Republika Hrvatska

P-1072/2023-46

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari 1. tužiteljice ŠĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelja BĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupaju punomoćnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Vesne Vignjević-Žak i Boška Žaka, odvjetnici u Bjelovaru, protiv tužene UĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 2. listopada 2025. u nazočnosti stranaka osobno i punomoćnika stranaka, primjenom čl. 335. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22; dalje: ZPP), dana 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da u ostavinsku imovinu ostavitelja LĐ (Stevinog) iz [adresa], u ostavinskom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj O- 2702/2022 ne ulaze nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 78/4 vinograd Ograda površine 104 čhv, u cijelosti kao ostaviteljevo vlasništvo, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/4 kuća za odmor i dvor površine 143 čhv, u cijelosti kao ostaviteljevo vlasništvo, i u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/6 put površine 168 čhv, kao ostaviteljevo suvlasništvo u ¼ dijela.

II. Utvrđuje se da su nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br.

78/4 vinograd Ograda površine 104 čhv, u cijelosti, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/4 kuća za odmor i dvor površine 143 čhv, u cijelosti, i u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/6 put površine 168 čhv, u ¼ dijela, suvlasništvo 1. tužiteljice ŠĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelja BĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], na jednake dijelove te je zakonska nasljednica iza pokojnog ostavitelja LĐ tužena UĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], dužna trpjeti da se u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru izvrši uknjižba prava suvlasništva u korist zakonskih nasljednika tužitelja ŠĐ i BĐ, svakog u ½ dijela, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljima da tuženoj naknade parnične troškove u iznosu od 1.750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su protiv tužene podnijeli tužbu radi utvrđenja da nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da ¼ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] nisu ostavinska imovina pok. LĐ, nego su vlasništvo tužitelja, svakoga u ½ dijela. U tužbi tvrde da su na pokretanje parnice upućeni rješenjem ovoga suda broj O-2702/2022-11 od 6. listopada 2023. s obzirom na to da je između zakonskih nasljednika sporan opseg ostavinske imovine. Tužitelji tvrde da su nekretnine koje su predmet spora kupili 5. ožujka 2022. od GĐ i NĐ, da je pok. LĐ u vrijeme kupoprodaje imao samo 24 godine i nije bio kreditno sposoban za kupnju nekretnina, da je tužiteljica ŠĐ podignula kredit i dobivenim novčanim sredstvima isplatila kupoprodajnu cijenu i da je tužiteljica ŠĐ otplaćivala kredit sredstvima ostvarenim prodajom mlijeka. Tužitelji tvrde da je tužiteljica ŠĐ bila nositeljica i da je tužitelj BĐ bio član obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Tužitelji opisuju da se na nekretninama nalazi objekt koji ni danas nije dovršen, a oni su ga svojim sredstvima i svojim građevinskim materijalom gradili i uređivali, tužitelji imaju ključeve toga objekta i u njegovom su posjedu, a plaćaju sve račune za nekretnine, iako ti računi glase na ime pok. LĐ. Također, tužitelji u tužbi tvrde da je pok. LĐ prvi brak sklopio s RĐ i da je taj brak razveden, a njih dvoje kratko vrijeme živjeli su na predmetnim česticama. Pok. LĐ drugi brak sklopio je s tuženom u vrijeme kada je već radio u inozemstvu, a njih dvoje uopće nisu živjeli na predmetnim česticama i nisu povećavali vrijednost nekretnina tako da se nekretnine ne mogu smatrati njihovom bračnom stečevinom. Sada pok. LĐ na rad u SR Njemačkoj otišao je u srpnju 2017. zbog financijskih razloga, tamo se razbolio, hospitaliziran je 17. ožujka 2020. i na bolničkom liječenju bio je sve do smrti 29. travnja 2022.. Tužitelji opisuju da su cijenu kupljene nekretnine oni platili jer su ostvarivali prihod uzgojem stoke i prodajom mlijeka i bili su kreditno sposobni, no kao kupac nekretnine u ugovoru je naveden LĐ budući da su tužitelji tada bili kreditni jamci sada pok. TĐ i otplaćivali su njegov dug, a zbog toga su se bojali da prijenosom prava vlasništva predmetnih nekretnina na tužitelje te nekretnine ne postane predmetom prodaje za tuđi dug. Kuća za odmor kupljena je u nedovršenom stanju i u njoj je samo jedna prostorija bila osposobljena za stanovanje, a tužitelji su u razdoblju prije nego što je LĐ otišao u inozemstvo i prije nego što je sklopio brak s tuženom na kući postavili krov svojim sredstvima i svojim materijalom. Nakon što je LĐ otišao u inozemstvo na kući nisu izvođeni nikakvi građevinski radovi. Tužitelji tvrde da su od kupnje nekretnina u njihovom posjedu, imaju ključeve kuće i održavaju okoliš, dok tužena nikada na tim nekretninama nije stanovala niti je na bilo koji način stupila u posjed nekretnina. LĐ u dogovoru s tužiteljima stanovao je u kući za odmor koja se nalazi na nekretninama koje su predmet spora i zajedno s tužiteljima bio je u suposjedu nekretnina sve do odlaska u inozemstvo 2017., nakon čega su isključivo tužitelji u suposjedu nekretnina. Tužitelji smatraju da su pravo suvlasništva predmetnih čestica stekli i dosjelošću jer su u poštenom i mirnom posjedu nekretnina više od 20 godina. Stoga predlažu da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i tuženoj naloži plaćanje parničnih troškova.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev i tvrdi da je LĐ naveden kao kupac u kupoprodajnom ugovoru iz 2002. jer je on tada jedini imao novčana sredstva za kupnju nekretnine budući da je od 1997. do 2017. bio zaposlen, imao je dobru plaću, u banci je podigao kredit od 20.000,00 EUR i imao je ušteđevinu. Tijekom 2017. LĐ otišao je na rad u SR Njemačku. Istovremeno, tužena tvrdi da su tužitelji u vrijeme kupnje nekretnina bili sirotinja, stalno u dugovima, bez novca za prehranu, a uzdržavao ih je isključivo sada pok. LĐ koji je plaćao sve račune u kućanstvu jer je jedini bio zaposlen i ostvarivao redovne mjesečne prihode. Tužena tvrdi da je LĐ sam financirao sve što se na predmetnim česticama radilo, gradilo ili uređivalo i da su tužitelji i IĐ, brat LĐ, uvijek tražili od LĐ da im, kada je 2017. otišao u SR Njemačku, šalje novac za život i plaća račune. LĐ redovito im je slao novac, a tužena tvrdi da je i ona to učinila nakon udaje za LĐ. Tužena tvrdi da je LĐ od kupnje nekretnina pa do odlaska u SR Njemačku redovito koristio predmetne čestice koliko je to bilo moguće, ulagao je novac u uređenje nekretnina i na njima je izvršavao svoja vlasnička prava. Nakon odlaska u [adresa] LĐ u [adresa] dolazio je jednom ili dva puta godišnje i tada je spavao na predmetnim nekretninama jer su ga roditelji tjerali iz kuće. Tijekom 2019. LĐ sklopio je ugovor o izvedbi vodovodnog priključka za predmetne nekretnine i taj priključak platio je. Tužena osporava tvrdnju o tome da su tužitelji vlasništvo nekretnina stekli dosjelošću i predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovane i potražuje naknadu troškova postupka.

3. Tužena je protiv tužitelja u odgovoru na tužbu od 14. prosinca 2023. podnijela protutužbu radi isplate ukupnog iznosa od 2.350,00 EUR na ime razmjernog dijela troškova koje je imala povodom sahrane pok. LĐ. Tužitelji su osporili protutužbeni zahtjev, a raspravnim rješenjem od 24. svibnja 2024. protutužba je izdvojena iz ove parnice radi zasebnog raspravljanja (ta parnica teče u predmetu ovoga suda broj P-468/2024).

4. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem iskaznica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva za tužitelje, potvrda o uplatama, kupoprodajnog ugovora od 5. ožujka 2002., izvadaka iz zemljišne knjige za čk.br. 78/4, čk.br. 1959/4 i čk.br. 1959/6 iz k. o. [katastarska općina], ugovora o priključenju od 26. travnja 2019., ispisa poruka, ugovora o kunskom tekućem računu LĐ, podataka banaka, zahtjeva za isplatu ušteđevine i zatvaranje računa stambene štednje, vjenčanog lista, podataka o uplatama, potvrda HZMO Bjelovar, izvoda prometa po računu LĐ, izvadaka iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ugovora o kupoprodaji nekretnina od 21. siječnja 2000., rješenja od 27. siječnja 2021., prijava premještanja goveda, ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu od 4. prosinca 2008. s nalogom za puštanje kredita u tečaj, zahtjeva za potporu, knjige primljenih (ulaznih) računa i popisa dugotrajne imovine.

Pregledane su fotografije dostavljene u spis.

Pročitan je predmet ovoga suda broj O-2702/2022.

Pročitani su iskazi svjedoka ĆĐ, ŽĐ, PĐ, VĐ, IĐ i EĐ.

Izveden je dokaz saslušanjem stranaka.

Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka MĐ i FĐ jer je tužena odustala od svoga dokaznog prijedloga na ročištu 24. travnja 2025.. Nije izveden dokaz čitanjem isprava koje je tužena dostavila u spis, a sastavljene su na njemačkom jeziku budući da tužena nije sudu i tužiteljima dostavila prijevode tih isprava na hrvatski jezik, iako joj je sud naložio da to učini rješenjem od 28. lipnja 2024..

Nije izveden dokaz čitanjem podataka o prometu na računu sada pok. LĐ broj DE38 6949 0000 0033661304 kod Volksbank eG Schwarzwald Baar Hegau am Riettor1, 78048 Vilingen - Schwenningen, kao ni dokaz čitanjem podataka o naknadama koje je LĐ primao tijekom hospitalizacije od 17. ožujka 2020. do 29. travnja 2022. jer tužena te podatke nije dostavila sudu i tužiteljima, iako joj je sud naložio da to učini rješenjem od 28. lipnja 2024., nego je u podnesku od 7. kolovoza 2024. obavijestila da su ti podaci uništeni protekom vremena.

5. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz pročitanih isprava proizlazi da je LĐ u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 78/4 vinograd Ograda površine 104 čhv, kao vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/4 kuća za odmor i dvor površine 143 čhv, i kao suvlasnik ¼ dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/6 put površine 168 čhv.

LĐ umro je 29. travnja 2022., a u ostavinskom predmetu ovoga suda broj O-2702/2022 (ranije broj O-1359/2022) utvrđeno je da su njegovi zakonski nasljednici njegova supruga UĐ i njegovi roditelji ŠĐ i BĐ. Tijekom ostavinskog postupka doneseno je djelomično rješenje o nasljeđivanju broj O-2702/2022-10 od 6. listopada 2023., a s obzirom na to da je među zakonskim nasljednicima bilo sporno predstavljaju li ranije opisane nekretnine ostavinsku imovinu pok. LĐ, rješenjem broj O-2702/2022-11 od 6. listopada 2023. ostavinski postupak prekinut je i zakonski nasljednici ŠĐ i BĐ upućeni su da protiv zakonske nasljednice UĐ pokrenu parnicu radi utvrđenja jesu li nekretnine ostavinska imovina ili su suvlasništvo nasljednika ŠĐ i BĐ.

Kupoprodajnim ugovorom od **.**.2002. GĐ i NĐ prodali su ČĐ 2/4 suvlasnička dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 77/1 vinograd površine 146 čhv i čk.br. 78/4 vinograd Ograda površine 104 čhv, nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/4 kuća za odmor i dvor površine 143 čhv, i ¼ suvlasnička dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/6 put površine 168 čhv, za cijenu od 5.000,00 EUR. U toč. II. kupoprodajnog ugovora navedeno je da će iznos cijene prodavateljima biti isplaćen nakon realizacije kredita kod "Privredne banke Zagreb". Prodavatelji su ovlastili kupca da ishodi uknjižbu prava vlasništva nekretnina u zemljišnoj knjizi, a ugovoreno je da će kupac stupiti u posjed nekretnina nakon isplate cijene. Dakle, GĐ i NĐ ČĐ **.**.2002. prodali su dio nekretnina koje su predmet ovoga spora, tj. nisu mu prodali 2/4 dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 78/4 vinograd Ograda površine 104 čhv, a istovremeno prodali su mu i 2/4 suvlasnička dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 77/1 vinograd površine 146 čhv, koja nije predmet ovoga spora.

8. Tužitelji su radi dokazivanja činjenica na kojima temelje tužbeni zahtjev u spis dostavili različite isprave, a to je učinila i tužena radi dokaza svojih tvrdnji. U spis su priložene potvrde o uplati Hrvatske elektroprivrede o tome da su na ime LĐ plaćeni računi za razdoblje od 1. rujna 2022. do 28. veljače 2023., za ožujak 2023., za travanj 2023., za lipanj 2023., za studeni 2020., za listopad 2020., za srpanj 2022., za kolovoz 2022., za rujan 2020., za siječanj 2021., za siječanj 2023., za prosinac 2022., za prosinac 2020., za rujan 2022., za listopad 2022. i za siječanj 2023..

U spis su priložene potvrde o uplati Kapelakom d.o.o. o tome da su na ime LĐ plaćeni računi za vodu za srpanj 2023., za svibanj 2023., za ožujak 2023., za lipanj 2023., za studeni 2022., za srpanj 2022. i za rujan 2022..

U spis su priložene potvrde o uplati za mobilnu HT mrežu na ime LĐ za prosinac 2019. i o uplati po opomeni, koje su plaćene 16. siječnja 2020. i 21. srpnja 2020..

U spis su priložene potvrde o uplati za veljaču 2020., za siječanj 2020., za prosinac 2019., za prosinac 2020., za svibanj 2020., za lipanj 2020., za veljaču 2021., za prosinac 2020., za kolovoz 2020., za lipanj 2021., za srpanj 2020., za travanj 2020., za travanj 2020., za listopad 2020., za ožujak 2020. i za travanj 2021. iz čijeg sadržaja nije moguće sa sigurnošću utvrditi u čiju korist su uplate izvršene.

U spis su priložene potvrde o uplati Kapelakom d.o.o. o tome da su na ime LĐ plaćeni računi za prostor za lipanj 2022., za travanj 2022., za svibanj 2022. i za ožujak 2022..

Čitanjem prve stranice ugovora o priključenju od 26. travnja 2019. (samo ta stranica ugovora priložena je odgovoru na tužbu) sud utvrđuje da su Š d.o.o. Kapela kao izvođač i LĐ kao naručitelj sklopili ugovor kojim se izvođač radova obvezao naručitelju izvršiti radove na izvedbi vodovodnog priključka i da je u uvodnom dijelu ugovora naznačena adresa u [adresa]. Iz sadržaja prve stranice toga ugovora nije vidljivo odnosi li se izvedba vodovodnog priključka na tu ili na neku drugu adresu, no prema iskazima saslušanih osoba sud zaključuje da se priključak odnosi na sporne čestice.

Iz ispisa telefonskih poruka vidljivo je da su tužena i IĐ razmjenjivali poruke koje se odnose na slanje novca za vodu i na uplate drugih različitih novčanih iznosa u porukama neodređene namjene.

Sada pok. LĐ s Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka 4. siječnja 2019. sklopio je ugovor o kunskom tekućem računu, a istoga dana HPB Stambenoj štedionici d.d. podnio je zahtjev za isplatu ušteđevine i zatvaranje računa stambene štednje.

Na temelju vjenčanog lista od 14. rujna 2020. sud utvrđuje da su LĐ i tužena **.**.2020. sklopili brak.

Tužena je u spis dostavila preslike uplatnica iz kojih je vidljivo da je LĐ **.**.2020. IĐ uplatio iznos od 440,00 EUR, da mu je 7. siječnja 2019. uplatio iznos od 75,00 EUR, da mu je 1. prosinca 2018. uplatio iznos od 225,00 EUR, da mu je 5. veljače 2019. uplatio iznos od 208,00 EUR i da mu je 14. studenoga 2019. uplatio iznos od 1.000,00 EUR. Tužena je u spis dostavila preslike uplatnica iz kojih je vidljivo da je ona 5. listopada 2020. uplatila IĐ neki novčani iznos (nije čitljivo o kojem iznosu je riječ) i da je ona **.**.2020. IĐ uplatila iznos od 20,00 EUR.

Na temelju potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 4. prosinca 2020. sud utvrđuje da je sada pok. LĐ u razdoblju od 4. listopada 1996. do 11. svibnja 1997. i u razdoblju od 4. svibnja 1998. do 1. travnja 2000. bio zaposlen u Drvograđenju d.o.o. – u stečaju, da je u razdoblju od 1. rujna 2000. do 31. srpnja 2001. bio zaposlen u elektromehaničarskoj radionici SĐ, da je u razdoblju od 21. kolovoza 2001. do 29. veljače 2008. bio zaposlen u Drvograđenju d.o.o. – u stečaju, da je u razdoblju od 1. ožujka 2008. do 12. travnja 2010. i u razdoblju od 15. listopada 2011. do 20. prosinca 2011. bio zaposlen u "Vimjetalu", da je u razdoblju od 3. srpnja 2012. do 31. ožujka 2015. i u razdoblju od 1. travnja 2015. do 22. svibnja 2017. bio zaposlen u trgovačkom društvu Zvone d.o.o. i da je u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 15. studenoga 2017. bio zaposlen u Gordan interijerima j.d.o.o.. Čitanjem izvoda prometa po računu sada pok. LĐ kod Erste & Steiermarkische bank d.d. sud utvrđuje da se taj izvod odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2022., da se promet po tom računu uglavnom odnosio na isplatu manjih novčanih iznosa, često manjih od 100,00 EUR (samo jednom prilikom izvršena je isplata iznosa iznad 1.000,00 EUR), i na nekoliko uplata iznosa od 1.000,00 EUR, 1.200,00 EUR, 700,00 EUR, 500,00 EUR i iznosa manjih od 100,00 EUR. Taj promet na računu ne odnosi se na razdoblje stjecanja spornih čestica jer je ugovor o kupoprodaji nekretnina koje su predmet ovoga spora sklopljen 5. ožujka 2002.. Tužitelji su na spis dostavili isprave o svom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu koje se odnose na kupoprodaju čk.br. 1101/2 iz k. o. [katastarska općina] od 21. siječnja 2000., na upis tužitelja BĐ kao nositelja i tužiteljice ŠĐ kao člana obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva na temelju rješenja od 27. siječnja 2021., na prijave premještanja goveda iz travnja 2017., iz listopada 2016., iz prosinca 2016., iz veljače 2017., iz travnja 2017. i iz listopada 2017., na zahtjeve za potporu za 2022., za 2023. i za 2016. i na poslovanje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (knjiga primljenih (ulaznih) računa za 1998., izvadak iz poslovnih knjiga za 2007. i popis dugotrajne imovine od 31. prosinca 2007.).

Na temelju priloženog ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu sud utvrđuje da je LĐ **.**.2008. s Hrvatskom poštanskom bankom d.d. sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu u iznosu od 100.000,00 kn.

Na temelju obavijesti Podravske banke d.d. od 3. srpnja 2024. sud utvrđuje da je LĐ u razdoblju od 28. lipnja 2005. do 4. ožujka 2020. u toj banci imao otvoren tekući račun, ali nije bio korisnik kredita.

Na temelju obavijesti Erste & Steiermarkische bank d.d. od 30. rujna 2024. sud utvrđuje da je LĐ u toj banci imao otvoren žiroračun od 4. studenoga 2006. (29. rujna 2024. na tom računu bio je 1,00 EUR), otvoren tekući račun od 10. srpnja 1998. (29. rujna 2024. na tom računu bilo je 16,35 EUR), otvoren devizni račun od 22. prosinca 2018. koji je zatvoren 1. siječnja 2023. i otvoren žiroračun od 20. travnja 1995. koji je zatvoren 5. veljače 2002., a nije bio korisnik kredita u toj banci.

Na temelju obavijesti Hrvatske poštanske banke d.d. od 3. prosinca 2024. sud utvrđuje da je LĐ u toj banci imao otvoren tekući račun, imao oročeni depozit, bio korisnik kredita i imao otvoren Mastercard revolving račun, sve u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 29. travnja 2022., kako su podaci traženi od banaka sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja.

9. Svjedok ĆĐ, kćerka tužitelja i sestra sada pok. LĐ, u svom iskazu opisuje da je u vrijeme kupoprodaje predmetnih nekretnina bila dijete, u dobi od 9 godina, no njezini roditelji pričali su joj da je njezina majka kupila nekretninu od NĐ, platila cijenu i uzela ključ vikendice, ali je u ugovoru kao kupac naveden LĐ jer su tužitelji tada bili jamci sada pok. TĐ i plaćali su njegov kredit pa su se bojali nekretnine "napisati na svoje ime". Svjedok tvrdi da je kupnja vikendice financirana sredstvima koja su njezini roditelji ostvarili radom na poljoprivredi, tj. uzgojem krava i svinja. LĐ tada je živio zajedno s drugim članovima obitelji u [adresa], a u vikendicu su povremeno odlazili. U vikendici nema uvjeta za život jer osim električne energije i priključka na javni vodovod (taj priključak 2018. uveo je LĐ) nema ni kanalizacije ni plina ni kupaonice, a jedini veći građevinski radovi na tom objektu odnosili su se na promjenu krovišta koju je izveo i financirao tužitelj BĐ. Kuhinja u vikendici nije upotrebljiva, a namještaj u vikendici isti je namještaj koji je zatečen prilikom kupoprodaje. Svjedok ĆĐ opisuje da se LĐ zaposlio 2008. u Drvograđenju, a ne zna je li LĐ radio kod drugih poslodavaca i kolika mu je bila plaća. Tijekom 2018. LĐ zbog posla otišao je u SR Njemačku, a mjesec dana nakon vjenčanja s tuženom razbolio se i hospitaliziran je. ĆĐ tvrdi da je LĐ održavao nekretnine koje su predmet spora u vrijeme kada je bio u Republici Hrvatskoj, a sada o njima brinu tužitelji koji plaćaju račune za vikendicu i plaćaju radnika koji nekoliko puta mjesečno tamo kosi travu. Na predmetnim česticama uz vikendicu je bio i vinograd, a tužitelji su ga s vremenom iskrčili.

Svjedok ŽĐ sjeća se da su tužitelji 2002. od NĐ kupili vikendicu u [adresa], ali ne zna za koju cijenu, i sjeća se da su zbog toga u "Sireli" uzeli kredit jer je "Sirela" ljudima od kojih je otkupljivala veće količine mlijeka omogućavala uzimanje kredita. Kupljena vikendica predstavljala je objekt bez krovišta, bez kupaonice i bez sanitarnog čvora, a uz vikendicu je bio voćnjak. Kasnije je postavljeno krovište i uvedena je struja, no u vikendici se ni danas ne može boraviti, a voda se nosi u kantama. Svjedoku nije poznato tko je financirao izgradnju krovišta, no sjeća se da je jedan dan na poziv LĐ tamo pomagao radnicima. Svjedok se sjeća da su se tužitelji bavili poljoprivredom, da su držali dosta krava i svinja i da su bili dobrog imovnog stanja pa su mogli dizati kredite i kupiti traktor, ali ne može određeno reći kakvi su bili njihovi prihodi. Također, svjedoku ŽĐ nije poznato koliki su bili prihodi LĐ dok je radio u Republici Hrvatskoj, ali tvrdi da su plaće tada bile male. LĐ živio je s roditeljima i povremeno je odlazio u vikendicu. Svjedok ŽĐ opisuje da je 19 godina radio u Drvograđenju i da je kao majstor krajem 1990-ih imao satnicu od 15 tadašnjih novčanih jedinica, no radnici u firmi bili su loše plaćeni, a LĐ u Drvograđenju je radio kao obični fizički radnik. Svjedok tvrdi da su tužitelji odlazili u vikendicu kositi travu, održavati živicu i obavljati druge uobičajene radove, kao što je to činio i LĐ.

Svjedok PĐ stanuje u blizini nekretnina koje su predmet spora i sjeća se da su ih LĐ i tužitelji između 2001. i 2003. kupili od NĐ, ali ne zna za koju cijenu. Sjeća se da je tužiteljica ŠĐ tada držala krave i prodavala mlijeko i da je za kupnju nekretnina dignula kredit, no ne zna tko joj je taj kredit dao. Svjedok navodi da su tužitelji u to vrijeme imali puno zemlje i da su držali krave, ovce i druge životinje, ali ne zna koliko zemlje su imali, koliko životinja su uzgajali i koliko su sredstava time zaradili. PĐ navodi da je njezin suprug radio u Drvograđenju, da je to trgovačko društvo propalo i da plaće tamo nisu bile dobre. Također, PĐ opisuje da su tužitelji na sporne čestice povremeno dolazili vikendom, da je tamo postojao vinograd koji je poslije iskrčen, da se u vikendici nije moglo živjeti jer je prokišnjavala, nije imala vodu i sastojala se od jedne prostorije s malom kuhinjom. Tamo su najčešće dolazili LĐ i tužitelj BĐ, a ponekad i IĐ i tužiteljica ŠĐ. Nakon što je LĐ odselio u SR Njemačku, o tim nekretninama brinu tužitelji, IĐ i ĆĐ. Svjedoku PĐ nije poznato tko je organizirao radove izgradnje zidova i krovišta na vikendici, a čula je da su te radove platili tužitelji.

Svjedok VĐ na predjelu gdje se nalaze nekretnine koje su predmet ovoga spora kupio je dvije nekretnine pa mu je poznato da je tužiteljica ŠĐ predmetne čestice kupila od HĐ, ali ne zna za koju cijenu. Tužiteljica ŠĐ bavila se mljekarstvom pa svjedok tvrdi da je time financirala kupnju i da LĐ tada nije bio zaposlen. Svjedok opisuje da mu je LĐ govorio o toj kupoprodaji. U naravi, radilo se o klijeti s podrumom i jednom prostorijom koja je bila slabo opremljena, tamo se moglo prenoćiti jer je klijet imala struju, no vodu nije imala, a u klijeti je ostao namještaj ranijih vlasnika. Nekada je nekretnina bila u solidnom stanju, a s vremenom je propadala jer su članovi obitelji LĐ tamo rijetko dolazili. LĐ izvadio je vinograd koji se nalazio uz klijet i na mjestu vinograda posadio je lješnjake, a danas je ta nekretnina u naravi livada i lješnjaka više nema. Svjedok VĐ opisuje da je na predmetne čestice samo ponekad dolazio LĐ, a nekada je došao i tužitelj BĐ traktorom. Kada je LĐ otišao u SR Njemačku, nekretnine se nisu održavale pa je svjedok prigovarao jer dio njegove nekretnine graniči s predmetnim česticama. Svjedok zna da su se tužitelji oduvijek bavili stočarstvom i da su imali veće imanje, ali ne zna ništa o njihovim financijskim prilikama. Svjedok u iskazu opisuje da je na klijeti napravljen povišeni tavan, a prije desetak godina LĐ postavio je krov, pri čemu su te radove financirali tužitelji. Svjedok IĐ, sin tužitelja i brat sada pok. LĐ, u iskazu opisuje da je u vrijeme kupnje spornih čestica imao 12 godina, da su te čestice kupili njegovi roditelji kako bi imali vikendicu i da mu nije poznata cijena nekretnina. Tvrdi da su tužitelji u to vrijeme imali desetak krava i dosta zemlje koju su obrađivali radi prehrane stoke, a bavili su se isključivo poljoprivredom. IĐ zna da se LĐ prvi puta zaposlio u Drvograđenju, ali ne zna kada je to bilo, koliko dugo je LĐ tamo radio i kolika mu je bila plaća. Nakon toga LĐ radio je u trgovačkom društvu Zvone d.o.o., a potom je otišao u SR Njemačku. Svjedok tvrdi da su tužitelji financijski pomagali ČĐ, da su mu kupili vikendicu koja je predmet spora i da su mu u dva navrata dali novac za kupnju automobila. Istovremeno, svjedok tvrdi da LĐ tužiteljima nije financijski pomagao. IĐ opisuje da je u vikendici postojao priključak struje i da je LĐ kasnije do čestice koja se nalazi uz cestu doveo javni vodovod, ali ne i do same vikendice, da su u vikendici postojali krevet i stol s kuhinjom ranijih vlasnika, da u vikendici nije bilo ni kupaonice ni sanitarnog čvora i da u vikendici nije bilo uvjeta za život pa se tamo nije moglo stanovati. Kasnije je tužitelj BĐ organizirao i platio radove kojima je na vikendicu postavljeno krovište. Svjedok IĐ navodi da ni jedan član njihove obitelji nije previše odlazio na nekretnine koje su predmet spora, tek je LĐ tamo povremeno boravio sa svojim društvom. Kada je LĐ odselio u [adresa], IĐ na račun je slao novac radi plaćanja računa za Mariov račun u Republici Hrvatskoj, a to je nekoliko puta učinila i tužena. Također, LĐ financirao je priključenje nekretnina na javni vodovod tako što je novac za priključenje poslao IĐ. Svjedok opisuje da račune koji se odnose na vikendicu plaća tužitelj BĐ i da o vikendici danas brinu tužitelji, njegova sestra ĆĐ i on. Tužitelji su IĐ pričali da su bili jamci za kredit TĐ koji je kasnije umro, a kako on nije plaćao kredit, to su činili tužitelji. Svjedok EĐ, majka tužene, u iskazu opisuje da je sada pok. LĐ upoznala tijekom 2018. kada su tužena i LĐ odlučili zajedno živjeti u [adresa], a sve što zna o ČĐ poznato joj je po pričanjima tužene. Na temelju takvih posrednih saznanja svjedok EĐ opisuje da je LĐ u nekoj banci digao kredit od 100.000,00 kn ili od 200.000,00 kn za koji je, prije nego što je upoznao tuženu, kupio i uredio kuću u Kapeli. Na toj kući poslije je sagrađeno krovište, uređeno potkrovlje i postavljena nekakva stolarija, a tužena je ČĐ pomagala vratiti kredit. Tužena je svojoj majci pričala da LĐ tužiteljima iz [adresa] šalje novac. Isto tako, tužena je svojoj majci pričala da su LĐ i tužena financirali uvođenje vodovoda na sporne čestice i da su vršili druga ulaganja u te nekretnine, ali nikada joj nije opisala kako objekt izgleda, od kojih se prostorija sastoji i kako je uređena, spominjala je samo voćnjak i lješnjake koje je tamo sadio LĐ. Svjedok EĐ opisuje da su tužena i LĐ radili na predmetnim česticama, tj. da su tamo kosili travu, održavali voćnjak i obavljali slične radove.

10. Tužitelji u iskazima opisuju da su njih dvoje 2002. kupili nekretnine koje su predmet ovoga spora od VĐ i NĐ sredstvima ostvarenim kreditom u Erste & Steiermarkische bank d.d., a taj kredit mogli su dobiti jer je tužiteljica ŠĐ u toj banci imala račun za primanje novca ostvarenog prodajom mlijeka "Sireli". Nekretnine su kupili jer je tužitelj BĐ želio vikendicu i vinograd, a platili su ih 35.000,00 kn tako da su novac predali kupcima na ruke u njihovoj kući. Međutim, u ugovoru o kupoprodaji kao kupac naznačen je njihov sin LĐ jer su tužitelji tada bili jamci CĐ i u blokadi pa su se bojali da zbog njegovog dugovanja ne bude opterećena i nekretnina koju kupuju. Prodavatelji su prilikom kupoprodaje ključeve objekta dali tužiteljici ŠĐ i ti ključevi uvijek su bili na adresi tužitelja u [adresa]. Tužitelji tvrde da cijelo vrijeme održavaju nekretnine i da tamo imaju vrt. Nekada je tamo bio i vinograd, ali je zbog neodržavanja propao pa su ga iskrčili. Na kupljenim nekretninama postojao je objekt koji se sastojao od podruma betoniranog do "deke", a tužitelji su taj objekt 2010. svojim sredstvima naknadno dozidali i stavili krovište. Kupljeni objekt bio je priključen na struju i u njemu su bili stari krevet, stol i stolice, dok nije bilo ni vode, ni kuhinje, ni kupaonice. Tužitelji su se u vrijeme kupoprodaje bavili poljoprivredom i imali su 12-15 krava, 6 krmača, 8 jutara zemlje, vlastiti traktor s poljoprivrednim priključcima, a prodavali su mlijeko i odojke. Istovremeno, LĐ radio je u Drvograđenju na radnom mjestu pomoćnog građevinskog radnika, a poslodavac je plaće isplaćivao neredovito, sve dok zbog stalnih blokada nije prestao s radom. LĐ povremeno je s društvom i ocem išao na predmetne čestice i nekada je tamo nešto radio pomažući ocu, ali u te nekretnine nije ulagao svoj novac, osim što je platio priključak vode. LĐ otišao je raditi u SR Njemačku 2017. i poslije je upoznao tuženu, njih dvoje vjenčali su se i u Hrvatsku su dolazili dva ili tri puta godišnje, a tada su rijetko obilazili predmetne nekretnine, to su učinili samo jednom ili dva puta. Tužitelji tvrde da im LĐ nikada iz Njemačke nije slao nikakav novac, a nije im poznato ni to da je LĐ novac slao svome bratu IĐ. Sve račune koji su se odnosili na nekretnine koje su predmet spora plaćao je isključivo tužitelj BĐ, a da bi platio račune za svoj mobitel u [adresa] LĐ novac je slao svome bratu IĐ. Taj novac LĐ nije mogao slati tužiteljima jer su tužitelji bili u blokadi zbog jamstva CĐ. Tužiteljica ŠĐ navodi da je ta blokada trajala oko dvije godine, tijekom 2002. i 2003. . Tužitelji tvrde da su kasnije na spornom objektu promijenili i stolariju i da su kasnije ukupno u nekretnine koje su predmet spora uložili između 30.000,00 kn i 35.000,00 kn. Tvrde da su u vrijeme kupoprodaje nekretnina predajom mlijeka ostvarivali prihod između 10.000,00 kn i 12.000,00 kn mjesečno, a na taj iznos dobivali su i poljoprivredne poticaje između 2.500,00 kn i 3.000,00 kn mjesečno. Također, po potrebi su prodavali telad i svinje. Sav novac ostvaren prodajom mlijeka i poticajima za mlijeko potrošen je zbog jamstva CĐ, a obitelj se uzdržavala novcem ostvarenim prodavanjem teladi i svinja. Tužitelji tvrde da je LĐ povremeno pomagao u radovima na spornom objektu, ali nije financirao nabavku građevinskog materijala. Isto tako, tvrde da se LĐ nikada nije protivio radovima koje su tužitelji izveli na vikendici. Tužitelj BĐ u iskazu tvrdi da su supruga i on nekretnine kupili sredstvima ostvarenim kreditom kod banke, a banka im je kredit dala jer njih dvoje u tom trenutku nisu bili blokirani. Međutim, njih dvoje bojali su se da će im dug CĐ uzeti nekretninu pa je nekretnina upisana kao vlasništvo njihovog sina LĐ. CĐ kredit kod banke uzeo je 2003. i te godine banka je blokirala račune tužitelja jer CĐ nije plaćao dug. S obzirom na to da je ugovor o kupoprodaji predmetnih čestica sklopljen 2002. (dakle, prije nego što je CĐ uzeo kredit), tužitelji tvrde da im je CĐ bio kum i da im je još ranije govorio da će uzeti kredit, da su znali kakva je on osoba, da je imao više kredita i da je neplatiša i da su se toga bojali, ali su usprkos tome pristali biti mu jamci jer ih je na to nagovorio. Tužitelj BĐ tvrdi da LĐ i tužena predmetne čestice nisu ni kosili, ni čistili ni održavali, nego je te nekretnine kosio tužitelj BĐ, a tužiteljica ŠĐ tamo je imala vrt. Tužiteljica ŠĐ tvrdi da je kredit za kupnju predmetnih čestica sklopila s Erste & Steiermarkische bank d.d., a ne s Privrednom bankom Zagreb d.d. i da joj nije jasno zašto je ta banka spomenuta u kupoprodajnom ugovoru.

Tužena u iskazu opisuje nekretnine koje su predmet ovoga spora, njihov položaj, izgrađenost i opremljenost i tvrdi da je tamo dolazila s LĐ tijekom godišnjeg odmora i da su njih dvoje čistili nekretninu jer je izgledalo kao da tamo nitko dugo nije živio, da su nekretninu kosili prilikom dolazaka iz SR Njemačke i da je LĐ uplatama na račun IĐ svaki mjesec tužiteljima slao iznose između 100,00 EUR i 200,00 EUR radi održavanja nekretnina. Također, tvrdi da je LĐ na račun IĐ slao novac radi plaćanja računa za mobitel. LĐ i tužena upoznali su se **.**.2016., LĐ u [adresa] otišao je u lipnju 2017., tužena je u SR Njemačku otišla 16. travnja 2018., a vjenčali su se **.**.2020. LĐ **.**.2020. onesvijestio se u kući i tada je hospitaliziran, a u bolnici je bio naredne dvije i pol godine, sve do smrti. Tužena tvrdi da joj je LĐ pričao da je predmetne čestice kupio za iznos od oko 5.000,00 EUR ili oko 6.000,00 EUR, da je radio od svoje 18. godine, da mu je mjesečna plaća bila oko 1.800,00 kn, da je dodatno zarađivao raznoseći reklamne letke, da je za izgradnju krovišta na predmetnoj vikendici podigao kredit od 200.000,00 kn, da je taj kredit konačno otplaćen tijekom 2019., da je LĐ na vikendici postavio nove plastične prozore i vrata bijele boje po cijeni od 900,00 kn po prozoru, da je priključak vode doveden do parcele, ali u objektu nema vode, da je objekt priključen na struju, da je LĐ početkom 2000-ih živio sa svojim roditeljima i tadašnjom suprugom DĐ, a taj brak razveden je, da su tužitelji tada držali krave i krmače i da su uz kuću imali zemlju. Na nekretninama koje su predmet spora LĐ je posadio 11 mladica lješnjaka, ali ih je iščupao jer zbog odlaska u SR Njemačku više nije mogao brinuti o njima. Također, tamo su bila i stabla jabuka i krušaka.

11. Prema čl. 115. st. 1. i 3., čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) pravo vlasništva nekretnine na temelju pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, sukladno valjano očitovanoj volji dotadašnjeg vlasnika usmjerenoj na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, a radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava.

12. Tužitelji u tužbi tvrde da su pravo vlasništva nekretnina koje su predmet ovoga spora stekli na temelju kupoprodajnog ugovora koji su kao kupci 5. ožujka 2002. sklopili s prodavateljima GĐ i NĐ. Sukladno čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i radi dokazivanja tih činjenica predložiti dokaze, a na temelju tih odredaba tužitelji su dužni dokazati činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve.

Na temelju izvedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da tužitelji nisu dokazali činjenice na kojima temelje tužbeni zahtjev.

Tužitelji tvrde da su nekretnine koje su predmet ovoga spora kupili od GĐ i NĐ ugovorom od 5. ožujka 2002.. Predmet ovoga spora su nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 78/4, u cijelosti, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/4, u cijelosti, i upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/6, u ¼ dijela, a kupoprodajnim ugovorom od 5. ožujka 2002. prodavatelji GĐ i NĐ prodali su nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 78/4 i čk.br. 77/1, svaki u ¼ dijela, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/4, u cijelosti, i upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čk.br. 1959/6, u ¼ dijela. Dakle, predmet te kupoprodaje nije bila cijela čk.br. 78/4 vinograd površine 104 čhv iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nego samo njezin suvlasnički dio od ½ dijela (¼ dijela kao vlasništvo prodavatelja GĐ i ¼ dijela kao vlasništvo prodavateljice NĐ) pa LĐ kao kupac iz toga ugovora nije stekao pravo suvlasništva preostalih ½ dijela čk.br. 78/4 vinograd površine 104 čhv iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju toga kupoprodajnog ugovora. Stoga ni tužitelji, ako bi se zaključilo da su njihove tvrdnje o tome da su oni stvarni kupci nekretnina osnovane, nisu mogli kupoprodajnim ugovorom od 5. ožujka 2002. steći pravo suvlasništva preostalih ½ dijela čk.br. 78/4 vinograd površine 104 čhv iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] jer taj suvlasnički dio čk.br. 78/4 nije bio predmet ugovora. Čitanjem priloženog izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sud utvrđuje da je LĐ na temelju dvije različite osnove i u različitim trenucima u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik čk.br. 78/4 budući da je upisan kao suvlasnik 10/20 suvlasničkih dijela (pod rednim brojem 3.) i kao suvlasnik 10/20 suvlasničkih dijela (pod rednim brojem 6.), a njegova adresa u tim upisima razlikuje se (pod rednim brojem 3. adresa LĐ je [adresa], a pod rednim brojem 6. adresa LĐ je [adresa]). Usprkos tome, tužitelji tijekom postupka tvrde da su vlasništvo cjelokupne čk.br. 78/4 vinograd površine 104 čhv iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] stekli kupoprodajnim ugovorom od 5. ožujka 2002., ali ne predlažu izvođenje dokaza kojim bi se otklonila opisana sumnja (npr. čitanje povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige ili čitanje isprava iz zbirke isprava zemljišnoknjižnog odjela koje su bile temelj za upis prava (su)vlasništva LĐ na toj nekretnini).

Tužitelji tvrde da je sada pok. LĐ u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora od 5. ožujka 2002. imao svega 24 godine, što je točno jer je LĐ rođen **.**.1977., i tvrde da LĐ nije bio kreditno sposoban za kupnju nekretnina. Tužitelji tijekom postupka opisuju da LĐ nije bio redovito zaposlen, da nije imao redovita primanja i da su njegova primanja bila niska. Međutim, sve tvrdnje tužitelja o prihodima i imovnom stanju sada pok. LĐ u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji u ožujku 2002. paušalne su i nedovoljno određene. Iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 4. prosinca 2020. sud utvrđuje da je sada pok. LĐ u razdoblju koje je prethodilo sklapanju ugovora o kupoprodaji bio zaposlen i to od 4. listopada 1996. do 11. svibnja 1997. i u razdoblju od 4. svibnja 1998. do 1. travnja 2000. u Drvograđenju d.o.o. – u stečaju, u razdoblju od 1. rujna 2000. do 31. srpnja 2001. u elektromehaničarskoj radionici SĐ i u razdoblju od 21. kolovoza 2001. (do 29. veljače 2008.) u Drvograđenju d.o.o. – u stečaju, a tužitelji i dio saslušanih svjedoka u iskazima opisuju da plaće koje je LĐ tada primao nisu bile velike. Međutim, nitko od njih ne navodi kolike su bile mjesečne plaće LĐ, a tužitelji ne navode ni koliki su bili istovremeni životni i drugi troškovi u tom razdoblju. Tvrdnja o tome da je nečija plaća mala paušalna je i nedovoljno određena i na temelju nje ne može se donijeti nikakav zaključak o točnoj visini nečijeg primanja. Također, u situaciji kada tužitelji nisu opisali ni troškove života LĐ u razdoblju koje je prethodilo kupoprodaji nekretnina, ne može se zaključiti je li imovno stanje LĐ bilo dobro ili loše i je li LĐ tada bio kreditno sposoban za kupnju nekretnina, bez obzira na njegovu dob od 24 godine. Cijena nekretnina iz kupoprodajnog ugovora od 5. ožujka 2002. je 5.000,00 EUR, a taj iznos može predstavljati istovremeno i veliku i malu cijenu, ovisno o financijskom planu i financijskim mogućnostima kupca. U točki II. ugovora navedeno je da će cijena prodavateljima biti isplaćena nakon realizacije kredita kod Privredne banke Zagreb, što može značiti da LĐ u trenutku sklapanja ugovora nije imao novac za plaćanje cijene i za to je trebao kredit, ali može značiti i to da je LĐ prethodno u banci potvrdio svoju kreditnu sposobnost i da je ocijenio da mu je povoljnije nekretnine platiti sredstvima ostvarenim kreditom kod banke, nego eventualnom ušteđevinom, ako ju je imao. Tužitelji u ovom postupku nisu dokazali činjenice kojima bi se na nedvojben način otklonile opisane dvojbe.

Tužitelji u tužbi i u iskazima tvrde da su nekretnine koje su predmet spora kupili sredstvima ostvarenim kreditom koji je tužiteljica ŠĐ dobila u Erste & Steiermarkische bank d.d. i da je tužiteljica taj kredit mogla dobiti jer je u toj banci imala otvoren račun na koji je primala novčana sredstva dobivena prodajom mlijeka "Sireli". U kupoprodajnom ugovoru navedeno je da će se cijena prodavateljima isplatiti nakon realizacije kredita kod Privredne banke Zagreb, a tužitelji tvrde da ŠĐ nikada ni na koji način nije poslovala s Privrednom bankom Zagreb d.d.. Budući da su tužitelji prema vlastitim izjavama sudjelovali u sklapanju kupoprodajnog ugovora od 5. ožujka 2002. i da je tužiteljica ŠĐ govorila što treba pisati u ugovoru, ostaje neutvrđenom i nedokazanom činjenica zašto se u ugovoru ne navodi realizacija kredita kod Erste & Steiermarkische bank d.d. i zašto se u ugovoru navodi realizacija kredita kod Privredne banke Zagreb d.d. . Tužitelji u spis nisu priložili ni jednu ispravu niti su predložili pribavljanje odgovarajućih isprava od banke iz čijeg sadržaja bi se nesumnjivo moglo utvrditi da je ŠĐ u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora zaista s bankom sklopila ugovor o kreditu radi kupnje nekretnina i da je taj kredit vraćala.

Tužitelji uz tvrdnju da LĐ u ožujku 2002. nije imao dovoljno sredstava za kupnju nekretnina tvrde i to da je njihovo imovno stanje tada bilo dobro jer su ostvarivali sredstva baveći se poljoprivredom. Tužitelji su u spis dostavili različite isprave iz kojih zaista proizlazi da su se oni bavili poljoprivredom u okviru vlastitog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, ali na temelju činjenica koje se mogu utvrditi čitanjem tih isprava sud ne može donijeti pouzdan zaključak o stvarnom imovnom stanju tužitelja u spornom razdoblju. Iz priloženih isprava proizlazi da su tužitelji registrirali obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i da su se bavili obrađivanjem poljoprivrednog zemljišta i stočarstvom, a u tom pravcu iskazuju i neki svjedoci i sami tužitelji, ali na temelju tih činjenica, uzme li se u obzir da su tužitelji istovremeno uzdržavali i školovali i svoju maloljetnu djecu, nije moguće donijeti nikakav zaključak o tome koliki su bili prihodi njihovog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koliki su bili troškovi njihovog domaćinstva, koliko sredstava su trebali reinvestirati u bavljenje poljoprivredom, itd., a koliko sredstava im je ostajalo kao zarada koju su ostvarili i koju su mogli uštedjeti za vlastite potrebe. Tužiteljica ŠĐ u iskazu opisuje da su u vrijeme kupoprodaje predmetnih nekretnina za davanje mlijeka "Sireli" mjesečno dobivali između 10.000,00 kn i 12.000,00 kn i da su istovremeno za mlijeko dobivali poljoprivredne poticaje u mjesečnim iznosima između 2.500,00 kn i 3.000,00 kn. Međutim, ta njezina tvrdnja ničim nije potkrijepljena, a može se zaključiti da tužiteljima iznos ostvaren predajom mlijeka i poticajima za mlijeko nije bio dostatan za život i za održavanje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva jer tužitelji u iskazima govore da su sav novac ostvaren prodajom mlijeka i poticajima za mlijeko davali za "blokade" (tj. za plaćanje različitih dugovanja), a oni su se uzdržavali i školovali djecu novcem ostvarenim prodajom teladi i svinja. Tužitelji ne navode koliki su bili njihovi životni troškovi i ne navode koja su sredstva, na mjesečnoj ili na godišnjoj razini, ostvarivali prodajom teladi i svinja. Zbog ovih razloga sud smatra da tužitelji nisu dokazali svoje tvrdnje o vlastitom imovnom stanju i o tome da je tužiteljica ŠĐ za kupnju nekretnina podigla kredit i da su tužitelji taj kredit otplaćivali.

Tužitelji u tužbi i tijekom postupka tvrde da je kao kupac nekretnine u kupoprodajnom ugovoru od 5. ožujka 2002. naveden njihov sin LĐ jer su tužitelji u to vrijeme bili kreditni jamci sada pok. TĐ i plaćali su njegov dug pa su se bojali prijenosa prava vlasništva kupljenih nekretnina na svoje ime kako te nekretnine ne bi bile predmet prodaje za tuđi dug. Tužitelji nisu u spis dostavili ni jednu ispravu koja bi potvrđivala njihov pravni odnos jamstva u odnosu na dugovanje TĐ i koja bi potvrđivala njihovu tvrdnju o tome da su kao jamci plaćali nekakav dug TĐ, a nisu ni sudu predložili pribavljanje odgovarajućih isprava od vjerovnika TĐ. Osim toga, tvrdnju o postojanju obveze jamstva tužitelja prema TĐ sud smatra nedokazanom i zbog toga što je predmetni kupoprodajni ugovor sklopljen 5. ožujka 2002., a tužitelji u iskazima opisuju da je sada pok. TĐ bio njihov kum, da su oni znali da je TĐ imao više kredita, da je TĐ 2003. kod banke uzeo kredit u kojem su tužitelji bili jamci, da TĐ taj kredit nije vraćao i da je banka 2003. zbog toga blokirala račune tužitelja. Naime, neuvjerljiva je tvrdnja tužitelja o tome da su, iako je TĐ kredit kod banke uzeo tek 2003., tužitelji prije toga već tijekom 2002. bili u strahu od toga da TĐ neće vraćati kredit prema ugovoru koji će tek sklopiti i u kojem će tužitelji tek sljedeće 2003. godine imati svojstvo jamaca (pa bi njihova nekretnina mogla postati predmetom eventualne ovrhe za neplaćeno dugovanje prema kreditu koji te 2002. još nije bio realiziran), jer su kao njegovi kumovi znali kakva je TĐ osoba i jer su znali da je neplatiša budući da je imao više kredita, a usprkos svemu tome pristali su biti mu jamci jer ih je TĐ na to nagovorio – tužitelji navode da ih je TĐ tri sata nagovarao da mu budu jamci, što znači da je proces dogovaranja tužitelja s TĐ završen u jednom danu i nije predstavljao komplicirano i dugotrajno pregovaranje.

Tužitelji u iskazima opisuju da je blokada njihovih računa zbog dugovanja TĐ iz kredita za koji su tužitelji jamčili trajala oko dvije godine. S obzirom na njihovu tvrdnju da je TĐ ugovor o kreditu sklopio 2003., može se zaključiti da je kreditna obveza u cijelosti otplaćena najkasnije 2005. i tada tužitelji više nisu imali potencijalnu pretnju ovrhe na vlastitoj imovini zbog tuđeg duga. Ako bi se prihvatila tvrdnja tužitelja o tome da je njihov sada pok. sin LĐ naveden kao kupac u kupoprodajnom ugovoru od 5. ožujka 2002. zbog toga da kupljena imovina ne bi eventualno bila predmet prodaje za tuđi dug i ako bi se prihvatila tvrdnja tužitelja o tome da je LĐ bio o tome upoznat, tada se postavlja pitanje zašto tužitelji i LĐ u razdoblju koje je uslijedilo nisu poduzeli ni jednu radnju kako bi se tužitelji kao, prema vlastitim tvrdnjama, stvarni vlasnici kupljenih nekretnina upisali u zemljišnoj knjizi kao vlasnici. Za takav postupak tužitelji i LĐ, ako je njihova stvarna volja zaista bila da tužitelji steknu pravo vlasništva spornih čestica, imali su sasvim dovoljno vremena, tj. svakako više od 10 godina jer je LĐ tek 2017. otišao živjeti i raditi u SR Njemačku i tek 2017. poduzimanje odgovarajućih pravnih radnji možda bi bilo otežano zbog njegovih rjeđih dolazaka u Republiku Hrvatsku. Tužitelji tijekom postupka opisuju da se na kupljenim nekretninama nalazila nedovršena klijet koju su oni kasnije djelomično dogradili, postavili krovište i zamijenili stolariju. Tužitelji tvrde da se u toj klijeti nalazio stari namještaj koji su ostavili raniji vlasnici i tvrde da u toj klijeti nije bilo uvjeta za život. Međutim, suprotno tome, tužitelji već u tužbi tvrde da je LĐ jedno vrijeme na kupljenim nekretninama stanovao s tadašnjom suprugom RĐ, a iz pročitanih isprava može se zaključiti i to da je LĐ i službeno promijenio svoju adresu stanovanja s adrese u [adresa] (što je adresa njegovih roditelja, tj. tužitelja) na adresu u [adresa] (što je adresa predmetnih čestica, kako se može zaključiti iz ugovora o priključenju vodovodnog priključka od 26. travnja 2019. i priloženih potvrda o plaćanju računa za te nekretnine). Ove činjenice indikativno osporavaju tvrdnju tužitelja o tome da LĐ nije imao namjeru stjecanja prava vlasništva nekretnina, već da su pravi kupci tih nekretnina iz ugovora od 5. ožujka 2002. upravo tužitelji. Sud nema razloga sumnjati u tvrdnje tužitelja o tome da su povremeno obilazili nekretnine koje su predmet spora, da ih je tužitelj BĐ povremeno kosio i da su tužitelji imali ključeve klijeti koja je na tim nekretninama izgrađena. Te činjenice životne su i logične, uzme li se u obzir da je vlasnik nekretnina bio sin tužitelja, pogotovo u razdoblju nakon što je LĐ zbog posla odselio u SR Njemačku. No, te činjenice same za sebe, jer druge bitne okolnosti nisu dokazane, ne znače da su tužitelji stekli pravo vlasništva nekretnina time što su ih povremeno održavali i obilazili. Tužitelji su radi dokazivanja svojih tvrdnji u spis priložili brojne potvrde o plaćanju naknada za vodu, struju, prostor i telekomunikacijske usluge, no sve te potvrde o plaćanju odnose se na razdoblje od prosinca 2019. i kasnije, a ni jedna se ne odnosi na razdoblje prije toga. Također, te potvrde o plaćanjima glase na LĐ iz [adresa], i iz njih je vidljivo koji iznos je, kada i kome plaćen, ali nije vidljivo tko je te iznose platio i čijim sredstvima. S obzirom na to da je LĐ od 2017. živio i radio u Njemačkoj, može se prihvatiti tvrdnja tužitelja o tome da je tužitelj BĐ plaćao te račune jer je LĐ u razdoblju od 2017. pa do trenutka kada se teško razbolio relativno rijetko dolazio u Republiku Hrvatsku, a potom je stalno bio na bolničkoj skrbi. No, tužitelji time nisu stekli pravo vlasništva nekretnina.

13. Tužitelji u tužbi i tijekom postupka tvrde da su svojim sredstvima i svojim građevinskim materijalom gradili i uređivali objekt koji se nalazi na kupljenim nekretninama, no taj objekt ni danas nije dovršen. Tužitelji u tužbi tvrde da su na tom objektu postavili krov, dok u iskazima opisuju da je na kupljenim nekretninama postojao betonirani objekt koji se sastojao od podruma izgrađenog "do deke", a oni su ga poslije dozidali i sagradili krovište. Kupili su cigle, crijep i dio drvene građe, a drugi dio drvene građe izradili su drvima iz vlastite šume. Ti radovi izvršeni su 2010. i u izvođenju radova glavni majstor bio je njihov susjed ŽĐ, a pomagali su im drugi susjedi. Osim toga, tužitelji u iskazima opisuju da su s objekta na kupljenim nekretninama skinuli staru drvenu stolariju i postavili novu plastičnu stolariju. Svi ti radovi i materijal koštali su ih između 30.000,00 kn i 35.000,00 kn, a tužitelji tvrde da LĐ financijski u tome nije sudjelovao, nego je povremeno pomagao u radovima. Svjedok ŽĐ u iskazu navodi da je jedan dan pomagao prilikom postavljanja krovišta na vikendici koja je obuhvaćena ovim sporom jer ga je za pomoć zamolio LĐ s kojim je bio u dobrim odnosima, ali ne zna tko je financirao postavljanje toga krovišta.

Iako tužitelji u tužbi izričito ne tvrde da su vlasništvo predmetnih nekretnina stekli na temelju vlastitih ulaganja u tuđu nekretninu u smislu čl. 152. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, sud je utvrđene činjenice ocijenio i s aspekta te zakonske odredbe i smatra da za stjecanje prava vlasništva po toj osnovi u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke jer tužitelji nisu dokazali da bi vrijednost njihovih ulaganja to opravdavala. Osim tvrdnje tužitelja o tome da su u razdoblju nakon kupoprodaje u nekretninu investirali dodatnih od 30.000,00 kn do 35.000,00 kn radi izgradnje krovišta i zamjene stolarije, u postupku ničim nije dokazano da su upravo tužitelji izveli opisane građevinske radove, a ni o visini tih investicija nema nikakvih drugih dokaza jer svjedoci o tome nemaju točna saznanja, a tužitelji u spis nisu dostavili isprave kojima bi to potvrdili. Osim toga, tužitelji tijekom postupka nisu predložili izvođenje dokaza kojima bi se utvrdila vrijednost predmetnih nekretnina i kojima bi se utvrdio omjer njihovog udjela u količini, strukturi i povećanju vrijednosti cjelokupnih nekretnina, sve radi ocjene daje li takvo njihovo ulaganje u nekretnine pravo na stjecanje vlasništva.

14. Čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 77/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a prema st. 3. istoga članka samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed barem pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Prema čl. 18. st. 1. – 3. toga zakona posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja i posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Temeljem st. 5. toga članka posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

Tužitelji tvrde da su pravo vlasništva nekretnina stekli na temelju pravnog posla, tj. kupoprodajnim ugovorom od 5. ožujka 2002.. Već ranije je u ovom obrazloženju opisano zbog kojih razloga sud smatra da tužitelji nisu dokazali da su oni stvarni kupci nekretnina koje su predmet ovoga spora pa se ti razlozi u ovom dijelu neće posebno ponavljati. S obzirom na izostanak valjanog pravnog temelja koji bi posjedu nekretnina u odnosu na tužitelje davao svojstvo zakonitosti, pravni osnov tužbenog zahtjeva radi utvrđenja prava vlasništva na temelju dosjelosti razmotren je u smislu čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima prema kojem samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed barem pošten stječe nekretninu dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Kupoprodajni ugovor u odnosu na predmetne nekretnine sklopljen je 5. ožujka 2002., a tužba u ovome sporu podnesena je 14. studenoga 2023. i u tom razdoblju protekao je rok dosjedanja od 20 godina propisan navedenom odredbom. Iz iskaza svih saslušanih osoba sud zaključuje da su i tužitelji ŠĐ i BĐ i njihov sin LĐ od vremena kupoprodaje nekretnina pa nadalje bili u njihovom suposjedu, što je prihvatljivo i uobičajeno jer su oni bili u bliskom srodstvu i dobrim odnosima (po prirodi stvari, LĐ faktičnu vlast na stvari nakon što je 2017. odselio u SR Njemačku mogao je izvršavati u bitno manjem opsegu i rjeđe, a nakon što je 2020. hospitaliziran to uopće nije mogao činiti). Istovremeno, sud na temelju izvedenih dokaza zaključuje da tužitelji nisu bili pošteni posjednici predmetnih nekretnina jer su u trenutku kada su stekli posjed nekretnina znali da im ne pripada pravo na posjed u smislu pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nekretnina dosjelošću. Naime, tužitelji su znali da je vlasnik tih nekretnina njihov sin LĐ, da je on te nekretnine kupio kupoprodajnim ugovorom 2002. od GĐ i NĐ, da je on na tim nekretninama jedno vrijeme živio s ranijom suprugom i da je održavao nekretnine, dok su tužitelji predmetne čestice povremeno posjećivali kao vlasnikovi roditelji i po potrebi mu pomagali, posebno u razdoblju kada je tužitelj otišao živjeti i raditi u SR Njemačku. U tom smislu, posjed tužitelja ne može se smatrati samostalnim i ne može se utvrditi da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva predmetnih čestica.

15. Iako svjedoci ĆĐ i IĐ svojim iskazima potvrđuju činjenice na kojima tužitelji temelje tužbu i tužbeni zahtjev, sud je iskaze tih svjedoka uzeo s rezervom, posebno uzme li se u obzir zaključke suda iz toč. 12. i 13. ovoga obrazloženja. Naime, svjedoci ĆĐ i IĐ pretežna saznanja o spornim činjenicama koje se odnose na stjecanje prava vlasništva nekretnina koje su predmet ovoga spora crpe iz pričanja svojih roditelja, tj. tužitelja. Osim toga, s obzirom na srodstvo s tužiteljima i očito loše odnose s tuženom, ti svjedoci zainteresirani su za uspjeh tužitelja u sporu, a njihovi iskazi o odlučnim činjenicama u jednom dijelu uopćeni su tako da iskazi tih svjedoka nisu dostatni da bi se bitne činjenice na kojima tužitelji temelje tužbeni zahtjev smatrale dokazanima.

16. Stoga je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim i odlučeno je kao u toč. I. izreke.

17. Odluka o parničnim troškovima iz toč. II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužena je u cijelosti uspjela u parnici i tužitelji su dužni naknaditi joj troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.750,00 EUR, koji se odnose na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje punomoćnika na ročištima 24. svibnja 2024., 21. studenoga 2024., 17. travnja 2025., 23. travnja 2025., 24. travnja 2025. i 2. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište i PDV u iznosu od 350,00 EUR. Ti troškovi bili su potrebni za vođenje parnice, a odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi.

18. Zbog toga je odlučeno kao u izreci.

U Bjelovaru 15. prosinca 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.