REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-676/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Berislav Knez, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-74/2023-29 od 1. travnja 2025., u sjednici održanoj 15. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-74/2023-29 od 1. travnja 2025.:

- u točki I. izreke, osim u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 9012244720 sklopljenog između tužitelja OU, kao korisnika kredita, i tužene Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, potvrđenog 30. siječnja 2007. po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod brojem: OU- 103/2007, koji glasi: „…u kunama koji odgovara protuvrijednosti...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“ te

- u točki III. u cijelosti.

II. Preinačuje se, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice, presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-74/2023-29 od 1. travnja 2025. u dijelu točke I. izreke te u točkama II. i IV. izreke tako da glase:

„I. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 9012244720 sklopljenog između tužitelja OU, kao korisnika kredita, i tužene Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, potvrđenog 30. siječnja 2007. po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod brojem: OU-103/2007, koji glasi: „…u kunama koji odgovara protuvrijednosti...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“.

2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 993,22 eura (slovima: devetsto devedeset tri eura i dvadeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 19,75 eura od 31. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,72 eura od 30. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,71 eura od 31. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,68 eura od 30. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,66 eura od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,63 eura od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,16 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,12 eura od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,08 eura od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,04 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,00 eura od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,95 eura od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,92 eura od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,88 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,83 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,79 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,74 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,70 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,65 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,61 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,56 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,51 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,46 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,41 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,36 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,31 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,26 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,21 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,16 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,11 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,05 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15 %, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve do isplate u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.031,75 eura sa zateznim kamatama od 1. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 860,15 eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.“

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 103,08 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 293,37 eura zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012244720 sklopljenog između tužitelja OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, potvrđen dana 30.01.2007. po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod brojem: OU- 103/2007 u dijelu u kojem u čl. 1. glasi: ,,…u kunama koji odgovara protuvrijednosti...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita; u čl. 4. glasi: ,,...kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke...,...kamata se obračunava u CHF.; u čl. 5. glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."; u čl. 7. "…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovoga Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta...ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora."; u čl. 12. glasi: "Potpisom ovog ugovora ugovorne strane izjavljuju...te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune o čemu će ih Banka izvijestiti pismenim putem svojih distribucijskih kanala"; u čl. 12. 9. glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita...izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."; te stoga odredbe navedenih članaka u tome dijelu među ugovornim strankama ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 993,22 eura (slovima: devetsto devedeset tri eura i dvadeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 19,75 eura od 31. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,72 eura od 30. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,71 eura od 31. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,68 eura od 30. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,66 eura od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,63 eura od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,20 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,16 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,12 eura od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,08 eura od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,04 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,00 eura od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,95 eura od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,92 eura od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,88 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,83 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,79 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,74 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,70 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,65 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,61 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,56 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,51 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,46 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,41 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,36 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,31 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,26 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,21 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,16 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,11 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,05 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15 %, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve do isplate u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.829,31 eura (slovima: dvije tisuće osamsto dvadeset devet eura i trideset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 4,32 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,06 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,52 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,92 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,61 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,79 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,42 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,05 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,87 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,31 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,22 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,34 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,75 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,86 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,26 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 2.621,01 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15 %, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve do isplate u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.861,90 eura (slovima: tisuću osamsto šezdeset jedan eur i devedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 01. travnja 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pa sve do isplate u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjevu u odnosi na parnični troška u iznosu od 97,51 eura (slovima: devedeset sedam eura i pedeset jedan cent) kao neosnovan.“

2. Tuženica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prigovara počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP). Osporava dio odluke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je s time u vezi tijekom postupka istaknula prigovor zastare. S obzirom na to da je taj dio zahtjeva zastario, smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi iz članka 4. Ugovora o kreditu. Navodi da se u ovom postupku ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi, raspravljalo u kolektivnom sporu. Ističe da je predmetni Ugovor o kreditu zatvoren, a odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe odnose se samo na ugovorne odnose koji su na snazi. Smatra da je trebalo uzeti u obzir i negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Prigovara da sud nije cijenio iskaz tužitelja na kritički način. Navodi da sud nije proveo test poštenosti spornih ugovornih odredaba na način propisan zakonom. Naglašava da su stranke u ugovorni odnos stupile svojom voljom pa da sud nije ovlašten kredit s ugovorenom valutnom klauzulom mijenjati u kunski kredit, i još pri tome primijeniti promjenjivu kamatnu stopu odnosno uvjete koji su važili za kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku (dalje: CHF). Prigovara zauzetom shvaćanju prvostupanjskog suda u vezi s prigovorom zastare. Ističe da je do 2016. valutna klauzula u CHF pravomoćno smatrana valjanom i u kolektivnom sporu pa se ne može tvrditi da je u trenutku stjecanja, od kojeg je proteklo preko 10 godina, mogla znati da su te odredbe ništetne. Navodi da su pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZIDZPK), jer su člankom 19. stavkom 3. ZID ZPK-a iz primjene zakona izričito isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja zakona na snagu. Pobija i odluku o parničnim troškovima. Predlaže preinači pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve, uz naknadu troškova postupka uključujući i troškove žalbe, a podredno pobijanu presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Sa žalbom je prvostupanjski sud postupio prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredaba članaka 1., 4., 5., 7. i 12. Ugovora o kreditu broj 9012244720, sklopljenog 25. siječnja 2007. između tuženice, kao davateljice kredita, i tužitelja, kao korisnika kredita, i zahtjev za isplatu iznosa od 993,22 eura i 2.829,31 eura po pravilima o stjecanju bez osnove. Tužitelj smatra da je te iznose tuženica stekla bez osnove budući da ih je naplatila na temelju ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (dalje: CHF). Tužbu temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odnosno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: Visoki trgovački sud) broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

7. Među strankama nije sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu, koji je potvrđen po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod brojem OU- 103/2007 dana 30. siječnja 2007., tuženica tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita (članak 1.), uz rok otplate od 228 mjeseci, i redovnu kamatu od 4,75 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 4.), a da se tužitelj obvezao vratiti taj iznos u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice važećem za CHF na dan plaćanja (članak 7.).

7.1. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženica od njega naplatila na temelju tih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Osim toga, sporna je visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare.

8. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

8.1. Tako prvostupanjski sud utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90., te kasnije protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2007., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke, drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. U odnosu na tuženicu presuda je, u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Pravna shvaćanja iz ovih odluka potvrđena su presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

8.2. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj potrošač i da se radi o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da je na temelju članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07 vezan za utvrđenja iz tih odluka. Odluku je utemeljio i na odredbama članka 81. stavaka 1., 2. i 4., članka 83. te članka 87. stavka 1. i 2. ZZP/03. Sud prvog stupnja je utvrdio da se radilo o tipskom, standardnom ugovoru kojega je pripremila tuženica pa je na njoj bio teret dokaza činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženica tijekom postupka nije dokazala, iz čega je dalje zaključio da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredaba niti ih je mogao sagledati kao cjelinu zbog čega su takve odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu onih iznosa koje je tuženici isplatio na temelju ništetnih odredaba navedenog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 993,22 eura i valutnu klauzulu u iznosu od 2.829,31 eura, a koji iznosi su utvrđeni financijskim vještačenjem, na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO). Prigovor zastare odbijen je s obrazloženjem da zastara teče od donošenja presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka prema članku 365. stavku 2. ZPP-a, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijanom presudom djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare, dok je u preostalom dijelu presuda pravilna i zakonita.

10. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u pobijanoj odluci navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

10.1. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

11.1. U odnosu na žalbene razloge tuženice u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredaba utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba nepoštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost (članka 87. ZZP/03).

11.3. Sud je u prethodno navedenom kolektivnom sporu proveo test poštenosti spornih ugovornih odredaba i utvrdio nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženica kao profesionalac, banka, nije dala tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

11.4. Posljedično tome, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredaba svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

11.5. U pojedinačnim postupcima radi vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništave, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a, a jednako tako i članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/2022.; dalje: ZZP/22) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

12. Prvostupanjski sud je, s time u vezi, odlučno činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio.

12.1. Tijekom prvostupanjskog postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a što nije bilo predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu. Na temelju toga iskaza utvrđeno je da o ugovornim odredbama nije mogao pregovarati, jer mu je dostavljen pripremljen obrazac koji je samo trebao potpisati i odnijeti na ovjeru kod javnog bilježnika.

12.2. Tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze, odnosno o načinu promjene kamatne stope i riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, što je od značaja za utvrđivanje (ne)razumljivosti sporne ugovorne odredbe i što je jedino mogla dokazivati u ovom sporu vezano za ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, s obzirom na to da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

13. Međutim, pogrešno je sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetim dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu, jer se ta ugovorna odredba odnosi na isplatu, ne na otplatu (vraćanje) kredita te je njome određen iznos kredita koji je odobren tužitelju pa ova odredba ne predstavlja ništetnu odredbu Ugovora u smislu članka 87. ZZP/03. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza zajmodavca (predmet ugovora) pa prema odredbi članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. U tom su dijelu stoga ostvarene pretpostavke za djelomično prihvaćanje žalbe i preinaku pobijane odluke (točka II. 1. izreke).

14. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa u odnosu na točku III. izreke koja se odnosi na preplaćeno po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Materijalnopravna osnovanost ovog zahtjeva proizlazi iz članaka 81. ZZP/03 te članka 323. stavka 1. u vezi s odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a. Naime, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao davateljice kredita, tuženica je od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu, koji je pravilno utvrđen na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka pa je posljedično tome taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužna platiti tužitelju.

14.1. U konkretnom slučaju tuženica je nepošteni stjecatelj i kao takva je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora mogla znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna te da joj sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada, kako je pravilno zaključio sud prvog stupnja.

15. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti na temelju početnog tečaja (kao da valutna klauzula nije ugovorena). Naime, treba načelno smatrati kao da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nikada nije postojao, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

16. Nije osnovan prigovor tuženice da je sud trebao umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima zbog negativnih tečajnih razlika koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženica nije s time u vezi istaknula prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

17. Činjenica što je kredit otplaćen nije zapreka već je upravo pretpostavka za podnošenje tužbe radi vraćanja onoga što je, po stajalištu tužitelja, tuženica naplatila na temelju ništetnih ugovornih odredaba, a zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi je tek (neobvezatan) deklaratorni preambul iz osnovanosti kojeg proizlazi i osnovanost kondemnatornog zahtjeva. Stoga su i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

18. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u vezi zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. U slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredba o valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja (ove) tužbe za isplatu 14. veljače 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare u odnosu na točku III. izreke pobijane odluke neosnovan.

18.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

18.2. Pored navedenog, u vezi s ovim pitanjem treba cijeniti i da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

18.3. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C- 485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ S time u vezi, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

19. Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare i u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. U odnosu na taj zahtjev zastara teče od donošenja presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a od tada do pokretanja ove parnice 14. veljače 2023. protekao je petogodišnji zastarni rok. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev za isplatu plaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 993,22 eura pa je u tom dijelu, točka II. izreke, preinačena prvostupanjska preuda i odbijen tužbeni zahtjev.

20. U odnosu na žalbeni prigovor nedostatka pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na činjenicu da je kondemnatorni zahtjev zastario, valja navesti da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavala taj pravni interes pa ga ne može osnovano osporavati ni u žalbi, a sud na postojanje pravnog interesa pazi po službenoj dužnosti samo do donošenja meritorne odluke.

21. Neosnovano se tuženica poziva na pogrešnu primjenu članka 19.a stavka 3. ZID ZPK-a, jer su navedenom odredbom od primjene tog zakona bili izričito isključeni, ali glede postupaka konverzije, svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Navedeno se dakle ne odnosi na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji nije bio konvertiran, kakav je i predmetni. Pravo na isticanje ništetnosti se na gasi, kako je propisano člankom 328. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude, a odluka iz točke II. izreke donesena je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a.

23. Budući da je prvostupanjska odluka preinačena na način da je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka u skladu s odredbom članka 154. stavka 2. ZPP-a.

23.1. Pobijanom odlukom su tužitelju priznati troškovi odvjetničkog zastupanja u visini 1.500,00 eura i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 96,45 eura, što ukupno iznosi 1.596,45 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura.

23.2. Tužitelj je u konačnici uspio u sporu u omjeru od 74 %, što istovremeno predstavlja tuženičin uspjeh od 26 % pa je tuženica tužitelju dužna naknaditi 48% parničnih troškova odvjetničkog zastupanja i sudskih pristojbi odnosno 766,30 eura. Kada se tome dodaju troškovi vještačenja od 265,45 eura proizlazi da tužitelju pripadaju troškovi u iznosu od 1.031,75 eura.

23.3. Za razliku do pobijanom presudom priznatih 1.861,90 eura odnosno za iznos od 860,15 eura je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen kao neosnovan.

24. Tuženica je uspjela sa žalbom u omjeru od 26% pa joj je tužitelj dužan naknaditi troškove žalbenog postupka za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u zahtijevanom iznosu od 300,00 eura i sudsku pristojbu u iznosu od 96,45 eura, što ukupno iznosi 396,45 eura odnosno prema uspjehu sa žalbom 103,08 eura, na temelju članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a.

U Puli 15. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus