REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-194/2025-2

Gž R-195/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Plešu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu iz Osijeka, Vinkovačka 63c, OIB: 35506269186, zastupane po punomoćnici Antoniji Jurajić, odvjetnici iz Osijeka, radi isplate razlike plaće, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: Pr-36/2025-15 od 17. listopada 2025. i rješenja tog suda poslovni broj: Pr-36/2025-17 od 17. listopada 2025. na sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Pr-36/2025-15 od 17. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Pr-36/2025-17 od 17. listopada 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

- pod točkom I. je utvrđeno da tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada u visini od 10% plaće, pri čemu se kao osnovica uzima zbroj mjesečnih iznosa isplaćenih tužiteljici za redovan rad, minuli rad, godišnji odmor, te za državne blagdane i neradne dane;

- pod točkom II. je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati dodatak na plaću za vremensko razdoblje od mjeseca rujna 2021. do veljače 2023. u ukupnom bruto iznosu od 1.388,87 eur sa zateznom kamatom na pojedine dijelove tih iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke presude izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak;

- pod točkom III. je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 17. listopada 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Tu presudu u cijelosti pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), pogrešno utvrđenog činjenog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnom, navodi da zaključak suda osnovom koga prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice nema uporišta u provedenim dokazima, što pobijanu presudu čini nerazumljivom i proturječnom obzirom da su odlučne činjenice na temelju kojih sud donosi odluku u suprotnosti sa sadržajem provedenih dokaza. Ukazuje da je tužiteljica na temelju prethodnih ugovora o radu sklopljenih s prednikom tuženika imala ugovoreno pravo na 10% povećanja za poslove s posebnim uvjetima rada (propisano čl. 5. Pravilnikom o plaćama Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo iz 2010.), ali nakon što je sklopila novi ugovor o radu 2020., kojim je prihvatila primjenu Pravilnika o plaćama od 23. lipnja 2020., otpala je pravna osnova na temelju koje joj se isplaćivao navedeni dodatak na plaću. Navodi da je tuženik državna agencija i visina plaće njegovih zaposlenika određuje se temeljem Zakona o plaćama u javnim službama, pa tuženik ne može isplaćivati plaću veću od one koja je propisana tim zakonom, a niti može isplaćivati dodatke na plaću ukoliko isti nisu određeni zakonom, podzakonskim aktom ili kolektivnim ugovorom. Navodi da je sud je u cijelosti pogrešno primijenio materijalno pravo primijenivši odredbu čl. 9. st. 3. Zakona o radu budući da ista nije primjenjiva u ovome predmetu. Osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže uvažiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti sukladno njegovim žalbenim navodima i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. U donošenju prvostupanjske presude i postupku koje je prethodio donošenju iste nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP na koju ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice usmjeren prema tuženiku radi utvrđenja da joj pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada u visini od 10% plaće, pri čemu se kao osnovica uzima zbroj mjesečnih iznosa isplaćenih tužiteljici za redovan rad, minuli rad, godišnji odmor, te za državne blagdane i neradne dane, te posljedično da se naloži tuženiku da joj s tog osnova za razdoblje od rujna 2021. do veljače 2023. isplati iznos od ukupno 1.388,87 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pobliže opisane kao u točki II. izreke prvostupanjske presude, pri čemu ne potražuje zatezne kamate na iznos poreza i prireza na dohodak.

7. Prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja:

-da je tužiteljica zaposlena kod tuženika, na radnom mjestu stručni savjetnik te da se radi o radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, sukladno čl. 3. toč. 18. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine", broj: 5/1984.);

- da je Ugovorom o radu sklopljenim između tužiteljice i tuženika 6. rujna 2021. u članku 10. propisano da je poslodavac dužan plaću i druge naknade koje se po zakonu isplaćuju na teret poslodavca, isplaćivati djelatniku mjesečno, sukladno propisima o radu, te odredbama akata poslodavca koji reguliraju prava i obveze iz rada i po osnovi rada i kolektivnog ugovora;

- da je odredbom čl. 16. Ugovora o radu propisano da se na odnose djelatnika i poslodavca koji nisu određeni ugovorom izravno primjenjuju odredbe propisa o radu, te odredbe akata poslodavca, koji reguliraju prava i obveze iz rada i po osnovi rada i kolektivnog ugovora;

- da iz Odluke tuženika od 3. rujna 2021. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu stručnog suradnika s početkom rada 16. rujna 2021.;

- da je odredbom čl. 2. st. 3. Pravilnika o plaćama i naknadama i ostalim materijalnim pravima iz 2020. propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada i uvećanja plaća, dok je čl. 27. st.1. navedenog Pravilnika iz 2020. propisano da stupanjem na snagu tog Pravilnika iz 2020. (1. kolovoza 2020.) prestaju važiti Pravilnici o plaćama i naknadama koji su važili prije stupanja na snagu ovog Pravilnika iz 2020. te se stavljaju van snage sve odluke o plaći donesene na temelju ranije važećih Pravilnika o plaćama i naknadama;

-da je raniji Pravilnik od 23. ožujka 2010. priznavao radniku kao dodatak na osnovnu plaću dodatak za posebne uvjete rada, koji je iznosio 10% od osnovne plaće (članak 5. Pravilnika);

- da je odredbom čl. 54. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 128/2017., 47/2018., 123/2019. i 66/2020. – dalje u tekstu: TKU/17) koji je bio na snazi do 1. svibnja 2022. propisano da zaposleniku u javnim službama koji radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na posebni dodatak na plaću, dok je u st. 2. istog članka propisano da se radna mjesta s posebnim uvjetima rada i pripadajuća visina posebnih dodataka na plaću za svako takvo mjesto utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom te je isto propisano i u čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj: 56/2022., 127/2022. i 58/2023. – dalje u tekstu: TKU/22):

- da iz odredbe čl. 13. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu ("Narodne novine", broj: 141/2023.) sklopljenog 15. studenog 2023. proizlazi da dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima iznosi 5% od osnovne plaće;

zaključio da je tužiteljici priznato pravo na dodatak za posebne uvjete rada, kako Ugovorom o radu koji propisuje da se plaća radniku isplaćuje sukladno propisima o radu, odredbama akata poslodavca i kolektivnog ugovora, tako i Pravilnikom o plaćama i naknadama i ostalim materijalnim pravima, odredbama TKU/17 i TKU/22, te odredbom čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023. – dalje u tekstu: ZR) pa imajući u vidu da je prema Pravilniku od 23. ožujka 2010. radnik imao pravo na dodatak na osnovnu plaću za posebne uvjete rada, koji je iznosio 10% od osnovne plaće (čl. 5. Pravilnika), da visina tog dodatka u utuženom periodu nije bila definirana ni jednim drugim aktom, sud nalazi da u tom slučaju dolazi u obzir primjena čl. 9. st. 3. ZR kojom je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, a što u konkretnom slučaju znači da se za utuženo razdoblje tužiteljici predmetni dodatak trebao obračunavati u istoj visini sve do stupanja na snagu odluke, odnosno propisa koji utvrđuje drugačiju visinu istog, a to je Kolektivni ugovor za zaposlene u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu (NN 141/23) sklopljen 15. studenog 2023. koji propisuje dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima od 5% od osnovne plaće. Pri tome je prvostupanjski sud zaključio kako se taj Kolektivni ugovor sklopljen 15. studenog 2023. ne može u predmetnom slučaju primijeniti u pogledu sporne visine dodatka u utuženom vremenskom periodu, jer je istim propisano da stupa na snagu danom potpisivanja, bez mogućnosti retroaktivne primjene za period prije njegovog donošenja, te je posljedično tome ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev kako po osnovu tako po visini, odnosno utvrdio je da tužiteljici pripada zahtijevani dodatak na plaću za posebne uvjete rada u visini od 10% pri čemu se kao osnovica za njegov izračun uzima zbroj mjesečnih iznosa isplaćenih tužiteljici za redovan rad, minuli rad, godišnji odmor te državne blagdane i neradne dane, te je tuženiku naložio da tužiteljici isplati iznos od 1.388,87 EUR bruto (prema obračunu koji je tuženik dostavio u spisu i koji matematički izračun među strankama nije sporan) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pobliže opisane u točki II. izreke pobijane presude.

8. Takva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti žalitelj svojim žalbenim navodima.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je na temelju naprijed navedenih činjenica pravilno zaključio da tužiteljica, koja je u utuženom razdoblju radila na poslovima sa posebnim uvjetima rada, ima pravo na dodatak na plaću za te posebne uvjete rada, iako visina tog dodatka nije bila propisana. Prvostupanjski sud se pritom pravilno pozvao na odredbu iz čl. 3. Pravilnika o plaćama i naknadama i ostalim materijalnim pravima od 23. lipnja 2020., te na čl. 54. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. i čl. 53. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 6. svibnja 2022. i naposljetku, na odredbu čl. 94. ZR.

10. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda činjenica da u utuženom vremenskom periodu nije bio zaključen kolektivni ugovor, te činjenica kako poslodavac nije donio odluku kojom bi utvrdio visinu dodataka za posebne uvjete rada nakon što je svoju raniju odluku ukinuo stupanjem na snagu Pravilnika o plaćama od 23. lipnja 2020., ne isključuje pravo tužiteljice na dodatak za posebne uvjete rada, pa kako je u spornom razdoblju visina dodatka za posebne uvjete rada i odrediva to je istu prvostupanjski sud pravilno utvrdio u visini od 10% plaće, s obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je toliko iznosio dodatak za posebne uvjete rada u ranijem razdoblju (prije donošenja Pravilnika o plaćama od 23. lipnja 2020.), pri čemu je pravilno primijenio odredbu čl. 9. st. 3. ZR jer u konkretnoj pravnoj situaciji povoljnije pravo za tužiteljicu predstavlja činjenica da je Pravilnikom iz 2010. bio priznat dodatak za posebne uvjete rada u visini od 10% pa se radi o primjeni povoljnijeg prava.

11. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u dvojbu pravilnost i zakonitost predmetne presude.

12. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, jer je po osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a po visini je pravilno odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.- dalje: Odvjetnička tarifa) sve to prema vrijednosti predmeta spora.

13. Osnovom iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti u cijelosti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP.

14. O žalbi tuženika protiv rješenja Pr-36/2025-17 od 17. listopada 2025.

14.1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Pr-36/2025-17 od 17. listopada 2025. tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. listopada 2025. pa do isplate.

14.2. Pravovremeno podnesenom žalbom to rješenje pobija tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se usvajanjem žalbe odluka preinači odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadom troškova sa osnova pristupa ročištu za objavu odluke, a podredno pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

14.3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

15. Žalba tuženika nije osnovana.

16. Pobijano rješenje nije doneseno uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti a povodom žalbe tuženika.

17. Odredbom čl. 335. st. 7. i 8. ZPP propisuju način dostave presude onoj stranci, koja je uredno obaviještena na ročištu na kojem se presuda objavljuje, iz čega proizlazi zaključak da se stranci, koja pristupi na ročište za objavu presude, uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče rok za žalbu, dok je st. 9. i 10. citirane zakonske odredbe regulirana presumpcija dostave presude stranci koja je obaviještena o ročištu za objavu presude, a na ročište nije pristupila u kojem slučaju sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova.

18. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda trošak pristupa na ročište za objavu presude predstavlja trošak koji je u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potreban za vođenje parnice, jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke, uz koji se vežu pravne posljedice (rok za žalbu). Pri tome, objava presude na e-oglasnoj ploči suda ili mogućnost njezina preuzimanja u sudskoj pisarnici, suprotno shvaćanju žalitelja, ne isključuje pravo na naknadu tog troška u smislu čl. 155. st.1. ZPP.

19. Stoga, pri nespornoj činjenici da je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude i zatražio naknadu tog troška sukladno čl. 164. st.1., 2. i 3. ZPP, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu iz čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 155. ZPP, kao i odredbu iz Tbr. 7., 9.3., 46. Odvjetničke tarife dosudivši tužiteljici trošak tog ročišta u iznosu od 125,00 EUR.

20. Slijedom navedenog žalba tuženika ni u ovome dijelu nije osnovana, pa je na temelju odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, jer sa žalbom nije uspio.

Pula - Pola, 15. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković