i jača detonacija, nakon čega je zajedno sa svojim sinovima starosti 10 i 4 godine, majkom Slavicom te snahom BO i njezinih dvoje djece otišla u podrum kuće susjede EO, preko puta svoje obiteljske kuće, u koji podrum su se također spustili EO te njezina svekrva CB, a poslije je ondje došla i DB. U trenutku kada je na ulici začula graju, izašla je iz tog podruma u dvorište obiteljske kuće EO i sakrila se iza živice, koja je postavljena uz rub dvorišta navedene kuće, a koje dvorište gleda na kolnik ulice. Sa sigurnošću je vidjela kako iz smjera centra [adresa] dolazi skupina ljudi, među kojima je bio i opt. ĆŽ te dvojica braće HŽ. Optuženi ĆŽ je bio obučen u uniformu JNA, nosio je neku pušku, ali ona ne zna koju, jer se ne razumije u vrste oružja. Vidjela je kako ta skupina naoružanih pripadnika srpskih paravojnih snaga koji su hodali ulicom, vode njezinog oca EŽ, na način da je isti hodao ispred njih te ih je vidjela kada su ušli u obiteljsku kuću njezinog brata, a koja kuća se praktički nalazi u istom dvorištu gdje se nalazi i očeva kuća, a nedugo nakon toga su izašli iz kuće u dvorište te je vidjela kako njezin otac stoji pored stepenica kuće. U jednom trenutku njezin otac im je rekao ''Lebac vam jebem, majmuni, šta pucate, ne pucajte'', a potom je vidjela kako je optuženi ĆŽ pucao u prednji dio tijela njezinog oca iz te puške koju je nosio. Kada je optuženi ĆŽ zapucao u njezinog oca, isti je stajao na udaljenosti od oko 2 metra ispred njega. Nakon što je pucao u njezinog oca, optuženi ĆŽ je podigao pušku u zrak i rekao: ''Tko kaže da ja ne mogu ubiti?'', a nakon toga su ostali iz te grupe govorili '' R, svaka ti čast. Ti si maher za ove stvari''. S mjesta gdje je stajala skrivena iza živice u dvorištu obiteljske kuće EO, do dvorišta očeve kuće koja se nalazi preko puta, ima svega nekoliko metara. Ispred dvorišta njezinog oca, odnosno kuće nije postojalo nikakvo drveće niti živica te je ona sa sigurnošću mogla vidjeti i čuti sve što se događalo u dvorištu njezine obiteljske kuće. Nakon što je opt. ĆŽ pucao u njezinog oca, isti je pao prsima na tlo. Nakon toga, opt. ĆŽ je sjeo na zidić pored kanala ispred njezine kuće i pio Pelinkovac iz boce te je u tom trenutku bio udaljen svega desetak metara od nje. Njezin otac je u kući držao dosta alkoholnog pića, jer je između ostaloga držao prodavaonicu pića pa pretpostavlja da je tu bocu optuženik iznio iz njihove kuće. Nakon toga je vidjela svoje susjede TB i MB koje su izveli iz njihove kuće i jedan dio te skupine srpskih vojnika ih je vodio u smjeru centra sela, a optuženi ĆŽ je govorio ''Čuvajte mi TB, on ide sa mnom u napad na Vukovar.''. Nakon nekog vremena, svi su se razišli. Potom se vratila u podrum kuće EO, gdje je ostala sve do jutarnjih sati. Ujutro je rekla svojoj majci da ide njihovoj kući kako bi vidjela što je s ocem te je ondje sama otišla. Kada je ušla u dvorište svoje obiteljske kuće, zatekla je porazbacanu robu po dvorištu iz kuće njezinog brata. Vidjela je otvorena vrata sobe obiteljske kuće svojih roditelja te je u sobi zatekla zabijen mesarski nož u stol, a svog pokojnog oca je zatekla na naprijed opisanom mjestu u dvorištu, kako leži mrtav, prsima okrenutim prema tlu. Vratila se natrag do kuće EO i dok je prelazila preko ceste, začula je da netko puca prema njoj iz kuće njezinog brata, ali je pucao tako da su meci padali oko nje i više nekako u zrak pa je stekla dojam da ju se na taj način htjelo samo zastrašiti, ali ne i ubiti. Iz tog razloga, kada je ušla u podrum, rekla je svojoj majci da ne mogu više ondje boraviti pa su se svi zajedno uputili u kuću tetki u [adresa]. Pojasnila je kako podrum EO nije velike dubine, a radi se zapravo o prostoriji koja je djelomično ukopana u zemlju i koja je služila kao drvarnica. Koliko se sjeća u toj prostoriji nije bilo ni prozora ni vrata, tako da je sa sigurnošću mogla čuti kada je krenula graja i pucnjava po ulici i zbog toga je i izašla van iz podruma da bi vidjela što se događa na ulici. Mesnica i prodavaonica pića koju je držao njezin otac se nalazila u neposrednoj blizini Zadruge u [adresa], na udaljenosti oko 500-tinjak metara od kuće. U grupi ljudi koji su doveli njezinog oca, bilo je oko pet osoba, uključujući optuženika i braću HŽ. Sljedeći dan nakon tog događaja u kuću njezinih tetki došao je optuženi ĆŽ. U ruci je držao šteku cigareta Lord i rekao joj „Ovo je za mog prijatelja'', a pri tome je mislio na njezinog supruga GO. Ona ga je tada pitala ''Smrade jedan, zašto si mi ubio oca?'', a optuženik joj je rekao ''Kako zašto? Pa bio je ekstremista.''. Nakon toga je ponovno dolazio da ju pita gdje je bila kada zna sve to u vezi svoga oca, na što mu ona nije htjela odgovoriti, a optuženik joj je rekao da točno zna gdje je ona bila i kako zna što se dogodilo njezinom ocu. U [adresa] je boravila do 6. prosinca 1991., kada je zajedno sa svojom djecom izašla iz [adresa], a do toga dana je svaki dan morala dolaziti u mjesnu zajednicu i tražiti propusnicu kako bi se mogla kretati po [adresa]. Taj dan kada je napadnuto selo, njezin suprug nije išao s njom u podrum, nego se zajedno sa svim mlađim muškarcima iz [adresa] udaljio prema Badnjari i napustio selo. Nakon okupacije mjesta, hrvatska djeca koja su ostala u [adresa] pohađala su ondje školu, dok su srpska djeca išla u školu u [adresa]. Bio je uveden policijski sat, a ona je morala odlaziti na prisilni rad. U jednom trenutku su im dopustili da se vrate u obiteljsku kuću, gdje je boravila s djecom, majkom i bratovom suprugom. Toga dana 6. prosinca 1991. prije nego je napustila [adresa], kod njih u kuću su došli KŽ i ŠŽ te su joj rekli da je jedini način da se spasi sa svojom djecom, da ode u školski autobus koji ide po srpsku djecu u [adresa] i da tako pokuša napustiti [adresa], što je ona i učinila, budući su joj rekli da će ju ĆŽ ubiti, jer joj je poznato što je učinio njezinom ocu. Nakon što je sa svojom djecom otišla iz [adresa], majka joj je pričala kako je tu večer oko 21,00 sat, u njihovu kuću došao ĆŽ i rekao njezinoj majci kako VŽ s djecom nije uspjela pobjeći, čime ju je htio samo zastrašiti. Nakon završetka rata, ali ne zna koje je to godine bilo, nalazila se u [adresa], gdje je u jednom kafiću vidjela optuženikovog brata, a onda je došao i opt. ĆŽ, koji je stao ispred nje, pomaknuo je svoju jaknu i vidjela je kako za pasom iza leđa drži pištolj te joj je rekao da će joj sada ispričati što su radili njezinom ocu, kako su ga tukli, da je plakao kao malo dijete i da je zapomagao, a ona je optuženika pozvala da dođe u Hrvatsku i da će onda razgovarati. Tri do četiri dana nakon što je njezin otac ubijen, išli su ulicom sa zapružnim kolima TB, ČB, NB, RB i ŠB, koji su skupljali mrtva tijela po cesti i dvorištima pa su tako uzeli i tijelo njezinog pokojnoj oca i stavili ga na kola te odvezli na mjesno groblje u [adresa], gdje je bagerom bio iskopan jedan veliki kanal u koji su bacali sva mrtva tijela koja su tada pronašli po ulicama, a bilo je puno mrtvih, budući su vojska i četnici koji su ulazili u selo, ubijali sve koje su zatekli na ulici. Poznato joj je da je u [adresa] ušla vojska JNA potpomognuta od strane mještana [adresa] srpske nacionalnosti. Također joj je poznato da je opt. ĆŽ bio pripadnik tih formacija koje su ušle u [adresa] te je on bio jedan od glavnih kojih su ušli u tu ulicu, a poslije je bio i pripadnik milicije u [adresa].
Na upit tužitelja, svjedokinja je iskazala da prije nego što je izašla iz podruma obiteljske kuće EO, ona im je rekla da će izaći iz podruma, a njezina majka Slavica i EO su joj govorile da ne izlazi. Nakon što je vidjela što se dogodilo njezinom ocu, vratila se u podrum kod EO te im je rekla da je njezin otac ubijen. Majci je rekla ''Majko, dade više nema. Ubio ga je ĆŽ.''. Kada je ubijen njezin otac, vidjela je da su te osobe koje su bile u njihovoj obiteljskoj kući, iz iste iznijeli alkoholna pića i odnijeli sa sobom.
Na poseban upit opunomoćenika, svjedokinja je iskazala da je sada stanje ispred njezine obiteljske kuće izmijenjeno, tako da je ispred kuće sagrađena mesnica pa se sada iz dvorišta kuće EO ne bi moglo sa sigurnošću vidjeti mjesto gdje je stajao opt. ĆŽ i gdje je stajao njezin otac prije nego što su ga ubili. U odnosu na činjenicu kako se opt. ĆŽ ponašao prema ostalim mještanima [adresa], ona nije mogla svjedočiti, jer joj isto nije poznato.
Na poseban upit branitelja optuženika, navela je kako se sjeća da je u vezi ubojstva svoga oca EŽ puno puta iskazivala pred sudovima u Hrvatskoj i to pred sudovima u Vukovaru i Osijeku.
Na temelju članka 426. ZKP/08 na prijedlog branitelja optuženika, svjedokinji je predočen dio iskaza kojeg je dala na zapisniku pred Županijskim sudom u Vukovaru dana 17. prosinca 2003. u dijelu koji glasi: ''Iz podruma gdje smo bili čula sam glas moga oca ''Majmuni ne pucajte, lebac vam jebem, što pucate''. Rekla sam odmah mami da je to njegov glas da će ga ubiti. Iako mi je majka rekla nemoj, ja sam izletjela van.'', pa upitana da pojasni zašto je danas na raspravi rekla da je te riječi koje je njezin otac izgovorio čula dok je stajala iza živice, svjedokinja je iskazala kako je točno ono što je sada rekla pred sudom i da je te riječi svoga oca čula dok je stajala iza živice. Dok je stajala u dvorištu iza živice, ona je u nekoliko navrata odlazila do podruma i prenosila je prisutnima u podrumu što je sve vidjela pa im je tako i rekla kako je vidjela da je njezin otac ubijen, a kako je faktički cijelo vrijeme bila u dvorištu kuće, sa sigurnošću je vidjela sve ono što je sada iskazala na raspravi. Također je na prijedlog branitelja optuženika, na temelju članka 426. ZKP/08 svjedokinji predočen dio iskaza kojeg je dala na zapisniku pred Županijskim sudom u Vukovaru od 17. prosinca 2003. u dijelu koji glasi: '' ĆŽ je uzeo Kalašnjikov od moga oca kojeg su pronašli, digao ga u zrak i počeo vikati kao indijanac.'', pa upitana je li njezin otac imao kalašnjikov ista je iskazala da je njezin otac imao nekakve lovačke puške, a koliko se sjeća opt. ĆŽ je sa sobom nosio pušku iz koje je ubio njezinog oca. Točno je da je optuženik nakon što je pucao u njezinog oca govorio sve one riječi koje je sada rekla na raspravi i da je pritom vikao ''kao indijanac'', a pod time je mislila da je urlikao. Upitana da pojasni kako na zapisniku sa rasprave od 17. prosinca 2003. godine nisu unesene one riječi koje je danas u svom iskazu navela da ih je izgovorio opt. ĆŽ, a danas je u svom iskazu navela što je čula da je optuženi ĆŽ rekao nakon što je ubio njezinog oca, svjedokinja je pojasnila da možda te riječi koje je čula da je opt. ĆŽ tada izgovorio, raspravni sudac nije unio u zapisnik, a po njezinom sjećanju, ona je te riječi koje je on tada izgovorio, navodila i u iskazu kojeg je tada dala pred raspravnim sucem, ali joj nije poznato zašto to sudac u zapisnik nije unio. Ne vjeruje da je tada na raspravi 2003. godine pred sucem rekla da je opt. ĆŽ uzeo kalašnjikov od njezinog oca, jer njezin otac nije imao oružje kalašnjikov, nego samo lovačku pušku, a moguće je da je ona tada pred sudom u vezi vrste oružja rekla nešto drugačije, jer se ona zapravo i ne razumije u vrste oružja.
Na temelju članka 426. ZKP/08 na prijedlog branitelja optuženika, svjedokinja je upitana zašto u svom iskazu pred Županijskim sudom u Vukovaru od 17. prosinca 2003. nije opisala da je vidjela sam čin ubojstva svog oca, a danas je pred sudom iskazala da je vidjela kako je optuženi ĆŽ ubio njezinog oca, ista je pojasnila kako je sada pred sudom rekla točno onako kako se dogodilo, da je osobno vidjela kako je optuženik ubio njezinog oca i da je ona stalno govorila da ga je on ubio njoj pred očima.
Na upit predsjednika vijeća svjedokinja je iskazala da je kao svjedok u više navrata iskazivala pred različitim sudovima u Republici Hrvatskoj i to u odnosu na više različitih optuženika, a ne samo u postupcima koji su se vodili protiv opt. ĆŽ u odnosu na njezinog oca.
Na poseban upit branitelja optuženika zašto danas u svom iskazu svjedokinja nije spomenula da je vidjela i JB te HB da vode njezinog oca zajedno s ostalim osobama, a kako je to navela u svom iskazu pred Županijskim sudom u Vukovaru od 17. prosinca 2003., ista je iskazala kako je točno da je u toj skupini ljudi koji su išli iz centra sela vidjela i JB i HB, no međutim da su se oni u jednom trenutku odvojili i misli da su otišli prema kući TB, odnosno u drugu ulicu, dok su ova petorica koje je navela u svom iskazu nastavili voditi njezinog oca prema njihovoj obiteljskoj kući. Točno je da su je KŽ i ŠŽ obavijestili da ode u [adresa], kako je to danas u svom iskazu navela, a o tome nije svjedočila pred Županijskim sudom u Vukovaru, jer ju to nitko nikada u postupku nije niti pitao.
Na poseban upit predsjednika vijeća, svjedokinja je iskazala da koliko joj je poznato obiteljska kuća EO se nije izmijenila od vremena predmetnog događaja. Poznata joj je osoba BŽ koji je bio mještanin [adresa] i zna da je prošao pakao kroz minsko polje u [adresa], ali joj nije poznat odnos optuženika prema njemu. Na poseban upit opunomoćenika, svjedokinja je iskazala da je njezino ispitivanje pred ovim sudom bilo puno detaljnije i bilo joj je postavljeno puno više pitanja nego tijekom davanja njezinog iskaza pred Županijskim sudom u Vukovaru 2003. godine, gdje je tada iskazivala u postupku koji se vodio protiv 18 optuženika.
11.1. Na iskaz svjedokinje VŽ, branitelj optuženika je stavio primjedbu navodeći da se u konkretnom slučaju radi o potpuno neistinitom iskazu, jer da svjedokinja nije vidjela tko i pod kojim okolnostima ubio njezinog oca, a da se to vidi, ako se usporedi ovaj iskaz s njenim ranijim iskazom iz 2003. godine, kojeg je dala pred Županijskim sudom u Vukovaru, sukladno čemu obrana smatra da je njezin iskaz nevjerodostojan, jer je ista protekom vremena samo nadopunjavala svoj prethodni iskaz. Na primjedbu branitelja optuženika, svjedokinja je navela kako u cijelosti ostaje kod svog iskaza kojeg je dala na današnjoj raspravi i nije imala što drugo za dodati.
11.2. Unatoč navedenim primjedbama branitelja optuženika, sud je iskaz svjedokinje VŽ, kojeg je dala pred ovim sudom, cijenio kao istinit i vjerodostojan. U prilog navedenoj ocjeni, govori prije svega činjenica da iskaz navedene svjedokinje obiluje nizom detalja vezanim uz okolnosti dovođenja njezinog oca od strane petorice naoružanih pripadnika srpskih vojnih snaga, među kojima je bio i opt. ĆŽ, obučen u uniformu JNA, koji je sa sobom nosio neku pušku, a koja skupina je ispred sebe vodila pokojnog EŽ te svega onoga što se događalo u dvorištu njezine obiteljske kuće, koja događanja je ista sasvim jasno mogla vidjeli, opisujući sudu položaj na kojem se nalazila i svoju udaljenost od mjesta gdje se sve ovo događalo, što nedvojbeno upućuje na zaključak da je tako mogla svjedočiti samo ona osoba koja je bila neposredni očevidac ubojstva EŽ. Da je svjedokinja VŽ sa sigurnošću vidjela da je upravo opt. ĆŽ iz puške pucao u prsa njezinog oca i da je o toj činjenici istinito iskazivala, zaključuje se iz navoda njezinog iskaza da iako je u toj skupini ljudi koji su kritičnog dana vodili njezinog oca vidjela i druge pripadnike srpskih snaga, od kojih je uz optuženika prepoznala i braću HŽ (s tim da je prilikom prvotnog ispitivanja na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru navela da je prepoznala i HB i JB, također mještane [adresa], za koje je na izričit upit obrane precizirala da su se u jednom trenutku odvojili od ove skupine i otišli prema kući TB koje je ta druga skupina odvela prema centru sela pa ih iz tog razloga na raspravi pred ovim sudom nije spominjala), navedena svjedokinja za niti jednu od tih osoba pred ovim sudom nije tvrdila da je sudjelovala u ubojstvu njezinog oca, nego je navela da je isključivo opt. ĆŽ usmrtio njezinog oca. Kada bi svjedokinja VŽ bila lažni svjedok, osoba sklona laganju i izmišljanju događanja te interpretaciji događaja nadopunjavanjem neistinitih činjenica, tada je ista svojim iskazom mogla i dodatno teretiti optuženika te je mogla u navedenu inkriminaciju uvesti i neke druge osobe srpske nacionalnosti iz mjesta [adresa] koji su sudjelovali u okupaciji mjesta, što ona nije učinila niti u jednom dijelu svog iskaza, iz čega sud zaključuje da ista svojim iskazom inkriminira upravo i samo onu osobu koja je zaista i usmrtila njezinog oca i to upravo za onaj događaj čiji je bila neposredni očevidac. Tako svjedokinja VŽ na izričit upit suda je li joj išta poznato u vezi otuđenja osobnog automobila BŽ, izričito navodi da o tome ništa ne zna, kao što joj nije poznato ni kako se optuženik u vrijeme okupacije [adresa] ponašao prema ostalim mještanima, iz čega se zaključuje kako navedena svjedokinja ne dodaje ponašanju optuženika veću kriminalnu količinu, osim one za koju je bila neposredni očevidac, što govori u prilog njezinoj vjerodostojnosti. Osim toga, kako je i sam optuženik naveo u svojoj obrani, on je imao dobar odnos sa EŽ, a njegovu kćerku VŽ je poznavao, sukladno čemu se postavlja opravdano pitanje zašto bi navedena svjedokinja neosnovano teretila neku osobu za tako teški zločin, budući s optuženikom nije bila ni u kakvoj zavadi, a poznavala ga je od malena iz istoga sela. Nadalje, svjedokinja u svom iskazu detaljno opisuje pod kojim okolnostima i od strane kojih osoba je tijelo njezinog pokojnog oca odneseno iz dvorišta i na kakvom mjestu je isto sahranjeno, što je u cijelosti potvrđeno materijalnom dokumentacijom u spisu. To što je svjedokinja u više navrata svjedočila u različitim postupcima pred sudovima u Republici Hrvatskoj prema različitim optuženicima, nije ni od kakvog utjecaja na ocjenu istinitosti njezinog iskaza, jer je životno moguće i logički opravdano da ista nije morala u svim svojim iskazima svjedočiti o ovim navodima koje je iskazala pred ovim sudom, budući je općepoznato da sadržaj iskaza pojedinog svjedoka ponajviše ovisi o predmetu konkretne inkriminacije, sukladno čemu je na temelju članka 417. a stavak 3. ZKP/08 svjedoku zabranjen odgovor na pitanje branitelja optuženika je li ikada u bilo kojem postupku teretila KB, budući se takvo pitanje ne odnosi na konkretni predmet i osobu optuženika. Nisu točni navodi obrane kako VŽ u svom prvotnom ispitivanju pred Županijskim sudom u Vukovaru nije opisala kako je vidjela sam čin ubojstva njezinog oca nego je to nadodala u svom ispitivanju u ovom kaznenom postupku. Naime, ako se podrobno analizira iskaz svjedoka VŽ, kojeg je iskazala na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru dana 17. prosinca 2003., iz istoga je razvidno kako je navela da je čula veliku pucnjavu, a da je potom vidjela da je ĆŽ uzeo kalašnjikov kojeg je digao u zrak i počeo vikati kao indijanac, da se u dvorištu kuće svašta događalo, da su se čuli urlici, plač i pucnjava. Kada je ĆŽ slijedeći dan došao kod njezinih tetki, ona je upravo optuženika izričito pitala zašto je ubio njezinoga oca, na što joj je on odgovorio da ga je ubio jer je bio ekstrem. Uspoređujući takve njezine navode pred Županijskim sudom u Vukovaru sa navodima njezinog iskaza pred ovim sudom, nedvojbeno proizlazi zaključak kako se iz oba iskaza svjedoka VŽ pred sudovima u ovom kaznenom postupku dosljedno i konzistentno provlači teza o činjenici ubojstva njezinog oca EŽ upravo od strane optuženika. Da tome nije tako, nelogično je zašto bi optuženik prilikom susreta VŽ u [adresa] istoj ispričao da su njezinog oca tukli, da je isti plakao, a potom joj je izričito rekao da je upravo on ubio njezinog oca. Iako se postavlja logično pitanje zašto bi se optuženik samoinicijativno inkriminirao pred VŽ priznajući navedeno ubojstvo, koje priznanje se doduše dogodilo bez prisutnosti svjedoka koji bi navedeno potvrdili, isto je potrebno promatrati u okolnostima i mjestu gdje se isto događalo, gdje se optuženik nalazeći se u državi koju je izabrao za svoj daljnji boravak nakon povratka teritorija [adresa] pod stvarnu vlast hrvatske države, osjećao sigurnim i zaštićenim da tako nešto može izjaviti, a da bude siguran da povodom takve izjave u Republici Srbiji, svjedok VŽ baš ništa ne može napraviti, sukladno čemu ga je ista i pozvala da dođe u Republiku Hrvatsku kako bi ovdje „razgovarali“. Nadalje, uspoređujući njezine naprijed navedene iskaze i dovodeći ih u međusobnu korelaciju kako bi se isti mogli ocijeniti, utvrđeno je da je svjedok VŽ u svom prvotnom iskazu pred Županijskim sudom u Vukovaru navela kako je opt. ĆŽ uzeo kalašnjikov od njezinog oca kojeg su pronašli i digao ga u zrak, dok je na raspravi pred ovim sudom iskazala da je opt. ĆŽ njezinog oca ubio iz puške koju je nosio sa sobom, a da je njezin otac imao samo lovačke puške, tada se ocjenjuje kako takvi njezini iskazi nisu u međusobnoj suprotnosti kako to tvrdi obrana. Naime, i sam optuženik je u svojoj obrani naveo kako je prilikom oružanog napada i ulaska u mjesto [adresa] bio osobno naoružan automatskom puškom (u koju vrstu oružja se ubraja i puška kalašnjikov) pa je logično da je takvo oružje imao sa sobom i prilikom dovođenja EŽ u njegovo dvorište. To što je svjedokinja VŽ navela da je optuženik uzeo pušku kalašnjikov od njezinog oca koju su kod njega pronašli i istu podigao u zrak, dok je pred ovim sudom navela da je njezin otac posjedovao samo lovačke puške, ne govori u prilog neistinitosti njezinih navoda, budući je sama svjedokinja pojasnila kako se ona ne razumije u vrste oružje, tako da je izvjesno da je optuženik njezinog oca ubio iz puške kalašnjikov (za koju i sam optuženik u svojoj obrani potvrđuje da ju je inkriminirane zgode nosio sa sobom), koju je nakon ubojstva EŽ podigao u zrak i rekao riječi „Tko kaže da ja ne mogu ubiti?“. Različitost njezinog iskaza pred ovim sudom u odnosu na činjenicu iz koje puške je optuženik pucao, ne upućuje na nevjerodostojnost njezinog iskaza, ako se uzme u obzir protek vremena od inkriminiranog događaja i šok koji je ista pretrpjela suočavajući se sa strašnim zločinom ubojstva svoga oca pred njezinim očima pa je logično objašnjivo da u navedenom, za sud potpuno nebitnom detalju, ista odstupa u dijelu svog prethodno danog iskaza. Prema navodima obrane optuženika, prilikom prolaska paravojnih formacija i lokanih Z kroz selo [adresa], cilj im je bio da obiđu hrvatske kuće u [adresa] i pronađu oružje, tako da je životno i logički objašnjivo iz kojeg razloga su vodili EŽ sa sobom do njegove kuće ne bi li u njegovoj kući eventualno pronašli oružje. Dovodeći taj dio obrane optuženika u vezu s njegovim navodima kako je kritičnog jutra oko 9,00 sati ušao u mesnicu EŽ u centru sela pa kada mu je EŽ rekao da kod njegove kuće nema nikoga, da mu je optuženik sugerirao da ode kući i na kapiju stavi bijelu krpu te se vrati natrag, tada se nedvojbeno zaključuje kako je nelogičan i neživotan navod optuženika kako se prilikom prolaska pored kuće EŽ nije zaustavljao niti je ulazio u njegovu kuću, dok EŽ nije vidio niti je primijetio je li na njegovoj kapiji obješena bijela krpa. Naime, ako je optuženik imao zadatak da sa pripadnicima paravojske i svojim sumještanima srpske nacionalnosti prođe kroz selo navedenom ulicom kako bi obišli kuće mještana hrvatske nacionalnosti ne bi li pronašli oružje, tada se postavlja logično pitanje iz kojeg razloga nisu ušli u dvorište EŽ i zašto su prošli pored kuće na čijoj kapiji nije bila izvješena bijela krpa kao znak da je kuće pretražena, ostavljajući mogućnost da se upravo u „nepretraženoj“ kući EŽ eventualno nalazi skrivena neka količina oružja. Nadalje, u odnosu na različitost navoda svjedokinje gdje se nalazila kada je čula riječi svoga oca „Majmuni ne pucajte, lebac vam jebem, što pucate“, odnosno je li ih čula dok je bila u podrumu kuće EO, kako je to navela u svom prvotnom iskazu ili ih je čula dok se nalazila u dvorištu sakrivena iza živice, kako je to sada navela na raspravi, sama svjedokinja je isto logički pojasnila, navodeći kako je ona zapravo u više navrata izlazila i ponovno se vraćala u podrum navedene kuće i prenosila ovima u podrumu što se napolju događa, tako da je za sud potpuno nebitno gdje se ista nalazila kada je čula navedene riječi koje je izgovorio njezin otac, budući sadržaj njegovih navoda kroz cijeli postupak svjedokinja ponavlja i isti ne mijenja (osim u redoslijedu izgovorenih riječi). U odnosu na navode svjedokinje u odnosu na ono što je čula da je optuženik izgovorio nakon što je ubio njezinog oca, sud ocjenjuje da su njezini navodi sa rasprave pred ovim sudom istiniti, jer isti obiluju detaljima i logički se uklapaju u kontekst tadašnjeg ponašanja optuženika pa kada se usporedi količina sadržaja njezinog iskaza koji je unesen u raspravni zapisnik Županijskog suda u Vukovaru, razvidno je da su u tom zapisniku uneseni samo osnovni navodi svjedoka, bez posebnih pojašnjenja i dodatno postavljenih pitanja navedenoj svjedokinji, pri čemu je potrebno imati u vidu da se tadašnji kazneni postupak pred Županijskim sudom u Vukovaru vodio u odnosu protiv 18 optuženika za brojne inkriminacije činjeničnog opisa, od kojih se dvojici optuženika sudilo u prisutnosti. Također je potrebno navesti kako je svjedokinja VŽ svoj iskaz pred ovim sudom iznosila popraćeno izrazito emotivnom reakcijom, uzrujanošću i plačem, sukladno čemu joj se u nekoliko navrata omogućavalo da se pribere kako bi nastavila sa iskazivanjem, što je za sud nevjerojatno da bi takvu reakciju mogla odglumiti osoba koja nije bila stvarni očevidac predmetnog događanja. Također sud posebno skreće pozornost na potrebu jasnog razlikovanja sklonosti osobe da neistinito iskazuje od činjenice neistinitog i neosnovanog terećenja potpuno nedužne osobe da je nekoga usmrtio.
12. Takav iskaz svjedokinje VŽ, u bitnim dijelovima potvrdila je ispitana svjedokinja BO, njezina šogorica (supruga njezinog brata ĐO), koja je između ostaloga iskazivala i o činjenici oružanog napada na mjesto [adresa], u kojem trenutku napada se zajedno sa dvoje mlt. djece nalazila u kući u [adresa], na adresi [adresa] pa kada je počeo napad, zajedno sa djecom i šogoricom VŽ i njezinih dvoje djece te svekrvom Slavicom Đaković, sklonila se u podrum kuće preko puta kod susjeda PB i EO, u koji podrum su došli još i EO, njezina svekrva CB te DB iz [adresa], koju je putem do trgovine zatekla pucnjava. Njezin svekar EŽ toga dana ujutro je otišao raditi u mesnicu, koja se nalazila u centru sela, preko puta zadruge, dok su njezin suprug ĐO, Brankin suprug ĐB, kao i PB pobjegli iz sela kada je započeo napad. Podrum u koji su se sklonili nije bio velik, na njemu nije bilo vrata, tako da se u podrumu moglo čuti sve što se događalo na ulici. Kada je započeo napad na [adresa], bio je pakao na zemlji, galama i pucnjava. U jednom trenutku začula je glas svoga svekra EŽ, koji je gadno opsovao „Lebac vam jebem“ i njegov glas je dopirao iz dvorišta njihove kuće, odakle je začula i pucnjavu. Napad na mjesto [adresa] je započeo granatiranjem i pucnjava je trajala skoro čitav dan, a kada se stanje malo primirilo, iz podruma su otišli kod tetki. Kada se nakon dva dana vratila u svoju kuću, zatekla je kapiju kuće širom otvorenu, dok je po dvorištu bila razbacana odjeća iz kuće. Za to vrijeme dok su boravili u podrumu, VŽ je cijelo vrijeme stajala na stepenicama podruma i na njoj je primijetila da je uznemirena. VŽ je u nekoliko navrata kretala van iz podruma, ali se vraćala te joj je EO govorila „ VŽ nemoj nikamo ići, ubit će te“. Tada je u jednom navratu VŽ ipak izašla iz podruma i negdje otišla, a poslije im je pokazivala da je stajala pokraj nekog zidića u dvorištu EO, odakle je sve promatrala. Navela je da je VŽ iz podruma izašla malo prije nego što je čula svog svekra koji je opsovao naprijed navedene riječi. Kada je prestala pucnjava u njihovom dvorištu, VŽ se vratila u podrum, plakala je i rekla je „Sada sam vidjela da je ĆŽ ubio moga oca“. Rekla je da je vidjela da optuženik puškom puca u tijelo njezinog svekra, a poslije je VŽ spominjala i da je vidjela oca kako leži licem prema zemlji. VŽ je također rekla da je vidjela da je ĆŽ nakon toga rukama podigao pušku u zrak, a drugi su mu govorili „Pravi si R“. Također je pojasnila da se u njihovom dvorištu nalaze stara i nova kuća, da je stara kuća s lijeve strane od ulaska u dvorište, a nova kuća u kojoj je živjela njezina obitelj s desne strane, da je na njezinu kuću sa stražnje strane naslonjena garaža i kada se taj dan vratila kući, pored garaže u dvorištu je vidjela lokvu krvi, a tu u blizini se nalaze i stepenice koje vode na kat kuće i pretpostavila je da je tu ležao njezin pokojni svekar. Ono što joj je VŽ ispričala taj dan 10. listopada 1991., u odnosu na ubojstvo svoga oca i ono što je vidjela, tu priču protekom vremena VŽ više nije nadopunjavala niti mijenjala. VŽ joj je također ispričala kako je jednom prilikom u [adresa] u Srbiji susrela optuženika koji joj je rekao „Jesam, ubio sam ti oca“. Navela je da njezina šogorica VŽ stanuje u [adresa], da ona s njom često komunicira i da je s njom zadnji puta razgovarala nakon njezinog svjedočenja na sudu, no međutim da se ona s nikim nije dogovarala kako će svjedočiti na ovom sudu i što će iskazivati. VŽ je na sudu rekla ono što je rekla i ona, a to je sadržaj onoga što joj je VŽ ispričala da se dogodilo 10. listopada 1991. Taj podrum u kući obitelji EO nije velik, ima par stepenica, djelomično je ukopan u zemlju, a nije imao vrata niti otvore za prozore. Nakon rata izgled njihove kuće se promijenio, na način da su ispred stare kuće nadozidali jednu prostoriju koja je trebala biti mesnica, tako da se sada kada bi se gledalo s te pozicije, gdje je stajala VŽ, iz dvorišta kuće EO, ne bi moglo sa sigurnošću vidjeti što se događa u njihovom dvorištu u tom dijelu gdje je ona zatekla lokvu krvi svoga pokojnog svekra. Sve to u vezi njezinog svekra se događalo prije podne. Ona ne zna tko je došao po tijelo njezinog pokojnog svekra i odvezao ga iz dvorišta. Na poseban upit optuženika, svjedokinja je iskazala da ona ne zna tko je VŽ dovezao robu iz [adresa] za nju i djecu, a za vrijeme dok su ta dva dana boravili kod svojih tetki, ona nije vidjela optuženika da bi ondje dolazio.
Na upit zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, svjedokinja je iskazala da kada je počeo napad na [adresa], da su se svi strčali u podrum EO, a da je DB došla samo malo kasnije, ali ju je EO sigurno morala vidjeti. Opisala je da se dvorište EO nalazi na povišenom terenu, a njihovo dvorište u nizini, tako da se s tog položaja gdje se nalazila VŽ moglo vidjeti u njihovo dvorište. Unutar tog dvorišta EO uz taj zid gdje se nalazila VŽ, bila je kao neka živica, odnosno zelenilo. Na upit opunomoćenika žrtve, svjedokinja je iskazala kako optuženika poznaje iz sela, poznato joj je da je optuženik srpske nacionalnosti, ali ga ona prije i nakon napada na selo nije susretala jer se slabo kretala po selu, budući su imali ograničenje kretanja. Čula je u selu da je optuženik bio pripadnik Teritorijalne obrane. Na poseban upit predsjednika vijeća, svjedokinja je navela da joj je poznat BŽ koji je iz [adresa], da je za vrijeme okupacije radio u kuhinji kao i ona, koja je imala radnu obvezu, no da joj nije poznato ništa u vezi otuđenja njegovog automobila. Za vrijeme okupacije, njima su također oduzeta dva automobila i traktor.
12.1. Branitelj optuženika stavio je primjedbu na iskaz navedene svjedokinje, iako je ista bila svjedok obrane, navodeći da se radi o neistinitom iskazu, kako bi se podržao iskaz svjedoka VŽ, da je svjedokinja istinito iskazala u dijelu da ju je VŽ poslije rasprave gdje je svjedočila posjetila i rekla joj što je svjedočila na sudu, da je svjedokinja izrijekom izjavila da govori isto kao VŽ, a da VŽ govori isto što i ona, da nije istinit navod da je tada u podrumu bila DB, kao i okolnosti da su se u podrumu mogle jasno razaznati riječi koje su izgovorene na cesti i dvorištu, na okolnost da bi VŽ bila prisutna za vrijeme ubojstva njezina oca i na okolnost da je u podrumu odmah identificirala ubojicu, nakon koje primjedbe je svjedokinja iskazala kako u cijelosti ostaje kod svog iskaza i nije imala što drugo za dodati.
12.2. Protivno primjedbama obrane, sud je iskaz svjedokinje BO cijenio kao istinit i vjerodostojan te iako svjedokinja nije bila neposredni očevidac samog čina ubojstva svoga svekra EŽ, ista ima posredna saznanja o navedenom na temelju sadržaja kojeg im je prenijela VŽ po povratku u podrum. Točno je da je BO šogorica VŽ, kao što je točno i da iste često komuniciraju, kako to u svom iskazu potvrđuje navedena svjedokinja, što nije ništa neobično s obzirom na njihovo tazbinsko srodstvo. U takvom ozračju odnosa, sasvim je životno logično da je svjedokinja VŽ nakon davanja svog iskaza pred ovim sudom posjetila svoju šogoricu i sa istom razgovarala o onome što je iskazivala, koja činjenica ne upućuje ni na koji način na zaključak da ju je na takav način VŽ nagovorila kako da ona iskazuje kako bi BO potvrdila njezin iskaz. Po mišljenju suda, upravo suprotno, da je VŽ na bilo koji način utjecala na svoju šogoricu BO kako da ista iskazuje na sudu, tada je BO mogla prešutjeti podatak o tome kada je zadnji puta vidjela VŽ, na koje pitanje je ista iskreno odgovorila, što upućuje na istinitost njezinog iskaza. Da je tome tako, proizlazi i iz drugih navoda njezinog iskaza, koji su komparirani s navodima obrane optuženika. Iako se u ovom postupku nije utvrđivala niti dokazivala činjenica je li svjedokinja BO tijekom okupacije mjesta [adresa] živjela u zajednici sa ŽO, koji je prema navodima obrane zajedno sa osobom po imenu E ubio EŽ niti ju je na navedene okolnosti obrana ispitivala, iako je navedena svjedokinja bila dokazni prijedlog obrane, a iz obrane optuženika zaključuje se da su u trenutku ispitivanja obrani bile poznate navedene činjenice, sud temeljem provedene analize iskaza navedene svjedokinje zaključuje da u sadašnjem prostornom i vremenskom okviru davanja iskaza navedene svjedokinje, nije postojao niti jedan razlog da ista na bilo koji način eventualno štiti ŽO ili neku drugu osobu te ukoliko bi navodi obrane bili istiniti, ista je čak štoviše mogla slobodno istoga tereti za ubojstvo svoga svekra, budući je i opt. ĆŽ osoba srpske nacionalnosti. Naime, iako je tijekom okupacije mjesta [adresa], svjedokinja nastavila živjeti u tom mjestu (jer je i ona srpske nacionalnosti), po uspostavi potpune reintegracije, ista nije otišla u Republiku Srbiju nego je nastavila živjeti u [adresa], dok ŽO ondje više ne stanuje te svjedokinja ni na koji način ne bi mogla biti ugrožena kada bi ga teretila za ubojstvo EŽ, sukladno čemu sud ne pronalazi niti jedan životno logičan i opravdan razlog da ista povlađuje svojoj šogorici i navodno podržava njezinu priču. Iz njezinog iskaza razvidno je da ista svjedoči samo o onome što joj je ispričala VŽ da je osobno vidjela, čime u bitnim dijelovima potvrđuje njezine navode tko se kritičnog dana nalazio u podrumu EO, da se iz podruma moglo čuti sve što se događalo na ulici, da je VŽ izašla iz podruma navedene kuće prije nego što je čula da je njezin svekar EŽ izgovorio riječi „Lebac vam jebem“, koji glas je dopirao iz njihovog dvorišta, nakon čega je uslijedila pucnjava, da je navedeno promatrala sakrivena iza „živice“, koja živica se nalazila uz samu ogradu dvorišta, iz čega se zaključuje kako se VŽ u tom trenutku već nalazila u dvorištu kuće EO, odakle je mogla vidjeti što se dogodilo njezinom ocu. Također je potvrdila navode VŽ kako je po povratku u podrum, ondje prisutnim osobama ispričala što je vidjela i da je upravo opt. ĆŽ ubio njezinog oca. To što pojedine izgovorene rečenice od strane optuženika i drugih osoba, navedene svjedokinje različito prenose, nije nešto neobično, uzimajući u obzir proteka vremena od inkriminiranog događaja, ali je bitno da kontekst njihovog sadržaja ostaje isti, kao i osobe koje u istima navode iz čega se nedvojbeno može zaključiti na koga se izgovorene riječi odnose. Navedena svjedokinja svojim iskazom ne dodaje optuženikovim radnjama veću kriminalnu količinu od one koju joj je ispričala VŽ, ona iskreno govori kako nema nikakvih saznanja u vezi BŽ niti bilo koje druge osobe, što upućuje na istinitost i vjerodostojnost njezinog iskaza.
13. Iz iskaza svjedoka Slavice Đaković, supruge ubijenog EŽ, koja se kritičnog događaja zajedno sa svojom kćerkom VŽ i snahom BO nalazila u podrumu EO, a čiji iskaz kojeg je dala pred sucem istrage Okružnog suda u Rijeci dana 26. travnja 1993. (dakle, nepune dvije godine od ubojstva svog supruga, dok se nalazila u progonstvu) je pročitan na raspravi, potvrđeno je da je napad na mjesto [adresa] započeo u 7,20 sati, kada je pala prva granata, nakon čega se zajedno sa kćerkom sklonila u podrum, odakle je čula kako napolju viču „ ĆŽ, jesi majstor za ove stvari“ te „A jesi R majstor“, da je njezina kćerka u jednom trenutku izašla iz podruma, a kada se vratila da je rekla „Majko ubili su nam dadu“ i da je našla svog oca kako leži na zemlji pored garaže, nakon čega su ona i njezina kćerka, snaha BO i njezini unuci počeli bježati kod tetaka, a da su kod tetaka dolazili četnici i pregledavali kuću, ali nisu ništa našli. Navela je kako je ostala u [adresa] do Božića sa snahom i unucima, dok joj je kćerka otišla iz [adresa] ranije, a snahi BO nisu dali da izađe iz [adresa] jer je ista Š, tako da se ista zajedno sa svojom djecom u trenutku davanja iskaza navedene svjedokinje i dalje nalazila u [adresa]. Iskazala je da joj nije poznato tko je ubio njezinog supruga EŽ, ali da bi o tome nešto mogao znati Mujić. Ona nije vidjela svoj mrtvog supruga, a vidjela ga je njezina kćerka. Svi Z iz [adresa] su bili u uniformi, ali ne zna tko je od njih što učinio. Također je iskazala strah za voju snahu BO i unuke koji su ostali živjeti u [adresa] da im se netko ne bi osvetio pa je molila sud koji je vodio postupak da ništa ne stavlja u novine. Na takav iskaz svjedoka nije bilo nikakvih primjedbi.
13.1. Navedena svjedokinja u svom iskazu potvrdila je kako je kritične zgode bila u podrumu sa svojom kćerkom ŽB, koja je u jednom trenutku izašla iz podruma, a nakon što se vratila, priopćila joj je činjenicu o usmrćenju svog oca. Iako navedena svjedokinja u svom iskazu decidirano ne navodi podatke o osobi koja je ubila njezinog supruga, upućujući sud da bi saznanja o tome mogla imati osoba po prezimenu Mujić, ona jasno iskazuje o tome kako je čula da osobe na ulici spominju ĆŽ, odnosno J (a kako su prema navodima svjedoka UŽ oslovljavali optuženika) i istome se obraćaju te ga hvale za njegove postupke, iz čega nedvojbeno proizlazi zaključak kako se opt. ĆŽ inkriminirane zgode nalazio u društvu drugih osoba ispred kuće pokojnog EŽ te da je ondje nešto napravio, za što je od drugih osoba bio pohvaljen, što je suprotno navodima obrane optuženika kako je samo prošao pored kuće EŽ, da se ondje nije zaustavljao niti ulazio u njegovo dvorište. Iako navedena svjedokinja decidirano ne potvrđuje izjavu svoje kćerke VŽ kako je vidjela da je ĆŽ ubio njezinog oca, iskaz navedenog svjedoka potrebno je promatrati u kontekstu vremena i okolnosti u kojima je isti dan, kada je navedeno područje [adresa] još uvijek bilo okupirano od strane srpskih okupatorskih snaga, u kojem mjestu su ostali živjeti njezina snaha i unuci, budući zbog svoje nacionalnosti odande nisu mogli otići, sukladno čemu je ista iskazala opravdani strah za njihov život i sigurnost i sasvim je sigurno da je ista prilikom davanja svog iskaza pomno birala riječi kojima će iskazivati, kako iste ni na koji način ne bi ugrozila. To što je u službenoj bilješci Okružnog suda u Rijeci od 17. veljače 1993. (dakle, dva mjeseca prije nego što je ista dala svoj iskaz pred sucem istrage), sudac naveo kako je kćerka Slavice Đaković, VŽ navela kako njezina majka ne želi svjedočiti, odnosno da ista ništa ne zna o kritičnom događaju jer je bila u kući pa nije ništa vidjela, nije u suprotnosti sa njezinim kasnije danim iskazom, niti upućuje na zaključak kako VŽ nije dala svojoj majci da svjedoči, kako to navodi obrana, jer po mišljenju suda za to nije postojao niti jedan razlog, već upravo potvrđuje naprijed navedeni zaključak suda o strahu svjedokinje za sudbinu svoje snahe i unučadi ukoliko bude svjedočila. Navedena svjedokinja je u svom iskazu pred sucem istrage potvrdila da gotovo ništa ne zna o ubojstvu svoga supruga, osim ovih nekoliko činjenica koje su naprijed obrazložene, sukladno čemu njezin iskaz u bitnim dijelovima samo nadopunjuje iskaz VŽ, a na istome se sukladno članku 431. stavak 2. ZKP/08 niti isključivo niti u odlučujućoj mjeri ne temelji ova presuda.
14. U odnosu na navode svjedoka Slavice Đaković da bi o ubojstvu njezinog supruga EŽ nešto više mogao znati Mujić, na temelju članka 431. stavak 1. točka 2. i 6. ZKP/08, pročitani su iskazi svjedoka Ivana Mujića koje je dao pred sucem istrage Okružnog suda u Rijeci dana 23. travnja 1993. te na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru dana 15. listopada 2003., iz kojih je razvidno kako je svjedok naveo da je napad na mjesto [adresa] započeo dana 10. listopada 1991. oko 7,15 sati, tako što su po mjestu počele padati različite vrste granata, a nakon topničkog napada, čula se pucnjava pješadijskog napada iz pravca [adresa]. Za vrijeme napada nalazio se u svojoj ulici Dol, u podrumu kod susjede OB, odakle nisu izlazili jer su čuli da ima puno mrtvih po ulicama. U odnosu na okolnosti organiziranja obrane [adresa] od strane I, naveo je da su imali nešto malo oružja, a nekih 7 do 8 dana prije napada na [adresa], bili su pregovori sa bivšom vojskom JNA, koja je od mještana [adresa] tražila da predaju oružje, koje oružje su predali policiji u Iloku. Kako su bili slabo naoružani, N su bili svjesni da ne mogu obraniti mjesto pa su čekali što će se dogoditi, s tim da prije i u vrijeme napada selo nije bilo branjeno, jer su već prethodno predali oružje. Kada je idućeg dana vojska JNA došla u njegovu ulicu, naredili su im da na ruku stave bijelu traku i uputili su ga u selo pred mašinsku radionicu. Po njega su došli jedan rezervni kapetan bivše JNA i mještanin [adresa] ŠŽ, koji je bio obučen u uniformu bivše JNA i za pasom je imao pištolj te su mu naredili da autobusom u selo doveze rezerviste koji su se nalazili kod ekonomije prije ulaza u selo. On je u tri navrata dovozio te rezerviste po 20 do 30 njih u autobusu te je prvu grupu dovezao pred kuću UB, koju su istjerali iz kuće, a u kuću smjestili jedan vod, druga grupa rezervista je bila smještena u kući AB, a treću grupu je dovezao pred kuću TB, dok su ispred sve tri kuće postavili tenkove. Dana 12. listopada 1991. u Zadruzi su dobili raspored radnih obveza, a dana 16. listopada 1991. zajedno sa ĆE i SE je traktorom i prikolicom vozio MŽ, DŽ, PŽ i četnika po imenu E u glavnu ulicu, gdje su iz kuća uzimali jastuke, deke i madrace koje su tovarili u prikolicu, a potom su sve odvezli u Mjesnu zajednicu Lovas. Potom je sa ZŽ i JŽ te desetak mještana [adresa] otišao kaminom do PIK-ove ekonomije, gdje su utovarili krevete i madrace, koje su odvezli u [adresa], a sve je to trebalo za formaciju MO. Dana 17. listopada 1991. bio je proglas u selu da svi muškarci od 18 do 55 godina dođu pred Zadrugu u 17,00 sati radi dogovora oko posla. Tu se skupilo dosta mještana koje su u koloni vodili prema mašinskoj radionici Poljoprivredne zadruge, gdje su ih pretražili. U dvorištu su ih postrojili, a ondje su se nalazili naoružani četnici sa mitraljezima i automatima, koji su se zvali „ MO“. Tu su ih optuživali da su N htjeli 15. listopada 1991. poklati sve Z i za različite druge gluposti. Potom su ih posjedali po klupama u dvorištu, gdje su morali mirno sjediti s rukama na koljenima, a navečer su ih popisali u jednu bilježnicu. Cijelu noć su sjedili na tim klupama, gdje su ih ti četnici maltretirali i tukli. Ujutro su došli JO i ZŽ, NŽ, ŠŽ, ČŽ i neki drugi Z iz [adresa], gdje su ih optuživali da netko puca na Z pa su ih odvodili na ispitivanja u trpezariju, odakle su ljudi izlazili pretučeni, krvavi i izobličeni. Potom je prozvano 20-ak osoba, od koje grupe je četnik po imenu H ubadao noževima FE, SO, Antu i EE, a drugi četnici su tukli njih ostale, govoreći im jel hoće Hrvatsku i da je ovo Srbija. Potom su ih četnici obučeni u maskirne uniforme postrojili u vrstu po četvoricu, a ispred njih je išao MŽ obučen u uniformu i naoružan puškom papovkom. Poveli su ih prema izlazu iz sela prema ekonomiji, a putem je jedan četnik ubio BE koji nije mogao hodati. Prije Borovskog pogona su im rekli da stanu, a potom je stigla i druga grupa I koje je vodio TŽ. Tu su se morali uhvatiti za ruke, postrojeni u vrsti i hodati prema pogonu Borova po djetelini kao da kose. Kada su došli do kraja njive, vidjeli su mine koje su bile serijske povezane na razmaku od 3 do 4 metra, a četnici su ih držali na nišanu. Potom je jedan četnik došao do VE koji je prvi stajao u vrsti i udario ga nogom u potiljak, uslijed čega je VE pao, a tada je započela serija eksplozija tih mina i rafalne pucnjave četnika po njima. Kako je bio ranjen, nije se mogao ustati pa su mu drugi pomogli. U tom minskom polju poginulo je oko 19 osoba. Nekako su se dovukli do ceste, a tada je došao JŽ s kamionom IE, kojeg su četnici ubili te su njih 14 ranjenih potrpali u taj kamion i odvezli ih u Dom zdravlja u Šid, gdje su im četnici oduzeli sve osobne dokumente i sav novac, a ondje im nisu pružili nikakvu pomoć pa su ih vratili u ambulantu u [adresa], gdje ih je liječio liječnik ZE, a idući dan je on zajedno sa trojicom ranjenih prevezen u bolnicu u Sremsku Mitrovicu, gdje je operiran, a potom je liječen u bolnici u Slankamenu. Ondje je vidio GŽ, koji mu je rekao kako je ubio preko 200 ustaša, da je u Policijskoj stanici u Tovarniku ubio LE te da je u logor poslao GE, a da mu to govori jer je malo vjerojatno da će svjedok preživjeti, a ako i preživi, da više neće živjeti u [adresa]. Nakon liječenja se vratio u [adresa] i početkom prosinca je s obitelji otišao u progonstvo u Opatiju. U odnosu na opt. ĆŽ, naveo je kako ga je vidio u uniformi milicije SAO Krajine i da je čuo da se za njega priča kako je ubio EŽ, dok je JO bio kolovođa svih događanja.
14.1. Iz ovako iscrpnog iskaza svjedoka Ivana Mujića razvidne su okolnosti pod kojima i od strane koga je došlo do oružanog napada na mjesto [adresa] te ponašanja pripadnika Odreda Dušan Silni te lokalnih mještana srpske nacionalnosti prema M iz [adresa], koji je u svom iskazu detaljno govorio i o stradavanju I na minskom polju, među kojima je i sam bio ranjen. Iako svjedok u svom iskazu nije direktno potvrdio da ima osobnih saznanja o tome tko je ubio EŽ, isti je potvrdio navode svjedokinje Slavice Đaković da je čuo da je opt. ĆŽ ubio EŽ te je potvrdio da je optuženik hodao po [adresa] u uniformi. Takav iskaz svjedoka ocijenjen je kao istinit i vjerodostojan, jer je svjedok iskazivao o svojim osobnim saznanjima o okolnostima napada i okupacije mjesta [adresa] te o onome što je osobno proživio, a na pročitane iskaze navedenog svjedoka nije bilo primjedbi.
15. Svjedok EO, vlasnica kuće u čiji podrum su se na dan napada na mjesto [adresa] sklonili VŽ i njezina obitelj, u svom iskazu je navela kako je u vrijeme ratnih događanja 1991. godine živjela u [adresa], na adresi [adresa], sa svojim suprugom EB i njihovih dvoje maloljetne djece starosti 7 i 9 godina. Napad na selo je započeo od strane Z dana 10. listopada 1991. negdje oko 7,30 sati, tako što je prvo započelo granatiranje sela pa su se oni sklonili u podrum kuće. U podrumu se nalazila sa svojom djecom, svekrvom CB (koja je sada pokojna), susjedom Slavicom Đaković (koja je također pokojna), a koja je živjela preko puta u istoj ulici, Slavičinom kćerkom VŽ i njezinih dvoje djece, kao i Slavičinom snahom BO i njezinih dvoje djece, dok su se njezin suprug, ĐO (suprug BO) i Brankin suprug sakrili izvan sela. Navela je kako poznaje DB, koja je u to vrijeme također živjela u [adresa] i koja je pokojna, ali ona toga dana nije bila s njima u podrumu. Opisala je da se u podrum ulazilo sa vanjske strane iz dvorišta, na podrumu nisu postojala vrata niti prozori, a ulaz u taj podrum bio je udaljen nekih 8 metara od ulaza u dvorište njezine kuće. Kuća se nalazi na povišenom terenu, ispred kuće je bila postavljena kapija, a pored kapije s jedne i s druge strane se nalazio zidani zid, visine oko 2 metra, tako da kada bi se iz dvorišta njezine kuće stalo ispred tog zida, odnosno kapije, nije se ništa moglo vidjeti na ulicu. Iz tog podruma se moglo čuti kada su padale bombe, čulo se kada se pucalo po ulici i kada su vojnici urlikali, odnosno galamili. Taj napad je trajao do nekih 10,00 sati toga dana. U tom vremenskom razdoblju, dok je trajao taj napad, nitko od njih nije izlazio iz podruma, tako da nije vidjela ni da bi VŽ izlazila. Tek kada je napad prestao, odrasli su izašli iz podruma u dvorište kuće i samo je VŽ izašla na ulicu i zatvorila vrata kapije, negdje je otišla, ali ona ne zna gdje, jer to nije vidjela, dok je Brankina majka Slavica za to vrijeme bila s njima u dvorištu. VŽ se vrlo brzo vratila natrag u dvorište, plakala je i svojoj majci Slavici je pred svima rekla nešto u smislu „tate više nema“. Kasnije su svi ponovno otišli u isti podrum, budući se ponovno počelo pucati po selu. U tom podrumu su bili možda jednu ili dvije noći, ne sjeća se sa sigurnošću, a poslije je sa ostalima iz podruma otišla kod Brankinih tetki, gdje su boravili jedno vrijeme, dok se nije smirila situacija u selu. U odnosu na činjenicu što je čula da se kritičnog dana događalo na ulici, izjavila je da ju je bilo toliko strah da nije raspoznavala glasove niti riječi koje su se na ulici govorile, a misli da su vriska i galama koje je navela u svom iskazu dopirali iz jedne susjedne ulice gdje je bila škola i gdje je bila stacionirana vojska. Ne sjeća se je li kroz njihovu ulicu u vrijeme napada prolazila vojska, jer od straha nije ništa zapamtila. Kasnije tijekom toga dana, čula je da vojska ide kroz ulicu i da pucaju. Optuženika poznaje iz mladosti, a njegova supruga je prije radila s njom, a ne sjeća da bi ga susretala prije napada, tijekom napada i tijekom okupacije sela [adresa] i uopće ga nije vidjela.
Na posebne upite, svjedokinja je iskazala da je njezina kuća udaljena od kuće EŽ nekih 15 metara. Ispred kuće EŽ je bila kapija, koja postoji i sada. Poznato joj je da je obitelj EŽ nakon rata nadogradila jednu prostoriju ispred stare kuće. U situaciji kada bi kapija njezinog dvorišta i kapija dvorišta EŽ bila otvorena, tada bi se moglo vidjeti što se događa u dvorištu EŽ, a tijekom tog napada na mjesto [adresa], cijelo vrijeme je kapija njezinog dvorišta bila zatvorena. Kapija je dosta široka, pored iste se s jedne i druge strane nalazi zid. Pored njezine kuće se nalazi kuća njezine svekrve, a taj teren je malo povišen te iako se i ispred kuće njezine svekrve također nalazi zid, visina toga zida gledano sa strane ulice je oko 2 m, no međutim, sa strane dvorišta taj zid nije tolike visine, možda je visine oko 1 m i kada bi osoba došla u dvorište sa desne strane do ruba tog zida gdje se nalazi svekrvina kuća, tada bi se iz tog dijela dvorišta moglo vidjeti na ulicu. Na tom dijelu nije postojala živica, ali je unutar dvorišta postojalo neko tzv. šipražje, odnosno raslinje koje se protezalo preko zida same ograde. S tog dijela gdje se i danas nalazi šipražje, može se vidjeti na ulicu i kuću EŽ. Taj dio gdje se nalazi „šipražje“ je udaljeno nekih 15 m od ulaza u podrum kuće. Kada su izašli iz podruma u dvorište, nije cijelo vrijeme obraćala pažnju što radi VŽ, jer se bavila sa svojih dvoje djece. Također je navela da je VŽ kada se vratila u dvorište, rekla da joj je otac mrtav, a također je rekla kako ga je vidjela da leži mrtav na pola njihovog dvorišta, no međutim nije čula da bi VŽ spominjala optuženog ĆŽ. Nema osobnih saznanja o tome što se dogodilo sa susjedom EŽ. Nakon tog događaja nije razgovarala s VŽ što se dogodilo njezinom ocu, čula je od njezine šogorice BO da VŽ navodno optužuje ĆŽ da joj je ubio oca. Ona nije nikada vidjela mrtvo tijelo EŽ niti joj je poznato tko je došao po njega i gdje je odvezen.
U odnosu na BŽ navela je kako joj je poznato da je isti živio u [adresa] u to vrijeme, ali joj ništa nije poznato da bi mu nešto bilo otuđeno. Navela je kako je njezinoj obitelji za vrijeme okupacije oduzet osobni automobil, traktor i drugi predmeti, doslovno sve, ali ne zna od strane koga. Nije joj poznat odnos između VŽ i ĆŽ niti joj je poznato da bi isti bili u nekom sukobu.
15.1. Na iskaz navedene svjedokinje, opunomoćenik VŽ je stavio primjedbu u dijelu u kojem je isti u suprotnosti sa iskazom ošt. VŽ, u kojem je navodila kako je u više navrata izlazila iz podruma, da je vidjela tko joj je ubio oca i u vezi činjenice da je u podrumu bila DB, nakon čega je svjedokinja iskazala kako u cijelosti ostaje kod svog iskaza.
15.2. U odnosu na takav iskaz svjedoka, sud smatra da je ista iskazivala prema svom najboljem uvjerenju i sjećanju, pri čemu je naročito cijenjena činjenica da je navedena svjedokinja u nekoliko navrta na ključna pitanja odgovarala kako se zapravo ničega ne sjeća, jer je bila u velikom strahu, što je po mišljenju suda u danim životnim okolnostima potpuno opravdano. Naime, navedena svjedokinja je u vrijeme inkriminacije bila mlada žena od 32 godine starosti, koja se u navedeni podrum sklonila sa svojom mlt. djecom, opravdano u strahu za svoj i njihov život. U odnosu na okolnost tko se sve od mještana [adresa] nalazio u tom podrum, koliko dugo su se zadržali u podrumu, je li u jutarnjim satima vojska prolazila kroz njezinu ulicu, je li VŽ za vrijeme prolaska vojske i napada izlazila iz podruma te je li po povratku u podrum istima rekla da je ĆŽ ubio njezinog oca, njezin iskaz je potpuno različit od iskaza svjedoka VŽ i BO te Slavice Đaković, koje iskaze je sud ocijenio vjerodostojnima, sukladno čemu u odnosu na te činjenice svjedok EO zapravo nema potpuno sjećanje, kako i sama to priznaje, jer je u tim trenucima najviše bila zaokupljena svojom djecom. Iz iskaza navedene svjedokinje koja je detaljno opisala izgled svog dvorišta, sud nedvojbeno zaključuje na kojem mjestu je stajala VŽ te da je sa navedenog mjesta ista sa sigurnošću mogla vidjeti što se događa u dvorištu njezine obiteljske kuće. Sud smatra kako nisu točni navodi da bi kapija dvorišta obitelji Đaković po ulasku nekoliko naoružanih osoba koji su ondje doveli EŽ i pretraživali njegovu kuću bila zatvorena, jer isti zasigurno u danim okolnostima nisu vodili računa da za sobom zatvaraju vrata dvorišta i da je stoga VŽ pri takvom činjeničnom stanju imala mogućnosti promatrati što se događa u dvorištu njezine obiteljske kuće.
16. Zaključak suda da EO nema potpuna sjećanja u odnosu na činjenicu tko se sve u vrijeme napada sklonio u njezin podrum, proizlazi i iz iskaza svjedoka UŽ, koji je u svom iskazu između ostaloga vrlo detaljno opisao tko je i pod kojim okolnostima napao i okupirao selo [adresa], o uspostavljanju srpske vlasti na okupiranom području, postojanju Teritorijalne obrane i njezinim pripadnicima kao i njegovim saznanjima u vezi zatjecanja pokojnog EŽ u njegovom dvorištu. Svjedok je u svom iskazu potvrdio da se napad na mjesto [adresa] dogodio 10. listopada 1991. oko 7,20 sati, kada se on sa obitelji nalazio u podrumu svoje kuće, na adresi [adresa], da je u njegovo dvorište došla grupa vojnika, pripadnika formacije Dušan Silni, koji su bili iz Stare Pazove iz Srbije, a njihov zapovjednik se prezivao K. Tu grupu u njegovom dvorištu predvodio je čovjek iz [adresa], za kojeg ne zna kako se točno zove. Pripadnici postrojbe Dušan Silni bili su obučeni u specijalne tzv. dolame, odnosno kombinezone i nisu bili obučeni u klasičnu SMB uniformu. S njima je išao i HŽ iz [adresa], koji im je govorio da paze što će raditi u njegovoj kući, jer pretpostavlja da im je on bio potreban, budući je po zanimanju bio elektromonter. Dolaskom do njegove kuće, pripadnici postrojbe Dušan Silni su počeli pucati po ulaznim vratima i vikali im da izađu iz podruma, što je njegova obitelj i učinila. Rekli su im da moraju boraviti kod kuće i da ne smiju napuštati kuću, da moraju nositi bijele poveze na nadlaktici, na koji način se raspoznavalo tko su N. Nakon dva do tri sata u njegovu kuću došli su DŽ i GŽ, mještani [adresa], koji su mu rekli da se mora javiti u Zadrugu u centar sela, nakon čega je on zavezao bijelu krpu oko nadlaktice i krenuo u Zadrugu. Kada je krenuo iz kuće, čuo je kako se puca po selu. Na putu do Zadruge na ulici je vidio ubijene CE i DE. Kako je u blizini crkve sreo vojnu policiju isti su mu rekli da se skloni sa ceste, jer će ga ubiti. Stoga je putem otišao do kuće TE te je iza kuće njegovog sina ĐO u dvorištu vidio kako na tlu leži mrtav TE. Istoga je poznavao jer je EŽ bio mesar u selu i držao je diskont pića. Koliko se sjeća EŽ, kojega su u selu zvali " TE", je ležao na leđima pored šupe u dvorištu, iza kuće svoga sina ĐO, a pored njega je bila lokva krvi. Sjeća se da je isti bio propucan, ali se zbog proteka vremena, ne sjeća u koji dio tijela. Nije mu poznato niti je vidio tko ga je ubio. Kako se po selu i dalje pucalo, sakrio se u podrum Vilkove kuće, gdje su ga zatekli mještani [adresa] i to IB i ME, koji su mu rekli kako su oni zaduženi da po selu skupljaju mrtve osobe koje su stavljali na traktor. Putem prema Zadružnom domu vidio je kako ispred njega vojna policija vodi DŽ i ČE. Kada je došao u mehaničku radionicu Zadružnog doma, obratio mu se ŠŽ, koji je za vrijeme okupacije u [adresa] imao funkciju komandira Teritorijalne obrane i isti mu je rekao da je njegova dužnost da putem generatora pusti struju u kuću NE, gdje je osnovana komanda Milicije sela Lovas, kao i u Mjesnu zajednicu, dok nije smio omogućiti korištenje struje drugim mještanima [adresa], a ovim naprijed navedenim objektima morao je također osigurati i dotok vode. Svjedok je potom u svom iskazu naveo kako je putem do kuće NE vidio ubijenog VB i RE. U kući NE je pao s tavana i slomio ruku, radi čega su ga braća LŽ iz [adresa] i osoba po prezimenu P iz [adresa], odvezli u bolnicu u [adresa], a putem su mu ispričali kako je vojska JNA na potezu između crkve u selui crkve na groblju postavila tenkove i minobacače, na kojem potezu su živjeli mještani [adresa] hrvatske nacionalnosti. Napad na [adresa] započeo je granatiranjem, a potom je u selo ušla vojska JNA s tenkovima. S njima su bili pripadnici Jovićeve brigade (Dušan Silni), odnosno paravojske iz Srbije i neki mještani sela [adresa] srpske nacionalnosti, koji su nekoliko dana prije napada na [adresa], napustili selo i otišli u [adresa], a vratili su se zajedno s vojskom i paravojskom iz Srbije. U selu su mještani sela [adresa] srpske nacionalnosti formirali Teritorijalnu obranu, čiji je komandir bio ŠŽ, kao i Miliciju, čiji je komandir bio ZŽ. Poznato mu je da je ĆŽ bio pripadnik Teritorijalne obrane. Nakon napada na [adresa], u selu je susretao opt. ĆŽ koji je bio obučen u SMB uniformu. Poznato mu je da je zadatak lokalnih Z iz [adresa] (koji su zajedno sa vojskom ušli u [adresa]) bio da vode vojsku kroz selo i pokazuju im kuće u kojima su živjeli N. Nakon okupacije [adresa], kao komandir sela predstavljao se JO. Čuo je kako se toga dana kada je bio napad, preko puta Pavine kuće, u podrumu kuće PB i ŠE skupilo nekoliko ljudi koji su se međusobno štitili za vrijeme napada. Među njima je bila i DB, koja je sada pokojna. Nekoliko dana nakon napada sela, sreo je DB, koja mu je tom prilikom ispričala da je toga dana kada je u selo ušla vojska, bila u podrumu obitelji EO i da je na ulici čula glas ĆŽ koji je rekao: „ TE ajde u materinu“, nakon čega je čula rafal pucnjave. Inače ĆŽ su u selu zvali R. DB mu je također rekla da su oni koji su bili u podrumu vidjeli da kroz ulicu ide nekoliko pripadnika odreda Dušan Silni obučenih u dolame i da ih je predvodio ĆŽ. Pojasnio je da je svaki od mještana [adresa] srpske nacionalnosti koji se pridružio paravojnim postrojbama, tog dana kada je bio napad, vodio pripadnike paravojne postrojbe i prokazivao kuće I, pa je to radio i ĆŽ. Mještani sela [adresa] srpske nacionalnosti koji su se pridružili paravojnim postrojbama, a poslije bili u sastavu Teritorijalne obrane, bili su naoružani sa puškama papovkama ili automatskim puškama, a JE je nosio i puškomitraljez. Kada je u selu viđao opt. ĆŽ, isti je sa sobom nosio automatsku pušku. Poznato mu je kako je zadatak pripadnika Teritorijalne obrane bio i da oduzmu sve osobne automobile, traktore i ostala vozila mještana [adresa] hrvatske nacionalnosti. Tako su došli i po njegov osobni automobil, ali je isti bio u kvaru pa ga nisu odvezli. Poznaje BŽ i zna da je isti imao osobni automobil, marke Zastava, koji mu je oduzet, kao i svima drugima, a ta vozila su pripadnici Teritorijalne obrane po selu koristili za svoje potrebe. Nije mu poznato tko je točno otuđio osobno vozilo BŽ. Taj prvi dan napada na [adresa], poginulo je ukupno 20-ak mještana [adresa], a dana 18. listopada 1991., kada je bio događaj na „minskom polju“ poginulo je još 20 osoba, dok ih je 14-15 bilo ranjeno. Toga dana u selu je ubijeno još 20-ak ljudi od strane okupatorskih pripadnika koji su hodali i pljačkali mještane i ubijali one koji nisu htjeli predati svoje stvari. U selu je boravio sve do 15. prosinca 1991., kada je pobjegao zajedno s obitelji.
Na poseban upi branitelja optuženika, svjedok je iskazao da kada je došao do kuće EŽ i vidio ga ubijenog kako leži u dvorištu na opisanom mjestu, bilo je možda negdje oko 15,00 sati poslijepodne, ali nije siguran. Ispred kuće EŽ, bila je velika seljačka kapija i sa ceste se nije ništa moglo vidjeti. Po ulasku u zajedničko dvorište s lijeve strane je bila stara kuća EŽ, a sa desne strane kuća njegovog sina ĐO. Mrtvo tijelo EŽ zatekao je iza kuće njegova sina, pored šupe, koji je ležao pored zida od kuće, ali iza kuće te ga je vidio tek kada je došao iza Vilkove kuće. Nije ga dirao niti pomicao. Koliko se sjeća ležao je na leđima, glava mu je bila okrenuta prema šupi, a noge prema dvorištu.
16.1. Iskaz navedenog svjedoka sud je cijenio iskrenim i uvjerljivim, budući je po mišljenju suda isti iskazivao o svojim osobnim saznanjima i proživljenim iskustvima. Iz navoda svjedoka gdje je prepričao ono što mu je kritične zgode rekla DB, koja mu je samoinicijativno ispričala da se u vrijeme napada nalazila u podrumu EO te da je čula na ulici glas optuženika koji se obratio osobi oslovivši ga riječju TE (za koga svjedok navodi da se radilo o pokojnom EŽ, kojega su u selu tako zvali), proizlazi potvrda vjerodostojnosti svjedoka VŽ, a posljedično i potvrda istinitosti njezinog iskaza, budući je i ovaj svjedok posredno potvrdio da je upravo optuženik predvodio grupu pripadnika paravojne postrojbe Dušan Silni kroz navedenu ulicu. Okolnost da je navedeni svjedok opisao kako su pripadnici paravojske Dušan Silni na sebi imali obučene tzv. dolame, odnosno kombinezone, koje u svojim iskazima ne navodi niti jedan drugi svjedok, nije ni od kakvog utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti ovoga svjedoka, budući je iz iskaza svjedoka BŽ razvidno kako je vojska koja ušla u selo bila u različitim uniformama i sa različitim oznakama, a bilo je i onih koji su nosili kokarde kao simbol četništva te onih koji su nosili pločice sa srpskom zastavom. Posebno se napominje kako je malo vjerojatno da su kritičnog dana pripadnici paravojne skupine Dušan Silni na sebi imali obučene tzv. dolame (svečanu povijesnu odoru, koja u biti predstavlja dugi kaput uskog kroja, a ista nije bila praktična borbena uniforma), te da svjedok UŽ kada opisuje kako su bili obučeni pripadnici navedene paravojne skupine, zapravo njihovu odjeću u koju su bili obučeni pogrešno naziva dolamama, što se potvrđuje i njegovom daljnjom izjavom u kojoj pojašnjava da su isti na se bi imali obučene kombinezone (što svakako nisu tzv. dolame). Nadalje, navedeni svjedok u svom iskazu nedvojbeno potvrđuje da je optuženi ĆŽ po okupaciji [adresa] bio pripadnik Teritorijalne obrane. Činjenica da je navedeni svjedok po ulasku u dvorište zatekao ubijenog EŽ kako leži na leđima, iza Vilkove kuće, ne umanjuje istinitost iskaza VŽ, koja je navela kako je njezin otac kada je upucan u prsa, pao prsima na pod, što je i logičan slijed pokreta tijela upucane osobe. Naime, iz iskaza navedenog svjedoka razvidno je kako je isti toga dana putem do Zadruge,u okolnostima kada se je isti okružen pucnjavom i u strahu za svoj život, zatekao brojne mještane ubijene na ulici ili po svojim kućama pa je malo vjerojatno da bi se svjedok sa sigurnošću mogao sjetiti u kojoj pozi je zatekao svakog pojedinog ubijenog mještanina [adresa]. Na iskaz navedenog svjedoka nije bilo primjedbi.
17. Svjedok BŽ je u svom iskazu naveo kako poznaje optuženika, budući je isti rođen i živio je u [adresa], a poslije se preselio u [adresa] je napadnut 10. listopada 1991. i on je u vrijeme napada na selo spavao pa kada je čuo pucnjavu, ustao se i sakrio u vrt sa HE, gdje je bio do večernjih sati, kada se vratio svojoj kući, u kojoj je zatekao opt. ĆŽ, sa još dvojicom iz [adresa], koji su im rekli da moraju ići s njima u Zadružni dom u [adresa]. Kada su ondje stigli, tamo je već bilo sakupljeno dosta muškaraca iz sela, a svi koji su bili uhvaćeni u Zadružnom domu, bili su hrvatske nacionalnosti. Ondje je vidio i IŽ u maskirnoj uniformi, s automatom u ruci, pored kojeg je stajao jedan čovjek kojeg poznaje iz Vukovara, koji im je svima rekao da dobro zapamte da je od sada JO gradonačelnik mjesta [adresa] te da on upravlja i raspolaže cjelokupnom privatnom i društvenom imovinom. Poznato mu je da su [adresa] zauzeli naoružani ljudi u različitim uniformama i sa različitim oznakama, a bilo je i onih koji su nosili kokarde kao simbol četništva te onih koji su nosili pločice sa srpskom zastavom. Čuo je da se ondje nalazi banda RO koje je plaćao JO, a bili su smješteni u kući AO. Poslije je i JO na sebi nosio kokardu kao oznaku. Nakon napada na selo bile su određene grupe ljudi koji su išli po selu sakupljati mrtve ljude i životinje, bila je uvedena radna obveza za sve radno sposobne žene koje su ubirale ljetinu koja se kamionima odvozila za Srbiju. Njemu je ŠŽ zapovjedio da dijeli kruh. To je sve trajalo do 17. listopada 1991. kada je naređeno da svi dođu pred zadrugu, gdje je skupilo oko 100- ak I, a potom je svjedok u svom iskazu detaljno opisao fizičku i psihičku zlostavu koju su pretrpjeli okupljeni N u Zadružnom domu od strane pripadnika različitih naoružanih formacija, kao i okolnosti odvođenja mještana [adresa] na minsko polje od strane istih i mještana [adresa] srpske nacionalnosti TŽ, MŽ i JE te stradavanja I na minskom polju, koji iskaz je u tom dijelu podudaran sa iskazom svjedoka Ivana Mujića. Prilikom odvođenja u minsko polje, nije vidio opt. ĆŽ u skupini ljudi koji su ih tamo vodili. Glavni u selu je bio JO i njega se sve pitalo. Prilikom napada na mjesto [adresa] po njegovoj procjeni ubijeno je oko 30-ak ljudi. Od KE je čuo da se planiralo iseljenje i tjeranje hrvatskog stanovništva iz sela te da je postojao neki spisak po kojem se planiralo da samo desetak mještana starosjedilaca ostane u [adresa], a da svi ostali N moraju otići iz mjesta. Za ZŽ naveo je da je bio Komandir milicije i od njega je morao tražiti dozvolu da se može kretati po selu. Također je govorio o svojima saznanjima vezanim uz oduzimanje osobnih automobila mještana hrvatske nacionalnosti, koje su im oduzeli Z iz sela i pripadnici paravojne formacije Dušan Silni koji su oduzeli sve automobile u selu i vozili se kada i gdje su htjeli. Z koji su toga dana napada na selo išli sa paravojnim formacijama su prokazivali kuće mještana [adresa] hrvatske nacionalnosti. U odnosu na postupanje optuženog ĆŽ naveo je kako je u razdoblju od 10. do 17. listopada 1991. u poslijepodnevnim satima, u njegovo dvorište došao opt. ĆŽ, koji je bio sam, a na sebi je imao obučenu vojnu SMB uniformu i široki opasač oko pasa. U to vrijeme svjedok je bio vlasnik osobnog automobila marke Zastava 128 i njegov automobil je bio parkiran u dvorištu njegove kuće. Kada je optuženik došao kod njega u dvorište, odmah mu je rekao da mu da ključeve automobila. Potom je svjedok otišao u kuću i donio je ključeve te ih predao optuženiku. Optuženik je tada razgrnuo svoju jaknu i pokazao mu koliko ima novaca, koje novce je vidio da drži u prsima, a potom mu je optuženik rekao da ima skoro 200.000,00 tadašnjih maraka te da mu još malo fali pa neće morati ni raditi dok je živ. ĆŽ mu je tada rekao da mu njegov auto treba da se s njim posluži, a usput ga je pitao gdje je auto od susjeda PE, na što mu je on odgovorio da ne zna. Nije vidio je li optuženik tada kod sebe imao neko oružje. Naveo je kako se on optuženika nije bojao, jer je optuženik bio dečko iz sela, ali po njemu je zaključio da mu mora dati ključeve svog automobila jer je ratno stanje, da je optuženik došao u uniformi i zaključio da je sada njegov život u pitanju. Poslije je u nekoliko navrata vidio optuženika kako vozi njegov automobil kroz mjesto [adresa], a potom je čuo da je optuženik s tim automobilom otišao u [adresa] i da je tamo slupan. Tom prilikom kada je optuženiku dao svoj automobil i ključeve, optuženik niti bilo tko drugi mu nije izdao nikakvu potvrdu da bi mu automobil bio oduzet. Optuženiku nije dao prometnu dozvolu od vozila, a optuženik ju nije niti tražio. Jednom prilikom je optuženika pitao da mu vrati automobil, jer mu treba, na što mu je optuženik odgovorio da će se svjedok već snaći. Nije mu poznato pripadnik kojih postrojbi je bio opt. ĆŽ, a u selu je ga viđao kako hoda u vojnoj SMB uniformi. Kada je optuženik došao po njegov automobil i kada mu je predao ključeve, nije bilo nikakvog govora o tome da bi mu optuženik ikada vratio automobil.
U odnosu na EŽ je naveo da on tog dana napada na selo, istoga nije vidio jer je bio sakriven u kukuruzima do navečer, ali je kasnije čuo da je EŽ ubijen, no međutim da nema saznanja o tome tko ga je ubio. Izričito je naveo da toga dana kada je bio napad na selo, sa EŽ nije bio u nikakvom Zadružnom domu.
Na prijedlog branitelja optuženika, na temelju članka 426. ZKP/08, svjedoku je predočen njegovog iskaz kojeg je dao pred sucem istrage Okružnog suda u Puli dana 14. travnja 1993. u dijelu koji glasi: ''Za ĐE da je preživio taj prvi napad i upad na selu. To sam osobno vidio jer je bio sa mnom u zadružnom domu. Znam da su ĐE odveli iz zadružnog doma i to onaj četnik E kojega sam već ranije spominjao i još jedan kojeg ne znam po imenu. Kasnije su se oni u dvorište vratili bez ĐE i samo su rekli da je gotov.'' pa upitan da pojasni zašto je danas pred sudom iskazivao da nema nikakvih saznanja o stradavanju EŽ, isti je iskazao kako se ne sjeća da bi tada pred sucem istrage tako iskazao i nije mu poznato zašto je to tako navedeno u tom zapisniku. Poznato mu je da su u selu tada bile dvije grupe, jedni su bili pripadnici odreda Dušan Silni, a drugi su bili Đ. Poznata mu je osoba po imenu E. On je pripadao četničkoj formaciji, ali on nije vidio da bi taj E vodio EŽ. Također je na poseban upit branitelja optuženika iskazao kako boluje od brojnih tjelesnih bolesti, no međutim da ne boluje od PTSP-a. Osim toga svjedok je iskazao da kada je ranjen na minskom polju i dok je ležao u ambulanti u [adresa], u jednom trenutku je došao jedan kapetan JNA, a s njim u društvu je bio i optuženik i oni su ga pitali ima li nekakvo naoružanje, a on im je odgovorio da ima dozvolu za držanje pištolja, koji je odmah po padu mjesta [adresa] predao ZŽ, nakon čega je opt. ĆŽ otišao u njegovu kuću i njegovom desetogodišnjem sinu pokazao jedan metak i pitao ga da li on drži takve metke u kući. Njegov sin je optuženiku potvrdio da mu otac ima samo dozvolu za držanje oružja, jer je bio autoprijevoznik, a onda je opt. ĆŽ uhvatio njegovu ženu za prsa i tražio od nje da prizna gdje se nalazi oružje. Kada je shvatio da u kući zaista nema oružja, optuženik je otišao.
17.1. Branitelj optuženika je stavio primjedbu na iskaz svjedoka navodeći da svjedok pokušava pošteno svjedočiti i iskreno, ali misli da ima problema sa sjećanjem i radi toga smatra da je njegov iskaz nepotpun, na što je svjedok iskazao da u cijelosti ostaje kod svega onoga što je rekao na raspravi te da njemu nije dijagnosticiran nikakav problem sa sjećanjem i pamćenjem, a kako je prošlo 35 godina od događaja, to je normalno da pod tim okolnostima čovjek zaboravlja.
17.2. Protivno navodima obrane, a kako u postupku nije predana nikakva dokumentacija iz koje bi se moglo utvrditi da je svjedoku dijagnosticiran nekakav problem sa sjećanjem, to je sud je ocijenio da je iskaz navedenog svjedoka kojeg je dao na raspravi pred ovim sudom istinit. Podrobnom analizom njegovih iskaza koje je dao prilikom prethodnog ispitivanja pred sucem istrage Okružnog suda u Puli dana 14. travnja 1993., sud nedvojbeno zaključuje da je već prilikom tog prvog ispitivanja svjedok naveo kako je toga dana kada je bio napad na selo i počela pucnjava pobjegao u vrt sa HE, a tek navečer se vratio kući da provjeri što se dogodilo s njegovom obitelji. Na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru dana 17. lipnja 2004., svjedok je iskazao kako je optuženi ĆŽ došao po njega tek slijedeći dan nakon što je pao [adresa] (a to bi bilo 11. listopada 1991.), kada ga je odveo u mjesnu zajednicu gdje je dobio određene zadatke. Iz usporedne analize navoda njegovih iskaza, sa iskazima drugih ispitanih svjedoka koji su tog dana napada na [adresa] 10. listopada 1991. vidjeli mrtvo tijelo pokojnog EŽ, nedvojbeno se zaključuje kako svjedok BŽ nije mogao u Zadružnom domu vidjeti EŽ dana 10. listopada 1991. budući je prema njegovim iskazima ondje doveden tek navečer (odnosno idući dan), kada je EŽ nedvojbeno već bio ubijen i da slijedom navedenog isti zasigurno nije mogao vidjeti kako tog dana četnik E i još jedan odvode EŽ iz Zadružnog doma. Protivno navodima obrane opt. ĆŽ da je od BŽ uzeo njegov osobni automobil kako bi ga sačuvao i da se oštećenik s time složio, suprotno proizlazi iz iskaza navedenog svjedoka. Prije svega potrebno je primijetiti kako se taj osobni automobil oštećenika nije nalazio ispred kuće (kako to u svojoj obrani navodi optuženik), nego parkiran u dvorištu, u koje je optuženik došao sam, a pored njega nisu bili nikakvi nepoznati pripadnici paravojnih postrojbi. Osim toga, taj događaj se nije dogodio na dan napada na mjesto [adresa], nego točno neutvrđenog dana u razdoblju od 10. do 17. listopada 1991. Iako je svjedok naveo kako se nije bojao optuženika, jer ga je od ranije poznavao, iz opisa okolnosti pod kojima je optuženik došao kod svjedoka, sud zaključuje da svoj automobil, oštećenik nije predao svojevoljno, što dodatno potvrđuju navodi oštećenika da kada je od optuženika zatražio svoj automobil da mu ga vrati, da mu je isti rekao da će se on već snaći.
18. Svjedokinja ŽŽ je u svom iskazu u bitnom navela kako je na dan napada na [adresa] vidjela da u selo ulaze naoružani ljudi, među kojima je prepoznala mještane sela [adresa] i [adresa], koji su bili obučeni u vojne uniforme i naoružani, da joj je poznato da je i opt. ĆŽ bio pripadnik okupatorskih snaga odnosno Teritorijalne obrane koje su izvršile agresiju i napad na [adresa]. Tijekom napada na [adresa], oni su pretresali kuće I, a sa vojskom je išao i mještanin sela srpske nacionalnosti, tako da se točno znalo da će se pretresati kuće I pa iako toga dana nije bio u njezinoj ulici, sigurna je da je bio u drugoj ulici s vojskom. Nakon okupacije sela, žene su imale radnu obvezu, bio je uveden policijski sat i ograničena sloboda kretanja, morali su na rukama nositi bijeli povez i kuće označiti bijelom krpom, što je označavalo da su se N predali, od mještana sela su oduzeti osobni automobili od strane pripadnika „Belih orlova“ i Teritorijalne obrane, koji su između ostaloga od I uzimali što god su htjeli za svoje vlastite potrebe, a nitko ih nije pitao žele li to dati, dok su od imućnijih uzimali i novce, nakit i vrednije stvari.
19. Svjedokinja OŽ je u svom iskazu navela kako je tijekom napada na [adresa] bila u podrumu sa djecom i obitelji, u koji podrum je bačena bomba, ali su svi srećom preživjeli, da je kasnije u selu vidjela puno vojske, obučenih u uniforme JNA, bilo ih je i u maskirnim uniformama, sa bradama i četničkim obilježjima te je potvrdila navode svjedokinje ŽŽ o tome kako su tijekom okupacije živjeli mještani [adresa] hrvatske nacionalnosti.
20. O činjenici napada na selo [adresa], pucanju i bacanju bombi u podrume kuća mještana hrvatske nacionalnosti, o tome da su nakon okupacije sela žene imale radnu obvezu, uvođenju policijskog sata, nošenju bijelih poveza oko ruku te zatjecanju mrtvih mještana I po [adresa] (ŽE i OE), iskazivala je svjedokinja AŽ, koja osobno ne poznaje optuženika.
20.1. Iskaze svjedoka ŽŽ, OŽ i AŽ, sud je cijenio kao istinite i vjerodostojne budući su navedeni svjedoci iskazivali o svojim osobnim saznanjima i proživljenim iskustvima tijekom okupacije sela, njihovi navodi su suglasni iskazima ostalih ispitanih svjedoka, a na njihove iskaze nije bilo primjedbi.
21. Svjedokinja ĆO, koja je u prisutnosti stranaka i branitelja optuženika ispitana izvanraspravno, a čiji iskaz je pročitan na raspravi, u svom iskazu je navela kako se kritične zgode tijekom granatiranja [adresa] i pucnjave, zajedno s obitelji sklonila u podrum, koji je bio ukopan u brdo u dvorištu, u koji podrum su došli i njezina tetka Ž i tetak IB te susjed UE. Izvana se čula pucnjava i detonacije, a u njihove dvorište su pale dvije granate koje nisu eksplodirale, dok je granatom pogođena susjedna kuća preko puta ulice. U jednom trenutku začula je da iz dvorišta netko viče „Andrija izađi iz podruma, ako ne izađeš bacit ćemo bombu" pa kako oni nisu izlazili, ta osoba je ponovila istu rečenicu i ona je tada prepoznala da je to glas ĆŽ, kojeg je inače poznavala. Kada su izašli iz podruma, u dvorištu je vidjela ĆŽ, koji je bio obučen u maskirnu uniformu, a s njim u društvu je bio AE. Obojica su bili naoružani, s tim da je AE imao neku dugačku pušku sa širokom cijevi, a ĆŽ je imao pušku, ali ne zna koje vrste, budući se ne razumije u oružje. Njezina teta Ž je počela plakati, a ĆŽ joj je rekao da ne plače i da su oni njezinu kći O vidjeli u kanalu, a pritom se ĆŽ smijao. Potom je ĆŽ rekao njezinom suprugu Andriji da ode u kuću po bijelu krpu i da ju stavi na kapiju i da mogu ostati u kući. Kada su teta i tetak krenuli prema svojoj kući, na ulici je vidjela naoružanog bradatog vojnika, koji je pucao u njezinu kuću i koji im je rekao da ne mogu biti u kući i da izađu na cestu, gdje su čekali da se okupe ostali mještani iz ulice, a kada su se okupili, krenuli su prema centru sela u smjeru zadruge. Vidjela je da su u njihovoj ulici zapaljene kuće susjeda ĆT i ST, vidjela je da je supruga ĆT izašla iz svoje kuće sa dvoje djece, nakon čega je njezina kuća počela gorjeti, ali ne zna tko je te kuće zapalio, iako pretpostavlja da su te kuće zapalili AE i ĆŽ, jer u tom trenutku na ulici osim njih dvojice i bradatog vojnika nije bio nitko od okupatorske vojske. Za vrijeme okupacije sela, JO joj je naredio da u Zadružnom domu radi kao kuharica. Slijedeći dan je u selo došao autobus sa uniformiranim četnicima i oni su im rekli da su ih došli osloboditi, da više nema hrvatske kulture, a zapalili su i katoličku crkvu. Poznavala je EŽ, koji je bio mesar u selu i njegova kuća se nalazila na početku njihove [adresa], s tim da je njegova kuća bila sa suprotne strane ulice. Dok su se prije podne nalazili u podrumu, u jednom trenutku začula je rafal, koji je dolazio sa ulice. Za vrijeme okupacije sela, osim što je radila u kuhinji, morala je ići i na prisilni rad i tada je od drugih mještana sela čula da je EŽ ubijen u svome dvorištu i da ga je ubio ĆŽ. U svezi toga, nikada nije razgovarala sa Pavinom kćerkom VŽ. Navela je kako poznaje BŽ, koji je njezin rođak iz sela, poznato joj je da je za vrijeme rata imao u vlasništvu automobil, ali ne zna koje marke i ne zna što se s tim automobilom dogodilo. Za vrijeme rata, JO je bio glavni u selu i on je imao svoju prostoriju u krugu poljoprivredne zadruge, gdje je zapovijedao te je ona u tri do četiri navrata vidjela ĆŽ, kako odlazi kod IŽ, kojom prilikom je ĆŽ na sebi imao obučenu maskirnu uniformu i nosio je pušku. Za vrijeme okupacije, N iz [adresa] su bili tjerani na prisilni rad, bili su maltretirani i imali su ograničenu slobodu kretanja. Njezin suprug Andrija je bio tjeran u minsko polje koje je preživio.
Na posebne upite, svjedokinja je iskazala kako joj je poznato da je Jelkina kćerka O nakon napada na mjesto [adresa] ostala živa. Iz razgovora sa svojim suprugom, saznala je da je i on u podrumu čuo ono što je iskazala, odnosno da je ta muška osoba iz dvorišta rekla „izađi bacit ćemo bombu“. Nakon napada na mjesto [adresa], u selo je ušla srpska paravojska Dušan Silni, kao i srpska paravojska Beli orlovi, a poznato joj je da su se tako zvali, budući su na kapama imali takav natpis.
21.1. Na iskaz svjedoka ĆO, opt. ĆŽ je stavio primjedbu kako nije točno da bi on rekao da će baciti bombu, nego im je samo rekao da izađu iz podruma, budući da on kod sebe kritične zgode nije niti imao bombe, nakon čega je svjedokinja iskazala da u cijelosti ostaje kod svog iskaza.
22. Iz iskaza svjedoka Andrije Balića, supruga ĆO, čiji prethodno dani iskazi kod suca istrage i na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru su pročitani, uz suglasnost stranaka i branitelja optuženika, proizlazi da su problemi u [adresa] počeli nakon pada [adresa], da su se lokalni Z priključili četnicima, da su vođeni pregovori između mještana sela i vojske JNA, da je vojsci predano sve oružje što su ga držali u selu, da je napad na [adresa] započeo granatiranjem iz smjera [adresa], kada se s obitelji sklonio u podrum, da su oko 12,00 sati u njegovo dvorište došli ljudi i da je čuo da netko viče „Andrija izađi, bolje nego da ti netko baci bombu“ te da je prepoznao glas ĆŽ, nakon čega je s obitelji izašao iz podruma, a da je u dvorištu vidio ljude obučene u maskirane uniforme, uniforme bivše JNA i uniforme policije, među kojima je prepoznao opt. ĆŽ i FT, dok su na ulici stajali četnici, na kapiju su morali staviti bijelu krpu kao znak da je kuća pregledana, potom su morali otići u dvorište Poljoprivredne zadruge, a putem je vidio kako gore kuće mještana hrvatske nacionalnosti te na ulici poginulog HO. Ondje su im četnici rekli da su ih oslobodili od ustaša i da je za to najviše zaslužan GŽ, da su spalili katoličku crkvu i da će na tom mjestu sagraditi pravoslavnu, pojedine G su odvodili na ispitivanja i maltretirali ih, navečer je u selo ušla vojska s tenkovima i vojna policija, a idući dan su stigli autobusi sa četnicima (pripadnicima RO i Bijelih Orlova). U zadružnom domu je prenoćio zajedno sa ostalim muškarcima M iz sela, idući dan su im izdali radne obveze te odredili ljude koji će ići po selu skupljati mrtve. JO mu je zapovjedio da u kuhinji pomaže svojoj ženi, gdje je radio svaki dan do početka policijskog sata. U svom iskazu svjedok je detaljno naveo tko je sve od mještana [adresa] hrvatske nacionalnosti tog dana kada je bio napad na selo doveden u Zadružni dom i detaljno je opisao što su četnici pojedinim od njih radili, među kojim osobama ni u jednom trenutku nije vidio EŽ. Također je opisao okolnosti okupljanja I u mašinskoj radioni 17. listopada 1991., okolnosti njihovog boravka u dvorištu iste te odvođenje I na minsko polje 18. listopada 1991., sukladno iskazima svjedoka Ivana Mujića i BŽ, koje minsko polje je preživio te je zajedno sa svojom obitelji i puna dva autobusa I iz [adresa] protjeran 24. prosinca 1991.
22.2. Iskaze svjedoka ĆO i ET sud je cijenio kao istinite i vjerodostojne, budući su sukladni međusobno, kao i sa iskazima ostalih ispitanih svjedoka, koji su iskazivali o svojim osobnim saznanjima o onome što se događalo na dan napada na selo, a potom i za vrijeme okupacije sela od strane vojske JNA, paravojnih postrojbi i pripadnika Teritorijalne obrane Lovasa, a na iskaz svjedoka Andrije Balića nije bilo primjedbi.
23. Iz iskaza svjedoka SO kojeg je dao pred sucem istrage Okružnog suda u Osijeku dana 5. ožujka 1993., razvidno je da je isti svjedočio o stradavanju svoja dva sina JE i BT na minskom polju u [adresa] dana 18. listopada 1991., koji su nabacani u zajedničku raku i zatrpani zemljom. Naveo je kako je MŽ iz [adresa] uzeo njegov osobni automobil marke Moskvić, navodeći mu da ga uzima „da mu ga netko ne ukrade“. Žene iz sela su bile vođene na prisilni rad. U odnosu na opt. ĆŽ naveo je da ga je u selu viđao u uniformi, kao i ostale mještane [adresa] srpske nacionalnosti. Iz [adresa] je protjeran s obitelji na Badnjak 1991., a sva stoka i poljoprivredni strojevi su mu ostali u selu.
24. Iz iskaza svjedoka FO kojeg je dao pred sucem istrage Županijskog suda u Gradu Zagrebu dana 16. i 17. lipnja 1994. te na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru dana 22. listopada 2003., proizlazi da je selo [adresa] napadnuto od strane vojske JNA, koji su ga tenkovima opkolili i pucali granatama sa istočne strane, dok su od strane [adresa] u selo ušli U. Na dan napada na selo, sklonio se s obitelji u podrum kada su u njegovo dvorište došli četnici zajedno sa NO i NŽ te su njega i druge G iz ulice odveli u Zadrugu, gdje je već bilo nekoliko I. Putem je vidio ubijene ljude. U Zadruzi se skupilo puno mještana [adresa] hrvatske nacionalnosti, među kojima svjedok nije spominjao pokojnog EŽ. Svi N su morali staviti bijele trake oko ruke i na dvorište kuće objesiti bijelu krpu. Nakon napada na selo, idućeg dana bilo mu je naređeno da sa svojim traktorom skuplja mrtve po selu, pratio ga je JŽ i nekoliko naoružanih četnika, sjeća se da su u traktor stavili mrtva tijela VT i njegove žene A, IT, ZT i njegove supruge ĆO, LT, GT, CT, DT, TT, MT, ČT, HO, NT, RT, EŽ (čije tijelo su našli na njegovom dvorištu), CE i ŽE, čija tijela je svojim traktorom odvezao na groblje i ubacio u jedan iskopani kanal, duljine 25 metara, širine oko 1 metar i dubine oko 2 metra, što su zatrpali s tankim slojem zemlje. Svih drugih dana je imao radnu obvezu. Potom je u svom iskazu detaljno opisao svoja iskustva boravka u Zadruzi dana 17. listopada 1991. te fizička i psihička maltretiranja koja su ondje proživjeli N iz sela, kao i posredna saznanja o događajima na minskom polju koja je saznao od svog brata ŠT i Stjepana Peulića i to upravo onako kako je to navedeni svjedok u svom iskazu već naprijed ispričao. Dana 21. listopada 1991. oko 20-ak usmrćenih sa minskog polja te još 20-ak ubijenih u selu, odvezao je svojim traktorom na groblje. Svi poubijani ljudi su bili golih ruku, bez ikakvog oružja i svi si bili civilne osobe. U selu je bila zapaljena crkva, N su imali ograničenu slobodu kretanja, kretali su se uz propusnicu, a zapaljeno je oko 50-ak hrvatskih kuća. Glavni komandant sela bio je JO. ZŽ iz [adresa] je doveo četnike u selo. Po selu su hodale grupe četnika koji su ubijali mještane, a s njima su išli mještani srpske nacionalnosti navedeni u prvotno podnesenoj optužnici, koji su se priključili njihovim formacijama. Brojni mještani hrvatske nacionalnosti su pretrpjeli različite vrste psihičkog i fizičkog zlostavljanja. U odnosu na opt. ĆŽ, naveo je kako mu je poznato da je optuženik živio u [adresa], ali da je dana 10. listopada 1991. došao u [adresa] zajedno s tim četničkim formacijama, kojima se pridružio i da je sudjelovao u tim grupama koje su po selu ubijale civile. Iako je selo [adresa] prije okupacije bilo nastanjenom pretežito osobama hrvatske nacionalnosti, dok su Z bili u manjini, N nisu mogli sačuvati selo jer su bili nenaoružani, imali su svega par lovačkih puški koje su morali predati L. Po mišljenju svjedoka svi optuženici (koji su navedeni u optužnici broj KT-265/92) su krivi za ono što se dogodilo u [adresa], jer su oni doveli četničke jedinice i zajedno s njima sudjelovali u ubojstvima i pljački. Svi Z koji su ondje došli su za sebe govorili da su Šešeljevci, iako su nosili uniforme rezervne JNA.
25. U iskazima svjedoka Stjepana Peulića, kojeg je dao pred sucem istrage Okružnog suda u Bjelovaru dana 28. travnja 1993. te na raspravama pred Županijskim sudom u Vukovaru od 16. listopada 20033. i 19. studenog 2003., čiji iskazi su pročitani uz suglasnost stranaka, isti je naveo da su selo [adresa] napali četnici, a da su mještani sela bili nenaoružani. Sa četnicima u selo su ušli domaći Z i oni iz [adresa] i [adresa]. N su dobili bijele trake koje su nosili oko ruke i bili su tjerani na prinudni rad, a sve hrvatske kuće su bile obilježene bijelom krpom, što je bio znak da su iste pregledane. Nakon napada na selo, pljačkane su i paljene kuće I te je zapaljeno oko 60 kuća. Također je zapaljen pogon Borova u [adresa], srušena katolička crkva, opljačkana zadružna skladišta i izbušeni zadružni silosi. Isti je iskazivao o psihičkoj i fizičkoj zlostavi kojoj su bili izloženi N u Zadružnom domu dana 17. listopada 1991. prije odvođenja na minsko polje, na koje je i on bio odveden, gdje je ranjen. Glavni šef u selu bio je JO. Selo u okupirali četnici koji su se nazivali Odred Dušan Silni i Arkanovci, a potom je u selo došla srpska vojska iz Kragujevca i Valjeva. ZŽ je bio komandir milicije u selu. U odnosu na opt. ĆŽ naveo je kako mu je poznato da je isti bio u miliciji u [adresa] i da je u [adresa] dolazio u uniformi, kao i da je oteo automobil od BŽ. Poznato mu je da su se svi Z iz [adresa] priključili četnicima izvana i sudjelovali u napadu na [adresa] te su svi muškarci bili naoružani automatskim vojničkim oružjem. Po njegovom mišljenju u [adresa] su ubijeni mještani N koji su bili imućniji i koji su bili pripadnici HDZ-a. Na iskaz navedenog svjedoka nije bilo primjedbi.
26. Iz iskaza svjedoka JT, kojeg je dala pred sucem istrage Okružnog suda u Rijeci 6. travnja 1993. te na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru dana 15. listopada 2003., koji iskazi su uz suglasnost stranaka pročitan ina raspravi, ista je opisala kako je dana 12. listopada 1991. u dvorište njezine kuće u [adresa] došla grupa četnika, među kojima je prepoznala opt. ĆŽ i NŽ, istjerali su ih u dvorište i ispitivali gdje su im sinovi, nakon toga su odveli njezinog supruga zajedno sa susjedima HT i GO u neku zgradu, gdje su ih ispitivali i maltretirali, a potom njezinog supruga ubili. Također je navela kako su četnici opljačkali njezinu kuću, a 31. prosinca 1991. je protjerana iz sela.
26.1. Iskaze svjedoka FO, Stjepana Peulića i Katarine Pandžo, sud je cijenio kao istinite i vjerodostojne, budući su sukladni međusobno, kao i sa iskazima ostalih ispitanih svjedoka, koji su iskazivali o svojim osobnim saznanjima o onome što se događalo na dan napada na selo, a potom i za vrijeme okupacije sela od strane vojske JNA, paravojnih postrojbi i pripadnika Teritorijalne obrane Lovasa, a na iskaz navedenih svjedoka nije bilo primjedbi. Svjedok FO svojim iskazom potvrđuje navode BŽ o razlozima kojima su lokalni mještani srpske nacionalnosti pravdali svoje postupanje prilikom otuđenja vozila u vlasništvu I govoreći kako im osobna vozila uzimaju da im ih netko drugi ne ukrade. Iz iskaza svjedoka Stjepana Peulića, koji potvrđuje da je optuženik oteo osobni automobil od BŽ, utvrđuje se između ostaloga i razlog ubojstava mještana [adresa] hrvatske nacionalnosti, a radilo se o pripadnicima političke stranke HDZ, odnosno pristašama ideje osamostaljenja Republike Hrvatske i osobama imućnijeg statusa, što potvrđuje navode VŽ da joj je optuženik rekao da je njezinog oca ubio jer je bio ekstrem.
27. Nije sporna činjenica da je pojedinim mještanima [adresa] hrvatske nacionalnosti, optuženik u danim okolnostima i pomagao, kako to u svom iskazu navodi svjedok ĐŽ, koji je između ostaloga naveo kako je napad na mjesto [adresa] počeo 10. listopada 1991. godine, u koje vrijeme se on nalazio kod svojih roditelja u [adresa], na adresi [adresa]. Toga dana je bio u obiteljskoj kući s roditeljima, kada je oko 07,00 sati ujutro sa istočne strane sela započeo topnički napad na selo, a sa zapadne strane su u selo krenuli ulaziti vojnici JNA, koji su imali kape s petokrakama. U toj grupaciji vojnika JNA, bilo je i mještana [adresa] i [adresa], srpske nacionalnosti, koji su svi imali obučene uniforme vojske JNA, a bilo je i rezervista. Krenula je neviđena pucnjava. Oko 07,20 sati dio te grupacije je stao pred njihovu kuću i počeli su po istoj pucati, te su vikali '' ĐŽ, otvaraj.'' Oni su im iz kuće govorili da prestanu pucati, jer da ne mogu pod paljbom izaći van. Potom je u dvorište ušlo osam do deset vojnika, a oni su iz kuće izašli u dvorište i jedan od njih mu se obratio riječima '' ĐŽ, pa i ti si tu. Dobro da si ovdje.''. U prvom trenutku nije prepoznao o kome se radi, a tek kasnije je povezao tko je taj čovjek. U dvorištu su ih opkolili, a potom je taj čovjek rekao ''Znaš li ti ĐŽ što se dogodilo u drugom mjesecu?'' (kada se svjedok nalazio u Hotelu Dunav na ručku sa svojim poslovnim partnerom, jer je u to vrijeme bio direktor Hidromonta i tajnikom Mjesne zajednice Jarmina). Dok su oni ručali, pridružili su im se neki ljudi, među kojima je bio i upravo taj čovjek i svi su sjeli s njima za stol. Tada se svega prisjetio i prepoznao je da je taj čovjek optuženi ĆŽ, kojega su zvali DO. Optuženik ga je tada pitao ''Znaš li ti što se tada dogodilo?'' pa kako se on nije mogao sjetiti, optuženik mu je rekao ''Ti si mene tada, koji sam u to vrijeme bio nitko i ništa, pozvao da sjednem s tobom i tvojim društvom za stol i da jedem i pijem s vama. Sada vi ništa ne brinite.'', a potom je rekao ostalim pripadnicima neprijateljske vojske da moraju izaći iz dvorišta, a njima je rekao da na ogradu stave bijelu krpu, kako bi se znalo da je kuća pretražena, jer će poslije doći četnici iz Srbije. Po njegovom mišljenju, takvim svojim ponašanjem optuženik im je u tom trenutku jako pomogao i kao obitelj ih je spasio. Naime, njegov otac je preko 20 godina bio direktor Zadruge i sigurno je da se u tom razdoblju možda i zamjerio nekim ljudima iz sela, a ratno stanje i okupacija [adresa] je bila upravo prilika da se neki ljudi mogu ukloniti i da im se može osvetiti. Naveo je kako vojska nije ulazila samo u njegovu kuću, već su ulazili u sve kuće. Poslije je vidio da su u njegovoj ulici zapalili kuću TT, njegovog prvog susjeda koji je bio hrvatske nacionalnosti te ga je poslije vidio mrtvog ispred kuće i dobio je tri metka u čelo. Također je zapaljena još jedna kuća u njegovom susjedstvu, također pripadnika hrvatske nacionalnosti, dok susjedna kuća u vlasništvu osobe srpske nacionalnosti nije zapaljena. Nije vidio tko je palio kuće niti tko je pucao, ali od te grupe koji su išli kroz njegovu ulicu, u njegovo dvorište je ušlo njih osam do deset, dok je ispred njegove kuće ostao dio te okupatorske vojske. Kada su svi oni otišli iz ulice, vidio je kako gore kuće njegovih susjeda hrvatske nacionalnosti pa pretpostavlja da su upravo ljudi iz vojske palili kuće te pucali po drugim kućama. Optuženik je bio obučen u uniformu JNA i kod sebe je imao oružje, a misli da se radilo o kalašnjikovu, s tim da je dodao su svi njihovi bili naoružani. Budući su obojica iz [adresa] i poznaju se, smatra da je optuženik znao o čijoj kući se radi. Naveo je kako poznaje EŽ iz [adresa], koji je u selu držao mesnicu, u kojoj se nalazio agregat i navečer su se ondje skupljali kako bi gledali televiziju i informirali se što se događa. EŽ je zadnji puta vidio večer prije napada na selo [adresa], jer je bio kod njega i gledao televiziju. Poznato mu je da je EŽ ubijen, ali ne zna kojeg točno dana, osim da je ubijen tih dana kada je došlo do okupacije mjesta. Nisu mu osobno poznate nikakve okolnosti u svezi njegovog ubojstva niti mu je poznato tko ga je ubio. Poznaje njegovu kćerku VŽ i s njom je o stradavanju njezinog oca EŽ razgovarao prije 30 godina i sada prije 8 dana kada ju je sreo u Vukovaru. Prije 30 godina VŽ mu je rekla da je njezin otac ubijen i da je opt. ĆŽ bio u grupaciji ljudi koji su ubili njezinog oca. Sada kada ju je sreo prije 8 dana, rekla mu je da je dobila poziv za sud u postupku protiv opt. ĆŽ pa joj je on potvrdio da je i on također pozvan kao svjedok i tada mu je VŽ ponovila kako je njezin otac ubijen i da ga je ubio opt. ĆŽ. U odnosu na otuđenje osobnog automobila BŽ, naveo je kako mu ništa nije poznato.
27.1. Iskaz navedenog svjedoka sud je cijenio kao istinit, jer je po mišljenju suda isti objektivno iznio okolnosti osobnih saznanja o napadu na selo [adresa] te osobnih iskustava koje je doživio u susretu sa opt. ĆŽ i sud vjeruje u svjedokovu procjenu da je optuženikov postupak prema njemu bio usmjeren na pomaganje, tim više što ga je prema navodima svjedoka, optuženik nakon okupacije [adresa] osobno vozio u [adresa]. Iz iskaza navedenog svjedoka sud nedvojbeno utvrđuje da je napad na mjesto [adresa] započeo topničkim napad na selo, nakon čega je s druge strane u selo ušla vojska JNA, zajedno s rezervistima te nekim mještanima [adresa] i [adresa], srpske nacionalnosti, koji su svi imali obučene uniforme vojske JNA te su svi bili naoružani. U svom iskazu svjedok je detaljno opisao na koji način mu se optuženik obratio, iz kojih riječi sud nedvojbeno zaključuje o motivu i razlozima zašto je optuženik odlučio tada pomoći svjedoku. Iz takvih njegovih riječi, sud osim toga zaključuje i o nekim osobnim karakteristikama optuženika, koji se prije oružane agresije i priključivanja paravojnim postrojbama i Teritorijalnoj obrani osjećao da nije bio nitko i ništa u selu te je dobro zapamtio kako se kritične zgode prilikom susreta u Hotelu Dunav, LO ponio prema njemu, radi čega je očigledno osjećao određenu zahvalnost i sud zaključuje kako je optuženik kroz svoj čin odnosa prema svjedoku iz pozicije moći, istome želio pokazati kako će mu takvo ophođenje prema njemu na određeni način vratiti. Kako je to svjedok vrlo objektivno i plastično opisao u svom iskazu, upravo je ovo ratno stanje bila prilika da se pojedini ljudima iz sela mogu ukloniti i da im se može osvetiti. Navedeni svjedok potvrđuje da je vojska ulazila u sve kuće mještana [adresa] hrvatske nacionalnosti, iz čega proizlazi logički zaključak da je i kuća EŽ navedenog dana bila pretražena. Isti također u svom iskazu potvrđuje da je optuženik nosio uniformu JNA i da je bio naoružan puškom kalašnjikov. Kada se navodi svjedoka o tome da je pokojni EŽ u mesnici imao agregat preko kojeg su dobivali električnu energiju pa su tako mogli gledati televiziju kako bi se informirali o tome što se događa, dovedu u vezu sa iskazom VŽ da joj je na izričiti upit zašto je ubio njezinog oca, optuženik odgovorio da je to napravio jer je isti bio ekstremista, tada se logički zaključuje da su zasigurno mještani [adresa] srpske nacionalnosti u predratnim okolnostima morali znati tko se i iz kojih razloga okuplja u večernjim satima u mesnici EŽ, upravo kako bi pratili vijesti hrvatske televizije, koja činjenica je po viđenju optuženika ukazivala na zaključak da je pokojni EŽ kao takav bio ekstremista. Činjenica da je VŽ prije 30 godina svjedoku rekla da se opt. ĆŽ nalazio među grupom ljudi koji su ubili njezinog oca, a da mu je neposredno pred raspravu navela da je opt. ĆŽ ubio njezinog oca, ne ukazuje na nevjerodostojnost svjedoka VŽ. Naime, u oba navrata VŽ navodi optuženika kao osobu koja je vezana uz smrtno stradavanje njezinog oca te je po mišljenju suda neobično kako se svjedok sada sa sigurnošću sjeća točnih riječi koje mu je prije 30 godina rekla VŽ. No međutim, iz njegovog iskaza sud ne raspoznaje da svjedok ne vjeruje VŽ niti je isti na bilo koji način ukazivao na nevjerodostojnost VŽ kao svjedoka. Na njegov iskaz nije bilo primjedbi.
28. Na istovjetan način je i svjedok VO opisao ophođenje opt. ĆŽ, koji je na dan napada na [adresa] oko 12,00 sati došao sa NŽ, HŽ i ŠŽ te grupom od 20 do 30 njemu nepoznatih osoba, naoružanih i obučenih u vojničke uniforme u dvorište njegove kuće. Tada se s obitelji nalazio u podrumu, a kada su navedeni došli u njegovo dvorište, prema njemu se nisu nasilno ponašali, rekli su mu da stavi bijelu krpu na kapiju i oko ruke bijeli povez, dok mu je upravo optuženik savjetovao da ode u centar sela, gdje mu je živio otac, budući se njegova kuća nalazila na kraju sela pa da im se ne bi nešto dogodilo. Svoju lovačku pušku predao je upravo opt. ĆŽ, koji je također bio naoružan puškom kalašnjikov. Poznato mu je da je optuženik bio pripadnik Teritorijalne obrane, a kada je prognan iz [adresa] čuo je od nekih ljudi kako se priča da je upravo optuženik ubio EŽ iz [adresa]. Za vrijeme okupacije, njegova funkcija u selu je bila da sakuplja mrtve.
29. Svjedok IO je u svom iskazu naveo kako je u vrijeme napada na [adresa] dana 10. listopada 1991. s obitelji sišao u podrum svoje kuće na adresi [adresa], kada je poslije vidio opt. ĆŽ, koji je bio u društvu s GŽ iz [adresa] i još 4 do 5 nepoznatih osoba, dok je još nekolicina nepoznatih vojnika bila na ulici. Bilo ih je svakako obučenih i u uniformama i u civilu i s oznakama milicije. Svi su bili naoružani, a misli da je optuženik imao automatsku pušku. Ušli su u njegovu kuću, koju su pretresali i pitali ga ima li oružje, a opt. ĆŽ mu je rekao da stavi bijelu plahtu na kapiju, što je značilo da su te označene kuće bile kuće I koje su pregledane, a kada izlazi iz kuće da nosi bijeli povez na nadlakticu, na koji način su se označavali mještani [adresa] koji su bili N. Iz [adresa] je s obitelji izašao dana 24. prosinca 1991. Dan prije toga je opt. ĆŽ rekao njegovoj supruzi KT da napuste [adresa], jer će doći po njih. Za vrijeme okupacije, imao je dužnost dobošara, što znači da je mještanima sela prenosio važne obavijesti, tako što bi došao na raskrižje ulica, udarao bi u bubanj i mještanima koji bi se okupili, prenosio informacije koje su mu rekli u Mjesnoj zajednici da ih treba prenijeti, a za tu obvezu ga je zadužio KŽ. Na posebne upite, svjedok je naveo kako je VO njegov bratić, da ZT živi na kraju ulice, a da on stanuje u trećoj kući od centra sela. Nakon što je grupa u kojoj je bio opt. ĆŽ napustila njegovu kuću, isti su krenuli prema kraju sela, odnosno prema kući KO, a došli su od strane sela [adresa]. Svjedok je naveo kako je također prošao „minsko polje“ u [adresa], ali da u toj grupi koja ih je vodila na „minsko polje“ nije bio optuženik. Kritične zgode pretresene su sve kuće u selu mještana hrvatske nacionalnosti. Čuo je da je toga dana ujutro prilikom ulaska okupatorskih snaga u selu ubijen EŽ i to u svom dvorištu, ali ne zna tko ga je ubio. Poznato mu je da je u selu postojala Teritorijalna obrana koju su činili mještani sela srpske nacionalnosti, viđao ih je kako po selu voze osobne automobile mještana [adresa] hrvatske nacionalnosti, ali ne zna kako su došli u posjed tih osobnih automobila.
30. Svjedok ZO u svom iskazu kojeg je dao na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru dana 17. prosinca 2003., a čiji iskaz je na raspravi pred ovim sudom pročitan (jer je svjedok u međuvremenu preminuo) je iskazivao o svojim osobnim iskustvima koje je proživio kada je dana 17. listopada 1991. po pozivu došao u dvorište poljoprivredne zadruge gdje je jako pretučen, kao i o događaju odvođenja na minsko polje gdje je bio ranjen. Dana 22. prosinca 1991. bio je priveden u kuću NE gdje se nalazila stanica milicije. Ondje su ga tukli, a u podrumu su ga vezali lisicama sa podignutim rukama, sjekli su mu zube, udarali nogama po prsima i tijelu, gdje je proveo cijelu noć i bio je u nesvijesti, posipali su ga vodom i stavljali sol na rane. Noću su u podrum doveli PT, ĐT i ŠT, a prije toga su mu doveli majku. Bušili su mu cipelu sa bušilicom, a slijedeći dan su svih četvero pušteni. Kada je doveden u stanicu, ondje je vidio ŠŽ, a u podrumu je vidio NŽ i ŽT. Tu u podrumi vidio je i ĆŽ koji mu je dao vode kada su ga tukli te mu je tada opt. ĆŽ obećao da će mu pomoći, tako da je dana 26. prosinca 1991. opt. ĆŽ došao po njega i njegovu majku i odvezao ih do Bjelinje te je pitanje kako bi sve završilo da nije bilo optuženika. Inače, za vrijeme okupacije sela, imao je obvezu sakupljati mrtve mještane po selu, kao i na minskom polju.
31. Iskaz svjedoka LO kojeg je dao na raspravi pred Županijskim sudom u Vukovaru dana 18. studenog 2003., uz suglasnost stranaka i branitelja optuženika pročitan je na raspravi pred ovim sudom i iz njegovog iskaza razvidno je da je svjedok tada iskazao kako se u trenutku napada na selo nalazio u svojoj kući, kada su došli opt. ĆŽ i još svoje nepoznatih vojnika koji su tražili da izađu napolje. Vani je vidio 20 do 30 naoružanih četnika i domaćih Z, vidio je da gore tri kuće (ZT, TT i OT), kada su gorjele te kuće u neposrednoj blizini vidio je opt. ĆŽ, GŽ, ali ne zna tko je te kuće zapalio.
32. U odnosu na iskaze svjedoka obrane VO, IO, ZO i LO, nije bilo nikakvih primjedbi i iskaze navedenih svjedoka sud ocjenjuje kao istinite i vjerodostojne te je zaključak suda da su navedeni svjedoci iskreno iskazivali o odnosu optuženika prema njima, koje njegove postupke su shvaćali kao čin pomoći i spašavanja, što uzimajući u obzir okolnosti u kojima su se navedeni svjedoci nalazili, nije ništa neobično. To što se optuženik prilikom obilaska kuće VO prema istome nije nasilno ponašao i što mu je preporučio da se skloni kod oca u centar sela, što je supruzi IO rekao da napuste [adresa] jer će ih ubiti te što je tijekom mučenja ZO u podrumu „milicijske stanice“ u [adresa] istome dao vode, a potom njega i njegovu majku prevezao u Bjelinu, ne ukazuje da isti nije počinio zločin nad EŽ i oduzeo osobni automobil BŽ. Optuženik je rodom iz [adresa] i kako je sam naveo poznavao je mještane [adresa] i smatra da je sa svima bio dobar. Sasvim je sigurno da sa svim mještanima [adresa] nije imao jednaki osobni odnos. Ako se uzmu u obzir opisi optuženikovog ponašanja pred svjedokom BŽ pred kojim je razgrnuo svoju jaknu i pokazao mu novac te rekao kako ima skoro 200.000,00 maraka i da uskoro neće više morati raditi, da je otišao u njegovu kuću i njegovom desetogodišnjem sinu pokazao metak i pitao ga drže li takve metke u kući, a potom uhvatio njegovu ženu i tražio ju da prizna gdje drže oružje, kao i iskaz ĆO i Andrije Balića kako su čuli optuženika da im iz njihovog dvorišta prijeti da će im baciti bombu ako ne izađu iz podruma te da se smijao Ankinoj teti i govorio joj je da je njezinu kćerku vidio u kanalu, tada je jasno razvidno da tog istog dana prilikom ulaska okupatorskih pripadnika u [adresa], među kojima je bio i optuženi, njegovo ponašanje prema pojedinim mještanima [adresa] hrvatske nacionalnosti nije bilo nimalo prijateljski te se iz takvog ponašanja ne može zaključiti da je optuženikova svrha pridruživanja pripadnicima paravojnih postrojbi bila zaštita hrvatskog stanovništva i njihovo spašavanje, već da su njegove radnje pomaganja pojedinim M bile sporadične i vođene vlastitim razlozima.
33. Iz zapisnika o izvršenoj sahrani mještana [adresa] poginulih **.**.1991., utvrđeno je da je sahrana obavljena dana 12.listopada 1991. na mjesnom groblju u [adresa] u 13,00 sati i da su sahrani prisustvovali predstavnici Mjesne zajednice Lovas ŠB i UT te da je u zajedničku grobnicu sahranjeno 8 osoba među kojima je naveden i EŽ. Iz zapisnika Županijskog suda u Osijeku o izvršenom iskapanju masovne grobnice u selu [adresa] i ekshumacije mrtvih tijela mještana sela [adresa] od 2.-8. lipnja 1997. te skice mrtvih tijela položenih u mjesno groblje [adresa], pronađenih tijekom iskapanja, utvrđeno je da je tijelo pokojnog EŽ pronađeno u navedenoj masovnoj grobnici i ekshumirano. Iz dopisa Medicinskog fakulteta, Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb od 8. srpnja 1997., razvidno je da je izvršena identifikacija ekshumiranih tijela sa lokacije [adresa] te je pod oznakom 265/49 identificiran EŽ, što proizlazi i iz dopisa Vlade Republike Hrvatske, Ureda za zatočene i nestale o pregledu i identifikaciji posmrtnih ostataka ekshumiranih iz masovne grobnice u [adresa] od 5. studenog 2003. Iz zapisnika Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku od 16. lipnja 1997., razvidno je da je nad tijelom pokojnog EŽ provedena obdukcija, kojom je utvrđeno da se u prostoru desne ruke na desnoj strani prsnog koša prema desnom ramenu nalaze fragmenti smrskanih kostiju. Isti je na sebi imao obučen pulover na kojem je sprijeda uočen jedan ovalni defekt promjera 1 cm, ispod je uočena potkošulja koja na istom mjestu kao i pulover ima ovalni defekt, kao i vuneni džemper na kojem je kao i na prethodno opisanoj odjeći pronađen isti defekt, a koji lokalizacijom odgovara prethodnim. Veliki defekt veličine muške šake, pronađen je sprijeda u predjelu lijeve strane prsiju. Kao uzrok smrti navedena je strijelna ozljeda grudnog koša. Navedeno je potvrđeno nalazom i mišljenjem o provedenom sudsko medicinskom vještačenju. Iz prijave smrti navedenog fakulteta razvidno je da je činjenica smrti EŽ prijavljena dana 8. srpnja 1997., u kojoj je kao datum smrti uveden **.**.1991. Sva materijalna dokumentacija pročitana i pregledana u spisu, ocijenjena je kao vjerodostojna, budući je sačinjena od strane ovlaštenih institucija, na istu nije bilo nikakvih primjedbi, a istom su potvrđeni navodi kada je EŽ smrtno stradao, kada i gdje je isti bio sahranjen, kao i činjenica da je preminuo od strijelne ozljede prsnog koša.
34. Iz izvatka iz kaznene i prekršajne evidencije na ime opt. ĆŽ, slijedi da isti do sada nije pravomoćno kazneno osuđivan niti prekršajno kažnjavan u Republici Hrvatskoj.
35. Na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. i 4. ZKP/08, sud je odbio dokazne prijedloge opunomoćenika ošt. VŽ, Ivana Ergotića, odvjetnika iz Vinkovaca, da se u daljnjem tijeku dokaznog postupka kao svjedoci ispitaju AT (sin BO), koji je u vrijeme događaja sa svojom majkom bio u podrumu, a u inkriminirano vrijeme je bio starosti 14 godina, na okolnost izlaska iz podruma ošt. VŽ i okolnosti koje su mu poznate nakon njezinog povratka u podrum, ĆI, na okolnost njezinih saznanja o ubojstvu EŽ i okolnosti susreta s VŽ, nakon što je ista vidjela mrtvo tijelo svog ubijenog oca, SI, mještanka [adresa], na okolnost saznanja o ubojstvu EŽ, NB, mještanin [adresa], koji je zajedno s EŽ bio u podrumu prije nego što je isti odveden prema svojoj kući, na okolnost njegovog saznanja o odvođenju EŽ te ZB, mještanin [adresa], na okolnosti ubojstva EŽ, koji ga je vidio neposredno prije nego je ubijen te s kim je EŽ bio u društvu, budući su po mišljenju suda činjenice koje bi trebale utvrđivati u ovom postupku već utvrđene iskazima ispitanih svjedoka ili su nevažne, sukladno čemu su navedeni dokazni prijedlozi odbijeni kao nevažni i usmjereni na znatno odugovlačenje postupka. Također je sud kao nevažan odbio dokazni prijedlog navedenog opunomoćenika oštećene, za dodatnim ispitivanjem kao svjedoka VŽ, na okolnost sačinjavanja službene bilješke istražnog suca Okružnog suda u Rijeci od dana 17. veljače 1993., budući je VŽ ispitana kao svjedok u ovom kaznenom postupku te je uz suglasan prijedlog stranka pročitan zapisnik o ispitivanju svjedoka FI, a činjenice koje su predložene da se utvrde takvim dokazom, po mišljenju suda su u ovom kaznenom postupku nevažne.
35.1. Na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP/11, sud je odbio dokazni prijedlog branitelja optuženika, Ante Nobila, odvjetnika iz Zagreba da se pročita rješenje Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj K-DO-37/2016 od 28. rujna 2016., kojim je na temelju članka 206. stavak 1. točka 1. ZKP/11 odbačena kaznena prijava protiv osum. KB zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. OKZ RH i članka 121. u vezi sa člankom 20. OKZ RH, budući navedeni dokazni prijedlog nije važan za odlučivanje o ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka VŽ, čiju vjerodostojnost iskaza je ocjenjivao raspravni sud u konkretnom kaznenom postupku koji se vodi protiv opt. ĆŽ.
35.2. Na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. i 4. ZKP/08, sud je odbio dokazni prijedlog branitelja optuženika, Ante Nobila, odvjetnika iz Zagreba, kao nevažni dokazni prijedlog i kao prijedlog koji odugovlači postupak, za provođenjem rekonstrukcije na mjestu događaja radi utvrđivanja okolnosti da se u podrumu u kojem se nalazila VŽ ništa nije moglo čuti što se događalo u dvorištu obiteljske kuće ošt. EŽ, budući je činjenica da li se u podrumu navedene obiteljske kuće moglo čuti što se događalo na ulici, utvrđena iz iskaza ispitanih svjedoka VŽ, BO, Slavice Đaković i EO.
35.3. Na temelju iste zakonske osnove, sud je odbio dokazni prijedlog branitelja optuženika, Ante Nobila, odvjetnika iz Zagreba, kao nevažan dokaz i dokaz koji je usmjeren na znatno odugovlačenje postupka, da se u dokaznom postupku kao svjedok ispita EI, na okolnost da se isti u vrijeme inkriminacije nalazio zajedno sa svojom majkom DB u podrumu susjedove kuće, budući je činjenica koja bi se trebala utvrđivati u ovom postupku utvrđena iskazima ispitanih svjedoka VŽ, BO i UŽ, sukladno čemu je navedeni dokazni prijedlog ocijenjen kao nevažan i usmjerenim na znatno odugovlačenje kaznenog postupka.
36. U odnosu na činjenicu postojanja Teritorijalne obrane i pripadnosti optuženika istoj, potrebno je prije svega navesti kako je iz iskaza ispitanih svjedoka utvrđeno da je u selu [adresa] organizirana Teritorijalna obrana, sastavljena od pripadnika mještana [adresa] srpske nacionalnosti. Naime, Teritorijalna obrana kao oblik organizacije, predstavlja oblik oružanih snaga organiziran na lokalnoj ili regionalnoj razini, a služi za obranu vlastitog teritorija u slučaju rata, izvanrednih stanja ili ugroze sigurnosti, čiji su pripadnici uglavnom stanovnici područja kojeg brane (ili „oslobađaju“), isti nadopunjuju vojsku, a za vrijeme postojanja države SFRJ, Teritorijalna obrana je bio dio koncepta Općenarodne obrane i za vrijeme Domovinskog rata takve jedinice su djelovale zajedno s JNA i na okupiranom području su formalno bile dio oružanih snaga SFRJ. U svojoj obrani optuženik je jasno opisao kako je prije napada na selo [adresa], isto trebalo biti predano Jugoslavenskoj narodnoj armiji, o čemu su se vodili pregovori između predstavnika lokalnih vlasti i predstavnika JNA, no da se takvom planu predaje suprotstavio predstavnik I, ŠO iz [adresa], nakon čega su se Z iz mjesta „organizirali“. Nadalje, optuženik je u svoj obrani opisao i okolnosti pod kojima se pridružio paravojnoj postrojbi iz Srbije te da ga je u napad na mjesto pozvao GŽ, njegov tadašnji rukovoditelj u miliciji u [adresa]. Paravojne postrojbe koje su došle iz Srbije, naoružale su lokalno srpsko stanovništvo prije napada na [adresa], tako da su u trenutku ulaska u mjesto, svi lokalni mještani srpske nacionalnosti sa pripadnicima paravojske u selo ušli naoružani, dok su mještani [adresa] hrvatske nacionalnosti svoje malobrojno oružje koje su posjedovali prije napada na mjesto, predali policiji. Navedene činjenice u svom iskazu potvrđuje svjedok VŽ, koja je svjedočila o tome da je u selo ušla vojska JNA, potpomognuta od strane mještana [adresa] srpske nacionalnosti, a da je opt. ĆŽ bio pripadnik tih formacija koje su ušle u selo. Svjedok BO u svom iskazu govori kako je u selu čula da je ĆŽ bio pripadnik Teritorijalne obrane, dok svjedok UŽ sudu daje konkretne podatke o formiranju Teritorijalne obrane, kada navodi kako mu je poznato da su u selo ušli mještani [adresa] srpske nacionalnosti koji su formirali Teritorijalnu obranu, čiji je komandir bio ŠŽ te da mu je poznato da je opt. ĆŽ bio pripadnik Teritorijalne obrane. Svjedok ŽŽ je u svom iskazu navela kako joj je poznato da je optuženik bio pripadnik okupatorskih snaga odnosno Teritorijalne obrane koje su izvršile agresiju i napad na [adresa], dok svjedok FO u svom iskazu navodi da je dana 10. listopada 1991. optuženik došao u selo zajedno sa četničkim formacijama kojima se pridružio i da je sudjelovao u grupama koje su ubijale ljude u [adresa], dok svjedok Stjepan Peulić u svom iskazu navodi da su sa četnicima u selo ušli domaći Z te Z iz [adresa] i [adresa]. Slijedom naprijed navedenog, nije sporno da je u vrijeme inkriminacije u [adresa] postojala Teritorijalna obrana, čiji pripadnici su bili mještani [adresa] srpske nacionalnosti. Iako navedeni svjedoci navode svoja saznanja o optuženikovoj pripadnosti navedenoj Teritorijalnoj obrani, ako se uzmu u obzir navodi optuženikove obrane da se u vrijeme napada na mjesto [adresa] pridružio paravojnim postrojbama na poziv lokanih Z, kao i činjenicu da iako je isti rođen u [adresa], da je od 1974. živio u [adresa], kao i da tijekom dokaznog postupka nisu izvedeni materijalni ili personalni dokazi iz kojih bi se na siguran način moglo zaključiti o identitetu pripadnika Teritorijalne obrane Lovas, tada sud nedvojbeno zaključuje da je u vrijeme napada na mjesto [adresa], dana 10. listopada 1991., kao i tijekom vremena inkriminacije, optuženik u istome sudjelovao na način da se uključio u aktivnosti pripadnika paravojnih postrojbi i Teritorijalne obrane Lovas te zajedno s njima sudjelovao u napadu na mjesto.
37. Nastavno na naprijed obrazloženo, sud je izvršio dopuštenu izmjenu činjeničnog opisa izreke, ne zadirući pri tome u objektivni identitet optužbe, na način da je u preambuli činjeničnog opisa optužnice izostavio riječi „kao pripadnik tzv. Teritorijalne obrane“, kao i riječi „navedene“ (što se odnosi na Teritorijalnu obranu) te ispred riječi Teritorijalne obrane dodao riječi „paravojnih postrojbi i“, dok je u prvoj alineji činjeničnog opisa umjesto riječi „zajedno sa nepoznatim pripadnicima paravojnih postrojbi“ dodao riječi „pridruživši se pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi“, čime je činjenični opis uređen sukladno utvrđenom činjeničnom stanju u dokaznom postupku. Navedenom izmjenom činjeničnog opisa, nije došlo do prekoračenja optužbe niti je optuženiku stavljena na teret veća količina inkriminiranih radnji od one za koju se tereti optužnicom, a ne radi se o odlučnim činjenicama takvog značaja da bi time bilo dovedeno u pitanje obilježje kaznenog djela. Pri tome je potrebno pojasniti kako pripadnost određenoj vojnoj ili paravojnoj formaciji ne predstavlja bitno obilježje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH, budući prema izričitoj zakonskoj odredbi navedeno kazneno djelo može počiniti svatko (ali pod striktno ispunjenim uvjetima), kako se to nastavno i obrazlaže.
38. Slijedom naprijed navedenog, analizirajući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći iste u međusobnu vezu, sud smatra da je provedenim dokaznim postupkom na nedvojben način utvrđeno da je opt. ĆŽ svojim postupanjem počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH.
39. Prije analize pravnih utvrđenja, potrebno je navesti kako kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH čini onaj tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, između ostaloga ubija civilno stanovništvo te pljačka imovinu stanovništva.
39.1. Naprijed navedena odredba je blanketne naravi, koja se ogleda u činjenici kršenja normi propisanih međunarodnim kaznenim pravom, a kojim normama se civilno stanovništvo odnosno osobe koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima i sukobu, a koje su u vlasti protivne strane bez obzira na državljanstvo, štite od nasilja, psihičkog i fizičkog zlostavljanja, protuzakonitog zatvaranja, ubojstva i svih drugih nedopuštenih postupaka ophođenja prema njima. U konkretnom slučaju opt. ĆŽ se stavlja na teret kršenje normi međunarodnog ratnog prava o zaštiti civilnih osoba propisanih čl. 2., čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 27. st. 1., čl. 32. i čl. 33. st. 2. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 75. st. 1. i st. 2. toč. a. alineja 1. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I).
40. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., u članku 2. propisuje da se ista primjenjuje u slučaju objavljenog rata ili nekog drugog oružanog sukoba koji izbije između dvije ili više visokih stranaka ugovornica, čak i ako jedna od njih ne priznaje ratno stanje. Konvencija se također primjenjuje u svim slučajevima okupacije čitavog ili dijela područja visoke stranke ugovornice, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor. Primjenjuje se i ako jedna sila u sukobu nije stranka navedene Konvencije, kada sile stranke Konvencije ipak ostaju njome vezane u svojim međusobnim odnosima.
40.1. Člankom 3. navedene Konvencije, propisano je da je u slučaju oružanog sukoba koje nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna primijeniti barem ove odredbe: stavak 1. S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan vojnog ustroja ("hors de combat") zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugoga razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. U tu svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni su i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu ovi čini:
a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja okrutnog postupanja i mučenja.
40.2. Člankom 27. stavak 1. navedene Konvencije, propisano je da zaštićene osobe imaju u svakoj prilici pravo na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih obiteljskih prava, svojih vjerskih uvjerenja i obreda, svojih navika i svojih običaja te da će se s njima u svako doba postupati čovječno i štitit će ih se od svakog čina nasilja ili zastrašivanja, uvreda i javne radoznalosti.
40.3. Člankom 32. navedene Konvencije, propisano je da su visoke stranke ugovornice suglasne da je svakoj od njih izričito zabranjeno poduzimanje bilo koje mjere takve prirode da prouzrokuje bilo tjelesne patnje ili istrebljenje zaštićenih osoba koje su u njihovoj vlasti te da se ta zabrana ne odnosi samo na ubojstvo, mučenje, tjelesne kazne, sakaćenje i medicinske ili znanstvene pokuse nepotrebne za liječenje zaštićene osobe, nego i na sve druge okrutnosti, bilo da ih čine civilni ili vojni službenici, dok je člankom 33. stavak 2. Konvencije zabranjena pljačka.
41. Dopunskim protokolom Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) propisano je da se visoke stranke ugovornice obvezuju da će poštivati ovaj Protokol i da će mu osigurati poštovanje u svim okolnostima. U slučajevima koji nisu predviđeni ovim Protokolom ili drugim međunarodnim sporazumom, građanske osobe i borci ostaju pod zaštitom i vladavinom načela međunarodnog prava koja proizlaze iz ustanovljenih običaja, iz načela čovječnosti i iz zahtjeva javne savjesti. Ovaj se Protokol, kojim se dopunjuju Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. za zaštitu žrtava rata, primjenjuje u situacijama predviđenim člankom 2. koji je zajednički tim Konvencijama. Situacije navedene u prethodnom stavku uključuju oružane sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije te protiv rasističkih režima u ostvarivanju prava naroda za samoodređenje, zajamčenom u Povelji Ujedinjenih naroda i u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda.
41.1. Odredbom članka 75. stavak 1. navedenog Protokola, kojim su propisana temeljna jamstva, propisano je da utoliko koliko su pogođene situacijom navedenom u članku 1. Protokola, s osobama koje su vlasti stranke sukoba i koje ne uživaju povoljniji postupak na temelju Konvencija i ovoga Protokola u svakoj će se prilici postupati čovječno i one će uživati barem zaštitu predviđenu ovim člankom, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeroispovijedi ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovinskom stanju, rođenju ili drugom statusu ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. Svaka će stranka poštovati ličnost, čast, uvjerenje i vjerske obrede svih takvih osoba, dok stavak 2. zabranjuje u svako doba i na svakom mjestu, bilo da ih počine civilni ili vojni službenici ove čini:
točka a) nasilje protiv života, zdravlja i fizičkog ili mentalnog blagostanja osoba, osobito:
alineja I. ubojstvo.
42. Na temelju utvrđenih svih spornih činjenica u ovom kaznenom postupku te podvođenjem istih pod odredbu članka 120. stavak 1. OKZ RH, odnosno primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje u dokaznom postupku, sud smatra kako je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno da je upravo opt. ĆŽ u vremenu inkriminacije od 10. listopada 1991. do kraja mjeseca listopada 1991., sudjelovao u napadu na mjesto [adresa] zajedno s drugim pripadnicima paravojnih postrojbi i Teritorijalne obrane Lovas, a nakon što je počinjena oružana agresija na [adresa] i mjesto bilo okupirano od strane JNA i pridruženih joj paravojnih postrojbi, postupao kršeći pravila međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o zaštiti civila za vrijeme oružanih sukoba te se uključio u aktivnosti pripadnika paravojnih postrojbi i Teritorijalne obrane Lovas, kojima je civilno stanovništvo mjesta [adresa] nesrpske nacionalnosti bilo izvrgnuto sustavnom progonu, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, mučenju, ubijanju, otuđenju imovine i drugom nečovječnom ponašanju, tako da je osobno dana 10. listopada 1991. u dvorištu obiteljske kuće EŽ u [adresa], iz puške pucao u prsa EŽ te ga ubio, a točno neutvrđenog dana došao u obiteljsku kuću BŽ u [adresa] te od njega protupravno oduzeo njegov osobni automobil marke Zastava 128, čime su u radnjama optuženika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH, na koji način je isti svojim postupanjem grubo prekršio propisanu Konvenciju i navedeni Dopunski protokol.
43. Pri tome je bitno za navesti kako nije svako protupravno postupanje prema civilima za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, ujedno i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Osim što je neophodno da takve radnje budu počinjene za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, istima se štite civilne osobe, odnosno ona kategorija osoba koja je zaštićena prema međunarodnom pravu. Nadalje, potrebno je dokazati i vezu između kriminalnog čina kao objektivnog ostvarenja ratnog zločina i okupacije, odnosno postojanje namjere optuženika, prema kojoj je njegova protupravna radnja u vezi upravo sa okupacijom pa posljedično da je isti i postupao protivno pravilima međunarodnog prava, kojima je prekršio prije svega važeće međunarodno humanitarno pravo, odnosno povrijedio običaje ili ugovore međunarodnog humanitarnog prava koje obvezuju optuženika, kao što je potrebno dokazati da kršenje takvih pravila mora biti teško i uključivati ozbiljne posljedice za žrtvu. Sud je mišljenja da su u konkretnom slučaju ostvarene sve naprijed navedene sastavnice.
43.1. Uzimajući u obzir vrijeme inkriminacije od 10. listopada 1991. do kraja mjeseca listopada 1991., općepoznata je činjenica da je u inkriminiranom razdoblju trajala oružana agresija na Republiku Hrvatsku od strane JNA i srpskih paravojnih formacija, koje su kako je to detaljno obrazloženo pod točkom 10. obrazloženja ove presude, okupirale mjesto [adresa], koja agresija je imala karakter oružanog sukoba, koji je najprije imao nemuđunarodni karakter, sve do 8. listopada 1991., kada je Republika Hrvatska stekla svojstvo suverene države u smislu međunarodnog priznanja, a što proizlazi iz ustavno pravne prakse i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4150/2010., a od 8. listopada 1991. međunarodni karakter i takva kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe i na odabir materijalnog prava koje se primjenjuje u svakom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991., sukladno čemu se u konkretnom slučaju primjenjuje upravo navedeni Protokol I – Dopunski protokol Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.
43.2. Opisano postupanje optuženika iz izreke presude, odnosno dolazak naoružanog i uniformiranog optuženika zajedno s ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija u dvorište obiteljske kuće EŽ, koji je bio civilna osoba, mještanin sela [adresa] hrvatske nacionalnosti, kojega su doveli do njegovog doma potpuno nenaoružanog i bez bilo kakve zaštite, kako bi pretražili njegovu kuću u cilju pronalaska oružja, koje događanje u dvorištu je kulminiralo na način da je optuženik iz puške pucao u prsa EŽ, kojom prilikom ga je usmrtio, bez ikakve sumnje je protupravno i radi se o takvoj vrsti zlostave oštećenika koja predstavlja nečovječno postupanje, a isto je bez sumnje povezano s oružanim sukobom i okupacijom. Optuženik je kao osoba mještanin [adresa] koji se pridružio paravojnoj postrojbi po imenu MO, a koji su u [adresa] dovedeni iz Stare Pazove u Srbiji, kao i mještanina [adresa] srpske nacionalnosti koji su se okupili u Teritorijalnu obranu, prilikom napada i okupacije mjesta [adresa] bio pripadnik okupacijske sile koja je nad oštećenikom kao mještaninom hrvatske nacionalnosti, koji je pri tome bio nenaoružan i na bilo koji način nezaštićen, imao vlast. S obzirom da je optuženik usmrtio EŽ, nedvojbeno je utvrđeno da su istome nanesene velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, koje po svojoj obimnosti daleku premašuju kriminalnu količinu koja je dovoljna za zaključak da se ta postupanja mogu smatrati nečovječnim, a sve zbog sumnje da bi isti kao pripadnik nesrpskog civilnog stanovništva u kući posjedovao oružje ili druge predmete koji bi ga povezivali sa hrvatskom vojskom, odnosno pod sumnjom da je nešto radio u korist strane koja se nalazila pod okupacijom, odnosno da je isti bio ekstrem. Ta brutalnost ogleda se i u činjenici da je takvo postupanje optuženika poduzeto prema nezaštićenom civilu koji za optuženika nije predstavljao nikakvu opasnost i koji prema utvrđenim činjenicama u postupku, nije dao nikakvog povoda za bilo kakvo loše, a kamoli brutalno postupanje prema njemu.
43.3. Kako bi se moglo zaključiti da u odnosu na ošt. BŽ, optuženikovo postupanje predstavlja radnje ratnog zločina iz članka 120. stavak 1. OKZRH, potrebno je prije svega navesti da nije svako otuđenje imovine za vrijeme oružanog sukoba i okupacije istovremeno i pljačka. Da bi bespravno i samovoljno otuđenje tuđe imovine bilo pljačka kao ostvarenje obilježja navedenog kaznenog djela te da bi se isto razlikovalo od obične krađe, potrebno je da bude počinjeno u vezi s oružanim sukobom, da bude usmjereno protiv civilne imovine ili imovine zaštićenih osoba te da isto nije opravdano vojnim potrebama. Pri tome nije potrebno da se pljačka dogodi upravo tijekom borbe (konkretno napada na mjesto [adresa]), dovoljno je da je okupacija mjesta olakšala njezino ostvarenje, kao što je riječ u konkretnom slučaju, kada je optuženik kao pripadnik sile koja je imala vlast u mjestu, koristeći takvo stanje svoje pripadnosti i moći koja iz iste proizlazi, od BŽ uzeo njegov osobni automobil. Činjenica da je svjedok BŽ naveo kako se optuženika nije bojao, budući je isti bio dečko iz sela, kojega je poznavao, ne umanjuje značenje okolnosti u kojima se dogodilo takvo protupravno prisvajanje osobnog automobila od strane optuženika. Naime, pri procjeni je li za takvo uzimanje automobila, optuženik imao suglasnost oštećenika, treba voditi računa da je mjesto [adresa] tada već bilo okupirano od strane brojnih naoružanih vojnika, da je optuženik bio njihov pripadnik, što se očitovalo u činjenici da je kod oštećenika došao obučen u vojnu uniformu i potpuno je nebitno je li prilikom toga dolaska kod oštećenika, isti bio naoružan ili ne. Kada oštećenik u svom iskazu navodi da je optuženiku predao ključeve svog osobnog automobila i da se njegovom traženju nije suprotstavio, tada se uzimajući u obzir prethodno opisane okolnosti, nedvojbeno zaključuje da takva njegova radnja ni u kojem slučaju nije bila dobrovoljna. Kada kod oštećenika u dvorište dolazi osoba pripadnik paravojnih formacija, u okolnosti prisutnosti naoružane vojske u mjestu, prilikom čega su brojni mještani [adresa] bezrazložno ubijeni u svojim kućama i na ulicama, ne predstavlja nimalo prijateljsko ozračje, nego upućuje na strah i neizvjesnost vlastite sudbine. Optuženik je u svojoj obrani izričito naveo kako oštećeniku nije izdao nikakvu potvrdu prilikom oduzimanja njegovog vozila te da je automobil koristio za svoje osobne potrebe, dok iz iskaza oštećenika proizlazi kako optuženik na izričito traženje oštećenika da mu vrati njegov osobni automobil isto nije htio napraviti, govoreći oštećeniku da će se on već snaći, iz čega sud nedvojbeno zaključuje kako takvo oduzimanje osobnog automobila od strane optuženika nije koristilo za vojne potrebe niti je bilo opravdano vojnim potrebama. Upravo su to činjenice koje jasno razlikuju pljačku kao ratni zločin od kaznenog djela krađe.
44. Osim toga, nedvojbeno je također da su pokojni EŽ i ošt. BŽ, kao civilne osobe bili zaštićeni odredbama međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o zaštiti civila i to upravo naprijed navedenim odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., kao i Dopunskim protokolima toj konvenciji od 8. lipnja 1977. (Protokol I), a koje su navedene u izreci presude, sukladno čemu odredba članka 120. stavak 1. OKZ RH predstavlja implementaciju normi međunarodnog ratnog i humanitarnog prava u okvire nacionalnog kaznenog zakonodavstva.
45. U vezi postojanja subjektivnog odnosa optuženika prema počinjenom kaznenom djelu, odredbom članka 9. stavak 1. OKZ RH propisano je da je krivično odgovoran počinitelj koji je uračunljiv i koji krivično djelo počini s umišljajem ili iz nehaja. U konkretnom slučaju, sud je mišljenja da je optuženik postupao s direktnim umišljanjem odnosno sa izravnom namjerom te da njegova uračunljivost (ubrojivost), odnosno njegova sposobnost upravljanja postupcima i shvaćanja značenja i posljedica počinjenog djela nije dovedena u sumnju tijekom kaznenog postupka. Također je sud mišljenja da je u vrijeme inkriminacije optuženik bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, pri čemu nije važno je li točno znao koju odredbu pravila međunarodnog prava krši, nego je bitno da je znao da čini nešto zabranjeno, odnosno dovoljna je opća svijest o protupravnosti djela te da je htio njezino ostvarenje. U konkretnom slučaju potrebno je samo da ponašanje optuženika objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava, dakle da je ostvaren objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen karakter protupravnosti ovog kaznenog djela. Pri tome sud nije pronašao ispričavajuće razloge na strani optuženika. To što se optuženik prema vlastitim navodima pridružio paravojnoj postrojbi prilikom napada i okupacije [adresa], jer su mu rekli da će ubiti njegovog brata ako to ne učini, ni na koji način ga ne ekskulpira optuženika od njegovih radnji, koje predstavljaju obilježja ratnog zločina.
46. S obzirom na način postupanja, u konkretnom slučaju sud je mišljenja kako je opt. ĆŽ prilikom napada i okupacije mjesta [adresa] sudjelovao zajedno sa pripadnicima paravojnih postrojbi i Teritorijalne obrane Lovas, prilikom čega se uključio u njihove aktivnosti. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza svjedoka ĆO, koja je navela kako je nakon okupacije [adresa] glavni u selu bio JO (za kojeg svjedoci navode da je plaćao pripadnike Odreda Dušan Silni i koji ih je doveo u selo), koji je imao svoju prostoriju u Mjesnoj zadruzi i da je u nekoliko navrata vidjela kako optuženik odlazi u tu prostoriju kod IŽ. Nadalje, iz iskaza ispitanih svjedoka proizlazi da je optuženik po selu hodao u vojnoj uniformi i naoružan.
47. Slijedom naprijed navedenog, sud je opt. ĆŽ proglasio krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH. Pri tome je potrebno navesti kako je dana 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 - dalje u tekstu KZ/11), koji u odredbi članka 91. stavak 1. KZ/11 propisuje kazneno djelo ratnog zločina te se u kaznenom djelu ratnog zločina iz članka 91. KZ/11 ostvaruje pravni kontinuitet kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH. Odredbom članka 3. stavak 1. KZ/11, propisano je da se na počinitelja kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a stavkom 2. propisano je da ukoliko se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta da će se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja. Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, valjalo je odlučiti koji je od navedena dva zakona (OKZ RH ili KZ/11) blaži za počinitelja. Obzirom da je za kazneno djelo iz članka 120 stavak 1. OKZ RH propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna zatvora od 20 godina, dok je za kazneno djelo iz članka 91. stavak 1. KZ/11 zapriječena kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna dugotrajnog zatvora (što znači mogućnost osude i na 40 godina dugotrajnog zatvora), razvidno je da je u konkretnom slučaju za optuženika blaži OKZ RH te je sukladno članku 3. KZ/11, sud optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH.
48. Proglasivši optuženika krivim zbog terećenog kaznenog djela, valjalo je istome u okviru propisanog okvira kazne za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZ RH i primjenom članka 37. OKZ RH odmjeriti kaznu, pri čemu je sud primijenio opće pravilo o odmjeravanju vrste i visine kazne, polazeći od svrhe kažnjavanja, istovremeno cijeneći sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), a posebice stupanj krivnje, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jakost povrede zaštićenog dobra, okolnosti uz koje je djelo počinjeno, prijašnji život počinitelja, njegove osobne prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela.
48.1. Sud je cijenio da je optuženik pri počinjenu kaznenog djela postupao s izravnom namjerom (direktnim umišljajem), da je imao punu svijest o protupravnosti i da je bio ubrojiv (uračunljiv), koje okolnosti govore o najvišem stupnju krivnje optuženika.
48.2. Od olakotnih okolnosti, uzimajući u obzir njegov prijašnji život, sud je cijenio da prema podacima iz kaznene i prekršajne evidencije, optuženik nije prekršajno kažnjavan niti kazneno osuđivan u Republici Hrvatskoj. Iako je od počinjenja kaznenog djela proteklo 34 godine te se protek vremena od počinjenja kaznenog djela prema sudskoj praksi uobičajeno gleda kao olakotna okolnost na strani počinitelja kaznenog djela, sud je mišljenja da se ovdje radi o kaznenom djelu ratnog zločina, za koje ne nastupa zastara kaznenog progona, slijedom čega protek vremena od počinjenja kaznenog djela nije od značaja za ocjenu okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, iz kojeg razloga ova okolnost nije uzeta kao olakotna.
48.3. Polazeći od jačine ugrožavanja zaštićenog dobra, sud je također cijenio okolnost da su u konkretnom slučaju, žrtve kaznenog djela dvije osobe. U odnosu na pobude zbog kojih je počinjeno kazneno djelo, isto je potrebno promatrati kroz konkretnu situaciju ratnog sukoba u Republici Hrvatskoj, na dijelu teritorija koje je bilo okupirano i s kojeg je nakon određenog vremena i protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, sukladno čemu je očigledno da je isto uzrokovano etničkom nesnošljivošću prema osobama nesrpske nacionalnosti, sukladno čemu je navedena okolnost cijenjenja kao otegotna. Nadalje, iz obrane optuženika razvidno je kako izostaje bilo kakvo kajanje za ono što se kritične zgode dogodilo u odnosu na oštećenike, što također valja cijeniti kao otegotno. Pri tome je potrebno imati u vidu i ponašanje optuženika prilikom susreta sa kćerkom pokojnog EŽ, kojoj je rekao da je njezinog oca ubio jer je bio ekstremista, a potom joj prilikom susreta u [adresa] upitao želi li da joj ispriča okolnosti pod kojima joj je otac ubijen, izražavajući na takav način svoj stav i nepoštivanje prema oštećeniku, kojeg je smatrao ekstremom, koje okolnosti ukazuju na najgoru brutalnost.
49. Imajući u vidu svrhu kažnjavanja te krećući se u granicama kazne zatvora propisane za navedeno kazneno djelo, cijeneći pri tome sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina, držeći da će se kroz tako izrečenu kaznenu sankciju izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela i utjecati na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja te na taj način utjecati i spriječiti počinitelja da počini nova kaznena djela te kaznom utjecati i na njegov preodgoj, ali i na jačanje morala društva i utjecati na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana kako je to propisano člankom 31. OKZ RH.
50. Na temelju članka 45. stavak 1. OKZ RH optuženom ĆŽ u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme uhićenja od 12. travnja 2025. i vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 12. travnja 2025. do 23. travnja 2025., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. travnja 2025. pa nadalje.
51. U odnosu na imovinskopravni zahtjev sud je odlučio kao pod točkom III. izreke presude, a o razlozima za isto detaljno je obrazloženo pod točkom 4. obrazloženja ove presude.
52. Odlučujući o troškovima kaznenog postupka, sud je na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08, opt. ĆŽ u cijelosti oslobodio obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08, a isti padaju na teret proračunskih sredstava ovoga suda, budući optuženik nema imovine iz kojih bio mogao platiti troškove ovog kaznenog postupka, a visina njegovih mjesečnih prihoda nije dostatna za podmirenje troškova bez ugrožavanja vlastite egzistencije. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 8. ZKP/08, opt. ĆŽ dužan je naknaditi nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećene VŽ, Ivana Ergotića, odvjetnika iz Vinkovaca, o čijoj će visini posebno rješenje naknadno donijeti predsjednik vijeća.
Osijek, 15. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća – sudac za ratni zločin mr. sc. Sanja Voller-Jakšić
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude.
Žalba se podnosi ovome sudu neposredno ili putem preporučene pošte u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.
Dostaviti:
1. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku na broj KO-DO-113/2020
2. Optuženi ĆŽ – putem Zatvora u Osijeku
3. Branitelj optuženika Anto Nobilo, odvjetnik iz Zagreba
4. Ošt. VŽ, [adresa]
5. Opunomoćenik ošt. VŽ, Ivan Ergotić, odvjetnik iz Vinkovaca
6. ošt. BŽ, [adresa]
7. Uprava Zatvora u Osijeku
8. Uprava za zatvorski sustav – e-mailom
