REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-916/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3803/2024-9, od 26. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Uvažava se žalba tužitelja ŠĆ iz [adresa] kao osnovana, a žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 26. lipnja 2025., poslovni broj: P-3803/2024-9:

- potvrđuje u točki I i II izreke

- preinačuje u iznosu troškova postupka (točka III izreke) tako da se nalaže tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eura, umjesto iznosa od 856,18 eura.

II Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 62,60 eura, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 029-50-3719704 od 11. listopada 2006. godine zaključenog između tužitelja ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke u tom dijelu.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 353,60 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 25. listopada 2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 856,18 eur s zateznom kamatom koja teče od 26. lipnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žale se tužitelj i tuženica.

3. Pravodobno podnesenom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsku odluku zbog odluke o parničnom trošku, a radi pogrešne primjene materijalnog prava, sukladno članku 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje ZPP).

3.1. U žalbi navodi da mu nije priznat trošak sastava podneska od 28. studenog 2024., uz obrazloženje da navedeni podnesak od tog datuma ne nalazi u sudskom spisu, kao niti trošak pristupa na ročište za objavu presudu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice. Dalje navodi da je u predmetnom spisu putem sustava e- komunikacije vidljivo kako je navedeni podnesak predan sudu 8. siječnja 2025., a na podnesku da je naznačen datum elektroničkog potpisa 28. studeni 2024., sukladno kojem datumu je tužitelj i zatražio trošak sastava podneska troškovnikom predanim na ročištu od 21. svibnja 2025. i da se takav podnesak nalazi u sudskom spisu, zatim da je podnesak bio potreban i nužan u parničnom postupku i da mu po Tbr. 8/1 Tarife za sastav podneska pripada 100 bodova i PDV. Osim toga, tužitelj smatra kako mu pripada pravo na trošak ročišta za objavu presude i da se ta radnja treba smatrati potrebnom za vođenje parnice jer je zakonodavac za ročište za objavu presude vezao procesno pravne posljedice glede početka tijeka roka za izjavljivanje žalbe.

3.2. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku odluku o troškovima postupka i naloži tuženici naknadu razlike parničnog troška u iznosu od 375,00 eura.

4. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi članka 326.a ZPP-a i članka 186.c ZPP-a te članka 338. stavka 4. ZPP-a i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i dosuditi tuženici parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom, a podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove žalbenog postupka.

4.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326.a ZPP-a, u svezi članka 186.c ZPP-a jer je tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti, a uvažavajući pravni stav prvostupanjskog suda da tražbina tužitelja dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog parničnog postupka pa da stoga tražbina tužitelja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave i da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 338. stavka 4. ZPP-a, koja propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati pa da tako nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi i o njihovim prijedlozima i prigovorima. Smatra da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o pretpostavkama nepoštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da se prvostupanjski sud uopće ne očituje o elementima nepoštenosti i postupanju tuženice suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da zaključak prvostupanjskog suda iz kojeg proizlazi da sud očigledno smatra da je svaka odredba tipskog ugovora nepoštena, nije u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i iznos naplaćene naknade jer se radi o financijskoj obvezi za tužitelja čiji se učinak može utvrditi prvenstveno s obzirom na iznos iste obveze te da sud prvog stupnja izostanak pojedinačnog pregovaranja poistovjećuje s nepoštenošću za što ne postoji zakonski temelj.

4.2. Dalje navodi da je prvostupanjska odluka utemeljenja na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer prvostupanjski sud nije utvrđivao je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna te ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, kao niti činjenično stanje u odnosu na određenost naknade za odobrenje kredita i mogućnost razumijevanja iste odredbe te da da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije te da se podrazumijeva da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze.

4.3. Tuženica osporava primjenu materijalnog prava, smatrajući da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima te da je tuženica tijekom cijelog postupka isticala da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, što i sam prvostupanjsku sud navodi pa uopće nije dopušteno ocjenjivati poštenost navedene ugovorne odredbe i da prvostupanjski sud nije uopće proveo test poštenosti jer ne navodi u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

4.4. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen prigovor zastare navodi da se pravni stav Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., na koji se poziva prvostupanjski sud, ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja te i kad bi se to pravno shvaćanje primijenilo, tužba je preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavak 2. ZPP-a i da prvostupanjski sud nalaže tuženici isplatiti tužitelju tražbinu koja nije dospjela, a ujedno ju obvezuje platiti kamate koje teku 17 godina, prije dospijeća.

4.5. Osim toga tuženica navodi da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne pa da se dakle radi o zabrani manjeg značaja i da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima prvostupanjski sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati pa u tom smislu ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-4/17 od 21. ožujka 2017. te da se u uređenim pravnim sustavima kao što je naš, poštenje stjecatelja se presumira, ali je isto oborivo, a nepoštenje je potrebno dokazati, odnosno obrazložiti, dok prvostupanjski sud nepoštenje tuženice presumira i to kao neoborivu presumpciju, što je u suprotnosti s pozitivnim zakonskim propisima

4.6. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a. Osporava kao nepravilno dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer se na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku i podneske poslane u elektroničkom obliku pristojba plaća u visini polovice dosuđenog iznosa te ako je tužitelj svojom krivnjom platio punu pristojbu, takav trošak tuženica nije dužan snositi.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženice djelomično je osnovana u odnosu na parnični trošak.

7. Žalba tuženice

7.1. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Ovaj sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7.2. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi bitni elementi propisani člankom 338. stavkom 4. ZPP-a te je osobito navedeno koje je činjenice sud utvrđivao i koje je dokaze izvodio radi utvrđenja odlučnih činjenica, te zašto ih je i kako ocijenio.

7.3. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 029-50-3719704, sklopljenog između tužitelja i tuženice 11. listopada 2007., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj obvezalo na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da se naloži tuženici da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužitelju iznos od 353,60 eura kn sa zateznim kamatama tekućim od

25. listopada 2006. do isplate.

7.4. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, kredit za kupnju automobila, u iznosu od 17.356,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelj po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženici iznos od 353,60 eura, odnosno 2.664,18 kn. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa.

7.5. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da od strane tuženice nije tužitelju dano objašnjenje na što se odnosi 3,30% iznosa od cjelokupne isplate kredita, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tuženica, da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe članka 3. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava i da u istoj nedostaju jasno definirani parametri za naknadu koju tužitelj plaća, da ta odredba nije određena niti odrediva, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača te da je navedena odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP-a, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a time i sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

7.6. Suprotno žalbenim navodima, odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljem pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 3. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa je za zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

7.7. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

7.8. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo, a osim toga nije pojasnio tužitelju što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a izmijenjen je i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

7.10. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženicom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženica u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 353,60 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna, odnosno koja se žalbom ne osporava. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

7.11. Stoga su netočni su žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su i neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženica nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate jer je prvostupanjski sud u ovom dijelu dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud s obzirom da je utvrđeno da je tuženica kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita i to na način da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da ta odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva, s tim da tuženici kao financijskoj instituciji nije moglo ostati niti biti nepoznato već od samog trenutka sklapanja pravnog posla da je navedena odredba nepoštena.

7.12. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženica prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od plaćanja navedenog iznosa.

7.13 Osim toga, tuženica neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se, imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, sukladno članku 326. ZOO-a ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen odredbama ZZP-a, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

7.14. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženici naknadu iz članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 353,60 eura, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi u pobijanoj točki I i II izreke.

7.15. Međutim djelomično je osnovana žalba tuženice u odnosu na parnični trošak, s obzirom da je prvostupanjski sud neopravdano naložio naknaditi tužitelju trošak pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura i da prema vrijednosti predmeta spora u tužbi i s obzirom na činjenicu da je ista podnesena putem e-komunikacije, tužitelj može imati pravo na povrat najviše 26,545 eura, odnosno 26,55 eura. Naime, tužba u ovom predmetu podnesena je 20. lipnja 2024., kada je i nastala pristojbena obveza, sukladno članku 4. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine” broj: 118/18 i 51/23; dalje ZOSP), a člankom 7. stavkom 1. ZOSP-a propisano je: “Za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, pristojba se plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom.” Uredba o tarifi sudskih pristojbi (“Narodne novine” broj: 53/2019, 92/2021) propisuje da se za tužbu plaća pristojba od 400,00 kn ako se vrijednost predmeta spora kreće u rasponu od 9.000,000 kn do 12.000,00 kn, što je upravo iznos pristojbe koji je tužitelj dužan platiti, s obzirom da je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio iznos 1.579,40 eura, kojoj vrijednosti predmeta spora tuženica nije prigovarala. Svaka stranka dužna je voditi računa da troškovi postupka budu što manji, pa bi iznos pristojbe na tužbu iznosio 200,00 kn, odnosno 26,55 eura da ju je tužitelj uplatio pravovremeno, odnosno u trenutku podnošenja tužbe.

7.16. Međutim, žalba nije osnovana u odnosu na sudsku pristojbu za presudu jer je tužitelju presuda uručena neposredno na ročištu za objavu presude 26. lipnja 2025., iz kojih razloga je u obvezi platiti puni iznos sudske pristojbe na presudu te ne dolazi u primjenu odredba članka 7. stavka 2. ZOSP-a, kojom je propisano plaćanje sudske pristojbe u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom jer se navedena odredba odnosi na odluke koje su dostavljene u elektroničkom obliku, sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, što nije konkretan slučaj. Kako prvostupanjska presuda nije tužitelju dostavljena u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava e-komunikacija, tužitelj je bio u obvezi platiti puni iznos pristojbe koji mu je isti osnovano priznat prvostupanjskom odlukom.

7.17. Stoga od ukupno dosuđenih troškova valja oduzeti neosnovano dosuđeni iznos za sudsku pristojbu na tužbu od 26,54 eura, u kojem dijelu je žalba tuženice prihvaćena kao osnovana.

8. U odnosu na parnični trošak, žalba tužitelja u cijelosti je osnovana.

8.1. Tužitelj je u popisu troškova zatražio nagradu za sastav očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eura i naznačio datum podneska 28. studeni 2024. U sudskom spisu na stranici 35. do 37. nalazi se očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu, koji je napisan 13. studenog 2024., digitalno potpisan 28. studenog 2024. te dostavljen prvostupanjskom sudu putem e-komunikacije 8. siječnja 2025. Iz navedenih razloga, prvostupanjski sud neosnovano zaključuje da se podnesak od 28. studenog 2024. ne nalazi u sudskom spisu, tim više jer je tužitelj i u popisu troškova naznačio da se radi o podnesku kojim se očituje na odgovor na tužbu pa ako je prvostupanjski sud i smatrao da je datum podneska naznačen u troškovniku pogrešan, onda je to trebao smatrati greškom u pisanju jer i sud ima pravo na ispravak greške u pisanju pa takvo pravo na grešku onda treba priznati i parničnim strankama. S obzirom da je iz popisa troškova tužitelja potpuno jasno da je tužitelj tražio nagradu za sastav očitovanja na odgovor na tužbu i da se takav podnesak nalazi u prvostupanjskom spisu te je, osim toga dostavljen i tuženici na očitovanje, prvostupanjski sud je pogrešno odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova sastava navedenog podneska. U konkretnom slučaju navedenim podneskom tužitelj se detaljno očitovao na odgovor na tužbu, kojim je tuženica osporila osnovanost tužbenog zahtjeva pa je podnesak bio potreban za vođenje parnice, slijedom čega tužitelj, na temelju Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 138/2023; dalje Tarifa), ima pravo na punu nagradu za obrazloženi podnesak u iznosu od 250,00 eura sa PDV-om.

8.2. Nadalje, osnovano tužitelj navodi da mu pripada trošak zastupanja na ročištu na kojem je objavljena presuda u zatraženom iznosu od 125,00 eura s PDV-om i to ne samo primjenom Tbr. 9. točka 3. Tarife, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude.

8.3. Stoga tužitelju, osim dosuđenih troškova, pripadaju i troškovi u daljnjem iznosu od 375,00 eura.

8.4. Kada se od navedenog iznosa troškova, oduzmu neosnovano dosuđeni troškovi u iznosu od 26,54 eura po osnovanom dijelu žalbe tuženice, tužitelju pripadaju daljnji troškovi u iznosu od 348,46 eura, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 1.204,64 eura.

9. Iz navedenih razloga žalba tuženice je na temelju članka 368. stavka 1 ZPP-a odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u točki I i II izreke te je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a, djelomično prihvaćena žalba tuženice i u cijelosti prihvaćena žalba tužitelja te je prvostupanjska odluka o parničnom trošku preinačena u točki III izreke na način kako je to odlučeno u izreci ove presude.

10. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 154. stavka 1. i 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom u pogledu glavne stvari dok je u pogledu odluke o troškovima uspjela samo u neznatnom dijelu, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

11. Tužitelj je u cijelosti uspio sa žalbom pa mu na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 154. stavka 1. ZPP-a pripadaju troškovi žalbenog postupka po Tbr. 10/4 Tarife, odnosno 50% nagrade jer se tužitelj žalio samo na rješenje o troškovima sadržano u prvostupanjskoj presudi i prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 375,00 eura. Stoga tužitelju za sastav žalbe pripada iznos od 100,00 eura, odnosno umanjen za 50% iznos od 50,00 eura, umjesto postavljenog iznosa od 62,50 eura, kao i PDV u iznosu od 12,60 eura. Sudska pristojba na žalbu nije plaćena pa ovaj sud istu nije priznao tužitelju. Priznati troškovi žalbenog postupka iznose 62,60 eura.

12. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 15. prosinac 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić