REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3756/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 12. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju LR (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], u roku od 15 dana plati: novčani iznos od 145,26 (slovima: stočetrdesetpeteura i dvadesetšestcenti) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća pojedinog iznosa do 31. 12. 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom na iznos od 145,26 eura od 17. kolovoza 2013. godine do isplate.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 526,54 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2025. godine pa do isplate sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 %-na poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je Općinski sud u Bjelovaru donio pravomoćnu presudu br. P-43/2023-25 od 28. travnja 2025. godine, a kojom prvostupanjskom presudom je između istih parničnih stranaka presuđeno da se „utvrđuje da je odredba članka 18. toč. D, Ugovora o kreditu broj 3208624905/07 od 15. ožujka 2007. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika a kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade kreditoru, ništetna i ne proizvodi pravne učinke“. Budući da je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno da je ništetna odredba iz ugovora o kreditu, temeljem koje je tuženik naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za zatvaranje kredita, tužitelj je ovlašten temeljem važećih odredbi Zakona o obveznim odnosima potraživati od tuženika vraćanje – isplatu iznosa koji mu je nezakonito naplaćen, sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 27.335,96 CHF. Prema potvrdi tuženika od 20. prosinca 2022. godine, tuženik je tužitelju dana 2. kolovoza 2013. godine, naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.095,73 kuna, naknadno 16. kolovoza 2013. godine izvršena je korekcija u iznosu od 1,27 kuna, tako da je tužitelju ukupno naplaćeno preračunato u eure, iznos od 145,26 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 145,26 EUR naplaćena 17. kolovoza 2013. godine, dok je tužba podnesena 2025. godine znači nakon više od 10 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćenih naknada. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine. Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 18. st. 1. točka D. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 18. st. 1. točka D. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Također, tuženik ističe kako se odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje ovakve stvarne troškove. U bankama naravno postoje tisuće deponenata, te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, pa se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će, i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga su se takvi troškovi, u pravnom režimu koji se odnosi na ugovor tužitelja 2007., po važećim propisima, unaprijed ugovorno utvrđivali u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita po općim uvjetima poslovanja banke, tako da i sam korisnik kredita unaprijed ima predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit. Kad iznos naknade stvarnih troškova sporazumom stranaka ne bi bio unaprijed ugovoren u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, on bi se morao utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i to tek u vrijeme kad korisnik kredita zatraži prijevremenu otplatu kredita.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 3208624905/07 od 15.3.2007., zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 15.3.2007. sklopio ugovor o kreditu broj: 3208624905/07. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit od 27.335,96 CHF u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik tužitelju naplatio jednokratnu naknadu za zatvaranje kredita, nesporno je da je Općinski sud u Bjelovaru donio pravomoćnu presudu br. P-43/2023 od 28. travnja 2025. godine a kojom prvostupanjskom presudom je između istih parničnih stranaka presuđeno da se utvrđuje da je odredba čl. 18. d. Ugovora o kreditu broj 3208624905/07 od 15. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade kreditoru, ništetna i ne proizvodi pravne učinke, nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Sporna je zastara podnošenja tužbe te osnov tužbenog zahtjeva.

5. Ne stoji prigovor zastare tuženika jer u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, a što je sud odlučio u pravomoćnoj odluci P-43/2023 stoga rok teče zastare teče od dana pravomoćnosti navedene odluke, a tužba je podnijeta u ovom predmetu 29. svibnja 2025. godine u roku od 5 godina, a prema čl. 323. st. 1. ZOO-a.

6. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. Tuženik nije dovoljno vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema čl. 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema čl. 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba čl. 5 i 11 predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano potražuje kao posljedicu ništetnosti navedene ugovorne odredbe kao što je navedeno u pravomoćnoj odluci P-43/23.

9. Sud je dosudio tužitelju iznos 145,26 eur, a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 5 Ugovora o kreditu) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 21.3.2006. pa do isplate, a prema čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. kolovoza 2013. godine od dana plaćanja navedene naknade pa do isplate, a prema čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a. Prema čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je utvrdio da je stjecatelj nepošten, stoga zakonske zatezne kamate teku od dana stjecanja pa do isplate.

10. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu 526,54 eur, a koji se sastoji od: sastav tužbe 25 bodova (Tbr. 7/1 OT), podnesak 9.9.2025. 25 bodova (Tbr. 8/1 OT), ročište 13.11.2025. 25 bodova (Tbr. 9/1 OT), a što ukupno iznosi 150,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 37,50 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 6,64 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 13,27 eur.

U Zagrebu, 12. prosinca 2025.

Sudac:

Saša Bušić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun