REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-51/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 , Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 13. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te u odsutnosti punomoćnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 12. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu broj 9016075351 od 18. kolovoza 2011. godine, zaključenog između tužitelja DU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70% (slovima: nulacijelihsedamdesetposto) od iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732 , Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju DU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 Eura, zajedno sa zateznom kamatom počevši od 12. prosinca 2025. godine, pa sve do isplate i to prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 1.079,64 Eura, do zatraženog iznosa od 1.207,27 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 127,63 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 12. prosinca 2025. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, podneskom od 21. siječnja 2025. godine, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70% od iznosa kredita, odnosno radi naknade parničnih troškova.

2. U tužbi tvrdi da je sa tuženikom, dana 18. kolovoza 2011. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 9016075351 (u daljnjem tekstu: Ugovor), prema kojem se banka obvezala tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 35.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za EUR tečajnu listu banke, važećem na dan korištenja kredita i to na rok otplate ili povrata kredita, od 180 mjeseci.

3. Tužitelj ističe da je čl. 13.2., navedenog Ugovora, bilo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70% od iznosa kredita, a kojom je odredbom Ugovora, tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, te dodaje kako je ta naknada tužitelju bila naplaćena u iznosu od 1.827,70 kuna.

4. Vezano za navedenu spornu obvezu, tužitelj je naveo kako se radilo o tipskom ugovoru koji je bio otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed bio pripremljen od strane tuženika, kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5. Tužitelj tvrdi da mu tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Zbog toga je tužitelj svojim deklaratornim tužbenim zahtjevom predložio da se samo utvrdi da je navedene ugovorna odredba ništetna, ali i da mu tuženik nadoknadi parnične troškove ovog postupka.

6. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, podneskom od 24. ožujka 2025. godine, tužitelj je osporio sve razloge zbog kojih je tuženik prigovorio pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. U pisanom odgovoru na tužbu – podneskom od 24. veljače 2025. godine, tuženik je osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja (propustivši posredstvom odvjetnice koja je pisala odgovor na tužbu, detektirati da tužitelj tužbenim zahtjevom nije uopće niti potraživao nekakvu novčanu isplatu, a u kojem slučaju traženja novčane isplate, bi samo bilo smisleno eventualno osporavati i visinu tužbenog zahtjeva jer se u ovom slučaju samo i jedino mogla osporavati pravna osnova tužbenog zahtjeva – opaska suca).

8. Naime, tuženik je naveo kako je člankom 59. ZZP/03, propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a da sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK (koja kratica bi valjda trebala predstavljati Zakon o potrošačkom kreditiranju – opaska suca), ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Nadalje, tuženik je istakao i da je odredbom članka 2. Zakona o obveznim odnosima, propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, pa tuženik smatra kako u tom kontekstu, tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana Ugovora (ovdje tužitelja i tuženika), koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu.

9. Kako iz navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazi da nije zabranjeno ugovaranje naknade koja je ugovorena, a iz citiranih odredaba ZZP/03 i ZPK, kao lex specijalis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno, tuženik je predložio da se tuženi zahtjev tužitelja odbije.

10. Tuženik je također istakao da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, ali i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača, te da je čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK, dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“. Shodno tome, dana 31. siječnja 2014. godine je donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3., kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita (nejasno je samo kakve veze ima taj Pravilnik donesen tijekom siječnja 2014. godine, sa odredbom Ugovora sklopljenog tijekom 2011. godine, koju tužitelj predlaže utvrditi ništetnom u ovome postupku – opaska suca).

11. Tuženik je istakao i da se u Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. U tom smislu dodaje, kako je u vrijeme sklapanja Ugovora, naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije.

12. Osim što se tuženik nepotrebno u kontekstu sporne odredbe Ugovora sklopljenog tijekom 2011. godine, očitovao i o tome što je to zakonodavac propisao Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. godine, tuženik je naglasio kako tužitelj neosnovano smatra da je sporna odredba Ugovora, ništetna. Tuženik tvrdi da suprotno navodima tužitelja, sporna odredba Ugovora ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajnije neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe, po tuženiku. Također, sporna odredba po tuženiku,

nije niti nejasna, niti neodređena, obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je bio fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik smatra kakao u Ugovoru nije bilo niti nužno navoditi što točno i što to konkretno ta naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas)

13. Tuženik se pozvao i na odluku Suda EU C-621/17, te je napomenuo da nije niti bitno što ta naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako tužitelj i mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora. Osim što je tuženik naveo kako treba tumačiti članak 3.st.1., čl. 4.st.2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, te da značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, naglasio je kako činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ne dovodi automatski do zaključka da je između stranaka Ugovora nastala značajna neravnoteža. U tom smislu se osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik pozvao i na presudu Suda EU C-415/11.

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su samo dokazi uvidom u dopis tuženika od 12.12.2024.g. (list 3), Ugovor (list 6-12), sudsku praksu na koju se pozvao tužitelj (list 27-59), te saslušanjem tužitelja (list 68-69) u svojstvu stranke.

15. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

16. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim.

17. Između stranaka nije bilo sporno da su sklopile navedeni Ugovor dana 18. kolovoza 2011. godine, te da je tim Ugovorom i to u njegovim završnim odredbama - čl. 13.2., bila ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70% od iznosa kredita, na slijedeći način: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,70% (slovima: nulacijelihsedamdesetposto) od iznosa kredita".

18. Između stranaka je bilo sporno da li je pravno osnovan, navedeni deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti gore citirane odredbe Ugovora.

19. Na temelju jednog od par materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, a to je podnesak tuženika od 12. prosinca 2024. godine, utvrđeno je da je tužitelj platio tuženiku u vezi navedene obrade kredita, a očito sukladno spornoj odredbi Ugovora, iznos od 1.827,70 kuna, što je inače bila kunska protuvrijednost iznosa od 245,00 Eura.

20. Iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke jasno proizlazi da prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora, sa zaposlenikom banke nije uopće razgovarao o spornoj odredbi Ugovora, već su razgovarali o sasvim drugim temama, poput iznosa kredita i načina otplate tog iznosa. Tek kada je Ugovor bio sastavljen od strane zaposlenika banke, odnosno kada je tužitelj bio pozvan u prostorije banke da preuzme i potpiše Ugovor, tada mu je prvi put zaposlenik banke dao do znanja da će se tužitelju od ukupnog iznosa kredita obustaviti sukladno toj spornoj odredbi Ugovora, jedan novčani iznos jer inače banka tako to radi i u drugim slučajevima, prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa drugim klijentima, te je tada tužitelju rečeno da mu se taj iznos obustavlja "za obradu kredita", da bi uopće mogao od banke dobiti taj kredit koji je tražio. Tužitelj je tvrdio da mu uopće tada nije bilo pojašnjeno o kakvim se to točno troškovima obrade kredita radi i za što bi zapravo trebao platiti banci taj novčani iznos u vezi naknade za odobrenje i obradu kredita. Međutim, istakao je da je unatoč tome sklopio s bankom navedeni Ugovor o stambenom kreditu jer mu je taj novac trebao za kupnju apartmana u mjestu Vidalići, na otoku Pagu.

21. Iskaza tužitelja je prihvaćen kao istinit jer za nekakvo suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, ali niti nekog konkretnog dokaza koji bi upućivao na suprotno utvrđenje.

22. Prema tome, iz sadržaja prihvaćenog iskaza tužitelja, jasno i nedvojbeno proizlazi ne samo da s tužiteljem tužena banka ili zaposlenik banke koja je bila kreditor tužitelja, nije pregovarao o sadržaju čl. 13.2. Ugovora, te da je banka samostalno sastavila tipski Ugovor (kakve ugovore o stambenom kreditu su u to vrijeme sastavljale i druge banke) u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji Ugovor je tužitelju ponuđen da ga potpiše i da na taj način sebi omogući realizaciju novčanih sredstava za kupnju nekretnine, uz obročnu otplatu kredita tuženiku, pri čemu tužitelj objektivno nije niti mogao utjecati na sadržaj te odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita.

23. Ovakvo postupanje banke – tuženika je po uvjerenju ovoga suda, kada se radi o predmetnom ugovaranju spornog čl. 13.2. Ugovora, bilo nepošteno i protivno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, radilo se o ništetnoj odredbi Ugovora.

24. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

25. U ovom predmetu je izvedenim dokazima utvrđeno ono što je tužitelj i naveo u historijatu tužbu i na čemu je utemeljio svoj zahtjev, dakle da se nije pojedinačno pregovaralo između njega i zaposlenika banke, odnosno između njega i tužene banke u vezi čl. 13.2. Ugovora u vezi plaćanja nekakve naknade za obradu kredita, a ta odredba je sasvim jasno i očito prouzročila neravnotežu u obvezama ugovornih stranaka jer je tužitelj banci morao platiti novčani iznos, odnosno nešto što nije imalo neke konkretne veze sa Ugovorom koji je sklopio s bankom, isključivo za kupnju nekretnine, u kontekstu činjenice da je trebao banci platiti po toj odredbi iznos od 1.827,70 kuna (protuvrijednost iznosa od 245,00 Eura, dakle nemalu svotu) , a što je i učinjeno u smislu da je banka sama tu svotu obustavila od iznosa kredita za svoju korist.

26. Nedvojbeno je dakle utvrđeno, da tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se to zapravo troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, nedvojbeno je da se radilo isključivo o tipskom ugovoru koji je sačinila banka bez pregovaranja sa tužiteljem o toj spornoj odredbi Ugovora, što je u svojoj ukupnosti, pogotovo u kontekstu činjenice da je tužitelj platio kreditoru iznos od 1.827,70 kuna, očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba po uvjerenju ovoga suda ništetna u smislu odredbi navedenih čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

27. U ovom slučaju je svakako, po uvjerenju ovoga suda, povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, a koje načelo inače podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kako u ovom slučaju zaposlenik tužene banke prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora, nije odmah dao do znanja tužitelju da u slučaju realizacije kredita, treba platiti banci za obradu kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 245,00 Eura, tužitelju, kao potrošaču, nije bilo jasno i uopće prezentirano u čemu se sastoje ti navodni stvarni troškovi banke, koji se podmiruju iz te naknade (kakve su to konkretne usluge uopće ili troškovi u vezi administracije i/ili obrade kredita i slično).

28. Kako tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora, pa niti u ovoj parnici, nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, zaključuje se da tom spornom naknadom, nisu niti bili pokriveni neki doista stvarni troškovi "za obradu kreditnog zahtjeva", koje bi kreditor eventualno tada imao, pri obradi kreditnog zahtjeva tužitelja ili odobravanja kredita, a činjenica koju je iznio tuženik u odgovoru na tužbu, da su sve banke u to vrijeme ugovarale plaćanje naknade za obradu kredita, nema nikakve veze sa predmetom ovoga spora i ne znači ujedno da su to banke činile na zakonit i dopušten način. Uostalom, nezakonita praksa raznih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, vezana za sasvim nešto drugo što nije od značaja za ovu parnicu, a odnosi se na sklapanje potrošačkih ugovora o kreditima u određenom razdoblju u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, na način na koji su ti ugovori tada sklapani od većeg broja raznih banaka je sankcionirana ili zaustavljena donošenjem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, kada su ništetnim utvrđene sve odredbe potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a ta činjenica samo dokazuje opravdanost gore iznesene tvrdnje suda da okolnost kako su sve banke nešto radile u praksi, ne znači ujedno da su to radile na zakonit i dopušten način, dakle u skladu sa važećim pozitivnim propisima ili da takvo neprimjereno ili nezakonito postupanje neće biti ili nije sankcionirano utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora koje su banke sklapale, pa tako i tužena banka.

29. Zbog toga je valjalo usvojiti predmetni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnom navedene odredbe Ugovora jer je isti ocijenjen pravno osnovanim.

30. Pokušaj tuženika da u odgovoru na tužbu prikaže kako nema govora o tome da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora, iz više razloga, pa tako između ostalog i stoga što se ne radi po tuženiku o zabranjenom ugovaranju naknade za obradu kredita, kakvu naknadu za obradu kredita su u to vrijeme i druge banke ugovarale sukladno internim aktima banaka kojima je bila propisana visina naknade za obradu pojedinih kredita (tvrdeći da je to tada predstavljao redoviti trošak kreditiranja), ali i da takva naknada ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu (tuženik nije pojasnio da li smatra u ovom slučaju kada takav prigovor iznosi, da se uopće ne radi o nekakvoj neravnoteži ili da dopušta da se radi ipak o određenoj neravnoteži koja nije tako značajna), odnosno da činjenica kako se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi automatski do zaključka da je između stranaka nastala neravnoteža, nije opravdan, niti osnovan.

31. Naime, sud je na jasan i konkretan način obrazložio zašto je i u smislu kojih odredaba i izvedenih dokaza u okolnostima ovog konkretnog slučaja utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

32. Nerealno je tvrditi (što tvrdi tuženik) u situaciji kada klijent banke traži točno određeni novčani iznos kredita, za potrebe kupovine nekretnine (koja nekretnina ima određenu kupoprodajnu cijenu), upravo u visini kupoprodajne cijene te nekretnine , da je legitimno zatajiti prilikom razgovora oko realizacije kredita, a što je zaposlenik tužene banke zatajio očito tužitelju, da tužitelj treba platiti tzv. naknadu za obradu kredita (o čemu baš ni riječi zaposlenik banke nije rekao tužitelju u fazi pregovora oko sklapanja Ugovora), zbog čega banka zapravo tužitelju praktički daje veći kredit od onog kojeg ovaj treba za kupnju nekretnine, da bi se nakon uskraćivanja novčanog iznosa od 245,00 Eura (koja svota nije niti zanemariva, niti niska, niti beznačajna, pa se svakako radi o značajnoj neravnoteži između ugovornih stranaka), na ime nazovi nekakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva (o kakvoj naknadi tužitelj ne zna ništa na dan pregovora oko realizacije kredita ili na dan sklapanja Ugovora u pogledu činjenica što ta svota konkretno predstavlja, za što ju tuženik troši i na kakve se to konkretno troškove obrade kreditnog zahtjeva radi), tužitelju isplatio kredit u visini kupoprodajne cijene za kupnju nekretnine, da je u ovom slučaju tužena banka, postupala savjesno (ili pošteno), odnosno da je postupala u skladu sa čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7. ili čl. 8. Zakona o obveznim odnosima ili u skladu sa čl. 81. ZZP/03.

33. Nije na odmet istaći kako je i sudska praksa u ovakvim predmetima u kojima je predmet spora raspravljanje o tužbenim zahtjevima koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredabe ugovora o kreditu, vezane za plaćanje tzv. naknade za obradu kredita ili kreditnog zahtjeva, potpuno jednosmjerna i ne seže samo na nižestupanjsko sudovanje na nivou raznih općinskih i županijskih sudova, već i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a što tijekom 2025. godine, bez ikakve dileme, treba biti jasno baš svakoj banci ili odvjetniku banke, koji osporavanjem tužbenog zahtjeva u pojedinim parnicama, kakav je i tužitelj istakao u ovom slučaju, samo bankama nanose imovinsku štetu u vidu visine parničnih troškova koju u konačnici, banke moraju platiti raznim tužiteljima u smislu čl. 154.st.1. ZPP jer redovito banke gube ovakve parnice (no ta činjenica ujedno sve banke ili njihove odvjetnike, ne upućuje da tome u jednom trenutku treba stati na kraj i da se trebaju minimalizirati parnični troškovi, bilo priznanjem tužbenih zahtjeva ili ne očitovanjem o tužbi, odnosno dopuštanjem da se donese presuda zbog ogluhe – čast izuzecima jer doista ima banaka na području Republike Hrvatske čiji pravni stav je evoluirao u ovakvim slučajevima, zbog čega se niti ne očituju o tužbi i dopuštaju donošenje presude zbog ogluhe), pa je možda, bar po mišljenju predmetnog suca, sazrijelo vrijeme upravo zbog te jednosmjerne sudske prakse, da sve banke promjene svoj pravni pristup ovakvim tužbenim zahtjevima ukoliko već dođe do podnošenja tužbe sudu (ili ukoliko banka u slučaju potencijalnog zahtjeva oštećenog korisnika kredita za mirno rješenje predmeta spora, već ne isplati izvansudski oštećenom korisniku kredita, ono što je uzela na temelju ništetne odredbe ugovora kojom je sama za sebe ugovorila, na štetu korisnika kredita, dodatnu novčanu zaradu – kao da zarada od ugovorene kamate po svakom kreditu nije dovoljna da zadovolji financijske apetite banaka ili novčani interes istih u okviru sklopljenog ugovornog odnosa, koji se odnosi na bilo koji kredit), a ne da neosnovanim odgovorima na tužbu, samo potenciraju stvaranje daljnjih parničnih troškova, koji troškovi se povećavaju sa svakom pravnom radnjom koju učini bilo koji odvjetnik stranke vezanom za sastavljanje podnesaka ili održavanje ročišta.

34. Da je tome tako, vezano za jednosmjernu sudsku praksu u ovakvim istovjetnim pravnim slučajevima i tužitelj je ukazao dostavljanjem pojedinih odluka različitih sudova uz podnesak od 24. ožujka 2025. godine, a i ovom sudu su poznati deseci raznih drugih jednosmjernih odluka u ovakvim predmetima sa istim predmetom spora kao u ovoj parnici (naravno, da bi to trebalo biti poznato i odvjetnici koja zastupa tuženika u ovoj pravnoj stvari), pa kako nema smisla navoditi veći broj tih jednosmjernih nižestupanjskih odluka, sud će u ovom dijelu obrazloženja ukazati samo na još jednu odluku predmetnog suca u bitno istovrsnoj pravnoj situaciji (premda je ta parnica obuhvaćala i novčanu tražbinu tužitelja), a ta je iz pravomoćne presude broj P- 419/2024-10 od 28. veljače 2025. godine, potvrđene nedavno donesenom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-832/2025-2 od 25. rujna 2025. godine.

35. Također, obzirom da se ovaj sud pozvao i na nekakvu jednosmjernu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u točci 33. obrazloženja ove odluke, odnosno na činjenicu da je u ovakvim pravnim situacijama već ustanovljena sudska praksa u korist tužitelja – oštećenih korisnika kredita raznih banaka, na jasan i konkretan način upućuju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to primjerice:

a) Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine (a u kojem predmetu se primjerice raspravljalo o spornom u tom predmetu revizijskom pitanju:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", a što je bez ikakve dvojbe bilo od značaja i za ovu parnicu jer tuženik u ovome predmetu posredstvom odvjetnice, neosnovano sugerira također da je ta odredba čl. 13.2. Ugovora, bila jasna i određena, upućujući ujedno na odluku Sude EU broj C- 621/17, po kojoj uopće nije bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi), b) Revd -1601/2024 od 30. travnja 2024. godine,

c) Rev-1035/2024 od 06. studenog 20244. godine (a u kojem predmetu se praktički uz revizijsko pitanje o kojem se razmatralo u predmetu broj Rev-673/2023, razmatralo i slijedeće revizijsko pitanje:

"Treba li stranku iz ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno čl.10.st.1. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa, i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“, a u vezi kojeg pitanja je revizijski sud potvrdio pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su ocijenili da je upravo banka, koja je bila odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju, kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, tužitelj imao pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade).

36. Imajući u vidu te navedene odluke najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sasvim su bespredmetne i potpuno nebitne i neprimjenjive u ovom slučaju, između ostalog i u kontekstu važeće sudske prakse najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, ali i nižestupanjskih sudova, odluke Suda EU, na koje se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.

37. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154.st.1. ZPP.

38. Parnični trošak je odmjeren tužitelju na temelju troškovnika punomoćnika tužitelja, sukladno vrijednosti predmeta spora, a primjenom važeće Odvjetničke tarife.

39. Za sastav tužbe je tužitelju priznat iznos od 200 ,00 Eura, za sastav podneska od 24. ožujka 2025. godine, je priznat isti iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištima održanim dana 03. rujna i 13. listopada 2025. godine je priznat ukupan iznos od 400,00 Eura ili 200,00 Eura za svako zastupanje, dok je na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 800,00 Eura, priznat tužitelju pripadajući porez od 200,00 Eura.

40. Kako je tužitelju još priznat iznos od 26,55 Eura u vezi plaćenog dijela sudske pristojbe na tužbu, ali i iznos od 53,09 Eura u vezi sudske pristojbe na presudu, koju tužitelj tek treba platiti, tuženik je obvezan da tužitelju nadoknadi opravdane troškove u iznosu od 1.079,64 Eura, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove odluke u smislu čl. 29. ZOO, dok je preko tog iznosa odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

41. Naime fabriciranje parničnih troškova u kontekstu zadovoljavanja financijskih apetita odvjetnika stranaka, bez obzira o kojim odvjetnicima, koje stranke se radi, predmetni sudac nikada ne dopušta i uvijek korigira takve fabricirane zahtjeve za naknadu troškova (također, bez obzira da li će to kasnije koji drugostupanjski sudac potvrditi ili ne jer ponekad razni suci, imaju drugačije pravno viđenje o tome koji troškovi su potrebni, a koji nisu za vođenje parnice). U ovom slučaju je tužitelj po uvjerenju predmetnog suca, potpuno neosnovano tražio da mu se za sastav podneska od 23. siječnja 2025. godine (kojim je samo obavijestio sud o tome da je tužitelj platio polovicu iznosa dužne pristojbe na tužbu u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama), ali i po osnovi poreza na taj trošak, dosudi naknada parničnog troška, pod izlikom da se radi o opravdanom parničnom trošku.

42. Taj trošak za sastavljanje tog podneska je prouzročio nepotrebno upravo punomoćnik tužitelja, koji nije niti trebao sastavljati bilo kakav podnesak nakon podnošenja tužbe da sudu dojavi da je tužitelj, pravodobno platio dužni dio pristojbe na tužbu, nego je samo mogao sudu dostaviti materijalni dokaz o plaćenoj pristojbi od strane tužitelja ili je još uz podnošenje tužbe to mogao učiniti, pa u tom slučaju ne bi niti nastao taj trošak za sastavljanje podneska tužitelja od 23. siječnja 2025. godine. U svakom slučaju, tuženik nije dužan tužitelju nadoknaditi taj trošak za sastavljanje navedenog podneska, niti trošak u vezi poreza na dodanu vrijednost u pogledu tog troška, obzirom da se u smislu čl. 155. ZPP, ne radi o trošku potrebnom za vođenje ove parnice.

43. Ideja punomoćnika tužitelja da u ovom predmetu u kojem se raspravlja isključivo o istaknutom deklaratornom zahtjevu, uprihodi osobno, odnosno tužitelj uprihodi i trošak od 52,10 Eura, pa još nešto i po osnovi poreza na dodanu vrijednost na taj trošak, za sastavljanje podneska – dopisa datiranog sa 06. prosincem 2024. godine (list 72), kojim je tužitelj posredstvom punomoćnika u osobi odv jetnika koji ga zastupa u ovom predmetu, zatražio od tuženika da mu dostavi podatak "o tome kada su i u kojem iznosu naplaćene gore navedene naknade", predstavlja više šalu, nego li ozbiljan i opravdan zahtjev za naknadu parničnih troškova, a kod predmetnog suca takvi neozbiljni zahtjevi ne prolaze.

44. Naime, da je kojim slučajem odvjetnik tužitelja, kada je sastavljao predmetnu tužbu, u ime i za račun tužitelja, osim deklaratornog zahtjeva, istakao prema tuženiku i kondemnatorni, dakle novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 245,00 Eura, tada bi zahtjev za naknadom troška u vezi sastavljanja navedenog podneska od 06. prosinca 2024. godine, bio smislen, opravdan i osnovan jer bi se taj trošak mogao tretirati potrebnim za parnicu i nastalim u povodu ovog parničnog postupka (čl. 151.st.1. ZPP).

45. Međutim u situaciji kada predmetnim tužbenim zahtjevom, tužitelj samo predlaže da se utvrdi ništetnost navedene odredbe Ugovora (a sasvim je logično i očito da namjerava, tek nakon pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku, podnijeti drugu tužbu protiv iste tužene banke, radi isplate iznosa od 245,00 Eura, što je sasvim legitimno pravo tužitelja, pogotovo u situaciji kada neke banke stalno osporavaju ovakve deklaratorne zahtjeve unatoč jednosmjernoj sudskoj praksi i pogotovo u kontekstu ideje da se uprihodi što veći novčani iznos od određene banke, po osnovi naknade parničnih troškova), sasvim je nebitno za ovu parnicu što je navedenim dopisom od 06. prosinca 2024. godine, tužitelj tražio od banke da mu banka javi koliki mu je iznos naplatila "za obradu kredita", te se radi o nepotrebnom trošku za ovu parnicu, niti trošku nastalom u povodu ove parnice. Taj trošak će biti po uvjerenju predmetnog suca, opravdan i osnovan tek kada tužitelj podnese tužbu protiv tužene banke, za isplatu iznosa od 245,00 Eura, pri čemu će svaki odvjetnik takvog oštećenog klijenta banke biti jako sretan i zadovoljan, ako se nađe neki odvjetnik banke koji će nakon pravomoćnosti presude iz ovoga predmeta, osporavati u ime tužene banke – stranke koju zastupa i takav novčani zahtjev, a banke vrlo često i u takvim pravnim situacijama osporavaju tužbene zahtjeve, posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, što postavlja određena pitanja u čijem interesu i zbog kojeg to razloga čine, no time se ovaj sud neće baviti u ovom predmetu.

46. Dakle, nakon što je pojašnjeno zbog čega je valjalo djelomično odbiti, kao neosnovane zahtjeve tužitelja u vezi naknade određenih zatraženih troškova, koji se ne mogu smatrati potrebnim za ovu parnicu ili nastalim u povodu ove parnice, valja još samo naglasiti da ovom odlukom nije uopće odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadom troška u vezi zastupanja tužitelja, na ročištu na kojem će biti objavljena predmetna presuda, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u vezi tog troška jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove presude, hoće li odvjetnik tužitelja uopće pristupiti na to ročište, na kojem će dana 12. prosinca 2025. godine, biti objavljena predmetna presuda i ujedno uručena osobama koje su pozvane na to ročište, ukoliko na isto pristupe.

47. Tek nakon održavanja navedenog ročišta za objavu presude, ukoliko budu ispunjeni uvjeti da se udovolji i navedenom zahtjevu tužitelja u vezi naknade tih navedenih parničnih troškova, odlučiti će se o tom zahtjevu tužitelja, posebnim rješenjem.

U Bjelovaru, 12. prosinca 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 13. prosinca 2025. godine, a putem ovoga suda.