Poslovni broj: P-1328/2023-22
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja LĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Zadar protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB:23057039320 zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 08. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika zamjenika punomoćnika tuženika, 15. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se Tuženiku: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB:23057039320, da Tužitelju: LĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.000,76 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:
- 3,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2008. do isplate,
- 9,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2008. do isplate,
- 36,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2008. do isplate,
- 2,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2008. do isplate,
- 9,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.12.2008. do isplate,
- 23,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2009. do isplate,
- 14,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.01.2009. do isplate,
- 44,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2009. do isplate,
- 46,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2009. do isplate,
- 31,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2009. do isplate,
- 7,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.04.2009. do isplate,
- 18,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2009. do isplate,
- 21,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 04.05.2009. do isplate,
- 2,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2009. do isplate,
- 30,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.06.2007. do isplate,
- 23,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2009. do isplate,
- 27,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2009. do isplate,
- 33,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2009. do isplate,
- 27,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2009. do isplate,
- 22,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2009. do isplate,
- 4,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.11.2009. do isplate,
- 34,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2009. do isplate,
- 40,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2010. do isplate,
- 37,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2010. do isplate,
- 9,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.02.2010. do isplate,
- 42,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2010. do isplate,
- 3,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.03.2010. do isplate,
- 59,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2010. do isplate,
- 8,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2010. do isplate,
- 54,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2010. do isplate,
- 59,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2010. do isplate,
- 94,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2010. do isplate,
- 86,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2010. do isplate,
- 5,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2010. do isplate,
- 108,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.09.2010. do isplate,
- 90,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2010. do isplate,
- 9,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.10.2010. do isplate,
- 14,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2010. do isplate,
- 18,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.11.2010. do isplate,
- 51,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 04.11.2010. do isplate,
- 123,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2010. do isplate,
- 142,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2011. do isplate,
- 128,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2011. do isplate,
- 132,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2011. do isplate,
- 98,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2011. do isplate,
- 15,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 04.04.2011. do isplate,
- 5,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 05.04.2011. do isplate,
- 122,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2011. do isplate,
- 21,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2011. do isplate,
- 58,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 09.06.2011. do isplate,
- 78,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2011. do isplate,
- 162,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2011. do isplate,
- 204,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2011. do isplate,
- 198,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2011. do isplate,
- 97,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2011. do isplate,
- 41,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 06.10.2011. do isplate,
- 24,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.10.2011. do isplate,
- 162,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2011. do isplate,
- 39,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2011. do isplate,
- 121,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.12.2011. do isplate,
- 168,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2012. do isplate,
- 177,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2012. do isplate,
- 178,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2012. do isplate,
- 172,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2012. do isplate,
- 174,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2012. do isplate,
- 177,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2012. do isplate,
- 54,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2012. do isplate,
- 89,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.07.2012. do isplate,
- 30,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.07.2012. do isplate,
- 60,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2012. do isplate,
- 89,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.08.2012. do isplate,
- 25,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.08.2012. do isplate,
- 113,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2012. do isplate,
- 57,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.09.2012. do isplate,
- 165,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2012. do isplate,
- 1,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2012. do isplate,
- 81,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 05.11.2012. do isplate,
- 36,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 06.11.2012. do isplate,
- 54,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.11.2012. do isplate,
- 115,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2012. do isplate,
- 58,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.12.2012. do isplate,
- 174,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2013. do isplate,
- 46,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2013. do isplate,
-119,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.02.2013. do isplate,
- 170,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2013. do isplate,
- 91,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2013. do isplate,
- 81,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.04.2013. do isplate,
- 168,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2013. do isplate,
- 157,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2013. do isplate,
- 47,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2013. do isplate,
- 70,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.07.2013. do isplate,
- 35,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.07.2013. do isplate,
- 127,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2013. do isplate,
- 30,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.08.2013. do isplate,
- 162,20 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2013. do isplate,
- 172,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2013. do isplate,
- 166,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2013. do isplate,
- 68,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2013. do isplate,
- 84,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.12.2013. do isplate,
- 17,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.12.2013. do isplate,
- 171,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2014. do isplate,
- 167,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2014. do isplate,
- 171,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2014. do isplate,
- 169,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2014. do isplate,
- 165,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.05.2014. do isplate,
- 163,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2014. do isplate,
- 131,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2014. do isplate,
- 33,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.07.2014. do isplate,
- 169,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2014. do isplate,
- 174,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2014. do isplate,
- 174,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.10.2014. do isplate,
- 174,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.11.2014. do isplate,
- 2,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.11.2014. do isplate,
- 180,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.12.2014. do isplate,
- 178,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.01.2015. do isplate,
- 180,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2015. do isplate,
- 160,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2015. do isplate,
- 19,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.03.2015. do isplate,
- 98,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2015. do isplate,
- 82,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.04.2015. do isplate,
- 180,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 04.05.2015. do isplate,
- 180,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.06.2015. do isplate,
- 104,81 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.07.2015. do isplate,
- 75,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 09.07.2015. do isplate,
- 16,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.08.2015. do isplate,
- 66,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 03.08.2015. do isplate,
- 98,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.08.2015. do isplate,
- 180,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.09.2015. do isplate,
po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607- 5103397873, s nadnevkom: 6. veljače 2007. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,70 % od iznosa kredita.
III. Nalaže se Tuženiku: Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, da Tužitelju: LĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 353,89 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu:
12.3.2007. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.125,00 EUR- a s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103397873 dana 06. veljače 2007. god., te da Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (valutna klauzula), pa da je stoga valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, Tuženik je teretio Tužitelja s pozivom na Valutnu klauzulu.
1.1. Nadalje tužitelj navodi da mu je tuženik po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,70% od iznosa odobrenog kredita (naknada). Tuženik da nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu, iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor da je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist Tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem pod gore navedenim da je tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove, pa je stoga tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.
2. Tuženica u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, te prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda navodeći da za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, te da bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan Općinski sud u Rijeci. Nadalje da osporava tužitelju status potrošača, kojeg je dužan dokazati u ovom postupku. Isto tako da je odlučna činjenica da su tužitelj i tuženik dana 20. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15), te da su tim Aneksom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da VSRH zauzima pravno shvaćanje da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, te da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, pa tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
2.1.Tuženi ističe i prigovor zastare iz razloga jer se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), pa kako je tužba podnesena dana 5. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
2.2. Nadalje ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ujedno navodi da su informacije bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. A ujedno uz odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. LĐ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.
2.3. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga, jer da je ista bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je cit. odredba o ulaznoj naknadi propisana na jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,7 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Isto tako da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 0,7% iznosa kredita dok je tada naknada iznosila 1%. Tuženik navodi da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.) troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).
2.4. Tuženi ističe prigovor zastare i na ovo potraživanje tužitelja, te navodi da se ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.
2.5.Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Slijedom navedenog, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.6. Naposlijetku tuženi navodi da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.132,11 / 150,27 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), pa predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1.132,11 / 150,27 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Također predlaže sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.
2.7. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 20. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 46.368,38, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 46.368,38 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 43.077,81 te s danom 20.01.2016. godine (datum sklapanja Aneksa) kao iznos od EUR 431,15 (kn 3.248,50), što ukupno čini iznos od kn 46.368,38. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 46.368,38 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 46.368,38 / EUR 6.154,14 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.
3. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju (l.s. 418-422).
4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na hipoteki od 07. veljače 2007 (l.s. 5-7), ugovor o kreditu (l.s. 8-19), otplatni plan (l.s. 240-259, 281-282), Pisani iskaz LĐ (l.s. 113), Obavijest po promijeni uvjeta po kreditu (l.s. 259-261), Obavijest o povećanju kamatne stope (l.s. 263-278), izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Boženi Kačanić te pročitao nalaz i mišljenje vještaka (l.s.406-411), te saslušao tužitelja.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 11.000,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate, sve na ime stečenog bez osnove radi ništetnosti valutne klauzule, podredno naknade štete. Tužitelj ujedno traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, te po toj osnovi isplatu iznosa od 353,89 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
6.1. Tužitelj ovim postupkom isplatu traži samo za razdoblje do sklapanja navedenog dodatka Ugovoru o kreditu odnosno do rujna 2015., a s osnova ništetnosti odredbe Ugovora (Ugovor o kreditu od 06. veljače 2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 84.000,00 CHF), pa ništetnost ili ne dodatka ili nepostojanje istog nije, s obzirom na postavljen zahtjev, od značaja za odluku u predmetnoj pravnoj stvari, a s obzirom na vrijeme za koje se isplata navodno dugovanog iznosa potražuje.
7. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice, koje među strankama i nisu sporne:
-da su tužitelj i tuženi dana 06. veljače 2007.g. sklopile ugovor o kreditu kojim ugovorom je prednik tuženice kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 84.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita,
-da je kredit odobren s rokom otplate od 120 mjeseci,
-da je u čl. 5. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,490 %,
- da je u čl. 10 Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,7 % od iznosa kredita koja se plaća prilikom isplate plasmana
8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, među kojima i tuženica, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
13. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je pristupio u banku kod tuženika s traženjem da se rok otplate njegova dotadašnjeg kunskog kredita, a koji je podigao kod tuženika u svrhu kupnje stana u kojem i danas živi, skrati na razdoblje od 10-12 godina. Iskazuje da je tuženik pristao na takvo skraćenje na način da s istim sklopi novi ugovor na razdoblje od 10 godina uz valutnu klauzulu u CHF, te da ga je kreditna referentica uvjeravala da je to najbolje za njega pa da je takav kredit i sklopio.
14. U ovom konkretnom slučaju sud na temelju izvedenih dokaza, posebice ugovora o kreditu te iskaza tužitelja zaključuje da je isti dokazao da ima status potrošača jer je kao fizička osoba prije zaključenja predmetnog Ugovora sa tuženikom ranije zaključio pravni posao radi realizacije kredita, a što i proizlazi iz čl. 4 Ugovora i to iz odredbe ugovora o načinu korištenja (l.s. 8) kredita iz kojeg je razvidno da se isti koristi za zatvaranje potraživanja banke, a koji raniji kredit odobren u svrhe kupnje stana u kojem i danas živi, a koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Ovaj sud također zaključuje da je odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena, što je čini ništetnom. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je iskazao da se o pojedinim klauzulama nije raspravljalo, niti da mu je itko od tuženika pojašnjavao odredbe, a to da nije učinio ni javni bilježnik, koji mu je tipski, formularni ugovor dao potpisati bez mogućnosti pregovora ili izmjene, a isto tako da s tuženikom nije mogao pregovarati oko niti jedne odredbe pa niti o ulaznoj naknadi.
15. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetna.
16. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tužena tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju međutim, nije dokazala.
16.1. U predmetnom slučaju analizom prijepornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženice i da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženica nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
17. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na moguće posljedice izbora valute ugovora, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13. Tuženi nije navedeno dokazao niti dostavljenim pisanim iskazom djelatnice banke GĐ iz kojeg proizlazi da je kao djelatnik banke u to vrijeme poslala mail osobnim bankarima banke uputu koja je sadržavala smjernice kojim se djelatnike upućivalo da naglase klijentima važnost valutne klauzule, a kako bi bili svjesni rizika.
18. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tužena sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
19. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
20. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
21. U konkretnom slučaju tužitelj je, po ocjeni ovog suda, dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje (djelomične) ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (toč. I. izreke presude), pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom sklopila predmetni ugovor o kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
22. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate stečenog bez osnove, pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Božene Kačanić, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
22.1. Ovdje je navesti da se tužena na dostavljeni nalaz i mišljenje očitovala podneskom od 31. listopada 2025 godine u kojem nije prigovorila matematičkom izračunu te nije tražila saslušanje vještaka, već je i dalje navela kako osporava osnovu potraživanja te i ustrajala kod istaknutog prigovora radi prijeboja u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u kojem smatra da bi tužitelj tuženiku bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitete s osnove razlike u tečaju CHF koji je bio niži od početnog tečaja.
22.2. Što se tiče izračuna negativnih razlika u svezi prigovara radi prijeboja za navesti je da u tom pravcu nije izvedeno financijsko vještačenje predloženo od strane tužene, te da sud nije uzeo u obzir takve zahtjeve tuženice. Sud je uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, a budući da tužitelj ništa nije stekao temeljem ništetne odredbe, tako da ne dolaze do primjene pravila o restituciji iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio, odnosno primio, te tužena ne može tražiti isplatu (odnosno umanjenje tužbenog zahtjeva kao u konkretnom slučaju) koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, jer onaj tko je znao ili morao znati da drugome daje nešto bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog.
23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
24. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
25. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.
26. Vezano za ništetnost ulazne naknade, stajalište je suda da se također radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača a koja je unaprijed formulirana od strane banke. Navedene odredbe su prouzročile značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te su ništave u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u ovom postupku nije predložio saslušanje svjedoka kako bi dokazao svoje tvrdnje da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, a također nije dokazao da je stvarno imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope, ali je unatoč tome sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije posebno pregovaralo. Stoga se također radi o ništetnim odredbama.
27. U odnosu na prigovor tuženika da je osporena odredba ugovora jasna i lako uočljiva za navesti je da je takva tvrdnja tuženika točna jer uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, (čl. 10) tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata, a što tužitelj niti ne spori. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu. Zbog toga se utvrđuje da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003.
28. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi kako je naprijed navedeno, koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade (troškova obrade kredita) a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,7 %) od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. To bi značilo da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.
29. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.
30. Nastavno valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“
31. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao (osim u odgovoru na tužbi nabrajanja na što bi se eventualno koristila ta novčana svota iz naknade obrade kredita) koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.
31.1. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud nalazi utvrđenim da tužena uslijed promjene tečaja više obračunala tužitelju iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 11.000,76 eura. Nadalje, nije sporno i proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu da je tužitelju zaračunata naknada za obradu kredita od 0,7 % od iznosa odobrenog kredita, što iznosi 353,89 eura.
31.2. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
32. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
33. Tužena je osporavajući tužbeni zahtjev tužiteljice istakla i prigovore zastara koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.
34. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
35. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 05. lipnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.
36. U ovom predmetu ništetnost dijela odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu utvrđena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.
37. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je prihvatiti u cijelosti.
38. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je ocijenio neosnovanim poradi čega je na pripremnom ročištu održanom 19. prosinca 2024. taj prigovor odbio. Čl. 70. st. 1. ZPP propisuje da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan dok st. 3. tog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj solemniziran po javnom bilježniku Vere Marčine člankom 14. kojeg je Ugovora za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke odnosno reditora (nesporno Rijeka). Međutim, ocjena je ovog suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana i ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj o čemu sudu iskazuje i sam tužitelj navodeći da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovora o odredbama kredita, da su tekst ugovora napisali djelatnici banke, a sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji u vrijeme sklapanja Ugovora ne prebiva u mjestu sjedišta Banke za sporove u svezi Ugovora koji sklapa u [adresa] odabrao mjesnu nadležnost suda u Rijeci kao mjestu sjedišta Banke koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta prebivališta tužitelja; te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj sukladno toj odredbi mora putovati pred sud u Rijeci što mu, obzirom na mjesto prebivališta i rada u [adresa] koja je udaljena nekoliko stotina kilometara od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji [adresa] uzrokuje značajne financijske troškove; to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 13. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba.
39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 1. ZPP obzirom da je tužitelj uspio u ovom sporu u kojem je vrijednost predmeta spora 11.354,65 eura, te je je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za obrazložene podneske od 07. ožujka 2024, 28. listopada 2025., 06. studenoga 2025 svaki u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištima od 19. prosinca 2024 i 08. prosinca 2025 od po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), i pristup na ročištu za objavu presude od po 50 bodova, što uz vrijednost boda od zatraženih 2,00 eura (Tbr. 50.) uz PDV od 25 %, čemu valja pribrojiti troškove sudskog vještačenja od 500,00 eura, tako da ukupni trošak postupka iznosi 2.125,00 euro, koji joj je tuženica dužna naknaditi u roku od 15 dana, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate (toč. II. izreke rješenja).
Zadru, 15. prosinca 2025.
Sutkinja
Maja Nevešćanin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
- Tužitelju po punomoćniku
- Tuženici po punomoćniku
