REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Poslovni broj: P-2163/2019-66

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Mirni Veža kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KU OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa].zastupana po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6., zastupan po punomoćniku Domagoju Petrinoviću odvjetniku u OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 24. studenog 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u izočnosti tuženika, dana 15. prosinca 2025., u izočnosti stranaka, na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.Ugovora o kreditu broj 216-361/2005 od 19.9.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 154.300,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata zaračunava na kredit u kunskoj protuvrijednosti 154.300,00 CHF, kako je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 934,21 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke, u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan dospijeća, u dijelu u kojem se kamate plaćaju u skladu sa stavkom II. Ugovora o kreditu.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6.Ugovora o kreditu broj 216-361/2005 od 19.9.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u koju pripada korisnik kredita, kako je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora, i da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos 27.822,05 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008.do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:na iznos od

0,06 EUR 4.11.2005.

1,28 EUR 2.12.2005.

29,67 EUR 23.11.2006.

29,52 EUR 1.12.2006.

29,26 EUR 2.1.2007.

29,06 EUR 1.2.2007.

29,06 EUR 1.3.2007.

29,09 EUR 2.4.2007.

28,72 EUR 2.5.2007.

28,42 EUR 1.6.2007.

28,21 EUR 6.7.2007.

28,39 EUR 6.8.2007.

28,54 EUR 6.9.2007.

46,17 EUR 1.10.2007.

46,08 EUR 2.11.2007.

46,66 EUR 3.12.2007.

46,42 EUR 2.1.2008.

47,26 EUR 1.2.2008.

47,73 EUR 29.2.2008.

95,81 EUR 31.3.2008.

93,45 EUR 30.4.2008.

92,52 EUR 2.6.2008.

93,67 EUR 30.6.2008.

91,98 EUR 31.7.2008.

92,06 EUR 1.9.2008.

93,06 EUR 1.10.2008.

110,55 EUR 31.10.2008.

95,56 EUR 2.12.2008.

130,71 EUR 31.12.2008.

137,73 EUR 2.2.2009.

140,91 EUR 2.3.2009.

132,15 EUR 31.3.2009.

133,82 EUR 30.4.2009.

120,45 EUR 1.6.2009.

110,61 EUR 30.6.2009.

113,22 EUR 31.7.2009.

118,41 EUR 31.8.2009.

117,96 EUR 30.9.2009.

112,72 EUR 2.11.2009.

122,56 EUR 30.11.2009.

130,46 EUR 31.12.2009.

141,69 EUR 1.2.2010.

139,12 EUR 1.3.2010.

154,36 EUR 31.3.2010.

151,46 EUR 30.4.2010.

157,10 EUR 1.6.2010.

205,88 EUR 30.6.2010.

195,84 EUR 2.8.2010.

226,52 EUR 31.8.2010.

215,92 EUR 30.9.2010.

198,87 EUR 2.11.2010.

234,84 EUR 30.11.2010.

266,90 EUR 31.12.2010.

235,01 EUR 31.1.2011.

247,28 EUR 28.2.2011.

233,04 EUR 31.3.2011.

235,63 EUR 30.4.2011.

295,91 EUR 31.5.2011.

301,79 EUR 30.6.2011.

352,15 EUR 1.8.2011.

326,28 EUR 31.8.2011.

297,96 EUR 30.9.2011.

268,31 EUR 31.10.2011.

266,20 EUR 30.11.2011.

279,31 EUR 31.12.2011.

290,73 EUR 31.1.2012.

292,26 EUR 29.2.2012.

284,35 EUR 31.3.2012.

289,69 EUR 30.4.2012.

293,34 EUR 31.5.2012.

287,20 EUR 30.6.2012.

288,82 EUR 31.7.2012.

284,21 EUR 31.8.2012.

274,40 EUR 1.10.2012.

285,01 EUR 31.10.2012.

290,10 EUR 30.11.2012.

286,39 EUR 31.12.2012.

266,38 EUR 31.1.2013.

283,38 EUR 28.2.2013.

284,86 EUR 2.4.2013.

278,20 EUR 30.4.2013.

257,48 EUR 31.5.2013.

256,95 EUR 1.7.2013.

262,04 EUR 31.7.2013.

270,20 EUR 31.8.2013.

281,50 EUR 30.9.2013.

275,68 EUR 31.10.2013.

279,80 EUR 30.11.2013.

284,49 EUR 31.12.2013.

212,20 EUR 31.1.2014.

217,66 EUR 28.2.2014.

215,87 EUR 31.3.2014.

209,84 EUR 30.4.2014.

207,90 EUR 31.5.2014.

208,77 EUR 30.6.2014.

215,63 EUR 31.7.2014.

221,39 EUR 1.9.2014.

220,20 EUR 30.9.2014.

225,19 EUR 31.10.2014.

228,58 EUR 1.12.2014.

226,58 EUR 31.12.2014.

227,13 EUR 31.1.2015.

227,13 EUR 28.2.2015.

227,13 EUR 31.3.2015.

227,13 EUR 30.4.2015.

227,13 EUR 1.6.2015.

227,13 EUR 30.6.2015.

227,13 EUR 31.7.2015.

227,13 EUR 31.8.2015.

227,13 EUR 30.9.2015.

7.733,27 EUR 30.9.2015.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.765,60 eur-a sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok je zahtjev za više zatraženi iznos preko iznosa od 6.765,60 eur-a, zahtjev odbijen kao neosnovan ( 9.068,54 eur-a -6.765,60 eur) ,dakle za iznos od 2.302,94 eur-a.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 15. svibnja 2019. sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate. Tužbom se činjenično navodi da je 19. rujna 2005. tužiteljica s tuženom kao kreditorom ( tada kao HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. ) sklopila Ugovor o kreditu broj 216-361/2005 (u daljnjem tekstu Ugovor), temeljem kojeg joj je tužena stavila na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 154,300,00 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene kao kreditora važećem na dan korištenja kredita, a 7. siječnja 2016. i Aneks tog ugovora. Činjenično nadalje navodi se da je tužena (odnosno pravni prednik iste), da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2 Ugovora, ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski, otplatu kredita je vezala uz ovu valutu te je u čl. 6. Ugovora, ugovorena kamatna stopa od 3.99% godišnje, s ovlaštenjem banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Dakle, bez posebnog ugovaranja i pregovora tužena da je jednostrano za sebe pridržala pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim internim odlukama banke. Protivno ugovoru i otplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tužene, tužiteljici su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate, te da je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Tužena tako da je postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Tužiteljica se pozvala i na sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošačai to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12.

1.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. u pravnoj stvari po tužbi tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženih pod 1) Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.g. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno je da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je utvrđeno da je ta odredba ništetna.

1.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. između ostalog je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, time što su zaključujući ugovore o kreditu (kao što je predmetni ugovor) koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.. Odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu nikako se ne može smatrati ni jasnom ni razumljivom, a zbog čega je ista nepoštena odnosno ništetna u cijelosti, kako je to citiranom Presudom Visokog trgovačkog suda i pravomoćno utvrđeno.

1.3. Kao dokaz svojih navoda tužiteljica se pozvala ne samo na naprijed navedene odluke iz kolektivnog spora i sam sadržaj tzv. nevaljanih i time ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, već je zatražila da sud od tužene zatraži dokumentaciju te da se u dokaznom postupku izvrši pregled otplatnog plana, pregled uplata po kreditu, pregled financijsko knjigovodstvene dokumentacije tužene, pregled izvatka, predložila financijsko- knjigovodstveno vještačenje na gornje okolnosti u slučaju osporavanja tuženika te pridržala pravo uređenja tužbenog zahtjeva te predložila saslušanje same tužiteljice.

1.4. Podneskom od 15. travnja 2022 tužiteljica je postavila određeni tužbeni Zahtjev, a podneskom od 15. listopada 2025. precizirala tužbeni zahtjev ovo nakon primitka nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije.

zatraživši isplatu kako je to navedeno izrekom presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu podnesenom 14. lipnja 2019.osporio istu u cijelosti, u bitnom prigovorivši neurednosti tužbe potom i da tužiteljica nema pravo osporavanja ugovora jer je zaključen i Aneks istog kojim su riješeni međusobni odnosi ugovornih strana odnosno iznos preplate ili manjka na dan konverzije da bi trebalo sagledavati kao i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije odnosno da predmet spora može biti samo provjera ispravnosti izračuna konverzije te istaknuo i prigovor zastare. Tuženik da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013).

2.1. Podneskom od 8. lipnja 2020. tuženik nadalje ističe da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu na temelju koje su ugovorne strane sporazumjele se o uvjetima pod kojima će tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju ugovora o kreditu, odnosno da je višak raspodijelio tuženik kao preplatu koju je koristio za namirenje budućih anuiteta (dospjelih nakon konverzije), da tuženik stoga nema pravni interes za vođenje postupka, ovo pozivom na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike hrvatske u predmetu Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. predložio knjigovodstveno financijsko vještačenje na okolnost da su uplate u kunama koje je tužitelji izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF sporazumno, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sukladno Aneksu. Čime je tužiteljeva tražbina ispunjena. Osporio da je učinci kolektivne parnice koriste u predmetnom sporu, kao i da je postupio u cijelosti u skladu s Zakonom o potrošaču, Zakonu o kreditnim institucijama. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, da je tužitelj pristao na promjenjivost kamatne stope, a koja da je u skladu s Zakonom o obveznim odnosima, da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a na ove okolnosti posebno pregovaranja i jasnoće ugovornih odredbi predložio saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja. Tuženik se pozvao i na pravne stavove VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 5.ožujka 2004. da se savjesnost presumira od dana podnošenja zahtjeva, ali i na pravna mišljenja pravnih teoretičara.

3. Podneskom od 30. rujna 2021. tužitelj je replicirao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, osporio iste u bitnom istaknuo da sklapanjem dodatka ugovora odnosno Aneksa nije tužiteljica izgubila i pravo na sudsku zaštitu i povrat koristi koje je tuženik bez pravne osnove ostvario i zadržao, pozvao se na praksu Europskog suda u predmetu C-118/17 K, C- 452/18 AU i dr. VSRH rev 18/18 od 26.veljače 2020.,Rev 2868/18 od 12.veljače 2019., i dr., zbog nepoštenih ugovornih odredbi zadržao potpuno obeštećenje te se pozvao na niz odluka Županijskih sudova koji su svojim stavovima u istovrsnim predmetima dali za pravo tužiteljima.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem zahtjeva za kredit, ugovora o kreditu broj: 216-361/2005 od 19. rujna 2005., otplatnog plana, prometa za klijenta, prometa po računu, obavijesti o promjeni anuiteta, specifikacije uplata, zahtjeva za dostavom dokumentacije, Aneksa ugovora, polica osiguranja Croatia osiguranje No 075290014627, zaštitna klauzula od 20.rujna 2005., zemljišnoknjižni izvadak, kamatne stope banaka za kunske kredite bez valutne klauzule, obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013., 8. studenog 2010.,9. rujna 2011, dokumentaciju dostavljenu za potrebe knjigovodstveno-financijskog vještačenja,oglasa o stambenim kreditima za mlađe do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, nalaz i mišljenje vještaka Ante Beusa te dvije dopune nalaza i mišljenja te saslušao vještaka Beusa, kao i izveo dokaz saslušanja tužiteljice, pregledao Izjavu svjedoka KUŠ ovjerenu od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba posl posl.br. OV-5477/2020 od 24. kolovoza 2020., predanu od tuženika na ročištu 21. listopada 2021.,pregledeao podatke s Internet oglašavanja objekta Apartman Žar Seget Vranjica s tržišnim vrijednosti nekretnine i fotodokumentacijom, pregledao rješenje upravnog tijela o dozvoli ugostiteljskog najma. Tuženik je predložio i saslušanje JU bivše radnice tuženika na okolnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora, od kojeg dokaznog prijedloga je sam i odustao pa ga sud nije izvodio dok prijedlog za saslušanjem javnog bilježničkog ureda BU sud nije našao bitnim za odluku o predmetu spora, već suprotan članku 10 ZPP-a jer javni bilježnik nije ugovorna strana.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. u svezi s člankom 220 st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan

6. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s zahtjevom za povratom neosnovano isplaćenog.

7. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

8. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 –dalje u tekstu ZZP/14).

9. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 154. 300,00 CHF, s početnom redovnom kamatnom stopom od 3,99% godišnje, da je namjena kredita stambena, ali i da se naknadno tužiteljica bavila i dozvoljenom apartmanizacijom. Nije sporno da je u čl. 6 predmetnog Ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika. Nadalje, nije sporno da je u čl. 2 Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća. Nije sporno i da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

9.1. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

10. Spornim je tuženik učinio sljedeće: status tužiteljice kao potrošača, je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare . Naposlijetku spornim se nalazi i je li Aneksom stranke su riješile međusobne odnose proizašle iz odnosnog ugovora o kreditu, odnosno pripada li pravo tužiteljici na pravnu zaštitu i povrat koristi stečenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi ovo posebno jer je kredit konvertiran.

11. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

11.1. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1. -7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

11.2. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

11.3. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

12. U odnosu na spornu činjenicu je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, za navesti je, da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora.

13. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

15. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79) navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.

16. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str. 81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.

17. Konkretno ovaj sud je na naprijed navedene okolnosti na ročištu za glavnu raspravu 13. lipnja 2022. saslušao tužiteljicu koja je u bitnom iskazala da je predmetni ugovor zaključila s tadašnjom Hypo Alpe Adria bank d.d. u švicarskim francima jer da je taj kredit najpovoljniji, namjena kredita je stambena konkretno ulaganje u dovršetak kuće koja je bila u grubim radovima i time neuseljiva, da u toj kući koju su novcima od kredita dovršili, da sin živi na prvom katu kuće prizemlje i drugi kat iznajmljuju, ali i ranije da su imali dva apartmana za najam, ali da u toj kući i danas kao obitelj žive ; u pregovorima s bankom da joj djelatnici iste nisu posebno objašnjavali pojam promjenjivosti kamatne stope ali vjerovala im je da će biti sve dobro, no, da se u razdoblju od 20 g može neznatno povećati kamata, a ona kako nije pravnica nije se posebno interesirala.

17.1. Iskaz tužitelja ovaj sud ocijenio vjerodostojnim, okolnosnim i životnim, naime istim se dokazuje da je tužiteljica uistinu kredit namjenski iskoristila kako je to naznačeno na samom ugovoru kao stambeni za dovršetak obiteljske kuće te je sklopila ugovor prema ponudi i preporuci banke. Osim toga, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je u vrijeme podizanja kredita, tužitelj bio potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer je kao fizička osoba podigao namjenski kredit - za rješavanje stambenog pitanja obitelji, te takav iskaz sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv . Ističe se i da nije od značaja na status potrošača što je tužiteljica davala u najam, dva apartmana budući iz njenog iskaza nedvojbeno proizlazi da je kreditom uložila u kuću i riješila stambeno pitanje obitelji, a i služi i danas za stanovanje da se najmom bave zadnjih šest godina i to za dva apartmanska prostora kuće, dakle da u vrijeme sklapanja ugovora ali i Aneksa nekretnina nije bila u najmu.

18. Dakle, kako je konkretno riječ o potrošačkom ugovoru, teret dokaza je u ovom postupku na tuženiku. No, tuženik je od saslušanja svjedoka, djelatnika banke JU odustao podneskom od 2. prosinca 2024, dok tuženik nije sudu pružio dokaze koji bi osporili tužiteljičine navode . Tu je za dodati da ni dostavljeno rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga za nekretninu i č zem 1228/6 K:O. Seget Ddonji od 24. lipnja 2016. ne predstavlja dokaz koji bi utjecao na drugačiju odluku u predmetu jer predmetno odobrenje ne odgovara vremenu sklapanja ugovora ni aneksa, a iz sadržaja istog proizlazi da je kredit podignut upravo radi rješavanja stambenog pitanja što je iskazom navedeno potvrdila i sama tužiteljica.

19. Dakle, predmetna odredba o promjenjivosti kamatne stope utvrđena je nerazumljivom i kao takva suprotnim načelu savjesnosti i poštenja zbog čega uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). I po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

20. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja.

22. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

23. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Također, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž- 6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

25. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

26. Među strankama, ovo po rezultatima dokaznog postupka, zaključuje se da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, nisu bili objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

27. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

28. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Stoga, ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

29. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

30. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

31. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužiteljice korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

32. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

33. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope te ugovorne klauzule, tj. odredbe članka 2 i 6. u tom dijelu nepoštene, i prema tome ništetne. Kako je utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati valjalo je dalje raspraviti o zahtjevu tužiteljice da joj tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu a zbog povećanja redovne kamate i to za utuženo razdoblje te istaknuti prigovor zastare.

34. U nastavku postupanja sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskog vještačenja te je vještak Ante Beus nalazom i mišljenjem od 10. siječnja 2022. temeljenog na dokumentaciji u spisu predmeta koja mi je bila na raspolaganju, obrazloženja, dokaza i podataka navedenih u tablicama, na okolnost određene zadatkom suda koji je prihvatio prijedlog tužitelja iz podneska od 30. rujna 2021. iskazao da zbog promjene kamatne stope, tužiteljica kao korisnik kredita (iskazano u kunama) platila je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kamata u iznosu od 73.953,37 HRK (ukupan zbroj stupca 16. tablice 3.), bez utjecaja valutne klauzule tj. promjene tečaja.

• Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužiteljica kao korisnik kredita (iskazano u kunama) platila je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u HRK u iznosu od 93.426,45 HRK (ukupan zbroj stupca 14. tablice 4.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

• Ukoliko se eliminiraju nepoštene odredbe, nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. godine je trebala iznositi 458.218,15 HRK. Zbog nepošteni odredbi tužiteljica kao korisnik kredita zadužena je za veći iznos glavnice od 38.166,52 HRK.

• Zbog promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja, u predmetnom razdoblju od isplate kredita pa do 30. rujna 2015. godine, tužiteljica je preplatila kredit ukupno više u iznosu od 205.546,34 HRK.

35. Kako je tuženik imao primjedbi, dopunom od 30.ožujka 2024. vještak se očitovao i da su proces konverzije i restrikcija temeljem ništetnih odredbi neusporedivi. Konverzije je provedene sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prilikom izračuna konverzije nisu promatrane pretplate temeljem ništetnih odredbi pa se iste kao takve nisu mogle uzeti u obzir. Ukupne uplate tužiteljice, umanjene za iznose koji se izuzimaju, uzimane za zatvaranje simuliranog kredita sa valutnom klauzulom u EUR-o. Valuta CHF i EUR uzeta je o obzir samo na način da se su krediti denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertirali u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija kredita i restrikcija temeljem ništetnih odredbi su pravno i financijski dvije u potpunosti različite problematike i kao takve u potpunosti su neusporedive. Laički rečeno radi se o usporedbi krušaka i jabuka. No, uvažavajući traženje i prigovore tuženika ovaj vještak dodatno se očitovao na način da je dopunom iskazao i da ukupna razlika kamate za predmetno razdoblje temeljem parametara koje je naveo tuženik, primjena kamatne stope od 4,60% nakon 1. listopada 2006. godine, iznosi 4.578,21 EUR-a. Ukupna razlika temeljem parametara tuženika za predmetno razdoblje, razlika temeljem otplate anuiteta po tečaju nižem od početnog, iznosi 1.056,02 EUR-a. Ukupna razlika kamate za predmetno razdoblje temeljem parametara koje je naveo tuženik, primjena kamatne stope od 11,32%, iznosi 50.582,83 EUR-a. vještak je i usmeno na ročištu obrazložio nalaz i mišljenje 13. lipnja 2025. iskazao da svi tuženikovi prigovoi predstavljaju pravno pitanje, da je tuženik u svom izračunu koristio drugačije parametre što da je stvorilo razliku od 23.400,00 kuna a ne ispravne parametre kao i on u vještvu.

36. Tuženik je i nakon dopune nalaza i mišljenja imao primjedbi na izrađeno te je predložio podneskom od 5.ožujka 2025. vještačenje po novom vještaku , sud je uvažio prijedlog tuženika odredio novog sudskog vještaka u osobi DU sa zadatkom vještačenja definiranom raspravnim rješenjem od 6. ožujka 2025.

37. Vještakinja je izradila nalaz i mišljenje u sklopu naloženog knjigovodstveno financijsko vještačenja koje je dostavila u spis 19. kolovoza 2025. Iz istog proizlazi slijedeće :.

Ad 1) Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se od 01.01.2014.g. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23%:

-Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznose 20.088,78 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 8.918,57 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 11.170,21 EUR.

-Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate ukupno iznosi 974,26 EUR. Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 8.918,57 EUR,

-Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 10.195,95 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 19.114,52 EUR i to: Ad 2) Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 64.981,75 EUR, što je preračunato iznosilo 496.384,67 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine u odnosu na zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, preostala nedospjela glavnica tužitelja prema prilagođenom početnom otplatnom planu bi na dan 30.09.2015.g. bila manja za 7.733,27 EUR. 26

-Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Aneksom uz Ugovor kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu 17.989,83 kn što primjenjivim tečajem kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 2.355,05 EUR.

-Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

Ad 3) Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 8.375,89 EUR.

Ad 4) Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Red uračunavanja), tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije iznosio 6.020,84 EUR.

38. Na nalaz i mišljenje vještakinje tuženik je podneskom od 17.listopada 2025. ostao kod prigovora pravne prirode, ne i financijske, pri čemu je za odgovoriti da na pravne prigovore vještakinja i nije ovlaštena odgovarati. S obzirom na navedeno i činjenicu da tužitelj nije imao primjedbi, u nastavku postupanja sud je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje objektivnim i stručnim te vjerodostojnim te kako stranke nisu tražile dodatna knjigovodstveno financijska objašnjenja od vještakinje, nije našao svrhovitim i ekonomičnim dodatno usmeno pozivati vještakinju na ročište.

39. Nalaz i mišljenje vještakinje DU ovaj sud uzima stručnim i vjerodostojnim te smatra da je vještak otklonio prigovore tuženika te utvrđuje da u bitnom odgovara i utvrđenjima prethodnog vještaka odnosno da su oboje vještaka utvrdili neosnvanu preplatu.

40. Podneskom od 15. listopada 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, ujedno postavio i podredni tužbeni zahtjev ovo pod pretpostavkom da se uvaži oduzimanje zbog izvršene konverzije, no kako je sud osnovanim našao glavni tužbeni zahtjev o podrednom nije odlučivao posebno. Tu je za kazati i da, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama, ovo u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva.

41. Odredbom članka 19. b ZID ZPK propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

42. Slijedom navedenog proizlazi da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19 c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

43. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da konkretno provedbom konverzije tužiteljica ima pravo ostvarivanja pune zaštite te da konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

44. Činjenica što je provedena konverzija ovo u pogledu prigovora da je trebalo negativnu razliku umanjiti na način da se od tuženikovog zahtjeva za isplatom preplaćenih, umanji iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji, vještaci koji se očitovala nalazom i mišljenjem i iskazali su kako ne bi bilo riječ o istoj kategoriji te da konkretno nema mjesta za takvo oduzimanje Stoga iako nalaz i mišljenje vještaka Beusa nije u konačnici prihvaćeno mjerodavnim u smislu utvrđene preplate ne može se zanemariti njegovo postojanje odnosno mišljenje o različitosti financijske kategorije u smislu da nema mjesta umanjenju za iznos koji je priznat konverzijom.

45. Ostala dokumentacija priložena u spisu, a koje se posebno nije analizirala nije nađena bitnom za meritornu odluku. Ipak i kod iste valja istaknuti da izjava svjedokinje (list 482) KUŠ u postupku u kojem dominira raspravno načelo, kao takva sadržajem nije nađen dokazom koje utječe na odluku u predmetu spora uostalom riječ je o ispravi koju je pozivom na članak 230 ZPP-a priložila sama stranka u postupku. Kako je tuženik odustao od saslušanja svjedoka. a sud je tu radnju namjeravao izvoditi i pozivao je svjedokinju predloženu od strane tuženika, odustankom od navedenog smatra se da nije dokazao svoje navode kojim je nastojao osporiti tužiteljici status potrošačkog ugovora odnosno da je tuženik uporabio svu dužnu pažnju kod sklapanaj ugovornog odnosa u smislu objašnjenje spornih ugovornih odredbi.

46. U svezi prigovora zastare, restitucijski zahtjev zastarijeva istekom općeg zastarnog roka od pet godina, a kako je tužba je podnesena 15. svibnja 2019, zastara nije nastupila Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe (13.lipnja 2014.g.) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u dijelu glede tražbine po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a zastarni rok iznosi 5 godina po čl. 225.ZOO-a.

47. Za navesti je i da je člankom 20. st.1. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22) propisano kako Vrhovni sud RH osigurava jedinstvenu primjenu zakona i jednakost svih pred zakonom, a to mu je i ustavna zadaća pa stoga stajališta tog suda prihvaća i ovaj sud. Stoga pozivom na pravna stajališta VSRH, navodi se kako je taj sud objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

47.1. Nadalje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

48. Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

48.1. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke broj:

Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.

49. Ovdje je pravna posljedica ništetnosti jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru, vraćanjem u prijašnje stanje Stoga za zaključiti je da je tužiteljica u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da mu se vrati sve ono što je tuženik neosnovano temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio, sve temeljem čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a, a u situaciji kad je tuženik nepošten, tužiteljici pripada kamata na način kako je to i zatraženo te izrekom presude i prihvaćeno.

50. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl 154 st. 2. i čl. 164. st. 1 i 2. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) prema vrijednosti tužbenog zahtjeva.

51. Tu je za kazati kako se tijekom postupka tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva (podnesak od 27.4.2022) nakon uređenja tužbenog zahtjeva od 15. travnja 2022 nakon što je vještak Beus dostavio svoj nalaz i mišljenje, kad je tužitelj zatražio iznos od 205.546,34 kuna, danas izraženo u važećoj valuti od 27.296,99 eur-a, no, za odgovoriti je tuženiku da nedopuštanjem tako postavljeno tužbenog zahtjeva tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime, u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za povrat preplaćenih iznosa, s obzirom da je za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa, koju visinu tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Dakle kako je konkretno tužitelicaj nakon pribave dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka postavila određen tužbeni zahtjev podneskom od 15.travnja 2022.za koji iznos treba uzeti da je tužitelj podnio kao zahtjev već u tužbi pd 15. svibnja 2019. (205.,546,34 kuna danas izraženo u važećoj valuti od 27.296,99 eur-a), no pri tom se ističe, nije bilo mjesta posebno odlučivati o preinaci jer nije konkretno riječ o stupnjevitoj tužbi No, nakon što je nalaz i mišljenje u predmetu dala vještakinja DU tužitelj je ponovno uredio tužbeni zahtjev na iznos od 27.822,05 eur-a, dakle povisio tužbeni zahtjev za 525,06 eur-a, no nakon čega se tuženik nije posebno protivio takvoj preinaci (povišenju) već nastavio s raspravljanjem po uređenom tužbenom zahtjev ističući generalno primjedbe na isti kao i u odgovoru na tužbu, slijedom čega nije bilo mjesta ni odlučivanja posebno o prigovoru preinake tužbenog zahtjeva nakon posljednjeg uređenja tužbenog zahtjeva, jer isti nije ni stavljen.

51.1. Tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 250 bodova, sastav obrazloženih podnesaka od 30.9.2021, 15,4,2022., 9.10.2024., 15.10.2025. od po 250 b,(tbr 7 t 1 i Tbr 8. t 1 OT), za zastupanje na ročištima 21.10.2021., 8.12.2021.,., 13.6.2022., 9.9.2022., 18,10.2024., 20.10.2025. 24.11.2025. svaki od po 250 b (Tbr 7 t 1 i Tbr 9.t 1 OT) dok za pristup ročištima od 3.5.2022., 6.3.2025 od po 125 b ( procesna odgoda po Tbr 9. t 2 i Tbr 7.t.1.) Dakle priznato je ukupno 3250 b pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 2,00 eur-a ( Tbr. 54) iznosi 6.500,00 eura, tom iznosu od 6.500,00 eur-a treba dodati i zatraženi trošak plaćenog vještačenja od 265,60 eur-a vještaku Beusu, dok trošak sudske pristojbe odnosno trošak pristojbe na tužbu nije priznat jer isti nije ni nastao naime nije plaćen. Dakle ukupno je tužitelju je na ime troška 6.765,60 eur-a do je za više zatraženi iznos odbijen kao neosnovan ( 9.068,54 eur-a -6.765,60 eur, za iznos od 2.302,94 eur-a). Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem članka 151. st. 3. u svezi s člankom 164. st.1 i 2. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate sukladno članku 29. st. 2. ZOO-a.

52. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Trogir, 15. prosinca 2025.

Sutkinja

Mirna Veža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri primjerka putem ovog suda, odnosno e komunikacijom (članak 106 a ZPP-a) za osobe obvezne na isto, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis

.