Poslovni broj: P-3406/2024-15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Branko Bulat i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Ane Galoši Comisso, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnice, dana 15. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 056-50- 4184330 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 14.06.2007., u dijelu koji glasi:

"NAKNADA : 3,30 % % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 290,68 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.382,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. prosinca 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 03. lipnja 2024. (ispravljenoj na ročištu od 27. listopada 2025.) navodi da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 056-50-4184330 od od 14. lipnja 2007., za kredit namijenjen za kupnju osobnog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.988,29 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu po stopi od 5,55% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te uz rok otplate od 84 mjeseca. Navodi da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora naziva "NAKNADA" (između ostalog) ugovorena obveza tužiteljice na plaćanja naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da je tužiteljici na temelju navedene ugovorne odredbe, prilikom isplate kredita, tuženik naplatio iznos od 2.190,15 kuna odnosno 290,68 EUR. U bitnom navodi da se radi o odredbi koja je sastavni dio tipskog /standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika kao trgovca (koji je sklopljen putem auto kuće kod koje je tužiteljica kupila osobno vozilo), o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, pri čemu u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva niti je o tome bila informirana od strane tuženika, a što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga ističe da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st.1 i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03) te predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „ 3,30 % % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te s osnove povrata stečenog po osnovi navedene ništetne odredbe potražuje isplatu iznosa od 290,68 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2007. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanost tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje isplatu utuženog novčanog iznosa. Osporava da bi odredba čl.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita, bila nepoštena odnosno ništetna. Navodi da je iznos sporne naknade i način naplate točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu te da se radi o potpuno jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi, slijedom čega smatra da poštenost iste u smislu odredbi čl. 84 ZZP/03 i nije dopušteno ispitivati. Nadalje, u ističe da tuženik, uz kamatu, ima pravo naplatiti i naknadu troškova obrade kredita te u bitnom navodi da isti troškovi uključuju troškove osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama (sastanak s klijentom, pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama itd.); pružanje informacija o kamatama, ročnosti, valuti i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava te pružanje klijentu informacija o očekivanoj kreditnoj sposobnosti i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti; obrada zahtjeva za kredit te unošenje u tuženikovu aplikaciju kreditnih prijedloga; davanje pravnog mišljenja o sredstvima osiguranja plaćanja; sastavljanje ugovora o kreditu i isprava o pravnim poslovima osiguranja plaćanja; pozivanje korisnika na sklapanje ugovora, priprema isprava te čitanje, tumačenje i potpisivanje ugovora, dogovor oko isplate kredita te troškove odjela tuženika koji obavlja obradu kreditu (pobliže navedenih pod toč. 26. odgovora na tužbu). Pri tome tijekom postupka u bitnom ističe da u konkretnom slučaju valja primijeniti presudu Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., u kojoj je navedeno da Banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se klijentu pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, a vezano za zahtjev transparentnosti. Također, ističe da su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita te da je tuženik iste imao pravo naplatiti tužiteljici temeljem odredbi čl. 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje: ZOO), pri čemu ističe da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), kao i da je tuženik ispunio obvezu iz odredbi čl. 173. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002) kojima je propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tijekom postupka (list 43 spisa) priznaje nespornim da je tužiteljici po osnovi sporne ugovorne odredbe dana 15. lipnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.190,15 kuna odnosno 290,68 EUR, dok ustraje kod svih prethodno iznesenih prigovora u pogledu osporavanja osnove tužbenih zahtjeva. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Kontrolni ispis unosa korištenja RBA od 15. lipnja 2027. (list 4 spisa), Ugovor o kreditu broj 056-50-4184330 od 14. lipnja 2007. (listovi 6-11 spisa), arhivu tečaja po valutama (listovi 12-14 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 43-44 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

-da je između tuženika, kao kreditora u tužiteljice, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te CC, kao sudužnika, zaključen 056-50-4184330 od od 14. lipnja 2007. (listovi 6-11 spisa), iz sadržaja kojeg u bitnom proizlazi da tuženik odobrio i tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.988,29 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), za namjenu kupnje rabljenih automobila već registriranih u [adresa] (čl.6.), da je ugovorena redovna kamata po stopi od 5,55 % godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.2.1. ) uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca (čl.4.); da se dio glavnice kredita u iznosu od 11.384,56 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu..te je u iznos anuiteta uračunata i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita, dok preostali dio glavnice u iznosu od 3.603,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita, a prema otplatnom planu…(čl.7.); da je u članku 3. "NAKNADA" ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i obveza plaćanja troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela; da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora (čl. 9.3); da je Ugovor potvrđen/solemniziran po Javnom bilježniku Jadranki Knego-Rogina iz Zagreba dana 15. lipnja 2007. pod brojem OV-14434/2007;

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03, a tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03;

- da je tužiteljici prilikom isplate (korištenja) kredita dana 15. lipnja 2007. po osnovi sporne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.190,15 kuna (3,30% od iznosa kredita);

6. Iz iskaza tužiteljice (listovi 43-44 spisa) koji je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu od 14. lipnja 2007. zaključila s tuženikom uz posredovanje Auto kuće u [adresa] u [adresa] kod koje je kupila osobno vozilo marke Nissan tip Micra, kupnja kojeg je financirana predmetnim kreditom. Navedena auto kuća imala je poslovnu suradnju s bankom tuženika. Bio joj je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, koji joj je bio prezentiran kao najpovoljniji. Od strane tuženika nije bila informirana o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. Osim o iznosu kredita i roku otplate, o pojedinim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora nije imala mogućnost pregovarati. Nije bila informirana o tome u kojim okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o parametrima i kriterijima navedene promjene. Također, nije bila informirana na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, niti je imala mogućnost s tuženikom pregovarati o visini navedene naknade. Bilo joj je samo rečeno da se radi o naknadi koja se mora platiti ako želi dobiti kredit. Tijekom otplate kredita, zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF, došlo je do značajnog povećanja iznosa mjesečnog anuiteta, tako da je u jednom razdoblju mjesečni anuitet iznosio cca 1.300,00 kuna, dok je početni iznosio cca 850,00 kuna. Predmetno vozilo kupila je i koristila isključivo za privatne potrebe. Nikada nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva, niti se bavila bilo kakvom samostalnom djelatnošću. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila je zaposlena kao konobarica u jednom kafiću u Lučkom.

7.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. Imajući na umu navedeno, sporna odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

7.3. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužiteljici je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogla izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

8. Iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe članka 3., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužiteljica prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika bila informirana na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio niti dokazivao.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa odobrenog kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

10.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema stajalištu ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. U odnosu na navode tuženika da je predmetna naknada za obradu kredita pokrivala troškove odnosno usluge poput troškova osoblja banke uključenih u pregovaranje s klijentima, usluge pružanja informacija kreditnom proizvodu, sastavljanje ugovora i drugih isprava itd., valja istaknuti da iz navoda samog tuženika proizlazi da se radi o redovnim uslugama banke, koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade za obradu kredita koja je temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena tužiteljici. Također, valja dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa stoga tuženik ne može osnovano dodatno još i redovne troškove svog poslovanja prenijeti na teret tužiteljice kao korisnika kredita – potrošača, ukoliko se i uzme da se naplaćeni iznos predmetne naknade doista odnosi na prethodno navedene troškove, kako to tvrdi tuženik. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10.4. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da joj bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imala mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužiteljica, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imala saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

10.5. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10.6. Nadalje, valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru (članak. 9.), po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio svoje opće akte za koje navodi da je istima propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, pa tako nije dokazao niti da bi u navedenom internom aktu tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

10.7. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

10.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužiteljica nije bila informirana o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe članka 3. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

12. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik, koji je istu odredbu sastavio, ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik na ime plaćanja naknade za obradu kredita po osnovi ništetne odredbe čl. 3. Ugovora tužiteljici prilikom isplate/korištenja kredita dana 15. lipnja 2007. naplatio iznos od 2.190,15 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 290,68 EUR, to je tužiteljici u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 290,68 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2007. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

13. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

14. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, kojoj tuženik nije prigovarao.

15.2. Tužiteljici su, u svezi zastupanja po ovlaštenoj punomoćnici odvjetnici, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav 2 podneska (od 25. srpnja 2024. i 29. svibnja 2025.), prema Tbr. 8/1–po 100 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 8. svibnja 2025. i 27. listopada 2025.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužiteljici priznato 500 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 1.250,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 EUR te zatraženi trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,36 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužiteljici iznosi 1.382,72 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

15.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužiteljici na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 15. prosinca 2025.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o pristojbi za presudu (66,36 EUR)

2. pun. tuženika