Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-32/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja ŽB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Marijanu Belčiću odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50 zastupana po punomoćniku Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. studenog 2025. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 12. prosinca 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012352887, sklopljenog dana 21.03.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.03.2007. godine po javnom bilježniku Rini Zujiću iz Rovinja pod br. OV-2188/07, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima:jedan posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 92,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 24.03.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 164,82 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, tj. od 12. prosinca 2025. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 21.03.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9012352887, potvrđen dana 23.03.2007. godine po javnom bilježniku Rini Zujiću iz Rovinja pod br. OV-2188/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.300,57 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 11. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je dana 23.03.2007. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 696,25 kn1 a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 92,41 EUR.

2. Nadalje tužitelj navodi da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost potraživanja tužitelja te ističe prvenstveno prigovor zastare. Tuženi prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 92,41 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 1.340,50 Eura. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 92,41 Eura te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora. Tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, no kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva / u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu.

4. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012352887 koji je zaključen 21.3.2007., povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o NAKNADI ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA u visini od 1,00% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element.

5. Tuženik ovime ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita odnosno 2007. godine te je danom pokretanja tužbe 2025 godine to potraživanje u zastari. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

6. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 92,41 Eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je za kupovinu automobila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 15.300,57 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 92,41 Eura. Navedeni iznos predstavlja 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni.

7. Tuženik navodi da je tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bio upoznat o plaćanju naknade za obradu kredita i odmah je platio, a naknada za obradu kredita nije prekomjerna, već se radi o beznačajnoj naknadi koja je bila određena, jasna i razumljiva i ne predstavlja neravnotežu. Tuženik nadalje navodi da i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade pa čak i one za samo informiranje klijenata. Navodi da je naknada za obradu kredita obračunata sukladno Zakonu o bankama koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Nadalje se tuženik poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju i to čl. 2. st. 1. toč. 7. gdje je određeno da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu osim troškova javnog bilježnika, što znači da je tuženik osnovano naplatio spornu naknadu i iznos iste i ne spori.

8. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu te naveo da sukladno stajalištu suda EU nacionalni sud mora u svakom pojedinom postupku ispitati jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 21. ožujka 2007., knjigovodstvene kartice, pročitao podneske stranaka i saslušao tužitelja.

10. Tužitelj ŽB u svom iskazu je naveo da je Ugovor o kreditu s tuženikom zaključio 31. ožujka 2007. godine u valuti CHF. Kredit je otplaćen u cijelosti. Ugovor o kreditu je pročitao što znači i čl. 11. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita ali mu ništa nije pojašnjeno. Naveo je da nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o čl. 11. Ugovora. Nitko mu nije objasnio što ulazi u taj trošak obrade kredita. A također mu ni javni bilježnik prilikom ovjere ugovora nije objasnio što znače pojedine odredbe ugovora o kreditu. Nadalje je naveo da nikada nije imao registriran obrt, niti je bio član trgovačkog društva, a kredit je sam otplaćivao. Kredit je realizirao za kupnju osobnog automobila.

11. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, da su te odredbe bile sastavni dio ugovora i da nitko u banci nije niti skrenuo pozornost tužitelju na te odredbe osim što je na temelju tih odredbi morao platiti naknade, a što mu je rečeno prilikom realizacije kredita u banci i kada je zatvarao kredit također u banci.

12. Znači, predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o kreditu, a kojom je regulirana naknada prilikom realizacije kredita.

13. Nije sporno među strankama da su iste zaključile Ugovor o kreditu br. 9012352887, potvrđen dana 23.03.2007. godine po javnom bilježniku Rini Zujiću iz Rovinja pod br. OV-2188/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.300,57 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 11. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je dana 23.03.2007. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 696,25 kn a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 92,41 EUR.

14. Sporno je dali je ništetna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena naknada od 1% od iznosa kredita koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, dali je nastupila zastara potraživanja, dali ta naknada predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana.

15. Cijeneći sve provedene dokaze sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

16. Sporna ugovorna odredba je možda naizgled jasna i uočljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% jednokratno, no ista nije razumljiva bez obzira što je unaprijed vidljiv te naknade, odnosno ne mora značiti da ista ne može biti utvrđena nepoštenom, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita zbog čega sud smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita. Činjenica što ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije izrijekom zabranjeno zakonom nikako ne znači da navedena odredba ne podliježe tzv. testu poštenja takve odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanje neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita a koja odredba je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Također je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-673/23 a na koju se tužitelj i poziva zauzeo pravno stajalište da je ovakva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna iz razloga jer je ona unaprijed formulirana odredba o kojoj se nije moglo pregovarati.

17. Cijeneći sadržaj ugovorne odredbe iz čl. 11. kojom su ugovoreni uvjeti prijevremene otplate kredita sukladno aktima kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana, ocjena je ovog suda da je ona ista za prosječnog potrošača nerazumljiva. Naime, u konkretnom slučaju radi se o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta, konkretno Općeg akta tuženika evidentno je da se radi o institutu općih uvjeta ugovora koji su uređeni u čl. 142. ZOO-a-1991. u kojima je propisano da su opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, pa je očito da se prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu o odredbama akata tuženika koji reguliraju između ostalog i visinu naknade za obradu kredita po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati. Da je doista tako proizlazi iz iskaza tužitelja koji je naveo da mu članak 11. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita nitko nije pojasnio što konkretnom ulazi u taj trošak, a niti je imao mogućnosti pregovaranja.

18. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede plaćanja naknada, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samom početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Kako je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, što tužitelj potvrđuje u svom iskazu, odnosno da stranke nisu međusobno pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, a niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku.

19. Tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti je predložio dokaze da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, ili je imao gubitak na ime razlike poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope, odnosno dali je pretrpio bilo kakvu štetu, a visinu naknade za obradu kredita tuženik nije osporio.

20. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare isti je neosnovan. Tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja, a sve iz razloga što prema pravnom shvaćanju donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO- a/1991) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iako se u pravnom shvaćanju navodi samo termin ništetan ugovor, analogijom se isto može primijeniti i na restituciju u slučaju utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7. t. 9. Odvjetničke tarife, te je tužitelju dosuđena, a sukladno vrijednosti predmeta spora 92,41 eura, u iznosu od 100,00 eura uvećano za troškove PDV-a iznos od 25,00 eura kao jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 eura i pristojba na presudu u iznosu od 13,27 eura, tj. ukupno 164,82 eura.

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 12. prosinca 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku