Poslovni broj: 2. P-120/2023-7

 

 

 

Republika Hrvatska                                                   Poslovni broj: 2. P-120/2023-7

Općinski sud u Osijeku                                                                            

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz T., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u O., te umješača na strani tužitelja N. P. iz T., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u O., protiv tuženika A. b. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Odvjetničkom uredu H. M. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 19. travnja 2022., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika umješača na strani tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika M. Š., odvjetnika u Odvjetničkom društvu O., R. & S. iz O., uz javnu objavu 20. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140060242-60010451704/2005. sklopljenog dana 19.10.2005. između tužitelja Z. P. i S. b. d.d. O., pravnog prednika tuženika A. b. d.d. Z., koji je dana 31.10.2005. potvrđen kod javnog bilježnika L. P. pod brojem OU-..., a koja u čl. 2. glasi: "…CHF…u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan korištenja kredita."; u čl. 3. toč. 1. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti…CHF"; toč. 3.: "…obračunanim po srednjem tečaju S. b. d.d. O. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća…Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan plaćanja."; u čl. 4. glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."; u čl. 8. glasi: "…koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."; u čl. 18. glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita-Založni dužnik, Sudužnik-Založni dužnik i Založni dužnici odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)."; a u čl. 24. glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita – Založni dužnik, Sudužnik-Založni dužnik i Založni dužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.".

 

II/ Nalaže se tuženiku A. b. d.d. Z., da tužitelju Z. P. iz O., isplati iznos od ukupno 23.777,52 Eura[1] / 179.151,76 kuna (slovima: dvadeset tri tisuće sedam stotina sedamdeset sedam eura i pedeset dva centa / sto sedamdeset devet tisuća jedna stotina pedeset jedna kuna i sedamdeset šest lipa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na:

 

- iznos od 46,43 kn od 02.01.2006. god. pa sve do isplate;

 

- iznos od 158,74 kn od 02.10.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 163,49 kn od 02.11.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 159,30 kn od 02.12.2007. god. pa sve do isplate;

 

- iznos od 165,18 kn od 02.01.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 167,84 kn od 02.02.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 159,32 kn od 02.03.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 172,31 kn od 02.04.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 161,94 kn od 02.05.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 165,76 kn od 02.06.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 162,51 kn od 02.07.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 164,30 kn od 02.08.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 164,86 kn od 02.09.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 161,72 kn od 02.10.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 181,55 kn od 02.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 165,53 kn od 02.12.2008. god. pa sve do isplate;

 

- iznos od 398,35 kn od 02.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 402,88 kn od 02.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 388,94 kn od 02.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 400,28 kn od 02.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 386,47 kn od 02.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 657,31 kn od 02.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 626,77 kn od 02.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 651,45 kn od 02.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 657,69 kn od 02.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 632,27 kn od 02.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 650,08 kn od 02.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 637,81 kn od 02.12.2009. god. pa sve do isplate;

 

- iznos od 667,72 kn od 02.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 676,74 kn od 02.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 609,14 kn od 02.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 690,49 kn od 02.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 663,27 kn od 02.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 692,36 kn od 02.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 851,58 kn od 02.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 807,05 kn od 02.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 961,41 kn od 02.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 880,49 kn od 02.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 818,98 kn od 02.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1.010,55 kn od 02.12.2010. god. pa sve do isplate;

 

- iznos od 1.047,51 kn od 02.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 961,62 kn od 02.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 972,92 kn od 02.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 927,72 kn od 02.04.2011. god. pa sve do isplate,

- iznos od 941,16 kn od 02.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1.139,60 kn od 02.06.2011. god. pa sve do isplate,

- iznos od 1.168,08 kn od 02.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1.396,57 kn od 02.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1.327,90 kn od 02.09.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1.184,07 kn od 02.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1.118,12 kn od 02.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 846,71 kn od 02.12.2011. god. pa sve do isplate;

 

- iznos od 892,32 kn od 02.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 934,53 kn od 02.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 935,91 kn od 02.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 910,79 kn od 02.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 918,73 kn od 02.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 935,99 kn od 02.06.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 921,19 kn od 02.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 918,98 kn od 02.08.2012. god. pa sve do isplate;

 

- iznos od 910,34 kn od 02.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 924,95 kn od 02.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 903,09 kn od 02.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 122.492,58 kn od 03.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15.179,52 kn od 03.05.2013. god. pa sve do isplate; sve to u roku od 15 dana.

 

III/ Nalaže se tuženiku A. b. d.d. Z., da tužitelju Z. P. iz T., naknadi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 5.485,99 Eura[2] / 41.334,19 kuna (slovima: pet tisuća četiri stotine osamdeset pet eura i devedeset devet centi / četrdeset jedna tisuća tri stotine trideset četiri kune i devetnaest lipa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2023. kao dana presuđenja pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV/ S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva vezanim za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija kao neosnovanim.

 

V/ Nalaže se tuženiku A. b. d.d. Z., da umješaču na strani tužitelja N. P. iz T., naknadi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 2.487,50 Eura (2) / 18.742,06 kuna (slovima: dvije tisuće četiri stotine osamdeset sedam eura i pedeset centi / osamnaest tisuća sedam stotina četrdeset dvije kune i šest lipa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20. listopada 2023. kao dana presuđenja pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 19. listopada 2005. tužitelj i S. b. d.d., pravni prednik tuženika, sklopili Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010451704/2005., koji je dana 31. listopada 2005. potvrđen kod javnog bilježnika L. P. pod brojem OU-..., a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju S. b. d.d. na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn anuiteti povećavali naspram početno ugovorenog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 3. i čl. 4. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja nije izrijekom ugovorena kao promjenjiva, no tijekom postojanja obveze po Ugovoru se mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,90 % godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju S. b. za devize na dan plaćanja. Predmetni kredit je dana 2. svibnja 2013. prijevremeno otplaćen u cijelosti. Slijedom iznesenog, tužitelj predlaže da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužitelju.

 

2. Tijekom postupka punomoćnik tužitelja na ročištu 20. ožujka 2019. predložio je da sud dozvoli na strani tužitelja miješanje N. P., supruge tužitelja, koja je ujedno i sudužnik u predmetnom kreditu.

 

2.1. Što se tiče prigovora aktivne legitimacije tuženika da bi ugovorom o kreditu uz tužitelja trebali biti obuhvaćeni i sudužnici i založni dužnici, jer da su isti jedinstveni suparničari, sud je mišljenja kako isti nisu relevantni kao parnične stranke iz razloga što se traži utvrđenje ništetnim dijela ugovornih odredbi, a ne cijelog ugovora, osim toga kredit je već otplaćen, a utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora te nalaganje isplate suprotnoj strani može se tumačiti samo u korist založnih dužnika da su  isti još uvijek aktualni, s obzirom da je ugovor o kreditu otplaćen i založni dužnici više nemaju to svojstvo.

 

              2.2. U parnici radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara.

 

              3. Sud je na ročištu 7. listopada 2020. rješenjem dozvolio N. P., supruzi tužitelja, miješanje u parnicu na strani tužitelja te se umješač pridružio svim navodima tužitelja u postupku te zatražio naknadu parničnog troška.

 

4. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Navodi da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu, te samostalno procjenjujući rizike odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Životno je i nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj klauzuli ugovora. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva niti je banka mogla procijeniti kretanje tečaja CHF. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže da sud tužitelja s tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

5. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010451704/2005. od 19. listopada 2005. na listu 5 do 9 spisa, uplatnice na listu 10 spisa, potvrda o prestanku obveza po kreditu na listu 11 spisa, dopis tužitelja tuženiku od 21. siječnja 2019. i potvrda o primitku na listu 12 i 13 spisa, dopis banke tužitelju od 25. siječnja 2019. na listu 14 spisa, uvedene preporuke Hrvatske narodne banke na listu 15 spisa, otplatne planove na listu 61 do 71 spisa, specifikaciju uplata na listu 72 do 74 spisa, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu na listu 75 spisa, pregled prometa za klijenta na listu 76 86 spisa, te proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B., u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke L. B., dipl. oec. i saslušao vještaka na ročištu održanom 17. veljače 2022. te na ročištu održanom 19. travnja 2023. saslušao svjedokinju D. B.

 

6. U predmetu je donesena presuda broj P-99/2019-29 od 1. travnja 2022. na koju presudu je tuženik uložio žalbu, a Županijski sud u V. rješenjem broj Gž-... od 16. veljače 2023. usvojio je žalbu tuženika, ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

 

7. Saslušana na ročištu održanom 19. travnja 2023. svjedokinja D. B. iskazala je: "Mogu reći da sam preko 30 godina radila u banci i to prvo je bila S. b. d.d., pa sve do zadnjeg naziva A. b. d.d. Bila sam referent za stambene kredite. Ne sjećam se da bi mi klijent bio Z. P. prema ugovoru iz 2005. kako mi je to na ročištu sada predočila sutkinja. O tom kreditu i o tom klijentu ne mogu sada reći ništa, jer se toga nakon proteka vremena više ne sjećam, a i s obzirom na broj klijenata koji je prošao kroz banku.".

 

8. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o., u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke L. B., dipl. oec.

 

9. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 23. lipnja 2021. navodi da je tužitelj 19.10.2005., kao korisnik kredita, sklopio sa prednikom tuženika kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010451704/2005. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 90.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste banke. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,90 % godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama Banke bez posebnog zaključivanja Aneksa istom ugovoru. Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita, a obzirom da je tuženik u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužitelja mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platio temeljem mijenjanih kamatnih stopa. Tužitelj također zahtijeva i povrat tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF.

 

9.1. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 5.236,32 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 28.081,97 HRK.

 

9.2. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90 % anuitet je iznosio 479,13 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 08.11.2005. od 4,785773 iznosi 2.293,01 HRK. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi porasta važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 135.890,27 HRK.

 

9.3. Tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom Ugovoru o kreditu sa prednikom A. b. d.d. Z., preplatio, odnosno platio više u pojedinim anuitetima u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi promjene kamatnih stopa iznos od 28.081,97 kune, a po osnovi tečajne razlike iznos od 135.890,27 kune, ukupno 163.972,24 kune. Dakle, tužitelj je tijekom otplate kredita platio više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita ukupno 163.972,24 HRK.

 

9.4. Tužitelj je kredit otplatio prijevremenom jednokratnom uplatom dana 2. svibnja 2013., a tom prilikom platio je i obračunati trošak od 15.179,52 kune, odnosno 3% od iznosa nedospjele glavnice koja je na dan prijevremene otplate iznosila 505.984,51 kunu (81.477,15 CHF x 6,210140 = 505.984,51 kunu).

 

10. Vještak L. B., dipl oec., na ročištu održanom 17. veljače 2022. u cijelosti je osala kod pisanog nalaza i mišljenja od 23. lipnja 2021., a u odnosu na podnesak tuženika da nisu uključene negativne tečajne razlike prilikom izračuna navela da je svojom tužbom tužitelj zahtijevao isplatu preplate znači iznosa kada je anuitet plaćen u većem iznosu od anuiteta po prvo ugovorenim uvjetima, stoga negativne tečajne razlike nisam uključila jer iste nisu preplata.

 

11. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, te kako je vještak odgovorila na primjedbe tuženika decidirano i stručno na ročištu održanom 17. veljače 2022., sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L. B., dipl. oec.

 

12. Tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje na ime sveukupno plaćenog tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita ukupan iznos od 163.972,24  kune plus naplaćenu izlaznu naknadu u iznosu od 15.179,52 kune, ukupno 179.151,76 kuna.

 

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Z. broj P-... od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "peto tužena H. A.-A. b. d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom peto tužene H. A.-A. B. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena H. A.-A. B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku peto tužene H. A.-A. B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena H. A.-A. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to članka 81., članka 82. i članka 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i  97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.".

 

14. Presuda Trgovačkog suda u Z. broj P-... od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-... od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt ... od 9. travnja 2015.

 

15. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

 

16. Prema odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog  ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

 

16.1. Prema odredbama članka 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

17. Prema odredbama članka 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

 

18. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u članku 96. tog Zakona.

 

19. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

20. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

 

21. Sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-..., Revt ... od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.".

 

22. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

 

22.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u nastavku teksta: ZOO – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

 

23. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi  i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

23.1. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku -  trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

 

24. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

 

25. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

 

25.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

 

26. Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

 

26.1. Odredba članka 11. a stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar, i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili  - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. ...Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.".

 

27. Prema članku 5. Direktive 93/13/EEZ u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

 

28. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi, nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

 

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev ... od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt ... od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-... od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja  upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

30. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev ... od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

 

31. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

 

32. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati ukupan iznos od 179.151,76 kuna, od čega iznos od 163.972,24 kune predstavlja preplatu po anuitetima (kamata i valuta), a iznos od 15.179,52 kune predstavlja izlaznu naknadu, osnovanim u cijelosti. 

 

33. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u nastavku teksta: ZPP), o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ZPP, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

 

33.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. ZOO, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

 

33.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-... od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

 

33.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je stajalište da je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev ...). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

              34. Odredbom članka 502. b ZPP, propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a istog Zakona, dok je člankom 502. c ZPP, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502. a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe ZPP i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i Zakona o zaštiti potrošača, pa je sud u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženih svjedoka (Rev ... od 19. ožujka 2019.).

             

35. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da S. b. d.d. s kojom je tužitelj zaključio predmetni Ugovor nije obuhvaćena izrijekom presude u kolektivnom sporu i to stoga jer je 2009. došlo do pripajanja S. b. d.d. i tuženika (koji se tada imao naziv H. A.-A. B. d.d.). Tako zvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista S. b. d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja S. b. d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila S. b. nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila H. A.-A. bank ili S. b., s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

 

              36. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva jer je na sastanku predsjedništva građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenog 2021. donesen zaključak o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem da se u takvim predmetima dopušta preinaka odnosno ista je dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

 

37. U odnosu na eventualno potraživanje tuženika naspram tužitelja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog, valja navesti kako isto nije osnovano. Plaćanje tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Iz tog razloga ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Tuženikovim smanjenjem kamatne stope nije došlo do povrede interesa potrošača i nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu pa da bi odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna, a kamata je smanjena na temelju članka 11. a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, i predstavlja kogentnu zakonsku odredbu koju je tuženik dužan poštovati, tako da tuženik nema pravo na isplatu razlike između te zakonom određene kamate i kamate koja je bila ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu. Ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju jer je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru ostala neizmijenjena, nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na konkretni Ugovor odnosi odredba članka 11. a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kako je to ranije navedeno neovisno o tome što je tužitelj naknadu preplaćene kamate tražio te mu je isto dosuđeno prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi jer samim tim sklopljeni ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije postao ugovor s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu, pa i na niže, a za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike CHF, koji nisu bili jasno predočeni tužitelju, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, pa time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

 

38. Tužitelj drži da mu je tuženik neosnovano naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer da se ista temelji na spornoj odredbi članka 8. Ugovora o kreditu o kojoj se nije posebno pojedinačno pregovaralo, jer se radi o tipskom ugovoru o kreditu. 

 

38.1. Obzirom na vrijeme nastanka ugovornog odnosa stranaka ima se primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) koji u članku 81. stavku 1. određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema stavku 2. istog članka smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

              38.2. Također odredbama članka 1024. stavku 1. i 2. ZOO korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, te može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je odredbom članka 3. istog članka određeno da je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

 

              38.3. Dakle, ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava ako su stranke ugovora o njoj posebno pregovarale i ako ta naknada ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

              38.4. Tijekom postupka tuženik nije priložio niti jedan dokaz na okolnost visine troškova nastalih u postupku rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu potpunu otplatu kredita, a posljedično tome nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita odnosno u tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade niti podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, razvidno je da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da su mu zbog prijevremene otplate kredita uistinu nastali troškovi u iznosu od 15.179,52 kune (3% od iznosa nedospjele glavnice, koja je na dan prijevremene otplate iznosila 505.984,51 kunu), a koji iznos je tuženik naplatio od tužitelja.

 

              38.5. Izlazna naknada koju je tužitelj platio prijevremeno otplativši kredit je ništetna jer nije određena niti odrediva po članku 269. i članku 270. ZOO, a u svezi s člankom 322. i člankom 1024. istog Zakona, te ju stoga tuženik nije bio ovlašten naplatiti jer nikakvu štetu nije pretrpio tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita.

 

38.6. Iz navedenog slijedi da je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno članku 1115. ZOO te istu naknadu mora i vratiti, a isto proizlazi iz članka 96. i članka 102. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

 

39. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. ZOO.

 

40. Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. ZOO a u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c ZPP i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

 

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, tako što je sud tužitelju priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe od 31. siječnja 2019., za obrazloženi podnesak od 14. ožujka 2019., za ročište 20. ožujka 2019., za obrazloženi podnesak od 29. travnja 2019., za ročište od 7. listopada 2020., za obrazloženi podnesak od 5. srpnja 2021., za ročište od 17. veljače 2022. i za ročište 19. travnja 2023. za svaku radnju po 250 bodova, ukupno 2000 bodova x 1,99 Eura jednako je 3.980,00 Eura, za PDV-e od 25% u iznosu od 995,00 Eura / 7.496,82 kune, za trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 Eura / 2.500,00 kuna, za trošak sudske pristojbe na tužbu, koju je tužitelj i platio, u iznosu od 179,18 Eura / 1.350,00 kuna, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u ukupnom iznosu od 5.485,99 Eura / 41.334,19 kuna.

 

              41.1. Sud je tužitelja odbio sa zatraženim troškom za sastav podneska od 12. veljače 2019. u iznosu od 500,00 kuna, kojim u spis dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, za sastav podneska od 27. svibnja 2020. u iznosu od 500,00 kuna, kojim se traži zakazivanje ročišta i za sastav podneska od 8. listopada 2020. u iznosu od 500,00 kuna, kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje.

 

41.2. Sud prilikom odlučivanja o trošku nije uzeo u obzir sudsku pristojbu na presudu, iako je tužitelj zatražio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 285,22 Eura / 2.148,99 kuna, budući prema odredbama Zakona o Izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23 – 12. svibnja 2023.), sudske pristojbe ne plaćaju potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa

 

42. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, tako što je sud umješaču na strani tužitelja priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za četiri ročišta za svako u iznosu od po 250 bodova, ukupno 1000 bodova x 1,99 Eura (1 bod = 1,99 Eura)  jednako je 1.990,00 Eura / 14.993,65 kuna, plus PDV-e od 25% u iznos od 497,50 Eura / 3.748,41 kunu, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u ukupnom iznosu od 2.487,50 Eura / 18.742,06 kuna.

 

42.1. Umješač na strani tužitelja je zatražio u troškovniku i trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 50 bodova x 1,99 Eura plus PDV-e od 25%, što čini ukupno iznos od 124,43 Eura odnosno 937,50 kuna, a o kojem trošku će sud odlučiti posebnim rješenjem, a ovisno o činjenici da li će punomoćnik umješača na strani tužitelja pristupiti na ročište za objavu presude ili ne, sud će donijeti odluku da li umješač ima pravo na naknadu troška za ročište za objavu presude ili ne.

 

                                       Osijek, 20. listopada 2023.

                                                                  

            SUTKINJA

                                                                                                                         Dubravka Čapelj,v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u V. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

Dostaviti
1. Pun. tužitelja

2. Pun. umješača na strani tužitelja

3. Pun. tuženika