Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1486/2023-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Alanu Muhviću Pintaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u OD Vukina i partneri, radi obvezno - ništetnost, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 7. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, te presude javno objavljene 15. prosinca 2025.,

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 31. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 97392/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, posl.br. OU- 938/05, dana 08.12.2005. godine, javni bilježnik Duško Sudar iz Zagreba, koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 07.12.2005 godine, i to u dijelu članka 2. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita i u dijelu članka 10. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća anuiteta.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćene valutne klauzule, odnosno na ime razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, isplati iznos od 30.322,86 EUR (tridesettisućatristodvadesetdvaeuraosamdesetšestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine određenom, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa nadalje, određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, i to:

na iznos od 5,86 EUR tekućim od 11.01.2006. godine pa do isplate,

na iznos od 57,04 EUR tekućim od 13.01.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 96,95 EUR tekućim od 11.02.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 62,73 EUR tekućim od 11.04.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 80,44 EUR tekućim od 28.04.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 48,58 EUR tekućim od 12.05.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 40,61 EUR tekućim od 11.06.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 56,62 EUR tekućim od 11.07.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 24,13 EUR tekućim od 11.08.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 38,36 EUR tekućim od 11.09.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 13,94 EUR tekućim od 13.10.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 35,65 EUR tekućim od 11.11.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 23,20 EUR tekućim od 11.12.2009. godine pa do isplate,

na iznos od 76,30 EUR tekućim od 12.01.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 110,64 EUR tekućim od 11.02.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 103,36 EUR tekućim od 11.03.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 132,55 EUR tekućim od 13.04.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 174,55 EUR tekućim od 11.05.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 211,99 EUR tekućim od 11.06.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 283,77 EUR tekućim od 13.07.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 213,58 EUR tekućim od 11.08.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 391,89 EUR tekućim od 12.09.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 298,32 EUR tekućim od 12.10.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 316,43 EUR tekućim od 11.11.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 394,02 EUR tekućim od 11.12.2010. godine pa do isplate,

na iznos od 496,59 EUR tekućim od 11.01.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 371,27 EUR tekućim od 11.02.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 406,14 EUR tekućim od 11.03.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 356,81 EUR tekućim od 12.04.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 468,42 EUR tekućim od 11.05.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 544,91 EUR tekućim od 11.06.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 579,62 EUR tekućim od 12.07.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 965,35 EUR tekućim od 11.08.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 599,49 EUR tekućim od 13.09.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 69,83 EUR tekućim od 13.10.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 319,54 EUR tekućim od 11.11.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 306,48 EUR tekućim od 11.12.2011. godine pa do isplate,

na iznos od 343,95 EUR tekućim od 11.01.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 362,99 EUR tekućim od 11.02.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 345,07 EUR tekućim od 13.03.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 355,02 EUR tekućim od 11.04.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 350,72 EUR tekućim od 11.05.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 370,03 EUR tekućim od 12.06.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 347,04 EUR tekućim od 11.07.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 357,54 EUR tekućim od 11.08.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 336,02 EUR tekućim od 11.09.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 332,29 EUR tekućim od 11.10.2012. godine pa do isplate,

na iznos od 586,48 EUR tekućim od 20.06.2013. godine pa do isplate,

na iznos od 253,01 EUR tekućim od 20.07.2013. godine pa do isplate,

na iznos od 448,80 EUR tekućim od 13.08.2013. godine pa do isplate,

na iznos od 483,18 EUR tekućim od 02.10.2013. godine pa do isplate,

na iznos od 477,28 EUR tekućim od 09.11.2013. godine pa do isplate,

na iznos od 477,60 EUR tekućim od 30.11.2013. godine pa do isplate,

na iznos od 478,93 EUR tekućim od 08.01.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 443,41 EUR tekućim od 11.01.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 399,74 EUR tekućim od 11.02.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 407,67 EUR tekućim od 11.03.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 406,20 EUR tekućim od 11.04.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 393,44 EUR tekućim od 13.05.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 391,59 EUR tekućim od 11.06.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 402,68 EUR tekućim od 11.07.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 413,96 EUR tekućim od 12.08.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 419,82 EUR tekućim od 11.09.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 420,50 EUR tekućim od 11.10.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 433,66 EUR tekućim od 13.11.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 434,18 EUR tekućim od 12.12.2014. godine pa do isplate,

na iznos od 439,00 EUR tekućim od 13.01.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 11.03.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 19.03.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 14.04.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 13.05.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 13.06.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 14.07.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 11.08.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 12.09.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 13.10.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 12.11.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 12.12.2015. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 13.01.2016. godine pa do isplate,

na iznos od 409,98 EUR tekućim od 12.02.2016. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

1. "Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu tuženika primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom prodajnog tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, isplati iznos od 9.614,57 EUR / 72.440,99 HRK, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine određenom, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa nadalje, određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućim od 15.03.2016. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. "Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833, da tužitelju PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provedbe konverzije na dan 14.03.2016. godine, isplatiti iznos od 10.144,29 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, koje teku od dana donošenja Presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika u iznosu od 2.886,37 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove ovog postupka u iznosu od 6.772,26 EUR (šestitisućasedamstosedamdesetdvaeuradvadeset- šestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. prosinca 2025., određenim, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su on i pravni prednik tuženika - HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, sklopili su dana 07.12.2005. godine Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva- broj Ugovora 97392/05, i to, tužitelj u svojstvu korisnika kredita, IV u svojstvu sudužnika, a tuženik u svojstvu kreditora, a kojim Ugovorom o kreditu se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 440.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 240 mjeseci. Naknadno da je dana 03.10.2011. godine sklopljen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 97392/05, dana 20.06.2013. godine Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 97392/05. Obzirom na sklopljene aneksa Ugovora o kreditu, člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje kroz 242 mjesečna anuiteta, od čega 241 mjesečni anuitet u iznosu od 2.427,38 CHF, a jedan anuitet u iznosu od 2.425,32 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Dana 02.03.2016. godine da je sklopljen i Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 97392/05 kojim je izvršena konverzija valute CHF u valutu EUR. Navedeni Ugovor o kreditu je potvrđen po Javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba, pod brojem OU-938/05, dana 08.12.2005. godine. Tuženik da je naknadno promijenio tvrtku / naziv u OTP banka d.d. U članku 2. Ugovora o kreditu da je ugovoren iznos kredita od 440.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, dok je člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje kroz 242 mjesečna anuiteta, od čega 241 mjesečni anuitet u iznosu od 2.427,38 CHF, a jedan anuitet u iznosu od 2.425,32 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Temeljem kolektivne tužbe podnesene radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, navedena klauzula u Ugovoru o kreditu je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 od dana 04.07.2013. godine utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, a revizija tuženika podnesena protiv prethodno navedene drugostupanjske presude, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. br. Rev-2221/18, da je odbijena kao neosnovana. Nadalje, odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske od dana 03.01.2021. godine, posl. br. U-III-4389/2019, da je odbijena ustavne tužba koju je tuženik podnio u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev 2221/2018 od 03.09.2019. godine i u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Prema tome, tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda kojima je utvrđena djelomična ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta vezana uz CHF. Također, tužitelj navodi da sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30.01.2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, budući da je Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom (Ugovor o kreditu sklopljen je dana 07.12.2005. godine, a presuda se odnosi na razdoblje od 01.09.2004. godine pa do 31.12.2008. godine), a koja je presuda donesena u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ugovor o kreditu da je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Naime, člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 ) da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe da se prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavak 2. koji glasi: Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Tužitelj da prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće se nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također, tužitelj ističe da tuženik nije tužitelju predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koja ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapao Ugovor o kreditu, tužitelj da nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti je tuženik tužitelja uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužitelj da nije niti mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Naime tužitelj nije bio na jasan, nedvosmislen i transparentan način upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa da je prebačen na tužitelja koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke da predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Tužitelj napominje da tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužitelja kao potrošača o rizicima koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time tužitelj nije niti bio svjestan rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužitelj otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno prethodno navedenim sudskim presudama kojima je utvrđeno, da je tuženik, u prethodno navedenom razdoblju, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku, te da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. Uvidom u priloženu dokumentaciju, odnosno prvi otplatni plan i karticu s pregledom izvršenih uplata po kreditu, razvidno je da je tužitelj po osnovi preplaćenog tečaja CHF u odnosu na početni tečaj švicarskog franka po kojem je isplaćen kredit, pretplatio ukupno 13.907,87 kn. Navedeni iznos je izračunat prema iznosu početnog anuiteta u švicarskom franku kao razlika između početnog tečaja i iznosa koji su plaćeni tijekom otplate kredita. Također, a budući da je tužitelj naknado sklopio sa tuženikom Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija valute CHF u valutu EUR, ovim putem tužitelj navodi da je dana 12.02.2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje pod posl. br. Rev2868/2018-2, kojim je između ostalog utvrđeno da sama činjenica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su se odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te stoga korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Naknadno da je prethodno navedeno stajalište potvrđeno odlukama Vrhovnog suda od dana 26.05.2020. godine, posl.br. Rev- 18/2018. Također, odlukom Vrhovnog suda od dana 15.11.2022. godine, posl.br. Rev-174/2020, da je utvrđeno je stajalište da je banka obvezna vratiti određeni novčani iznos po osnovu preplaćenih kamata uz pripadajuće zatezne kamate potrošaču s konvertiranim kreditom. Nadalje, brojnim utvrđenjima sadržanim u odlukama suda EU, koje se odnose na identične slučajeve da su izvršene naknadne konverzije iznosa kredita u valutu EUR, utvrđena su sljedeća stajališta:

-Nacionalni sud ne može dopuniti ugovor uz izmjenu sadržaja ništetne ugovorne odredbe.

-Mogućnost izmjene sadržaja ugovora pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema bankama.

-Nacionalni sud je dužan, koliko je to moguće, primijeniti svoje nacionalno pravo na način da se izvuku sve posljedice koje prema nacionalnom pravu proizlaze iz utvrđenja nepoštenosti predmetne odredbe, kako potrošač ne bi bio vezan nepoštenom odredbom.

-Ovlasti nacionalnog suda ne mogu se proširiti izvan onoga što je nužno potrebno kako bi se ponovno uspostavila ugovorna ravnoteža između ugovornih strana i time zaštitilo potrošača od osobito štetnih posljedica koje bi poništenje predmetnog ugovora o zajmu moglo izazvati.

-Nacionalni sud, nakon što utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, ne može svojom odlukom popuniti praznine nastale zbog uklanjanja nepoštene odredbe, osim ako potrošač nije tražio da ugovor opstane bez ništetnih odredaba.

-Nacionalni sud ne smije intervenirati u ugovor koji ne može opstati nakon uklanjanja ništetnih odredaba, i ne smije zamijeniti ništetne odredbe valjanima kako bi na taj način održao ugovor na snazi.

-Od stupanja na snagu ugovora koji ne može opstati bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, pa do zakonske konverzije ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nije moguće održavati na snazi primarno ništetan ugovor odnosno ne postoji zakonska mogućnost konvalidacije ništetnog ugovora u valjani ugovor.

Također, tužitelj napominje da je Europski sud za ljudska prava dana 01.12.2022. godine donio presudu, posl. br. 41145/21, kojom je odbacio sve tužbe banaka protiv Republike Hrvatske zbog kolektivne presude o ništetnosti valutne klauzule CHF koja je prošla prethodno sve hrvatske sudske instance te je potvrđena i na Ustavnom sudu.

1.1. Stoga tužitelj, prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, s navedene pravne osnove zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 29.806,10 EUR EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta, kako je pobliže navedeno u tužbi.

1.2. Prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu, kao u podnesku od 31. srpnja 2025., tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci pod točkama I.-

IV., te zahtijeva naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Tvrdi da je tužitelj je prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15), te da je prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 97392/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 02.03.2016. pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30.09.2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Tužitelj da je prihvatio izračun konverzije, stanje glavnice i daljnju otplatu EUR kredita prilikom sklapanja Dodatka, te tuženik smatra kako je iz navedenog razloga tužbu i tužbeni zahtjev potrebno je odbiti. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“.. Osim toga, tuženik ističe kako je čl. 3. st. 1. ZID ZPK/15 kao i Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/ ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 132.722,81 eura 2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022) propisuje da se potrošačkim ugovorom ne smatraju ugovori o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 132.722,81 EUR/ 1.000.000,00 kuna. S obzirom na to da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu za iznos od 440.000,00 CHF ukazuje se da se navedeni ugovor o kreditu i u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ne smatra potrošačkim ugovorom o kreditu. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelj da uz tužbu nije dostavio niti jedan dokaz da bi upravo tužitelj izvršio ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga da , u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Također tvrdi da je potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe da ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok da je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi da nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Korisnik kredita je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15. Tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Tuženik ističe kako po Ugovoru o kreditu postoji uvijek jedna glavnica koju je korisnik kredita dužan vratiti banci kao kreditoru ,te da je već iz navedenog razloga tužbeni zahtjev potrebno u cijelosti odbiti. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15) da je propisao temeljno načelo i obvezu banke da potrošačima s kreditima denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) ponudi konverziju takvog kredita na način da položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: „EUR kredit“). Člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF, početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu, utvrditi preplatu / manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu. Tuženik da je postupio sukladno citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom dodatka ugovoru o kreditu. Navedenim Dodatkom stranke da su dogovorno promijenile osnovni CHF Ugovor na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, 6M EURIBOR, i koja je na dan sklapanja Dodatka iznosila 6,59%, također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije u iznosu od 208.110,60 EUR. Pritom, tuženik napominje da je zbog neurednog plaćanja predmetnog kredita, na dan 30.09.2015.g. utvrđen dug tužitelja prema tuženiku u iznosu od 14.697,58 EUR, a na dan 02.03.2016.g utvrđen dug tužitelja prema tuženiku u iznosu od 16.016,36 EUR, a za koji se iznos duga od 16.016,36 EUR uvećala neotplaćena glavnica kredita, sve na temelju Sporazuma o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 02.03.2016. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su konverzijom promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu: kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, i to, s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora (tj. od dana 07.12.2005.g.). Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do dana 30.09.2015.g. Stoga, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora niti tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe, te navodi da u prilog takvom pravnom shvaćanju govori mnogobrojna sudska praksa, koju pobliže u odgovoru na tužbu citira. Zaključno, tuženik podsjeća da je zakonska obveza tuženika bila ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. Navedena pravila da ne propisuju obvezu tuženika da prilikom izračuna konverzije koristi početni CHF anuitet u iznosu od 2.723,63 CHF kao fiksni, odnosno da kao fiksnu kamatnu stopu koristi početno ugovorenu CHF kamatnu stopu od 4,20 % za cijelo vrijeme otplate kredita, niti da koristi tečaj CHF – HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita kao fiksni. U tom smislu, napominje se da nije točan navod tužitelja da iznos glavnice naveden u obračunu konverzije nije točan jer da isti ne odgovara stvarnom stanju. Naime, čl. 19.c. st.1. toč.8. ZID ZPK/15 propisuje da učinak konverzije koji se utvrđuje kao razlika: (i) stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama banke na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i (ii) iznosa preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog EUR otplatnog plana i svih tužiteljevih uplaćenih iznosa pretvorenih u EUR anuitete i utvrđenih sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. toč. 4. ZID ZPK/15. Banka da je postupka sukladno citiranim kogentnim zakonskim odredbama. Također, VSRH da je u svojoj odluci Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. potvrdio točnost i pravilnost gore iznesenog stajališta tuženika. Da je gore navedeno tuženikovo pravno stajalište točno i pravilno, tuženik tvrdi da proizlazi i iz pravnog shvaćanja koje je zauzeto na sedmoj (7) sjednici Građanskog odjela VRSH koja je održana 13. prosinca 2022.g. i 20. prosinca 2022.g., a koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

2.1. Tuženik navodi da se, u skladu s navodima iz odgovora na tužbu, protivi neodređeno postavljenom tužbenom zahtjevu, dok se u odnosu na njegovu visinu nije niti moguće očitovati jer je ista nepoznata. Tuženik prije svega, a obzirom na konverziju izvršenu sukladno ZID ZPK/15, smatra kako se u ovom postupku radi o pravnom pitanju, te se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem. No, podredno bi se iz tužbe moglo zaključiti kako tužitelj predlaže da se provede financijsko vještačenje uz fiksiranje tečaja CHF na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita, što bi u tom slučaju predstavljalo u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete, koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu, stoga se tuženik protivi takvom prijedlogu tužitelja. Kada bi Sud i utvrdio ništetnost pojedine ugovorne odredbe, posljedica ništetnosti da ne može biti izmjena ugovora na predloženi način. Stoga, ako sud i odredi provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tuženik navodi da se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem tečaja na dan isplate kredita tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Tuženik ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.

2.2. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanog, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u preslike Ugovora o kreditu broj 97392/05 od dana 07.12.2005., Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 97392/05 od dana 03.10.2011., Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 97392/05 od dana 20.06.2013.godine, Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 97392/05 od dana 02.03.2016.godine, u izvadak iz sudskog registra za tuženika, u otplatni plan, u pregled uplata stanja po predmetnom kreditu / knjigovodstvenu karticu tuženika, u Sporazumom o korištenju pretplate po konverziji kredita od 02.03.2016.g., proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik i pravni prednik tuženika - HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, sklopili su dana 07.12.2005. godine Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva- broj Ugovora 97392/05 kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 440.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Banke na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 240 mjeseci, te kojim je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 4,20 %, promjenjiva

-da su stranke 2.3.2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

5. Između stranaka je sporno:

-je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u Ugovoru o kreditu, ništetne

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,

- ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- visina potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja

6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula P i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 CV i JV od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Na okolnost načina ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u svrhu kupnje stana koji je koristio isključivo za vlastito stanovanje i kojeg je 2015. godine prodao, te da trenutku sklapanja tog ugovora nije imao otvoren obrt, OPG ili kakvo drugo društvo za obavljanje trgovačke djelatnosti. Prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu da od strane Banke nije bilo pojedinačnih pregovora ili pojašnjenja bilo kojih odredbi ugovora o kreditu. Iskazao je da je pročitao ugovor prije njegovog potpisivanja i da mu je u pravilu sve otprilike bilo jasno osim načina prijenosa vlasništva stana. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu Banka mu je prvo ponudila ugovor o kreditu s valutom CHF, budući da je banka tada imala takozvanu akciju ('top ponudu”), a tek kasnije su rekli da imaju i u EUR valuti, međutim, da je tamo kamata malo viša, stoga da je minimalno rizičan kredit bio u CHF valuti. Također je iskazao da je on tom prilikom pitao banku je li HNB išta prigovorio na to, a na što su mu rekli da nije. Iskazao je da je zaključio Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija na način da ga je banka pozvala na sklapanje Dodatka ugovora, a da ga je sklopio jer mu je rata bila previsoka i htio je to prekinuti. Također je iskazao da je tekst Dodatka ugovoru pripremila Banka i nije bilo mogućnosti pregovora već je bilo po principu "uzmi ili ostavi". Također je iskazao da mu nije bio objašnjen izračun konverzije iz CHF u EUR, te da mu se prema tom izračun, dug povećao za cca 12.000 do 15.000 EUR, a obračun nije nikada ni dobio niti je bilo mogućnost traženja obračuna. Na upit punomoćnika je li prilikom sklapanja ugovora s Bankom probao pregovarati , tužitelj je odgovorio da je bilo pregovora samo visini kamatne stope, a s obzirom da je riječ o tipskom ugovoru, o drugim odredbama da se nije moglo pregovarati.

10. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

11. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao u svrhu kupnje stana za potrebe vlastitog stanovanja, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03. Što se tiče pozivanja tuženika na odredbu čl. 3. st. 1. ZID ZPK/15 kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/ ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 132.722,81 eura 2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022), prema kojima se, po tvrdnji tuženika, predmetni Ugovor ne smatra potrošačkim ugovorom, valja navesti da se odredne tih Zakona ne primjenjuju na predmetni pravni odnos, jer nisu bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, s obzirom da na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

13. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne.

14. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao izreci presude pod točkom I.

15. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

17. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

18. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

19. Po mišljenju ovog suda, tužitelj je osnovano podnio tužbu u ovom predmetu, kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.

20. U konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK- a nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Sporazuma o konverziji.

21. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelji, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to unatoč činjenici što je kredit konvertiran u eurski.

22. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva tužitelja sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću.

23. Vještaku je sud naložio sljedeći zadatka vještačenja:

- utvrditi visinu iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu između tuženika i tužitelja kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćao tijekom otplate kredita po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate, te da navedenu razliku prikaže kao ukupan iznos i visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta zbog povišenja tečaja CHF, te izvrši uračunavanje priznate preplate u konverziji i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove klauzule, a zatim, po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem odredbi čl. 171.. Zakona o obveznim odnosima

- izračunati razliku između iznosa glavnice koju je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije i glavnice koja bi tužitelju pripala da je tuženik u konverziji priznao tužitelju glavnicu prema ugovorenom tečaju CHF u odnosu na kune na dan isplate kredita.

24. Iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja od 12. lipnja 2025. proizlazi sljedeće:

24.1. Sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 228.467,91 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 30.322,86 EUR, pri čemu je vještak tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta zbog povišenja tečaja CHF.

24.2. Ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provedbe konverzije 14.03.2016. iznose 10.144,29 EUR.

24.3. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 72.440,99 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 9.614,57 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 208.110,60 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan konverzije iznosi 1.585.178,44 HRK.

Iznos preostale glavnice iznosi 313.637,72 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 1.512.737,45 HRK. Razlika između iznosa 1.585.178,44 HRK i iznosa 1.512.737,45 HRK je 72.440,99 HRK.

b) Prema sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu je utvrđeno da se preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 192.094,24 EUR uveća za iznos sveukupnog duga u visini od 16.016,36 EUR, s čime je Kreditor suglasan, tako da prema sporazumu nije utvrđena preplata konverzijom.

25. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je, u skladu s istim, u podnesku od 31.7.2025. precizirao tužbeni zahtjev za isplatu, na način da potražuje kao što je navedeno u izreci presude pod točkama II. i III.

26. Tuženik se, na nalaz i mišljenje vještaka očitovao u podnesku od 6. kolovoza 2025., navodeći da vještak nije izračunao negativne razlike, iako je tuženik u odgovoru na tužbu i na ročištu 7. travnja 2025. istaknuo da je prilikom provođenja financijskog vještačenja potrebno u obzir uzeti negativne razlike, te je predložio da sud naloži vještaku da u navedenom smislu dopuni svoj nalaz i mišljenje.

27. Sud je odbio prijedlog tuženika da se vještaku naloži da na navedeni način dopuni svoj nalaz i mišljenje jer, prije svega, tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka podnio procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji bi bio kvantitativno određen, niti protutužbu, a odredbom čl. 288. a st. 6, ZPP-a propisano je da je procesnopravni prigovor radi prebijanja dopušteno izjaviti do zaključenja prethodnog postupka pa stoga sud nije naložio vještaku da izračuna tzv. negativne razlike u preplati, niti je prihvatio prijedlog tuženika da se u tom smislu dopuni nalaz i mišljenje vještaka.

28. Nadalje, tuženik je u citiranom podnesku naveo da ukoliko bi sud odbio provesti dopunsko vještačenje na okolnost utvrđivanja negativnih razlika, u tom slučaju da ističe materijalnopravni prigovor prijeboja u iznosu negativnih razlika u visini od 2.886,37 EUR, sve uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže precizirao u citiranom podnesku.

29. Što se tiče navedenog tuženikovog materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojeg je tuženik, u skladu s odredbom čl. 288. a st. 6. ZPP-a ovlašten istaknuti do zaključenja glavne rasprave, sud je utvrdio da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, prema stavu ovog suda, tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka, te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, nakon sklapanja Ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja Ugovora o kreditu, te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu isplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju kada je tuženik obračunavao i naplaćivao anuitete kredita po tečaju koji je bio niži od onog utvrđenog u osnovnom ugovoru tj. niži od početnog tečaja, tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. Slijedom navedenog, prigovor radi prebijanja tuženika s osnove tzv. negativnih razlika u promjeni tečaja, valjalo je odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.

31. Nadalje, u podnesku od 4. rujna 2025., tuženik je naveo da je tužitelj u podnesku od 31. srpnja 2025. preinačio tužbene zahtjeve na način da je povećao visinu tužbenog zahtjeva s tužbom postavljenih 29.806,10 EUR, na 30.322,86 EUR, te da se tuženik takvim preinakama protivi.

32. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano je da tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, dok je st. 2. istog članka propisana iznimka preinačenja tužbenog zahtjeva do zaključenja glave rasprave, ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave. Primijenivši citirane zakonske odredbe, ovaj sud je stava da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje prije zaključenja prethodnog postupka, odnosno, prije provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja, a koji dokaz je predložio već u tužbi, konačno postaviti visinu svojeg tužbenog zahtjeva na isplatu, pa je stoga, unatoč protivljenju tuženika, primjenom odredbi čl. 190. st. 2. u vezi st. 3. ZPP-a, dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja učinjenu u podnesku od 31. srpnja 2025., jer je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

33. Na osnovi navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

34. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti ocijenio istinitim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda, a kao što je naprijed obrazloženo, prigovori tuženika na istog su pravne prirode, te je iste sud odbio kao neosnovane.

35. Međutim, iako je vještaku dano u zadatak da, sukladno prijedlogu tužitelja izračuna razliku iznosa preostale glavnice priznate tužitelju u konverziji prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita koju je vještak u svom nalazu i mišljenju izračunao u iznosu od 9.614,57 EUR, tuženik, prema pravnom stavu ovog suda nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita jer je nedospjela glavnica koja je tužitelju od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.

36. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim na ime razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu tuženika primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom prodajnog tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije zahtijeva iznos od 9.614,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 1.08.2015. do 31.12.2022., kako je odlučeno u izreci presude pod točkom III.1.

37. Sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom 2. kojim potražuje ukupnu razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, u iznosu od 30.322,86 EUR, jer navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, a kao što je već naprijed navedeno, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog više plaćenog anuiteta do isplate, tako da mu je na svaki pojedini više plaćeni anuitet valjalo dosuditi i zatražene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja istog do isplate, sve kako je odlučeno u izreci presude pod točkom II.

38. Nadalje, nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da ukupan iznos zakonskih zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana konverzije, tj. do 14.3.2016. iznosi 10.144,29 EUR, a koji iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.3.2016., tužitelj u preciziranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 31. srpnja 2025., pod točkom 4. potražuje, međutim, u tom dijelu je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanog jer su mu pod točkom I. izreke presude, a kako je i sam potražuje u podnesku od 31. srpnja 2025., pod točkom 1., zakonske zatezne kamate na svaki pojedini više plaćeni iznos preplate dosuđene od dana plaćanja do isplate, što znači da su u tom dijelu odluke obuhvaćene i zakonske zatezne kamate do 14.3.2016., pa bi u slučaju prihvaćanja dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj do 14.3.2016. potražuje zakonske zatezne kamate u apsolutnom iznosu od 10.144,29 EUR, došlo do dvostruke naplate zakonskih zateznih kamata tekućih do tog razdoblja.

39. Na osnovu navedenog, valjalo je odbiti i dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim na ime zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provedbe konverzije na dan 14.03.2016. godine potražuje iznos od 10.144,29 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kako je odlučeno u izreci presude pod točkom III. 2.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)

41. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS-u u iznosu od 50.081,72 EUR. Sud je tužitelju, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 31.7.2025. i 29.8.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 20.1.2025., 7.4.2025. i 7.10.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 3000 bodova, tj. 6.000,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu, u iznosu od 172,26 EUR, te trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 6.772,26 EUR. Tužitelju su, na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

U Pregradi, 15. prosinca 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte