REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj Gž-1419/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KVF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Sabljar, odvjetnik u Rijeci, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1842/21 od 10. srpnja 2024., u sjednici održanoj 15. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1842/21 od 10. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja, u točki I. izreke, naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 28.603,25 eura sa zateznim kamatama koje teku na mjesečne iznose od po 440,05 eura, od dospijeća do isplate, s time što prvi iznos dospijeva 15. srpnja 2016., a posljednji 15. studenoga 2021., u roku od 15 dana (točka I. izreke). Tuženici je naloženo naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 5.500,43 eura sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).
1.1. Rješenje kojim je istom odlukom odbijen prigovor mjesne nenadležnosti nije pobijano žalbom.
2. Pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv presude podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga sadržanih u odredbi članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP). Žaliteljica osporava zauzeto pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u vezi s istaknutim prigovorom zastare posebice ističući da je tužiteljica tužbu podnijela protekom sedam godina od donošenja presude Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014. Pobija odluku o tijeku zateznih kamata, jer je visinu štete za utuženo petogodišnje razdoblje sud utvrdio prema cijenama na dan presuđenja. Smatra da je od utvrđenog mjesečnog iznosa naknade štete trebalo oduzeti i obveze tužiteljice po osnovi poreza i prireza na dohodak od imovine i imovinskih prava za svaki mjesečni iznos naknade štete, budući da tužiteljica ne može ostvariti naknadu štete za obveze koje su ostvarene neplaćanjem proreza i prireza, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Vrhovni sud) broj Rev-934/2004 od 17. prosinca 2008. Žalbeni je prijedlog da se presuda ukine i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
3. Sa žalbom tuženice postupljeno je prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.
4. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu s prijedlogom da se odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda, uz naknadu troška odgovora na žalbu.
5. Žalba tuženice nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, vlasnice stana u [adresa], u kojem je u utuženom razdoblju živjela zaštićena najmoprimka, za naknadu štete koju je pretrpjela zbog ograničenja prava vlasništva koje joj je nametnuto Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/1996., 48/1998., 66/1998. i 22/2006.; dalje: ZNS) , kao razlike između zaštićene najamnine koju su tužiteljica odnosno njena pravna prednica PVF kao vlasnice stana primale od zaštićene najmoprimke i iznosa tržišne najamnine koju bi ostvarivale da im stan nije bio opterećen posjedom zaštićenog najmoprimca, za razdoblje od svibnja 2016. do studenoga 2021., sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos naknade štete.
7. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev uz zaključak, u bitnome, da je uvođenjem ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenom najamninom koja proizlaze, prije svega, iz odredaba ZNS-a došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014.; dalje: Ustav) i člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999.- pročišćeni tekst, 8/1999.- ispravak, 14/2002., 1/2006. i 13/2017.), kako to proizlazi i iz presuda ESLJP Statileo protiv Republike Hrvatske te Bego i drugi protiv Republike Hrvatske, slijedom čega je tuženica u obvezi naknaditi tužiteljici pretrpljenu imovinsku štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine prema odredbama članaka 1046. i 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), u ukupnom iznosu od 28.603,25 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa od po 440,05 eura do isplate. Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan pozivom na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci broj U-III- 3482/2021 od 3. listopada 2023., iz koje proizlazi da su zakonski rokovi za računanje i nastup zastare u postupcima kakav je predmetni mogli početi teći tek protekom roka od šest mjeseci od donošenja rješenja Vrhovnog suda broj Rev 2364/16-3 od 19. prosinca 2018., budući da je tek tada sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna, a od 19. lipnja 2019. do podnošenja tužbe 8. studenoga 2021. nije protekao trogodišnji zastarni rok iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.
8. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, prema članku 365. ZPP-a, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u svemu pravilna i zakonita.
9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.
10. Među strankama nije sporno da je tužiteljica vlasnica dvosobnog stana s nusprostorijama na prvom katu desno, površine 71,78 m2, [adresa], neodvojivo povezanog sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, a koji se stan nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nije sporno ni da je tužiteljica u odnosu na taj stan pravna sljednica PVF, koja je kao najmodavac bila u ugovornom odnosu iz ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom s KV kao najmoprimcem, na temelju pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-31/12-98 od 29. studenoga 2012., koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a po kojoj presudi je najmoprimac KV bila dužna plaćati najamninu u iznosu od 330,19 kuna mjesečno koja je povišena na 475,64 kuna (63,13 eura) mjesečno.
10.1. U žalbenoj fazi postupka nije sporna osnovanost zahtjeva za naknadu štete budući da žaliteljica ne osporava shvaćanje prvostupanjskog suda – koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud – da tužiteljica kao vlasnica stana (odnosno nasljednica bivše vlasnice) ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Takav stav proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. te presude istog suda broj Rev-106/2024-2 od 12. lipnja 2024.
11. Sporno je pitanje početka tijeka zastarijevanja tražbine tužiteljice, (ne)uračunavanje u dosuđenu naknadu štete poreza na dohodak i prireza te tijek zateznih kamata.
12. U odnosu na početak tijeka roka zastare pravilno se prvostupanjski sud pozvao na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci broj U-III- 3482/2021 od 3. listopada 2023., koje je istovjetno shvaćanju iznesenom u odluci broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023., a koja su obvezatna i za ovaj sud. U tim odlukama Ustavni sud navodi da do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (broj 12027/10, presuda od 10. srpnja 2014.) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne zaštićene najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva, te stoga pravo vlasnika stanova na pristup sudu, sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, nije bilo stvarno i učinkovito nego iluzorno i teorijsko. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske i izrazio pravno shvaćanje da „zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu“, odnosno da „vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu“, vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka. Stoga se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Ocjena je Ustavnog suda da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog, proizlazi da je tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a.
12.1. S time u vezi i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi broj Rev-314/2025- 2 od 9. travnja 2025., odgovarajući na revizijsko pitanje, odlučio da potraživanje naknade štete vlasnika stana u kojem posjed stana ima zaštićeni najmoprimac, a s naslova gubitka zarade od najamnine dospijeva mjesečno, radi čega se radi o trogodišnjem zastarom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a, s time da zastara takvih potraživanja ne može početi teći prije 19. lipnja 2019.
13. Visinu naknade štete sud prvog stupnja je utemeljio na nalazu i mišljenju građevinskog vještaka Ksenije Jakopaš iz čijeg nalaza i mišljenja (kojega stranke nisu osporavale) proizlazi da prosječna cijena mjesečne najamnine u utuženom razdoblju za predmetni stan iznosi 503,18 eura mjesečno, dok iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je zaštićena najamnina iznosila 63,13 eura mjesečno pa je tužiteljici dosuđena razlika od 440,05 eura mjesečno.
13.1. Neosnovan je žalbeni prigovor da je iznos naknade štete trebalo umanjiti za iznos poreza i prireza na dohodak. U konkretnom slučaju radi se o naknadi zbog zakonskog ograničenja prava vlasništva, a člankom 50. Ustava propisano je da je zakonom moguće i u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti. Tužiteljici stoga pripada naknada štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, a tržišna najamnina predstavlja onaj iznos koji je najmoprimac na tržištu dužan platiti najmodavcu za korištenje njegove nekretnine, dakle bez umanjenja za iznos pripadajućeg poreza na dohodak i prireza. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revd-2739/2025-2 od 8. srpnja 2025. odbio prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na dva pravna pitanja koja se odnose na (ne)uračunavanje u izgubljenu zaradu iznosi poreza na dohodak od imovine i prireza tom porezu koje bi tužitelj po redovitom tijeku stvari bio dužan platiti, jer ona polaze od pogrešne pretpostavke (tuženice) da se radi o ugovornom odnosu između stranaka, a izneseno pravno shvaćanje o postavljenim pravnim pitanjima ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda. Odluka revizijskog suda broj Rev-934/2004 od 17. prosinca 2008., na koju se žaliteljica poziva, donesena je u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji od predmetne jer se odnosila na naknadu izgubljene zarade koju tužitelj nije mogao ostvariti zbog potpune nesposobnosti za rad.
14. Pravilna je i odluka o tijeku zateznih kamata koje teku na svaki pojedinačni iznos razlike najamnine odnosno naknade štete počevši od svakog 15. u mjesecu za taj mjesec do isplate, jer zatezne kamate na novčanu obvezu teku od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a). S time u vezi, neosnovane su žalbene tvrdnje da je tržišna najamnina utvrđivana prema cijenama u vrijeme presuđenja, jer je sudskom vještaku dan zadatak da utvrdi tržišnu najamninu za čitavo utuženo razdoblje, što je vještak i učinio te utvrdio prosječnu cijenu mjesečne najamnine u utuženom razdoblju za predmetni stan koja iznosi 503,18 eura. Iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je za potrebe izrade nalaza i mišljenja pribavio podatke o ugovorenoj mjesečnoj najamnini za čitavo utuženo razdoblje i na taj način utvrdio prosječnu najamninu od 7,01 eura/m2, pri čemu je za pojedine nekretnine u razdoblju znatno prije presuđenja utvrđena značajnije veća najamnina po m2, npr. 8,95 eura za listopad 2017., 9,14 eura za prosinac 2017., 9,96 eura za veljaču 2019. pa utvrđena prosječna najamnina pokriva čitavo utuženo razdoblje.
15. Iz navedenih razloga, žalba tuženice odbijena je kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.
16. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, jer nije bio potreban za presuđenje (članak 155. stavak 1. ZPP-a).
U Puli 15. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Alenka Paus
