Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-177/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐTT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 28. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužiteljici UTT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.117,09 eura (slovima: šest tisuća sto sedamnaest eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva s osnova razlike glavnica u iznosu od 2.095,44 eura sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 4.067,31 eura.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužiteljici UTT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.226,20 eura (slovima: tisuću dvjesto dvadeset šest eura i dvadeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica DTT (sada UTT) je 6. svibnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., radi isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platila tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule te radi isplate razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, sve s pripadajućom zateznom kamatom.

1.1. Tužiteljica navodi kako je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160/51401652- 5103553102 od 11. svibnja 2007., a kojim Ugovorom je tuženik omogućio tužiteljici korištenje stambenog kredita u iznosu od 60.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, uz ugovoreni rok otplate od 216 mjeseci.

1.2. Tužiteljica je navela da je člankom 8. Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,25% godišnje, te da je stavkom 2., istoga članka ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora, mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama tuženika. Istaknula je da je relativno brzo nakon zaključenja Ugovora, došlo do povećanja mjesečnih rata tužiteljici i to u značajnom iznosu, a sve zbog općepoznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, ali i dodatnog utjecaja promjenjive i povišene kamatne stope.

1.3. Obzirom na navedeno, kako tužiteljica više nije mogla plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru, tužiteljica je 17. prosinca 2015., zaključila Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103553102, a kojim Aneksom je regulirana konverzija opisanog kreditnog aranžmana u valutu euro, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o konverziji, te je bilo utvrđeno novo stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 27.337,19 eura.

1.4. Bez obzira što je navedeni kredit bio konvertiran, tužiteljica smatra da prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i postavljanje novčanog zahtjeva za povratom neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika i to po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni iznosi koje je tužiteljica preplatila, s osnova ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, imajući u vidu pravne stavove izražene od presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., te broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., ali i u nizu odluka iz pojedinačnih sporova ostalih potrošača, protiv banaka tuženih u kolektivnom sporu.

1.5. Tužiteljica je naglasila da joj prilikom ugovaranja navedenog kredita, tuženik nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita, ni na koji način, te je istakla da je Ugovor očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj Ugovora. Tvrdi da joj pri ugovaranju kredita, nije bio ponuđen bilo koji drugi kreditni aranžman, osim kredita pod kojim uvjetima je zaključen Ugovor. Također, dodaje da je tužiteljica na neki način bila odgovarana od uzimanja kredita u valuti euro, odnosno bilo kakvog drugog u kunama uz obrazloženje kako će joj mjesečna rata kredita izražena u valuti CHF, biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti euro, te kako nikakvog straha, rizika ili bojazni nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja, pa da će joj kredit u valuti CHF biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog kredita. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, nisu tužiteljici bili podrobnije objašnjeni, a da je tužiteljici bilo predočeno da će se tečaj CHF skoro izjednačiti s tečajem eura i da će mjesečna rata porasti toliko da čak ugrožava ostale životne potrebe tužiteljice, zasigurno tužiteljica ne bi pristala na takav kreditni aranžman. Tužiteljici nije bilo pojašnjeno niti dano do znanja na koji način se mijenja kamatna stopa, već joj je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke, bez ikakvog pojašnjenja metodologije izmjene kamatne stope.

1.6. Iz svega je po tužiteljici jasno da je tuženik zaključio s tužiteljicom navedeni Ugovor, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ili tijekom izvršavanja Ugovora, nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012.

1.7. Pozivajući se na ništetnost odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te na navedenu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, ali i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja Ugovora, te na navedene drugostupanjske odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica smatra da joj pripada pravo kao korisniku kredita da ovom tužbom postavi zahtjev prema tuženiku (kreditoru) za isplatu – vraćanje (restituciju) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama.

1.8. Prema računici tužiteljice pojašnjenoj u točki 4., historijata tužbe, tužiteljica je preplatila tuženiku ukupan novčani iznos od 77.208,55 kuna, na ime ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa kako je tijekom izvršavanja otplate kredita proveden postupak konverzije, premda tužiteljica nije na taj način potpuno obeštećena, tužiteljica je predložila da joj tuženik isplati cjelokupni taj preplaćeni iznos, sukladno preliminarnom izračunu tužiteljice i to sve zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose, kako je to navedeno u početnom tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi. Također, tužiteljica je utvrdila da joj je tuženik dužan isplatiti iznos od 15.313,87 kuna s osnova razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije kredita na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, pa predlaže da se tuženika obveže i da joj taj novčani iznos isplati sa zatraženom zateznom kamatom od 1. listopada 2015., pa sve do isplate, smatrajući da je konverzija kredita izvršena na način da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope (a što je pored ostalog, predmet ove tužbe) već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog euro kredita. Kako je primjenom opisane formule, a uvažavanjem početnog, stvarnog tečaja i početne, ugovorene kamatne stope, tužiteljica došla do izračuna od 15.313,87 kuna, na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije, sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kao danom kada je provedena konverzija, tužiteljica je predložila početnim zahtjevom i da joj tuženik taj iznos isplati sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ponajprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu Ugovora o kreditu kojom je propisano da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema mjesta sjedišta Banke odnosno u ovom slučaju Općinski sud u Rijeci.

3. Sud je rješenjem broj P-177/2019-10 od 22. prosinca 2021. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-84/2022-2 od 12. rujna 2022.

4. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja.

4.1. Tuženik naglašava da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, dakle položaj tužiteljice je po tuženiku bio izjednačen s položajem u kojem bi tužiteljica bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kako je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15) dostavio tužiteljici, pravovremeno izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisivanjem Aneksa prihvatila tuženikov izračun konverzije, nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, te su u smislu članka 19.c toč. 4. ZID ZPK/15, prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF koji iznosi su pretvoreni u euro i u valutnu klauzulu euro po tečaju primjenjivom na dan uplate, tuženik smatra da je neosnovano bilo kakvo novčano potraživanje tužiteljice jer je tužiteljica s tuženikom na zakonom propisan i realiziran način uredila ugovorni odnos s tuženikom slobodnim očitovanjem volje, obzirom da se tužiteljicu može smatrati korisnikom kredita u valuti euro od početka.

4.2. Pored tog prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare u vezi predmetne novčane tražbine tužiteljice, smatrajući da se u ovom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok zastare u smislu članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, vodeći računa da se u ovom slučaju, po tuženiku, radi o postupku za naknadu štete, na kakvu vrstu parnice upućuje i Zakon na koji se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.

4.3. Nadalje, osim što je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da su tužiteljici bile dostupne sve informacije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora na takav način da je mogla shvatiti posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da nije postojao u konkretnom slučaju nikakav "ekstra profit" Banke, ali i da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, pa se po tuženiku ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, tvrdeći također da je tužiteljici bila dostavljena Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa koja je stupila na snagu 2014.

4.4. Naposljetku, tuženik je ustvrdio da tužiteljici u ovom slučaju nije nastala nikakva šteta, niti da bi tuženik prouzročio tužiteljici nekakvu štetu u konkretnom slučaju, pa je predložio da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da tuženiku podmiri parnične troškove.

5. Tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 14. studenog 2025. (stranica 461-463 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da je zatražila isplatu iznosa od 8.212,53 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate, a koja tražbina se odnosi na više plaćene iznose s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u iznosu od 6.117,09 eura te s osnova razlike glavnica u iznosu od 2.095,44 eura. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. S obzirom na to da je navedenim podneskom smanjen tužbeni zahtjev od 6. svibnja 2019. koji je iznosio 12.279,84 eura / 92.522,42 kuna[1] (77.208,55 kuna + 15.313,87 kuna), a sada iznosi 8.212,53 eura, to se smatra da je ustvari došlo do djelomičnog povlačenja tužbe u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 4.067,31 eura, kojem povlačenju se tuženik, nakon primitka tužiteljičinog podneska 17. studenog 2025., na ročištu održanom 28. studenog 2025. nije protivio te je stoga sukladno članku 193. stavku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., dalje: ZPP) povlačenje utvrđeno u rješenju sadržanom u ovoj odluci. Ovdje valja reći da se tuženik na ročištu 28. studenog 2025. ponajprije usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već o djelomičnom povlačenju tužbe jer smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno članku 191. stavku 3. ZPP-a ne predstavlja preinaku već djelomično povlačenje tužbe, a kao što je naprijed obrazloženo.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužiteljice dostavljenu uz tužbu i tijekom postupka (list 4-38 spisa, stranica 415-417 spisa) te dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu (list 49-132 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić te proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ĐT i UT jer je tuženik odustao od navedenih dokaznih prijedloga.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF koje tužiteljica smatra ništetnima, kao i isplatu razlike glavnica.

9. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103553102 od 11. svibnja 2007. potvrđen po Javnom bilježniku Darku Matulcu iz Đurđevca, pod poslovnim brojem OU-6317/2007 dana 21. lipnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 60.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 216 mjeseci. Nadalje, nesporno je da je ugovorena kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,25% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povećavala. Također nesporno je da je ugovorena otplata kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika time da mjesečni anuitet iznosi 538,54 CHF.

10. Nije sporno ni to da je 17. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., a u konačnici nije sporno ni to da je konverzija provedena u skladu s navedenim Zakonom. Nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom euro, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.337,19 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 47.772,31 kuna.

11. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužiteljice, svojstvo potrošača na strani tužiteljice, sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu te posljedično tome pravo tužiteljice na isplatu otplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, kao i pitanje pripada li tužiteljici s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi te pripada li joj razlika glavnica. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

12. Tužiteljica UTT saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je novčana sredstva koja su joj bila potrebna, a koja je ostvarila sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu koristila za kupnju polovice kuće u [adresa], kojom je rješavala svoje stambeno pitanje te ta kuća služi isključivo za stanovanje nje i članova njezine obitelji. Budući da je 2007. bila klijent tuženika, istom se obratila vezano uz predmetni kredit te joj je djelatnik tuženika preporučio sklapanje ugovora o kreditu u CHF kao najpovoljniju opciju. U razgovoru s djelatnikom banke, a obzirom na sve prezentirano, odlučila se za sklapanje ugovora u CHF jer joj nije bio ponuđen kredit u drugoj valuti. Ugovor je pročitala, provjerila iznos i rok u kojem je u obvezi isti otplatiti. Odredbe ugovora u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope su joj bile jasne, odnosno razumjela je da se tečaj CHF kao i kamatna stopa mogu promijeniti, ali nije mogla predvidjeti da će se promijeniti u tolikoj mjeri kako se dogodilo niti ju je djelatnik tuženika na to upozorio. Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane banke i nije imala mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora. Tijekom 2015. tuženik joj je ponudio mogućnost sklapanja Dodatka ugovoru na način da se isti konvertira u valutu euro. Budući da se rata kredita sklapanjem Aneksa ugovora smanjila u odnosu na raniji iznos, pristala je na sklapanje Dodatka ugovoru. Tuženik je pripremio Dodatak ugovoru i nije propitkivala odredbe navedenog Dodatka niti pregovarala o bilo kojoj odredbi. Sklapanjem Dodatka ugovoru ni u kom slučaju nije smatrala da se odrekla potraživanja iz osnovnog ugovora. Istaknula je da će kredit biti otplaćen tijekom 2025. Također je navela da je po zanimanju pročelnica u Općini Kalinovac te da nekretninu koju je kupila novčanim sredstvima dobivenim kreditom nije nikada iznajmljivala.

13. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

14. Ponajprije se spornim ukazuje osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije, odnosno sporno je pitanje je li korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje su izvršavale treće osobe. Naime, tuženik je isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije korisnika kredita da zahtijeva povrat stečenog bez osnove jer korisnik kredita nije osobno plaćao pojedine anuitete kredita pa nije došlo do umanjenja njegove imovine u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Natalije Jambrečić od 13. listopada 2025. proizlazi da su osim tužiteljice, uplate vršene i s računa IGMA d.o.o. i Podravina- programat d.d. u stečaju, uz napomenu da je tužiteljica kao jedan od instrumenata osiguranja kod tuženika deponirala potpisanu Izjavu o zapljeni plaće (članak 11. Ugovora o kreditu) koju je tuženik slao poslodavcima tužiteljice radi naplate svojeg potraživanja (kredita). U tom slučaju poslodavac kod obračuna plaće radi ustegu i određeni iznos direktno uplaćuje na račun banke u korist partije kredita. Ovdje valja istaknuti kako tuženik nije prigovarao nalazu i mišljenju vještakinje u opisanom dijelu.

14.2. Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO/05) propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Nadalje, stavkom 2. istog članka propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Naposljetku, stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

14.3. Nadalje odredbom članka 161. stavka 1. ZOO/05 propisano je da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, stavkom 2. da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju, a stavkom 3. da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno. Stavkom 4. i 5. istog članka propisano je da vjerovnik može primiti ispunjenje od treće osobe bez dužnikova znanja, pa i u slučaju kad ga je dužnik obavijestio da ne pristaje da treći ispuni njegovu obvezu, ali ako mu je dužnik ponudio da sam ispuni odmah svoju obvezu, vjerovnik ne može primiti ispunjenje od treće osobe.

15. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da time što su treće osobe, različite od korisnika kredita, uplaćivale neke anuitete (poslodavac tužiteljice), korisnici kredita nisu izgubili aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO/05 zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe, u skladu sa člankom 161. ZOO/05 platile dug u ime i za račun korisnika kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita, te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od (ne umanjuje njegovu obvezu) utvrđenu presudama u kolektivnom sporu, odnosno ovdje osporenim presudama (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-

III/5101/2021 od 7. lipnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-153/2024-2 od 29. svibnja 2024.). Slijedom navedenog, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan.

16. Budući da je tuženik podneskom od 12. prosinca 2023. osporio tužiteljici svojstvo potrošača, sud je ponajprije utvrđivao činjenicu je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

16.1. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, „potrošač“ je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Đ, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

16.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje polovice kuće u [adresa] u kojoj prebiva sa svojom obitelji, a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti, te nigdje u Ugovoru o kreditu odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru, teret dokaza o suprotnom je na tuženiku, a paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu se prihvatiti.

16.3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Analizirajući iskaz tužiteljice ĐTT te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali samo to nije dovoljno da bi se navedena ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C- 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

17.1. Sud je na okolnost informiranosti potrošača pročitao letke i brošure koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s navedenim brošurama i lecima upoznao tužiteljicu prije sklapanja ugovora te se stoga ne može smatrati da je postupio u skladu s navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio saslušanje djelatnika tuženika ĐT i UT, međutim, u konačnici je odustao od navedenih dokaznih prijedloga. U pogledu pisanog iskaza ĐT, a koji je tuženik predlagao da se uzme u obzir umjesto saslušanja ĐT, valja reći da tuženik pisani iskaz nije dostavio u spis.

18. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, a kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

20. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

21. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" i u tom dijelu predmet je vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

22. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

24. Zaključno, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije pa tako i reviziju tuženika i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

26. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

27. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

27.1. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

27.2 Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim. Obzirom je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi.

28. Temeljem odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

30. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

31. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

32. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

33. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita (potrošač) nije mogla pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita tužiteljica je snosila sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu).

34. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

35. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u dalje: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužiteljicu kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužiteljica kao potrošač bila da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatila po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

36. U vrijeme podnošenja ove tužbe 6. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

37. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenuta presuda odnosi i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2007., kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 8,25% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz članka 323. stavka 1. u svezi sa člankom 1111. stavkom 1. ZOO.

38. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnova preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), dakle ima li tužiteljica pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Aneksa ugovora primjenom ZID ZPK/15 otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

39. Naime, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopila Aneks Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je sklapanjem Aneksa ugovoru tužiteljica stavljena u položaj kao da je cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u euro.

40. Stav tužene banke da tužiteljica zato što je sklopila Aneks ugovoru o kreditu tj. konvertirala kredit, ne bi imala pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ne može se prihvatiti.

41. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro i da je konverzija izvršena temeljem i u skladu sa ZID ZPK/15, a što potvrđuje i stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić u svom Nalazu i mišljenju od 13. listopada 2025.

42. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

43. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u valuti euro na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom euro (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

44. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti euro izvršena na temelju ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

45. Iz Aneksa Ugovoru o kreditu od 17. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplati.

46. Aneks ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

47. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK/15 Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15.).

48. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

49. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

50. Međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15.

51. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz valutu euro.

52. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 DT protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

53. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, a koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Stoga tužiteljica neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

54. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.

55. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli budući da konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U dijelu odredbe članka 12.2. Aneksa Ugovora o kreditu je navedeno: „Osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK , Korisnik kredita nema potraživanja prema Banci u vezi Osnovnog ugovora u CHF i ovog Aneksa.“ Prema odredbama članka 41. stavka 1. i 2. ZZP potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, a ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako nije pregovarala o bilo kojoj odredbi Aneksa Ugovora o kreditu niti smatra da se sklapanjem dodatka ugovoru odrekla potraživanja iz osnovnog ugovora. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je odredba članka 12.2. Aneksa ugovora o kreditu u opisanom dijelu ništetna te ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

56. Tužiteljica i tuženik sklapanjem Aneksa predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužiteljice utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i s valutnom klauzulom. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužiteljice kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, to ne ukazuje niti ZID ZPK/15 niti se to može iščitati iz odredbi Aneksa ugovoru. Uostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK/15 je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještakinja u ovom postupku utvrdila, a što će biti detaljnije izloženo u nastavku.

57. Spisu prileži velik broj sudskih odluka s različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

58. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno radi utvrđenja činjenice je li iznosom preplate utvrđene u konverziji tužiteljica kao potrošač obeštećen i za preplaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredbi, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu, na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa na dan 30. rujna 2015. s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu iz članka 8. Ugovora i srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita, zatim da utvrdi je li konverzija izvršena u skladu s odredbom članka 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.), da preplaćeni iznos kredita utvrđen konverzijom na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 47.772,31 kuna prebije s potraživanjem korisnika kredita, da utvrdi razliku glavnica odnosno razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, kao i da odgovori na sva pitanja iz toč. IX. podneska tuženika od 12. prosinca 2023.

59. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 13. listopada 2025. proizlazi da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 5103553102 koje se odnose na kamatnu stopu (promjenjivost kamatne stope) i na valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (promjena tečaja CHF). Posljedično, tužiteljica traži od tuženika da joj prizna razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i promjene vrijednosti (tečaja) CHF u odnosu na HRK (kunu) u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. Navela je da je Ugovorom o kreditu broj 5103553102 (dalje: Ugovor) Erste & Steiermärkische bank d.d. odobrila korisniku kredita DTT (sada ĐTT) kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita:

60.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važećem na dan isplate kredita; - redovna kamatna stopa: 8,25% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 216 mjesečna anuiteta, te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima. Izračun se radi do 30. rujna 2015. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje navodi kako je uvidom u Obavijest o promjeni kamatne stope Nalazom utvrđeno da je datum isplate kredita bio 15. svibnja 2007. i da je kredit isplaćen po tečaju koji je iznosio 4,419400 kuna za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 267.373,70 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. rujna 2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, sa zadnjim danom u mjesecu. Kredit je konvertiran u valutu EUR te je dodatkom ugovora definirano da ukupna preplata iznosi 47.772,31 kuna (6.340,48 eura). Nadalje je vještakinja navela da se u Nalazu koristi sljedeća metodologija: utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrđuju se iznosi anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrđuju se uplaćeni iznosi od tužiteljice do dana 30. rujna 2015., utvrđuju se više plaćeni iznosi, utvrđuje se iznos koji je tuženik priznao tužiteljici prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, izračuna se zakonska zatezna kamata na najstarije utvrđene razlike. Zatezna kamata će se obračunati do 30. rujna 2015. Preplatom koju je tuženik priznao (CHF-EUR) zatvara se prvo zatezna kamata, a zatim i iznos više plaćenog, sve od najstarijeg iznosa, do visine preplate te se utvrđuje preostali iznos više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF i kamatne stope i specificiraju pojedinačni iznosi. Nadalje, u pogledu razlike glavnice korištena je sljedeća metodologija: izrađuje se otplatni plan po početnim uvjetima (kamatna stopa 8,25%, početni tečaj), utvrđuje se iznos preostale (neotplaćene glavnice) na dan 30. rujna 2015. u valuti kuna, utvrđuje se iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015 u valuti CHF i valuti euro koji je bio predmet konverzije kredita iz valute CHF u valutu euro (Aneks ugovora), utvrđuju se umanjenja glavnice koji je tuženik već priznao tužiteljici kod konverzije kredita iz valute CHF u valutu euro, utvrđuje se iznos dodatnog umanjenja glavnice uz pretpostavku da je kredit obračunat po početnim uvjetima (kamatna stopa 8,25%, tečaj CHF na dan isplate). U tabeli 1 prikazala je promjene kamatnih stopa po kreditu. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike anuiteta te u nastavku specifikaciju pojedinačnih iznosa s datumom uplate pojedinog iznosa. U tabeli 3 je prikazala obračun zatezne kamate do 30. rujna 2015. na razlike utvrđene do 1. siječnja 2012. U Nalazu je nadalje navela da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužiteljici priznao preplatu u iznosu od 6.340,48 eura te je u tabeli 4 prikazala pregled zatvaranja utvrđenih razlika preplatom u konverziji. U tabeli 5 prezentiran je otplatni plan utvrđen po početnim uvjetima (kamatna stopa 8,25%, tečaj CHF na dana isplate) te zaključuje da se kredit obračuna po početnim parametrima glavnica kredita bi na dan 30. rujna 2015. iznosila 192.999,70 kuna. Naposljetku, u tabeli 6 daje usporedni pregled iznosa nedospjele glavnice kredita u valuti CHF, euro i kuna te zaključuje da se kredit obračuna po početnim parametrima (kamatna stopa 8,25%, tečaj CHF na dan isplate) glavnica kredita bi na dan 30. rujna 2015. iznosila 192.999,70 kuna. Tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 100.974,06 kuna. Da se kredit obračuna po slijedećim uvjetima - kamatna stopa 8,25%, tečaj CHF na dan isplate, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 2.095,44 EUR (15.788,09 kuna). Zaključno, vještakinja navodi kako je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. više plaćeno 10.070,70 eura. Od navedenog iznosa, iznos od 1.161,71 eura odnosi se na više plaćeno zbog promjene kamatne stope, a iznos od 8.908,99 eura na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF (detaljan izračun prezentiran u tabelama 1. i 2. Nalaza). Nadalje navodi da je preplatom utvrđenom u konverziji iz valute CHF u valutu HRK u iznosu od 6.340,48 eura u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.386,87 eura i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 3.953,61 eura te preostala razlika više plaćenog iznosi 6.117,09 eura, a detaljan izračun prikazan je u tabelama 3. i 4. Nalaza. Preostalu razliku više plaćenog od 6.117,09 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima. Vještakinja u Nalazu potvrđuje da je tuženik konverziju (CHF-EUR) s financijsko - računovodstvenog gledišta računski izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Navodi kako su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR koju je proveo tuženik utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja, pri čemu ističe da je provedenom konverzijom kredita tužiteljica stavljena u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom kako je postavljen tužbeni zahtjev, iz čega proizlazi utvrđena razlika više plaćenog iznad iznosa preplate koji je priznat u konverziji).

60. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Tuženik je naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka.

61. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 28. studenog 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja koje je izradila u pisanom obliku.

62. Sud je Nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Također valja reći da je vještakinja nalaz i mišljenje dala prema zadatku ovoga suda pa tako i u pogledu uračunavanja priznate preplate u konverziji, a uzela je u obzir i negativne tečajne razlike što je predlagao tuženik tijekom postupka, a tužiteljica se tome nije protivila.

63. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

64. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, a sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz tuženik nije prigovarao, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužiteljica primila obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u euro, tužiteljica tuženiku više platila iznos od 6.117,09 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama prema zahtjevu tužiteljice od 1. listopada 2015. do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od 1. listopada 2015., sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredaba koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23.).

65. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kada je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. svibnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.

66. Naposljetku, sud je razmatrajući tužbeni zahtjev ocijenio da tužiteljica neosnovano potražuje iznos od 2.095,44 eura s osnova razlike glavnica odnosno razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu.

66.1. Naime, u tzv. kolektivnom postupku utvrđene su ništetne odredbe s osnova promjenjivosti kamatne stope i s osnova valutne klauzule, ali ne i glavnice kredita, koja nije ništetna, niti tužiteljica to tvrdi i dokazuje u prvostupanjskom postupku.

66.2. Razlika nedospjele glavnice ne predstavlja iznos koji je tužiteljica preplatila s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu, već je taj iznos posljedica sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija na način da je sukladno odredbama ZID ZPK/15 utvrđena neotplaćena (nedospjela) glavnica u valuti euro, kamatna stopa i način otplate kredita.

66.3. Naime, tužiteljica tijekom postupka nije osporavala valjanost Aneksa Ugovora o kreditu. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razlike glavnice iz konverzije iznosi 2.095,44 eura. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnica potražuje posljedica sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a tužiteljica nije dokazala da su odredbe tog Aneksa ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne. Imajući na umu da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posebice imajući na umu činjenicu da kredit u trenutku podnošenja tužbe nije otplaćen te da tužiteljica takvu „uvećanu glavnicu“ nije u cijelosti isplatila tuženiku, tužiteljica u konkretnom slučaju nema pravo na razliku između neotplaćene glavnice koja je utvrđena početnim otplatnim planom na temelju sklopljenog osnovnog Ugovora o kreditu i na neotplaćenu glavnicu koja je utvrđena Aneksom Ugovora o kreditu te je tužbeni zahtjev u opisanom dijelu u toč. II. izreke presude odbijen kao neosnovan.

67. Odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke rješenja temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP, a prema vrijednosti predmeta spora od 8.212,53 eura (konačno postavljeni tužbeni zahtjev). Dakle, stranke su u ovoj parnici djelomično uspjele, pa o troškovima parničnog postupka valja odlučiti primjenom članka 154. stavka 2. ZPP kojim je propisano, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

67.1. Tužiteljica je u ovoj parnici s osnovom i visinom uspjela 74,48% što znači da je tuženik uspio sa 25,52%. Primjenom članka 154. stavka 2. ZPP proizlazi da tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova ovog parničnog postupka u omjeru od 48,96% (74,48-25,52) pa joj je tuženik u tom omjeru dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

67.2. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podneska od 12. kolovoza 2019., tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za sastav podneska od 14. studenog 2025. u iznosu od 62,50 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužiteljice od 14. studenog 2025. kojim tužiteljica postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužiteljici za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 17. rujna 2019., 13. prosinca 2023., 20. lipnja 2024. i 28. studenog 2025. tužiteljici je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za zastupanje na ročištima održanim 26. studenog 2019. i 11. travnja 2025. u iznosu od 62,50 eura za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je priznato ukupno 1.687,50 eura pa kako tužiteljica sukladno članku 154. stavku 2. ZPP ima pravo na 48,96% troškova koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, proizlazi da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 826,20 eura, a kojemu iznosu je u cijelosti dodan iznos od 400,00 eura na ime troška provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je taj trošak bio potreban za vođenje ove parnice neovisno o uspjehu u sporu. Dakle, tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.226,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP (u primjeni na ovaj postupak sukladno članku 107. stavku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 80/22.), u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

67.3. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 13. siječnja 2022. u iznosu od 250,00 eura kojim podneskom tužiteljica odgovara na žalbu tuženika protiv rješenja od 22. prosinca 2021., a koji trošak po ocjeni suda nije bio potreban za parnicu. Nije priznat niti trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eura jer punomoćnik tužiteljice nije pristupio na navedeno ročište. Tužiteljici nije priznat niti trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 117,28 eura jer tužiteljica navedenu pristojbu nije platila. Temeljem odredbe članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.), tužiteljica je kao potrošač oslobođena plaćanja sudskih pristojbi jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Tužiteljica pristojbu za tužbu nije platila pa nije imala ovaj trošak, a sud ju neće niti pozvati na plaćanje pristojbi za tužbu i za presudu te stoga istoj nije priznat niti trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 128,58 eura.

67.4. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. II. izreke rješenja.

Đurđevac, 12. prosinca 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice Matko Pavičić, odvjetnik iz Bjelovara

2. pun. tuženika Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, na broj: EP 214