REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-1140/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Moreni Šporčić Beti, dipl. iur., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Dobrila Primorac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. lipnja 2025. godine, u nazočnosti punomoćnice tužitelja Dobrile Primorac, odvjetnice i punomoćnika tuženika, ŠB, odvjetničkog vježbenika, dana 12. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 029-50-2814843, solemniziran kod javnog bilježnika PB, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi:

„…kunska

protuvrijednost

CHF

21.445,08 (dvadesetjednatisućačetiristočetrdesetpetšvicarskihfranakaiosamcentima) po

srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“.

II./ Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 2. Ugovora o kreditu broj 029-50-2814843, solemniziran kod javnog bilježnika PB, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi:

„Redovna kamata: 3,50% (tri zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora….“.

III./ Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-2814843, solemniziran kod javnog bilježnika PB, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi:

„… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…“.

IV./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, na ime razlike valutne klauzule, iznos od 1.359,73 EUR (tisućutristopedesetdeveteuraisedamdesettricenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine do dana 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to tekućim:

- na iznos od 0,64 EUR (šezdesetčetiricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,06 EUR (jedaneuroišestcenti) počevši od dana 30. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,08 EUR (jedaneuroiosamcenti) počevši od dana 31. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,45 EUR (jedaneuroičetrdesetpetcenti) počevši od dana 30. studenoga 2005. godine do isplate,

- na iznos od 2,23 EUR (dvaeuraidvadesettricenta) počevši od dana 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 4,38 EUR (četirieuraitridesetosamcenti) počevši od dana 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,49 EUR (peteuraičetrdesetdevetcenti) počevši od dana 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,89 EUR (osamdesetdevetcenti) počevši od dana 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR (jedaneuroisedamdesettricenta) počevši od dana 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,33 EUR (jedaneuroitridesettricenta) počevši od dana 30. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,91 EUR (trieuraidevedesetjedancent) počevši od dana 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,41 EUR (sedameuraičetrdesetjedancent) počevši od dana 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 7,11 EUR (sedameuraijedanaestcenti) počevši od dana 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,72 EUR (jedanaesteuraisedamdesetdvacenta) počevši od dana 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,34 EUR (jedanaesteuraitridesetčetiricenta) počevši od dana

30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,31 EUR (trinaesteuraitridesetjedancent) počevši od dana 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,18 EUR (dvadesetsedameuraiosamnaestcenti) počevši od dana 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,84 EUR (dvadesetčetirieuraiosamdesetčetiricenta) počevši od dana 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,73 EUR (tridesettrieuraisedamdesettricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,24 EUR (tridesetjedaneuroidvadesetčetiricenta) počevši od dana 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,97 EUR (dvadesetšesteuraidevedesetsedamcenti) počevši od dana 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,33 EUR (tridesetsedameuraitridesettricenta) počevši od dana 30. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,39 EUR (pedeseteuraitridesetdevetcenti) počevši od dana

31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,90 EUR (četrdesetjedaneuroidevedesetcenti) počevši od dana 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,49 EUR (četrdesetpeteuraičetrdesetdevetcenti) počevši od dana 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,96 EUR (četrdesetjedaneuroidevedesetšestcenti) počevši od dana 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,13 EUR (četrdesettrieuraitrinaestcenti) počevši od dana 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 60,51 EUR (šezdeseteuraipedesetjedancent) počevši od dana

31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,62 EUR (šezdesetdvaeuraišezdesetdvacenta) počevši od dana 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 77,22 EUR (sedamdesetsedameuraidvadesetdvacenta) počevši od dana 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,44 EUR (sedamdeseteuraičetrdesetčetiricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,97 EUR (šezdesetdvaeuraidevedesetsedamcenti) počevši od dana 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,94 EUR (šezdesetdvaeuraidevedesetčetiricenta) počevši od dana 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,65 EUR (šezdesetdvaeuraišezdesetpetcenti) počevši od dana 30. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,75 EUR (šezdesetšesteuraisedamdesetpetcenti) počevši od dana 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,38 EUR (sedamdeseteuraitridesetosamcenti) počevši od dana 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,15 EUR (sedamdesetjedaneuroipetnaestcenti) počevši od dana 29. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,21 EUR (šezdesetdeveteuroidvadesetjedancent) počevši od dana 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,08 EUR (sedamdesetjedaneuroiosamcenti) počevši od dana 30. travnja 2012. godine do isplate,

- te na iznos od 72,54 EUR (sedamdesetdvaeuraipedesetčetiricenta) počevši od dana 31. svibnja 2012. godine do isplate,

sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.392,14 EUR (tisućutristodevedesetdvaeuraičetrnaestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana 12. prosinca 2025. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

VI./ Odbija se djelomično, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR

(stoosamdesetsedameuraipedesetcenti) sa zakonskim zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate.

VII./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR (tisućupetstoeura) sa zakonskim zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj DB podnio je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u kojoj navodi da su stranke dana 05. svibnja 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 029-50-2814843, soleminiziran kod javnog bilježnika PB, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB- a na dan isplate kredita, s time da je predmetnim Ugovorom u čl. 2. određena kamatna stopa u visini od 3,50% godišnje, te da je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a da je kredit otplaćivan u mjesečnim ratama. Nadalje, tužitelj navodi da je u cijelosti otplatio kredit, a da tužbu podnosi obzirom smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom posl. br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu.

1.1. Nadalje, s obzirom na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF tužitelj navodi zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos stranaka, te nadalje obrazlaže svoj stav.

1.1.1. Tužitelj nadalje navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu Zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21., a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Također, navodi da je korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule, te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa od ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Nadalje, tužitelj navodi da se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, te da se stoga poziva na odredbe čl. 81.-87. Zakona o zaštiti potrošača koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Osim toga, tužitelj navodi da je odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također, navodi da je čl. 87. navedenog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.1.2. Nadalje, tužitelj navodi da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između stranaka tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonskoj predviđenoj svrsi. Također, tužitelj u tužbi navodi da je valutna klauzula, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno da se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku, pa da je prema tome svrha valutne klauzule, kao zaštitne klauzule, u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune, kao mjerila njegove vrijednosti. Osim toga, tužitelj navodi da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad - inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Također, tužitelj navodi da je tijekom otplatnog perioda spornog Ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a da se to odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako da je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Nadalje, navodi da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, a da tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, pa da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka sporni „kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u CHF pokazala kao povoljniji, te da je tužitelj postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditnim vezama za valutu EUR, tako da on nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji, te da je i na taj način bio uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno vjerovanjima tuženika, pokazalo da je rizičnija. Također, tužitelj navodi da je tuženik svoje „kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i da nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.1.3. Nadalje, tužitelj navodi da je dužnost tuženika bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije, te da prije sklapanja Ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja i pojasni mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja, koja obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a na koje ponašanje je tuženik obvezan u poslovnoj praksi i samim načelima obveznog prava. Nadalje, tužitelj navodi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Osim toga, tužitelj navodi da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer da je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu. Nadalje, tužitelj navodi da je stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku i promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu, da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima, pa da je zbog toga tužitelj bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a da je zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tuženik na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita, a o čemu je stav već zauzeo Europski sud za Ijudska prava u Presudi C-26/13 od dana 30. travnja 2014. godine, te u presudi C-51/17 od dana 20. rujna 2018. godine.

1.2. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi, a vezano za ništetnu odredbu Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, da su stranke Ugovor o kreditu broj 029-50-2814843 sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te da se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, a da su svi ugovori tuženika sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i da nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog „proizvoda

1.2.1. Nadalje, tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača (2003. godina) navodeći da isti propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da je odredbom čl. 82. istog Zakona utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, s time da je na konkretan slučaj primjenjivo da se može smatrati nepoštenim odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, te odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, kao i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

1.2.2. Nadalje, tužitelj navodi da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a da u čl. 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi, dakle, da je ništetna odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu, a da je naknadno određivanje moguće samo ukoliko to obavlja treća strana, a da u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Također, tužitelj navodi kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, da visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana.

1.2.3. Osim toga, tužitelj navodi da je Sud časti Hrvatske gospodarske komore, zauzeo stajalište u odluci br.: P-I-50/10 od dana 25. ožujka 2011. godine da jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematičkih promjenjivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime da si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadajuću zaradu, pa da je takvo postupanje nedopušteno. Također, tužitelj navodi da je u odluci konstatirano da se ovom praksom povređuje pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer da prilikom sklapanja ugovora potrošaču, kao neprofesionalcu, nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope.

1.2.4. Nadalje, tužitelj navodi da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tužitelju povećavana nekoliko puta, pa da je s početne 3,50% najviše iznosila 6,50%, i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što da je rezultiralo značajnim porastom rate kredita, pa da je tuženik zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule oštetio tužitelja, te da je tuženik na taj način stekao, a u odnosu na razliku zbog valutne klauzule, i to bez osnove, sveukupni iznos od 1.359,73 EUR, pa da stoga predlaže sudu donijeti odluku kojom će utvrditi da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 029-50- 2814843, solemniziran kod javnog bilježnika PB, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi: „ … kunska protuvrijednost CHF 21.445,08 (dvadesetjednatisućačetristočetrdesetpet švicarskih franaka i osam centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, te da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 2. Ugovora o kreditu broj 029-50-2814843, solemniziran kod javnog bilježnika PB, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi: „Redovna kamata: 3,50% (tri zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog ugovora iznosi 15% (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora… “, te da je ništetan dio ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-2814843, solemniziran kod javnog bilježnika PB, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF… “, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike valutne klauzule iznos od 1.359,73 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini obrok od dospijeća do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, i to:

- na iznos od 0,64 EUR (šezdesetčetiricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,06 EUR (jedaneuroišestcenti) počevši od dana 30. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,08 EUR (jedaneuroiosamcenti) počevši od dana 31. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,45 EUR (jedaneuroičetrdesetpetcenti) počevši od dana 30. studenoga 2005. godine do isplate,

- na iznos od 2,23 EUR (dvaeuraidvadesettricenta) počevši od dana 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 4,38 EUR (četirieuraitridesetosamcenti) počevši od dana 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,49 EUR (peteuraičetrdesetdevetcenti) počevši od dana 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,89 EUR (osamdesetdevetcenti) počevši od dana 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR (jedaneuroisedamdesettricenta) počevši od dana 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,33 EUR (jedaneuroitridesettricenta) počevši od dana 30. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,91 EUR (trieuraidevedesetjedancent) počevši od dana 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,41 EUR (sedameuraičetrdesetjedancent) počevši od dana 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 7,11 EUR (sedameuraijedanaestcenti) počevši od dana 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,72 EUR (jedanaesteuraisedamdesetdvacenta) počevši od dana 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,34 EUR (jedanaesteuraitridesetčetiricenta) počevši od dana 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,31 EUR (trinaesteuraitridesetjedancent) počevši od dana 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,18 EUR (dvadesetsedameuraiosamnaestcenti) počevši od dana 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,84 EUR (dvadesetčetirieuraiosamdesetčetiricenta) počevši od dana

31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,73 EUR (tridesettrieuraisedamdesettricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,24 EUR (tridesetjedaneuroidvadesetčetiricenta) počevši od dana 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,97 EUR (dvadesetšesteuraidevedesetsedamcenti) počevši od dana

31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,33 EUR (tridesetsedameuraitridesettricenta) počevši od dana 30. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,39 EUR (pedeseteuraitridesetdevetcenti) počevši od dana 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,90 EUR (četrdesetjedaneuroidevedesetcenti) počevši od dana 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,49 EUR (četrdesetpeteuraičetrdesetdevetcenti) počevši od dana 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,96 EUR (četrdesetjedaneuroidevedesetšestcenti) počevši od dana

31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,13 EUR (četrdesettrieuraitrinaestcenti) počevši od dana 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 60,51 EUR (šezdeseteuraipedesetjedancent) počevši od dana 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,62 EUR (šezdesetdvaeuraišezdesetdvacenta) počevši od dana 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 77,22 EUR (sedamdesetsedameuraidvadesetdvacenta) počevši od dana 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,44 EUR (sedamdeseteuraičetrdesetčetiricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,97 EUR (šezdesetdvaeuraidevedesetsedamcenti) počevši od dana

30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,94 EUR (šezdesetdvaeuraidevedesetčetiricenta) počevši od dana

31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,65 EUR (šezdesetdvaeuraišezdesetpetcenti) počevši od dana 30. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,75 EUR (šezdesetšesteuraisedamdesetpetcenti) počevši od dana

31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,38 EUR (sedamdeseteuraitridesetosamcenti) počevši od dana 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,15 EUR (sedamdesetjedaneuroipetnaestcenti) počevši od dana 29. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,21 EUR (šezdesetdeveteuroidvadesetjedancent) počevši od dana

31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,08 EUR (sedamdesetjedaneuroiosamcenti) počevši od dana 30. travnja 2012. godine do isplate,

- te na iznos od 72,54 EUR (sedamdesetdvaeuraipedesetčetiricenta) počevši od dana 31. svibnja 2012. godine do isplate,

te naložiti tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku od 15 (petnaest) dana.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u toč. I. i II. dovelo do toga da uopće ne bi bio određen iznos kredita, niti ugovorena kamatna stopa, te da se više ne bi radilo o ugovoru o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, a da su osim toga tužbeni zahtjevi međusobno kontradiktorni jer da tužitelj zahtjev za isplatu temelji na valjanosti odredbi koje predlaže utvrditi ništetnima.

2.1. Nadalje, tuženik navodi, ukoliko bi sud smatrao da se po tužbi može postupiti, da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1.1. Osim toga, tuženik navodi da se iz historijata tužbe dade zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi, te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da je takav stav tužitelja neosnovan obzirom se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a da u tom sporu nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, što da proizlazi iz stavova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženih u presudi posl. br. Pž-6632/17. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj predmetni Ugovor zaključio radi kupnje vozila, a da se odluke koje navodi tužitelj ne mogu čak ni posredno primijeniti na autokredite, što također proizlazi iz navoda sadržanih u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17. Osim toga, tuženik navodi da tužitelj nije predmetni Ugovor potpisao radi rješenja stambenog pitanja pa da se utvrđenja iz odluka na koje se poziva tužitelj ni na koji način ne mogu koristiti u ovom postupku.

2.1.2. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da unatoč svemu navedenom, a ukoliko sud zauzme suprotan stav, da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Također, tuženik navodi da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ukoliko isto ne bi dokazao, da nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ukoliko nemaju bilo koje od navedena tri obilježja da tada treba provesti test poštenosti, s time da je u tom slučaju potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja da tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a da su identične odredbe sadržane u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine.

2.2. Vezano za valutnu klauzulu u CHF tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.2.1. Nadalje, tuženik navodi da je odlučujući u postupku kolektivne zaštite žalbeni sud zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Nadalje, tuženik se poziva na odluku VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17, te navodi da se VTSRH u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Osim toga, tuženik ističe da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti, u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, te da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao.

2.2.2. Nadalje, tuženik ističe da je sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora, s time da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu, te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Također, tuženik navodi da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i da podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze. Osim toga, tuženik navodi da osim što je tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu.

2.2.3. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo ima li isti pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što da upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16, te se poziva i na definiciju pojma „prosječnog potrošača“, koja definicija je sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Također, tuženik navodi da je zbog svega navedenog tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, s time da je tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.2.4. Također, tuženik navodi da s obzirom na činjenicu da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, a ukoliko bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, da tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo, koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

2.3. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik se poziva na odredbu 96. Zakona o parničnom postupku iz 2007. godine, te ističe da su u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, te da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, te da tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, pri čemu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Osim toga, tuženik ističe da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa da se ista ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, te da sud treba odbiti tužbeni zahtjev bez provođenja tzv. testa poštenosti sporne odredbe.

2.3.1. Osim toga, tuženik navodi da ukoliko bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja, a da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula i da tuženik nije ostvario nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF. Osim toga, navodi da su, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a da ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku nego općenito, jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, te da je ta vrsta neravnoteže uzrokovana potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Osim toga, tuženik ističe da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.4. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a da su metoda i kriterij promjene kamate propisani tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu, s time da je tužitelj potpisom Ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat, a da je osim toga, Ugovor solemniziran, dakle obrazložen od strane javnog bilježnika.

2.4.1. Nadalje, tuženik ističe da s obzirom na navedeno nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, tuženik ističe da ukoliko bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta, te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, da tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, što je vidljivo iz obrazloženja presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13. Tuženik, osim navedenog smatra da s obzirom na činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i da nisu učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta.

2.4.2. Osim toga, tuženik je naveo da je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih zakona koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja, te zabrane zlouporabe prava, što je bilo u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, te da je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom u toč. VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.

2.4.3. Osim toga, tuženik ističe da je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine, te da svi parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima, što je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (Narodne novine br. 112/12.), te da promjene parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu, pri čemu ističe da razlika između kamatne stope i zbroja parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer da ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. 2.4.4. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa da je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Osim toga, ističe da je tuženik svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i da mu nije mogao ostati nepoznat, a da mu je osim toga HNB javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, te da nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite.

2.4.5. Nadalje, tuženik navodi da s obzirom na činjenicu da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), da tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom, pa da u tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača.

2.5. Tuženik zaključno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Osim toga, tuženik ističe da su odredbom čl. 19. st. 3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona, te da je očigledno da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, koje navode potvrđuje i prof.dr.sc. AB u članku pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“.

2.5.1. Osim toga, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare, te ističe da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se sukladno odredbi čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

2.5.2. Osim toga, tuženik navodi da je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, jer da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

2.5.3. Osim toga, tuženik navodi da smatra da se svi njegovi navodi izneseni u odgovoru na tužbu potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH KB od dana 05. veljače 2021. u odnosu na odluku istoga suda broj U-III- 4150/2019 i dr. od dana 03. veljače 2021. o ništetnosti valutne klauzule u CHF.

2.5.4. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu predlaže tužbene zahtjeve odbiti, te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu br. 029-50-2814843 od dana 05. svibnja 2005. godine (str. 11-14 raspravnog spisa), presliku dopisa Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 09. lipnja 2012. godine (str. 15 raspravnog spisa), presliku otplatnog plana (str. 16-19 raspravnog spisa), presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja od dana 09. svibnja 2005. godine (str. 20 raspravnog spisa), presliku dopisa Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 19. studenoga 2007. godine (str. 21 raspravnog spisa), presliku dopisa Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 09. svibnja 2008. godine (str. 22 raspravnog spisa), presliku dopisa Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 11. veljače 2009. godine (str. 23 raspravnog spisa), presliku dopisa Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 15. rujna 2011. godine (str. 24 raspravnog spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31. svibnja 2005. do 09. lipnja 2023. godine (str. 25-29 raspravnog spisa), presliku obračuna Banke (str. 30-39 raspravnog spisa), presliku Uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke KIA, tijekom akcije u trajanju od 01. travnja 2005. do 30. lipnja 2005. godine, u suradnji s tvrtkom „KMAG“ d.o.o. (str. 60- 62 raspravnog spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke KIA, u suradnji s tvrtkom „KMAG“ d.o.o. (str. 63-65 raspravnog spisa), te presliku Ugovora o kreditu br. 029-50-2814843 od dana 05. svibnja 2005. godine s javnobilježničkom ovjerom (str. 66-70 raspravnog spisa).

3.1. Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (str. 84-85 raspravnog spisa), kao stranke u postupku, te saslušanjem svjedoka PB (str. 87-88 raspravnog spisa).

3.2. Na ročištu održanom dana 12. ožujka 2025. godine tuženik je naveo da povlači prigovor visine tužbenog zahtjeva, te je stoga tužitelj odustao od prijedloga za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj DB, kao korisnik kredita, i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditor, dana 05. svibnja 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu br. 029-50-2814843 (str. 11-14 raspravnog spisa; nadalje u tekstu Ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 21.445,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 3,50% godišnje, i to promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate od 84 mjeseca, a vezano za akcijsku prodaju novih automobila KIA, što je utvrđeno i uvidom u navedeni Ugovor o kreditu.

5.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit u skladu s Ugovorom o kreditu, i to prema valutnoj klauzuli u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom.

5.2. Između stranaka nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

6. Među strankama je sporno jesu li nepošteni i ništetni dijelovi odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, te pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo zbog primjene takvih ugovornih odredbi.

6.1. Također, među strankama je sporno može li se tužitelj uopće pozivati na zaštitu kolektivnih prava i interesa, je li se o uvjetima Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo i je li tuženik pošteni stjecatelj, je li u konkretnom slučaju ugovor vremenski potpada pod razdoblja utvrđena kolektivnom zaštitom, te je li nastupila zastara tražbine za postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Iz iskaza tužitelja, a nakon što mu je predočen Ugovor o kreditu na str. 11-14 raspravnog spisa, utvrđeno je da je on tada htio kupiti automobil i da je zaključio taj kredit, a da je htio kupiti motorno vozilo marke KIA Cerato 1.5 CRDI. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tada najpovoljniji kredit bio u RBA, pa da je tamo i otišao, s time da je prvo otišao u autosalon i da su ga tamo uputili u nekoliko banaka, ali da se sada ne sjeća u koje sve banke, a da se raspitao i saznao da je u RBA najpovoljnija kamata, s time da misli da je bila 3,5 ili 3,3, pa da se odlučio za njih.

7.1. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se sve vezano za Ugovor odvijalo u banci i da je on tada razgovarao s nekom službenicom ili službenikom, s time da se više ne sjeća, a da je tada poslovnica bila u Vukovarskoj.

7.2. Također, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se točno ne sjeća što su mu sve tada govorili jer da je prošlo puno vremena, ali da se sjeća da su mu rekli da je promjenjiva kamatna stopa, ali da mu nitko nije rekao da bi se stopa mogla tako rapidno povećati. Osim toga, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on tada tražio najpovoljniji nenamjenski kredit i da su mu u banci preporučili švicarce, te da je on na to pristao. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika i da je on govorio što je bilo bitno za ovjeru i pročitao im Ugovor, ali da im on o samom kreditu i detaljima nije ništa govorio.

7.3. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da on nije imao nikakvih prigovora na sadržaj Ugovora, a da misli da mu nisu ništa konkretno objašnjavali oko promjenjive kamatne stope, te da je u prvo vrijeme skoro bila kao fiksna, a da su mu kasnije počele stizati obavijesti o povećanju stope, te da misli da je prva rata kredita bila oko 1.200,00 kn, koliko se sada može sjetiti, a da je kasnije rata otišla preko 2.000,00 kn, što je bilo skoro duplo.

7.4. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je automobil koji je kupio za pet osoba i za privatne svrhe, da nije nikada koristio automobil u gospodarske svrhe, niti za taksiranje niti ga davao u najam.

7.5. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su tada postojali krediti u kunama i eurima, ali da je ovaj u švicarcima u startu bio najpovoljniji. Također, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on Ugovor pročitao. Osim toga, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je anuitete plaćao on osobno 10. ili 15. u mjesecu, a da je zadnja rata bila 2012. godine.

8. Iz iskaza svjedoka PB utvrđeno je da on sada ne zna tko je tužitelj DB i da se ne sjeća njegovog predmeta, a s obzirom na to da je sada u mirovini da nije više imao pravo uvida niti u javnobilježnički spis. Nadalje, iz iskaza svjedoka utvrđeno je da je ovjeru možda radio on, a možda prisjednik, s time da se inače strankama pročita ugovor i pita ih se je li im sve jasno i ako im je jasno da potpišu ugovor, a da se prije toga još utvrdi identitet stranaka. Također, iz iskaza svjedoka utvrđeno je da on, kada je ovjeravao ugovore vezano za bankarske kredite, nije nikada posebno strankama objašnjavao kamate niti konverziju.

9. Iz iskaza tužitelja i svjedoka PB, kojima je ovaj sud poklonio vjeru u cijelosti, obzirom su iskazivali uvjerljivo, istinito i životno logično, te suglasno, utvrđeno je da je tužitelj u svojstvu potrošača s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, a da pritom od strane banke nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, niti da ga je banka obavijestila o parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a niti je o tome bio obaviješten od strane javnog bilježnika. Osim toga tužitelj ima neposredne spoznaje o odlučnim činjenicama, te sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

10. Ističe se da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od dana 03. rujna 2019. godine, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP), i to u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007.godine, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od dana 09. travnja 2015. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te drugih banaka navedenim u citiranim odlukama, kao i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Nadalje, istom odredbom određeno je da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.2.1. Nadalje, ističe se da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

11. Obzirom je u ovom predmetu nesporno da su tužitelj DB, kao korisnik kredita, i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu br. 029-50-2814843 dana 05. svibnja 2005. godine, to se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od dana 03. rujna 2019. godine, a kojim pravnim utvrđenjima je ovaj sud vezan. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da isti niti u jednom dijelu ne sadrži parametre pomoću kojih je korisnik kredita mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF, kao niti parametre o kojima je ovisila promjena kamatne stope, niti je tužitelju prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu dana dokumentacija iz koje bi to bilo jasno vidljivo.

11.1. Iz navedenog Ugovora utvrđeno je da čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a da čl. 1. i čl. 7. sadrže valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže uz tečaj CHF-a. Stoga je dio ugovorne odredbe iz članka 1. Ugovora o kreditu koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF 21.445,08 (dvadesetjednatisućačetiristočetrdesetpetšvicarskihfranaka i osamcentima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“, dio ugovorne odredbe iz članka 2. Ugovora o kreditu koji glasi: „Redovna kamata: 3,50% (tri zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora….“, te dio ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…“, ništetne i nepoštene, pa je slijedom navedenog utvrđen osnov tužbenog zahtjeva tužitelja i odlučeno kao pod toč. I-III.

12. Odredbom čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. – nadalje u tekstu: ZOO/91.) određeno je da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, te stoga tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu raspravi kao samostalan tužbeni zahtjev, s time da takav zahtjev nije u zastari, sukladno odredbi čl. 110. ZOO/91.

13. Odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o ugovoru o namjenskom kreditu, te da je čl. 6 Ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja osobnog automobila marke KIA kod KMAG d.o.o. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je automobil koji je kupio, za pet osoba, kupio za privatne svrhe, da ga nije nikada koristio u gospodarske svrhe, niti za taksiranje, niti ga davao u najam. Vidljivo je da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja i svoje poslovne aktivnosti i/ili poduzetničke djelatnosti. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača.

14. U dokaznom postupku utvrđeno je da tužitelj nije mogao razumjeti odredbe Ugovora o kreditu jer da mu djelatnici banke nisu pročitali Ugovor niti ništa konkretno objasnili oko promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti su ga upozorili na sadržaj Ugovornih odredbi, a također niti javni bilježnik. Slijedom navedenog sud zaključuje da se o uvjetima Ugovora o kreditu nije pregovaralo.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

15.1. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Također, st. 3. navedene odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Nadalje, st. 4. odredbe čl. 81. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo da je dužan to dokazati.

15.2. U ovom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 105. ZOO-a koja propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Isto je određeno i čl. 324. sada važećeg ZOO-a.

15.2.1. Također, treba primijeniti i odredbu čl. 87. st. 1. ZZP-a kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Odredbom st. 2. istog članka propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15.2.2. Ocjena je ovoga suda da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez spornih dijelova gore navedenih Ugovornih odredbi.

16. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ZOO/91 jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 05. svibnja 2005. godine. Ističe se da je odredbom čl. 46. st. 1. ZOO/91 propisano da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, a st. 2. određeno je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, da je ugovor ništav. Sukladno odredbi čl. 47. ZOO/91 kada je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

17. S obzirom na sve naprijed navedeno, te na osnovu naprijed navedenih zakonskih odredbi, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno dijelovi odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu.

18. Iz Ugovora o kreditu utvrđeno je da isti ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Također, u Ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a obzirom ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, ovaj sud smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, s time da tuženik nije dokazao suprotno.

18.1. Nadalje, ističe se da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 46. st. 2. i čl. 50. st. 1. ZOO-a. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je odredbama čl. 1. i čl. 2. ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom navedenog, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive, u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora. Također, ističe se da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

18.2. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

18.3. Osim toga, ističe se da se sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od dana 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sukladno odredbi čl. 5. navedene Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18.4. S obzirom na navedeno ovaj sud smatra da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Nadalje, ovaj sud smatra da je tužitelju trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, te omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti tužitelju, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe. Tužitelju je, kao potrošaču, trebalo omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora, što tuženik nije učinio. S obzirom na navedeno, tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

18.4.1. Nadalje, ističe se da je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO-a, jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne, te da je stoga sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, sve u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP-a.

19. Osim toga, utvrđeno je da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te bez da je tuženik tužitelju prethodno objasnio, informirao ga i upozorio na eventualne rizike promjene tečaja valute CHF, za koju je kredit bio vezan, već da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da odredbe istog, koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF, nisu bile dovoljno jasne. Ističe se nadalje da je tuženik bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio, pa je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja.

19.1. Također, ističe se da iz naprijed navedenih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa, proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

19.1.1. Nadalje, ističe se da iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka, i to na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Stoga je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

20. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, pa da stoga ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP-a, te da je stoga ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

21. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom čl. 108. ZOO/91 propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. U ovom konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja.

21.1. Obzirom na navedeno, tuženik je u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91.

21.2. Ponovno se ističe da je visina tužbenog zahtjeva tužitelja među strankama nesporna.

21.3. Nadalje, ističe se da je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisana dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a odredbom čl. 221.a ZPP-a određeno je da ako na temelju izvedenih dokaza sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu da će o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao svoje navode iz odgovora na tužbu tužitelja, te da su izneseni prigovori tuženika neosnovani i nedokazani.

21.4. U dokaznom postupku utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a kako je to naprijed navedeno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.359,73 eura, a zbog valutne klauzule, odnosno razlike u tečaju CHF.

22. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 1.359,73 EUR (tisućutristopedesetdeveteuraisedamdesettricenta) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do isplate, i to tekućim:

- na iznos od 0,64 EUR (šezdesetčetiricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,06 EUR (jedaneuroišestcenti) počevši od dana 30. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,08 EUR (jedaneuroiosamcenti) počevši od dana 31. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,45 EUR (jedaneuroičetrdesetpetcenti) počevši od dana 30. studenoga 2005. godine do isplate,

- na iznos od 2,23 EUR (dvaeuraidvadesettricenta) počevši od dana 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 4,38 EUR (četirieuraitridesetosamcenti) počevši od dana 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,49 EUR (peteuraičetrdesetdevetcenti) počevši od dana 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,89 EUR (osamdesetdevetcenti) počevši od dana 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR (jedaneuroisedamdesettricenta) počevši od dana 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,33 EUR (jedaneuroitridesettricenta) počevši od dana 30. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,91 EUR (trieuraidevedesetjedancent) počevši od dana 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,41 EUR (sedameuraičetrdesetjedancent) počevši od dana 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 7,11 EUR (sedameuraijedanaestcenti) počevši od dana 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,72 EUR (jedanaesteuraisedamdesetdvacenta) počevši od dana 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,34 EUR (jedanaesteuraitridesetčetiricenta) počevši od dana

30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,31 EUR (trinaesteuraitridesetjedancent) počevši od dana 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 27,18 EUR (dvadesetsedameuraiosamnaestcenti) počevši od dana 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,84 EUR (dvadesetčetirieuraiosamdesetčetiricenta) počevši od dana 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,73 EUR (tridesettrieuraisedamdesettricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,24 EUR (tridesetjedaneuroidvadesetčetiricenta) počevši od dana 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,97 EUR (dvadesetšesteuraidevedesetsedamcenti) počevši od dana 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,33 EUR (tridesetsedameuraitridesettricenta) počevši od dana 30. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,39 EUR (pedeseteuraitridesetdevetcenti) počevši od dana

31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,90 EUR (četrdesetjedaneuroidevedesetcenti) počevši od dana 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,49 EUR (četrdesetpeteuraičetrdesetdevetcenti) počevši od dana 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,96 EUR (četrdesetjedaneuroidevedesetšestcenti) počevši od dana 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,13 EUR (četrdesettrieuraitrinaestcenti) počevši od dana 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 60,51 EUR (šezdeseteuraipedesetjedancent) počevši od dana

31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,62 EUR (šezdesetdvaeuraišezdesetdvacenta) počevši od dana 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 77,22 EUR (sedamdesetsedameuraidvadesetdvacenta) počevši od dana 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,44 EUR (sedamdeseteuraičetrdesetčetiricenta) počevši od dana 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,97 EUR (šezdesetdvaeuraidevedesetsedamcenti) počevši od dana 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,94 EUR (šezdesetdvaeuraidevedesetčetiricenta) počevši od dana 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,65 EUR (šezdesetdvaeuraišezdesetpetcenti) počevši od dana 30. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,75 EUR (šezdesetšesteuraisedamdesetpetcenti) počevši od dana 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,38 EUR (sedamdeseteuraitridesetosamcenti) počevši od dana 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,15 EUR (sedamdesetjedaneuroipetnaestcenti) počevši od dana 29. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,21 EUR (šezdesetdeveteuroidvadesetjedancent) počevši od dana 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,08 EUR (sedamdesetjedaneuroiosamcenti) počevši od dana 30. travnja 2012. godine do isplate,

- te na iznos od 72,54 EUR (sedamdesetdvaeuraipedesetčetiricenta) počevši od dana 31. svibnja 2012. godine do isplate.

22.1. Na navedene iznose dosuđene su zatezne kamate, i to na pojedinačne iznose navedene u toč. IV. izreke ove presude, tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 214. ZOO/91, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, što proizlazi iz dokaznog postupka. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.; u daljnjem tekstu: ZOO/05), te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22.).

22.2. Članak 210. ZOO-a, određuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22.3. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Kao što je već naprijed navedeno tuženik je propustio tužitelja upoznati sa svim parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, pa tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

22.4. Naime, ništavost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kada nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, pa stoga tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio.

23. Nadalje, ističe se da je tuženikov prigovor zastare neosnovan i paušalan.

23.1. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

23.2. S obzirom na utvrđenja iz toč. 10., 10.1., 10.2. i 10.2.1. obrazloženja, ističe se da upravo Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 05. svibnja 2005. godine sadrži naprijed navedene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, te da je gore navedena presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, a kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu, pa se stoga ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova, restitucijskog zahtjeva, teče od tog datuma. Obzirom je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio dana 12. lipnja 2023. godine, to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok od dana kada je ništetnost pravomoćno ustanovljena presudom iz kolektivnog spora, iz čega proizlazi da je zahtjev tužitelja za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od pet godina, te da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a. Takav stav zauzet je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane dana 30. siječnja 2020. godine broj: Su-IV-47/2020-2 (iz Rev- 2245/2017-2). Takav stav zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane dana 31. siječnja 2022. godine broj: Su-IV- 33/2022-2. Također, na navedenoj sjednici zauzet je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.), te na osnovu naprijed navedenih zakonskih odredbi, kao i primjenom odredbi Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude pod toč. I-IV.

25. Tužitelju je dosuđen trošak parničnog postupka, i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, sastav podneska od dana 07. lipnja 2024. godine 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 12. ožujka 2025. godine 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 06. svibnja 2025. godine 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 21. svibnja 2025. godine 50,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 25. lipnja 2025. godine 200,00 EUR, odnosno ukupno 1.050,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 262,50 EUR, odnosno ukupno 1.312,50 EUR, sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.359,73 EUR.

25.1. Nadalje, tužitelju je dosuđen trošak parničnog postupka, i to trošak sudskih pristojbi, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18. i 51/23.) i Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23.), te sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.359,73 EUR, i to trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR, te imajući u vidu činjenicu da će tužitelj sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR moći platiti s oslobođenjem od 50% po osnovi korištenja e-komunikacije, i to u iznosu od 26,55 EUR, pa je tužitelju ukupno dosuđen iznos na ime sudskih pristojbi od 79,64 EUR.

25.2. Tužitelj je odbijen s dijelom zahtjeva za naknadom troška parničnog postupka za zastupanje na ročištu dana 21. svibnja 2025. godine u iznosu od 150,00 EUR i s PDV-om u iznosu od 37,50 EUR, odnosno ukupno s iznosom od 187,50 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama kao akcesornom potraživanju, a kao prekomjerno postavljenim.

25.2.1. Naime, Tbr. 9. toč. 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23.) određeno je da za pristup na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja odvjetniku pripada 25% nagrade.

25.3. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora kako je gore navedeno, a prema vrijednosti boda odvjetničke Tarife, i to na osnovu Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 46. i Tbr. 52. navedene Tarife.

25.4. Slijedom navedenog, tužitelju je ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 1.392,14 EUR, a imajući u vidu uspjeh tužitelja u sporu od 100%.

25.5. S obzirom na naprijed navedeno, a na osnovu odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u izreci ove presude pod toč. V. i VI.

25.5.1. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na trošak parničnog postupka, po stopi sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, počevši od presuđenja, odnosno 12. prosinca 2025. godine do isplate, a na osnovu odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, te je stoga također odlučeno kao u izreci ove presude pod toč. V.

26. Obzirom na uspjeh tužitelja u sporu, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR (tisućupetstoeura) s pripadajućim zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate, i to u cijelosti, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude pod toč. VII.

U Zagrebu, dana 12. prosinca 2025. godine

Sudac:

Morena Šporčić Beti, dipl. iur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.