9 P-407/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, OIB 39670464653, po sucu Terezija Goreta, u pravnoj stvari tužitelja PRISLIGA d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 68955368576, zastupan po punomoćniku Mladenu Oštro, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Stečajna masa iza RASTOVAC u stečaju sa sjedištem u [adresa], OIB: 07885176855, zastupanog po stečajnom upravitelju Ivanu Morosavljeviću iz Murtera, Težačka 5/A, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na ročištu objave održanom dana 12. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, koji glasi:

"I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja Prisliga d.o.o., OIB: 68955368576, [adresa], na račun tuženika Stečajna masa iza RASTOVAC d.d. u stečaju, OIB: 07885176855, [adresa], temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Stečajna masa iza Rastovac d.d. u stečaju, [adresa] od 04.09.2020. koji su Financijskoj agenciji podneseni radi izravne naplate novčane tražbine temeljem Bjanko zadužnica potvrđenih po javnom bilježniku Alisi Kale iz Šibenika dana 06.07.2016. pod brojevima OV-4659/16, OV-4660/16, OV-4661/16, OV-4662/16, OV- 4663/16 i OV-4664/16.

II. Nalaže se tuženiku Stečajna masa iza Rastovac d.d. u stečaju, OIB: 07885176855, da u roku od 15 dana naknadi tužitelju Prisliga d.o.o., OIB: 68955368576, parnični trošak sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja naveo da je rješenjem i zaključkom Općinskog suda u Šibeniku, posl. br. 18. Ovr-483/2020 od 12. listopada 2020. tužitelj upućen u roku od 15 dana od dana dostave rješenja i zaključka (iz razloga članka 50. stavak 1. točka 7., 9. i 10. OZ-a) pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava sa računa ovršenika temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja Stečajna masa iza Rastovac d.d. u stečaju, [adresa], podnesenog FINA-i na temelju bjanko zadužnica potvrđenih po javnom bilježniku Alisi Kale dana 06.07.2016. pod brojem OV-4659/16, OV-4660/16, OV-4661/16, OV-4662/16, OV-4663/16 i OV-4664/16. Dana 07.09.2020. da je tužitelj došao do saznanja da je tuženik dana 04.09.2020. dostavio Financijskoj agenciji [adresa] šest Zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine protiv tužitelja i to u cijelosti temeljem Bjanko zadužnica od dana 06.07.2016., potvrđenih od strane javnog bilježnika Alise Kale u [adresa] pod brojevima OV-4659/16, OV-4660/16, OV- 4661/16, OV-4662/16, OV-4663/16, OV-4664/16. Financijska agencija je temeljem dostavljenog zahtjeva za izravnu naplatu pod OV-4659/16 (Bjanko zadužnica na iznos do 500.000,00 kuna) već zaplijenila sredstva u iznosu od 615.818,17 kn, te po zahtjevu za izravnu naplatu pod OV-4660/16 (Bjanko zadužnica na iznos do 100.000,00 kn) iznos od 57.803,52 kn. U ovršnom postupku Općinskog suda u Šibeniku broj Ovr-483/2020 tužitelj je dana 15.09.2020. podnio prijedlog za donošenje rješenja temeljem odredbe članka 210. st.1. OZ-a, te je rješenje navedenim pod 1. odbijen prijedlog ovršenika ovdje tužitelja za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, te je upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe (postupka izravne naplate) nedopuštenom, dok je rješenjem odgođena ovrha odnosno prijenos novčanih sredstava do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenim postupka izravne naplate. Tužitelj i tuženik da su dana 06.07.2016. zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora (Autokamp „Jazina“), predmet kojeg je poslovni prostor – u naravi autokamp „ [adresa] u [adresa], kojeg je tuženik kao zakupodavac dao u zakup tužitelju kao zakupniku za turističku sezonu 2016., ali i za ubuduće godine, sve do unovčenje stečajne mase, odnosno predmeta zakupa, odnosno do trenutka kada druga osoba sukladno Stečajnom zakonu stekne pravo korištenja predmeta zakupa (točka 3. Ugovora).

Nadalje je tužitelj naveo da točkom 5. Ugovora tužitelj kao zakupnik se obvezao platiti tuženiku kao zakupodavcu, na ime neplaćene zakupnine za 2014. i 2015. godinu iznos od 500.000,00 kn u roku od 30 dana od dana ovjere Ugovora. Za 2016. godinu i za ubuduće dok ne nastupe okolnosti za predaju predmeta zakupa drugoj osobi sukladno Stečajnom zakonu, među stranka je ugovoreno plaćanje zakupnine u iznosu od 300.000,00 kn godišnje uvećano za PDV u obrocima na način da prvi obrok od 150.000,00 kn dospijeva najkasnije do 10.08.2016., drugi obrok od 50.000,00 kn dospijeva najkasnije do 31.08.2016., treći obrok od 50.000,00 kn dospijeva najkasnije do 15.09.2016. i četvrti - posljednji obrok u iznosu od 50.000,00 kn dospijeva najkasnije do 30.09.2016. godine. Za dalje, ukoliko se ostvare ugovoreni uvjeti temeljem kojih zakupnik ima pravo koristiti autokamp i narednih godina, odnosno nakon 2016., plaćanje zakupnine je određeno odredbom Točke 6. stavak 3. Ugovora. Radi osiguranja plaćanja obveza iz Ugovora tužitelj je izdao i predao tuženiku šest (6) Bjanko zadužnica, i to jednu (1) na iznos do 500.000,00 kn (OV-4659/16) i pet (5) na iznos svake zadužnice do 100.000,00 kn (OV-4660/16, OV- 4661/16, OV-4662/16, OV-4663/16, OV-4664/16) - Točka 6. stavak 7. Ugovora. Tuženik se obvezao vratiti tužitelju O zadužnicu na iznos do 500.000,00 kn odmah nakon što zakupnik ovdje tužitelj ispuni obvezu iz Točke 5. stavak 2. ugovora, odnosno isplati zakupodavcu iznos od 500.000,00 kn na ime neplaćene zakupnine za 2014. i 2015. godinu. Tuženik je dana 11.08.2016. ispostavio tužitelju račun broj 01-2016 na iznos od 500.000,00 kn uvećano za 25% PDV-a (ukupno 625.000,00 kn) sukladno točki 5. Ugovora. Navedeni račun je tužitelj u cijelosti podmirio dana 16.08.2016. godine.

Tužitelj je naveo da je sukladno ispostavljenim računima broj 02-2016 i 03- 2016 tužitelj tuženiku isplatio i iznos od 187.500,00 kn dana 29.08.2016. i iznos od 62.500,00 kn dana 24.10.2016. godine. Nakon izvršenih uplata aktualiziralo se pitanje prava tuženika na naplatu zakupnine i raspolaganje kampom, te postaje sporno pravo tuženika s obzirom da na opetovana traženja tužitelja nije bio u mogućnosti dostaviti isprave iz kojih bi proizlazilo njegovo pravo raspolaganja. Zaključkom Ministarstva turizma, Uprava za upravljanje kvalitetom, međunarodnu suradnju i EU, Klasa: UP/I-335-05/16-05/29 od 26.09.2016., povodom zahtjeva društva Prisliga d.o.o. radi razvrstavanja i kategorizacije ugostiteljskog objekta naziva „Prisliga“, pozvan je tužitelj na dostavu nedostane dokumentacije, odnosno podataka o pravu raspolaganja poslovnim prostorom autokampom – rješenje Državnog ureda za upravljanje imovinom. Tuženik, na traženje tužitelja, nije dostavio nikakvu dokumentaciju iz kojih bi proizlazilo njegovo pravo na raspolaganje poslovnim prostorom, jer istu očigledno nikada nije ni posjedovao, slijedom čega je rješenjem Ministarstva turizma RH, Klasa: UP/I-335-05/16-05/29 od 03.10.2017. odbijen zahtjeva društva Prisliga d.o.o. za razvrstavanje i kategorizaciju ugostiteljskog objekta naziva „Prisliga“ u vrstu „Kamp“. Dana 12.12.2018. tužitelj je zaključio Ugovor o zakupu kampa “ [adresa] Broj: 685-03/2018 sa Republikom Hrvatskom, Ministarstvom državne imovine, kojim Republika Hrvatska kao vlasnik daje korisniku Prisliga d.o.o. u zakup predmetni kamp na vrijeme od pet godina zaključno do 31.12.2022., te sukladno navedenom ugovoru Prisliga d.o.o. naknadu za korištenje plaća retroaktivno i ubuduće Republici Hrvatskoj kao vlasniku nekretnine. Navedenim ugovorom u konačnici je regulirano pitanje zakupa predmetnog kampa, s kojom činjenicom je cijelosti bio i upoznat tadašnji stečajni upravitelj tuženika OO, što proizlazi iz njegovog izvješća od dana 18.06.2018., a posebno od 18.06.2020. u kojem izvješću čak navodi da ovakav slijed događanja doveo do prijeteće opasnosti da bi morao vratiti novac koji bi dobio od zakupnine, te da zbog svega navedenog stečajni upravitelj nije htio aktivirate predmetne zadužnice.

Također je tužitelj naveo da je zatražio izravnu naplatu temeljem šest (6) izdanih bjanko zadužnica navedenih pod 2. ove tužbe, te nije izvršio povrat Bjanko zadužnice OV-4659/16 na iznos do 500.000,00 kn, sukladno Točki 6. stavak 8. Ugovora, iako je bio u obvezi vratiti navedenu bjanko zadužnicu tužitelju odmah po uplati neplaćene zakupnine za 2014. i 2015. godinu od ukupno 500.000,00 kn (+ PDV) što nije učinio iako je dugovanje podmireno 16.08.2016. Ovakvim postupanjem je došlo do grube zlouporabe bjanko zadužnica od strane tuženika na štetu tužitelja, te unatoč činjenici odgode ovrhe, tužitelj uslijed trajne blokade poslovnog računa nije u mogućnosti nastaviti redovno poslovanje čime je ugrožena i egzistencija svih zaposlenika tužitelja. Nesporno je da je u konkretnom slučaju ispunjenje tražbine izmijenjeno zbog činjenica koje su nastale nakon zaključenja predmetnog ugovora o zakupu. Sukladno tome, nesporno je/su da tražbina/e na način kako tuženik konkretizira u svojim zahtjevima za izravnu naplatu izmijenjene, zabranjene te je samim time pljenidba i prijenos novčanih sredstava sa računa tužitelja nedopuštena. Nedopuštenost pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nesporno proizlazi iz slijedećih činjenica:

- ovrhovoditelj ovdje tuženik podnosi bjanko zadužnicu OV-4659/16 na iznos do 500.000,00 kn sa zahtjevom za naplatu iako je tražbina za koju je predmetna zadužnica izdana kao osiguranje u cijelosti plaćena te je prestala, i bio u obvezi vratiti zadužnicu tužitelju,

- ovrhovoditelj (tuženik) sa svim zadužnicama prekoračuje granice određene ispravom, budući traži isplate iznosa povrh izdanih zadužnica,

- podaci uneseni u zahtjeve za izravnu naplatu nisu istiniti ni točni, što nesporno proizlazi iz prethodno iznesenog,

- neistinit je navod ovrhovoditelja/tuženika izjavljen pod kaznenom i materijalnom odgovornošću da su uneseni podaci istiniti.

Tužitelj je naveo da zahtjevom za izravnu naplatu ovrhovoditelj može zahtijevati isplatu u granicama koje su određene ispravom na koju se poziva, uz uvjet da novčana tražbina iz ovršne isprave nije ispunjena, izmijenjena, prestala. Sukladno tome, zahtjevi za izravnu naplatu od dana 4.9.2020. su nedopušteni. Tuženik nije ovlašten zahtijevati isplatu novčane tražbine budući je tražbina izmijenjena, odnosno tražbina tuženika je prestala s više osnova. Unatoč tome, tuženik potpuno svjesno, protivno zakonskim odredbama dostavlja zahtjeve za izravnu naplatu znajući da time nanosi direktnu, teško nadoknadivu štetu tužitelju.

Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, osporava činjeničnu i materijalno-pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik je dana 4. rujna 2020. predao Financijskoj agenciji šest zahtjeva za izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnica potvrđenih (solemniziranih) od strane Alise Kale, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem OV- 4659/16, OV-4660/16, OV-4661/19, OV-4662/16, OV-4663/16, OV-4664/16 sve od dana 6. srpnja 2016. te je FINA na temelju navedenih bjanko zadužnica zaplijenila s računa ovršenika, ovdje tužitelja, iznos od 615.818.17 kn te iznos od 57.803,52 kn. Navedene bjanko zadužnice tuženik da je aktivirao iz razloga dugovanja koje ovdje tužitelj ima prema tuženiku temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora (Autokamp "Jazine") zaključenog dana 6. srpnja 2016. i solemniziranog od strane Alise Kale, javnog bilježnika u [adresa] pod brojem OV-4658/16, a koji Ugovor je, suprotno navodima tužitelja iz tužbe, i dalje na snazi jer nikada nije raskinut. Činjenica koju tužitelj navodi, a odnosi se na drugi ugovor koji je bez znanja tuženika, tužitelj sklopio za zakup istog prostora sa Republikom Hrvatskom, bez pravnog je učinka na međusobne odnose tuženika i tužitelja, a koji se odnose na preuzete obveze temeljem Ugovora o zakupu. Sklapanjem tog ugovora, nije stavljen izvan snage raniji Ugovor o zakupu zaključen upravo između tužitelja i tuženika. Tužitelj kao zakupnik nije tuženiku-zakupodavcu plaćao ugovorenu zakupninu i zbog toga je tuženik pokrenuo ovršne postupke temeljem valjanih zadužnica koje nikad nisu opozvane niti stavljene van snage. U odnosu na navode tužitelja da tuženik za potrebe pribavljanja određenih suglasnosti od nadležnih Ministarstava, nije mogao dokazati da bi upravo on bio vlasnik predmeta zakupa – Autokampa Jazina, tuženik navodi da on jeste vlasnik te da je još 2014. pokrenuo tužbu protiv Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva, a koji postupak se vodi pred Trgovačkim sudom u Zadru, Stalnoj službi u Šibeniku pod posl. br. P-100/2020 (ranije P-232/18 i P-273/14).

Nadalje je tuženik naveo da u prilog svojim tvrdnjama da je upravo on vlasnik predmeta zakupa, tuženik se poziva i ukazuje sudu na članak 16. stavak 1. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu (NN 50/2020) koji propisuje da: "Suvlasnička zajednica između Republike Hrvatske i trgovačkog društva na kampu osnovana temeljem članka 6. stavka 2. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije ('Narodne novine', br. 92/10.), upisana u zemljišnu knjigu ili ne, ovim se Zakonom razvrgava na način da trgovačko društvo postaje vlasnik građevina i zemljišta u kampu koji su procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe i koji su uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije i zemljišta tlocrtne površine ispod građevina kojemu se pridodaje procijenjeno zemljište (u daljnjem tekstu: dijelovi kampa u vlasništvu trgovačkog društva), a Republika Hrvatska postaje vlasnik zemljišta i građevina u kampu koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe i koji nisu uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: dijelovi kampa u vlasništvu Republike Hrvatske). Upravo se navedeni članak odnosi na pravni status Autokampa "Jazina" budući je u postupku pretvorbe poduzeća UTTP Rastovac p.o. [adresa] u društvo Rastovac d.d., a to je prednik tuženika, nekretnina na kojoj se nalazi navedeni autokamp procijenjena u vrijednost temeljnog kapitala, o čemu svjedoči Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA: UP/I-943-01/99-02/148, URBROJ: 563-03- 0302/02-200-7 od dana 13. siječnja 2000. Međutim, tuženik dalje navodi, da sve i kad mu ne bi bilo priznato pravo vlasništva na predmetnom Autokampu, da on ima pravo potraživati iznos koji mu tužitelj duguje temeljem sklopljenog ugovora o zakupu, koji i dalje egzistira jer nije raskinut i proizvodi sve pravne učinke.

Također je tuženik naveo da ističe kako tužitelj nije nikada, sve do ovršnog postupka pokrenutog od strane tuženika, zatražio od tuženika povrat zadužnica ili na bilo koji način doveo u pitanje njihovu valjanost, budući je i sam svjestan svoje obveze koju ima prema tuženiku s osnova zakupnine. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja iz tužbe da tuženik nije imao pravo pokrenuti naplatu temeljem izdanih zadužnica jer da je novčana tražbina iz ovršne isprave ispunjena, izmijenjena ili prestala postojati. Tuženik je u svojstvu ovrhovoditelja, na temelju valjanih ovršnih isprava – bjanko zadužnica, pokrenuo ovrhu radi naplate svog potraživanja iz pravnog posla – Ugovora o zakupu, dakle, nema govora o zlouporabi bjanko zadužnica, kako to tužitelj imputira u točki 5. svojih tužbenih navoda. Navedene zadužnice izdane su kao sredstvo osiguranja naplate zakupnina po navedenom Ugovoru i tuženik ih je upotrijebio upravo za tu svrhu – za naplatu nenaplaćene zakupnine. Tužitelj da se ponašao nekorektno jer je u saznanju da između njega i tuženika egzistira pravno valjani ugovor o zakupu, zaključio ugovor o zakupu faktični i pravno s ne vlasnikom i to u namjeri da kao zakupnik izigra legalnog zakupodavca. Vjerojatno je i skrivena namjera tužitelja da postane i vlasnik nekretnina koje nisu njegova, a niti Republike Hrvatske. Tužitelj da se ponašao korektno i daje plaćao dužni iznos zakupnine nikada se ne bi aktivirale zadužnice kojima je svrha naplata duga i baš stoga, pošto je nastao dug tuženik je iskoristio zakonsko sredstvo radi naplate nespornog potraživanja prema tužitelju. Sklapanje Ugovora o zakupu s Republikom Hrvatskom, ničim, posredno ili neposredno ne utječe na pravnu valjanost Ugovora o zakupu kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom. Ugovor o zakupu je sklopljen 6. srpnja 2016. godine i dalje je pravno egzistentan, ne može ga derogirati sklapanje drugog Ugovora o zakupu i konačno nesporno je i dugovanje tužitelja prema tuženiku. Ako plati dug zadužnice postaju bespredmetne i to je bit spora. Svaka zadužnica je valjana dok postoji dug. U odnosu prema tužitelju do sada se tuženik ponašao posebno korektno. Naime, prema izričitoj odredbi Ugovora o zakupu (Ovršna klauzula) pravo je tuženika da zatraži i provede ovrhu u svrhu eliminacije tužitelja (zakupnika) kao posjednika i korisnika Auto kampa Jazine i da (tuženik) u svojstvu zakupodavca i vlasnika preuzme u posjed Auto kamp. Moguće je i da ovo pravno sredstvo iskoristi tuženik ako i nadalje tužitelj ignorira dug za kojeg zna da postoji i da ga mora platiti prema važećem Ugovoru o zakupu.

Tuženik je naveo da, slijedom svega iznesenog, a budući je tužba tužitelja radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa sredstva temeljem bjanko zadužnica činjenično i pravno neosnovana, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Rješenja i zaključka Općinskog suda u Šibeniku pod posl. brojem Ovr-483/2020-3, specifikacije izvršenja osnova za plaćanje OV-4659/16 i OV-4660/16, obje od 4. rujna 2020., zahtjeva za izravnu naplatu od 4. rujna 2020. uz bjanko zadužnice, Ugovora o zakupu poslovnog prostora (Autokamp "Jazine") od 6. srpnja 2016., računa br. 01-2016, 02-2016, 03- 2016., potvrda o detaljima izvršene platne transakcije Zagrebačke banke d.d., zaključka Ministarstva turizma od 26.09.2016., rješenja Ministarstva turizma od 3.10.2007., Ugovora o zakupu kampa "Jazina" broj: 685-03/2018, izvješća stečajnog upravitelja od 18.6.2018. i 8.6.2020.

Odbija se prijedlog tužitelja za saslušanje zakonskih zastupnika stranaka kao suvišno, budući bi, po ocjeni ovog suda, predstavljalo odugovlačenje postupka, a sve obzirom da se radi o proglašenju ovrhe nedopuštenom.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Pregledom rješenja i zaključka Općinskog suda u Šibeniku pod posl. brojem Ovr-483/2020 od 12. listopada 2020. godine, jasno proizlazi da je Općinski sud u Šibeniku tužitelja Prisliga d.o.o., kao ovršenika uputio da pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava sa računa tužitelja (ovršenika) temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika (ovrhovoditelja) Stečajna masa iza Rastovac d.d. podnesenog FINA-i na temelju bjanko zadužnica potvrđenih po javnom bilježniku Alisi Kale od dana 6. srpnja 2016. godine pod brojem Ov-4659/16, Ov-4660/16, Ov-4661/16, Ov-4662/16, Ov-4663/16 i OV-4664/16, a sve povodom žalbe ovršenika, ovdje tužitelja koji je naveo da je potraživanje ovrhovoditelja, ovdje tuženika, prestalo, da je ovrha nedopuštena, a navodeći da je iznos od 500.000,00 kuna, za koju je izdana zadužnica, plaćeno te da ovrhovoditelj, ovdje tuženik, nije ovlašten zahtijevati isplatu novčanih tražbina jer da je tražbina ovrhodovitelja, ovdje tuženika, prestala s više osnova. Stoga je tužitelj dana 27. listopada 2020. godine pokrenuo tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dakle, tužba je podnesena u roku.

Odredbom članka 50. st. 1. točka 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024.; dalje: OZ) je propisano da ovršenik može izjaviti žalbu ako tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, dok je odredbom članka 50. st. 3. istog zakona propisano da je sud dužan donijeti rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti tog rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. OZ-a.

Pregledom zahtjeva za izravnu naplatu i bjanko zadužnica (list 14-47 spisa) jasno proizlazi da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo više postupaka izravne naplate na temelju bjanko zadužnica ovjerenih kod javnog bilježnika Alise Kale dana 6.7.2016. godine pod brojem Ov-4659/16 koja glasi na iznos od 500.000,00 kuna te Ov-4660/16, Ov-4661/16, Ov-4662/16, Ov-4663/16 i Ov-4664/16 na iznos od 100.000,00 kuna, a koje zadužnice je tuženik kao ovrhovoditelj podnio na naplatu temeljem dugovanja ovršenika, ovdje tužitelja temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora.

Pregledom Ugovora o zakupu poslovnog prostora (autokampa " [adresa]) kojeg su stranke zaključile dana 6. srpnja 206. godine, ovjerenog po javnom bilježniku Jozi Roti iz Zagreba pod brojem Ov-9712/18 od dana 12.12.2018. nedvojbeno je da su predmetne zadužnice izdane kao sredstvo osiguranje naplate zakupnina po navedenom ugovoru o zakupu kojeg su stranke sklopile za turističku sezonu 2016, ali i za buduće godine sve do unovčenja stečajne mase, odnosno predmeta zakupa, odnosno do trenutka kada druga osoba sukladno Stečajnom zakonu stekne pravo korištenja predmeta zakupa (točka 3.).

Odredbom članka 5.-8. navedenog Ugovora stranke su ugovorile da će ovršenik, ovdje tužitelj kao zakupoprimac, platiti ovrhovoditelju, ovdje tužitelju, kao zakupodavcu na ime neplaćene zakupnine za 2014. i 2015. godinu iznos od 500.000,00 kuna u roku od 30 dana od dana ovjere Ugovora (točka 5.). Nadalje, stranke su ugovorile da će dok ne nastupe okolnosti za predaju predmeta zakupa drugoj osobi sukladno Stečajnom zakonu, među strankama plaćati zakupninu u iznosu od 300.000,00 kuna godišnje uvećano za PDV u obrocima na način da prvi obrok od 150.000,00 kuna dospijeva najkasnije do 10.8.2016., drugi obrok od 50.000,00 kuna dospijeva najkasnije do 31.8.2016., a treći obrok od 50.000,00 kuna dospijeva najkasnije do 15. rujna 2016. i posljednji, četvrti obrok u iznosu od 50.000,00 kuna dospijeva najkasnije do 31. rujna 2016. godine, a temeljem kojih tražbina je tužitelj i izdao bjanko zadužnice, na temelju kojih je tuženik zatražio pokretanje ovrhe, odnosno izravne naplate.

Nije sporno da je tužitelj sa Republikom Hrvatskom sklopio Ugovor o zakupu istog kampa dana 31.12.2022. godine, međutim, tužitelj do danas nije raskinuo Ugovor o zakupu sklopljenog sa tuženikom, to stoga, tražbina ovrhovoditelja, ovdje tuženika, nije prestala. Ovo stoga, što po ocjeni ovog suda, kako se ovdje radi o tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, da činjenica što je tužitelj sklopio Ugovor sa Republikom Hrvatskom dana 31. prosinca 2022. godine, nema utjecaja na potraživanje tuženika temeljem izdanih bjanko zadužnica.

Naime, ugovor o zakupu između tužitelja i tuženika je sklopljen za razdoblje prije nego je sklopljen ugovor tužitelja sa Republikom Hrvatskom i potraživanja se odnosi na razdoblje od 2016. godine i ranije, za koje razdoblje tužitelj nije platio zakupninu, niti je sudu predložio izvođenje dokaza kojim bi dokazao da je platio navedene iznose, niti je predložio provođenje financijskog vještačenja, kojim bi se vještačenjem jedino moglo utvrditi je li tužitelj platio navedeno potraživanje na temelju kojeg se vodi ovrha, a kako tužitelj, na kojem je teret dokaza, do zaključenja raspravljanja, nije dokazao da je utuženo potraživanje platio niti je dokazao da je prestala ugovorna tražbina, naime, ugovor o zakupu između tužitelja i tuženika još uvijek egzistira.

Odredbom članka 295. st. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: ZOO) propisano je da obveza prestaje kada se ispuni te drugim zakonom određenim slučajevima (prijeboj, otpust duga, obnova i slično).

Naime, iako tužitelj navodi da je sklapanjem ugovora sa Republikom Hrvatskom tražbina prestala postojati, ovaj sud smatra da ugovor između tužitelja i tuženika egzistira te da je tužitelj iz naprijed navedenih razloga obvezan platiti tuženiku zakupninu za navedeni period za koji su izdane zadužnice. Slijedom navedenog, a posebno uzimajući u obzir da tužitelj na kojem je teret dokaza, nije predložio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tuženikova tražbina prestala postojati, na jedan od načina propisanih u glavni IV. ZOO-a, to je stoga, valjalo tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom odbiti kao neosnovan i presuditi kao u izreci.

Odluka o parničnom trošku je izostala budući tuženik istog nije popisao.

U Šibeniku 12. prosinca 2025.

SUDAC

Terezija Goreta

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka odluke.

DN-a:

- Punomoćnicima stranaka