Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-345/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CT, iz [adresa], A. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Cvrković odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 1.prosinca 2025.godine u prisutnosti tužitelja osobno uz JT odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tužitelja Marka Cvrković , odvj. u Vukovaru i odvjetničke vježbenice OT, u uredu zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Barbarić, odvjetnika u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 12.prosinca 2025. godine, dana 12.prosinca 2025.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 198-50-4065161, sklopljenog između tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dana 26.04.2007.g., a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 1.364,98 eur (slovima: tisućutristošezdesetčetiri eura i devedesetosam centi) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

- 0,03 € od 01.09.2007.g. do isplate

- 1,06 € od 01.02.2008.g. do isplate,

- 2,39 € od 01.03.2008.g. do isplate

- 4,69 € od 01.04.2008.g. do isplate,

- 1,24 € od 01.05.2008.g. do isplate,

- 1,57 € od 01.07.2008.g. do isplate,

- 0,68 € od 01.10.2008.g. do isplate,

- 11,86 € od 01.11.2008.g. do isplate,

- 4,37 € od 01.12.2008.g. do isplate,

- 13,89 € od 01.01.2009.g. do isplate,

- 15,36 € od 01.02.2009.g. do isplate,

- 16,02 € od 01.03.2009.g. do isplate,

- 14,20 € od 01.04.2009.g. do isplate,

- 14,55 € od 01.05.2009.g. do isplate,

- 11,76 € od 01.06.2009.g. do isplate,

- 9,70 € od 01.07.2009.g. do isplate,

- 10,25 € od 01.08.2009.g. do isplate,

- 11,33 € od 01.09.2009.g. do isplate,

- 11,24 € od 01.10.2009.g. do isplate,

- 10,14 € od 01.11.2009.g. do isplate,

- 12,20 € od 01.12.2009.g. do isplate,

- 13,84 € od 01.01.2010.g. do isplate,

- 16,18 € od 01.02.2010.g. do isplate,

- 15,65 € od 01.03.2010.g. do isplate,

- 18,82 € od 01.04.2010.g. do isplate,

- 18,22 € od 01.05.2010.g. do isplate,

- 19,39 € od 01.06.2010.g. do isplate,

- 29,56 € od 01.07.2010.g. do isplate,

- 27,47 € od 01.08.2010.g. do isplate,

- 33,56 € od 01.09.2010.g. do isplate,

- 31,37 € od 01.10.2010.g. do isplate,

- 27,85 € od 01.11.2010.g. do isplate,

- 35,28 € od 01.12.2010.g. do isplate,

- 44,73 € od 01.01.2011.g. do isplate,

- 38,04 € od 01.02.2011.g. do isplate,

- 40,39 € od 01.03.2011.g. do isplate,

- 37,40 € od 01.04.2011.g. do isplate,

- 37,94 € od 01.05.2011.g. do isplate,

- 50,61 € od 01.06.2011.g. do isplate,

- 51,78 € od 01.07.2011.g. do isplate,

- 62,35 € od 01.08.2011.g. do isplate,

- 56,92 € od 01.09.2011.g. do isplate,

- 50,97 € od 01.10.2011.g. do isplate,

- 50,33 € od 01.11.2011.g. do isplate,

- 49,88 € od 01.12.2011.g. do isplate,

- 52,71 € od 01.01.2012.g. do isplate,

- 55,18 € od 01.02.2012.g. do isplate,

- 55,52 € od 01.03.2012.g. do isplate,

- 53,80 € od 01.04.2012.g. do isplate,

- 54,96 € od 01.05.2012.g. do isplate,

- 55,75 € od 01.06.2012.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih iznosa zbog tečajnih razlika iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 10,48 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 1,51 EUR od dana 01.07.2007. godine pa do isplate,

- 0,67 EUR od dana 01.08.2007. godine pa do isplate,

- 2,07 EUR od dana 01.10.2007. godine pa do isplate,

- 2,33EUR od dana 01.11.2007. godine pa do isplate,

- 0,68 EUR od dana 01.12.2007. godine pa do isplate,

- 1,38 EUR od dana 01.01.2008. godine pa do isplate,

- 0,12 EUR od dana 01.06.2008. godine pa do isplate,

- 0,92 EUR od dana 01.08.2008. godine pa do isplate,

- 0,80 EUR od dana 01.09.2008. godine pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.07.2007. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da naknadi tužitelju CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.201,54 eura (slovima: dvijetisućedvjestojedan euro i pedesetičetiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.201,54 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu i to u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je po punomoćniku, dana 03. kolovoza 2021.g., podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je dana 26.04.2007.g. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora: 198-50-4065161, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 12.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom ugovorena kamatna stopa od 4,95 % godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Navedenim ugovorom i to u čl.7., određeno je da: „Kredit se otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. “

1.1. Stranke su prema članku 2. Ugovora ugovorile promjenjivost kamatne stope, međutim, nisu ugovorile metodu kojom se kamate obračunavaju tijekom obračunskog razdoblja. Obračun kamate uz primjenu komforne metode povoljniji je za tužitelja od obračuna kamate uz primjenu relativnog kamatnjaka, koju je primijenila tužena. Kako među strankama nije ugovorena metoda obračuna ugovornih kamata, niti je zakonom propisana, tužitelj tvrdi da se radi o spornom ugovornom odnosu na koji treba primijeniti odredbe članka 320 ZOO-a primjenjujući načelo pravičnosti, te uzimajući u obzir da je tužena pripremila ugovor na unaprijed pripremljenom i odštampanom obrascu. Tužitelj ukazuje da među strankama uopće nije bilo pregovora o načinu obračuna kamata. Nadalje navodi da je odredba članka 2. prema kojoj su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva I vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru, protivno članku 388 ZOO-a kojom je propisano da odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju, smatra kao da nije ni ugovoreno. Tužitelj dalje navodi da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužiteljice Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi(o) i ovdje tuženik) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev- 2221/18 od dana 03. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II izreke navedene revizijske presude).

1.2. Nadalje tužitelj navodi da tuženik kao kreditor ima mogućnost samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita odnosno bez njegove suglasnosti mijenjati odluku o visini novčane naknade koju korisnik kredita ima za platiti na ime anuiteta kredita. Na ovakav način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja zbog čega tužitelj navedenu odredbu smatra ništetnom. Stoga, tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g., tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom.

1.3. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužitelju. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjeviti tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,

- nastavno ZPP).

1.4. Tužitelj je na ročištu održanom kod ovog suda dana 28. veljače 2023.g. djelomično povukao tužbu i to u pogledu utvrđenja ništetnosti promjenjive kamatne stope i isplate iznosa temeljem promjenjive kamatne stope, kojem povlačenje tužbe se tuženik nije protivio ali potražuje trošak za sastav odgovora na tužbu, podneska od 02.02.2023., te za pristup na ročište održano kod ovog suda dana 28.02.2025.g. pa je sud donio odluku kao u izreci rješenja.

1.5. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 13. listopada 2025.g. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović iz Županje od dana 24.09.2025.g., te svoje potraživanje specificira, potražujući isplatu iznosa od 1.364,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te osporava potraživanje tužitelja po osnovu i visini, ističe prigovor zastare, te osporava status potrošača tužitelju. Ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno. Sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju su bile jasne, razumljive i lako uočljive, o svim navedenim odredbama se pojedinačno pregovaralo te iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 10., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Bore Arambašića, pod brojem OU-5819/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

2.1. Na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda dana 24. travnja 2025.g. tuženik izjavljuje prigovor radi prijeboja u visini eventualno utvrđenih negativnih razlika s time da tuženik pridržava pravo naknadno specificirati isti i to nakon provedenog vještačenja, te ga konačno specificira u podnesku od 21. listopada 2025 .g., te potražuje iznos od 10,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, do dana isplate.

3. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan pravomoćnim rješenjem posl. br P-345/2021-8 od 07. ožujka 2023.g.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u zahtjev (list 9-10 spisa), ugovor o kreditu (list 11-14 spisa), otplatni plan (list 15-17 spisa), zahtjev (list 27 spisa), izvadak, zadužnicu i suglasnost (list 29-39 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 72-75 spisa), dopis Ministarstva financija, PU Vinkovci, ( list 188 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 24.rujna 2025. (list 193-204 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 1.prosinca 2025.g. (list 232-233 spisa).

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

6. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu dana 26.04.2007.g. godine broj ugovora: 198-50-4065161, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, da je čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 4,95 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, te da je člankom 7. ugovorena valutna klauzula kojom je određeno da se kredit u iznosu od 12.000,00 CHF otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da se radi o stambenom kreditu.

6.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 4,95% godišnje rasla do 5,95% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

7. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

7.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, status potrošača tužitelja, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, je li potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je 2007. godine, zaključio predmetni Ugovor o kreditu. Kredit je bio namjenski, stambeni a iskorišten je za izgradnju kuće u kojoj tužitelj stanuje. Kredit u CHF podigao je kod tužene banke, iako to nije bila njegova banka, iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije, odnosno ponuđen mu je kredit u CHF kao kredit sa najpovoljnijom kamatom. Nitko mu nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope, niti mu je itko objašnjavao odredbe ugovora. Naime, on je ugovor pročitao, ali ga je zanimao uglavnom iznos rate i rok otplate, a ovaj kredit mu je ponuđen kao kredit s najpovoljnijim uvjetima i najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti na njih imao utjecaj. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u Osnovnoj školi u Šarengradu. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt niti bio član trg.društva. Nadalje navodi da su početne rate kredita bile oko 220 CHF, a kasnije rate su rasle, ne može se sjetiti koliko, anuitete je plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen. Ne može se sjetiti je li je u ugovoru vidio odredbu o valutnoj klauzuli, a nije se obratio banci s pitanjima kada su rasle rate kredita.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da se radi o stambenom kreditu.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Analizirajući sporne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.000,00 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

13.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

14. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužitelj i tuženik ugovorili stambeni kredit za ostale namjene u iznosu od 12.000,00 CHF sa rokom otplate 60 mjeseci i kamatnom stopom 4,95 %, a početni iznos anuiteta 226,18 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 03.05.2007. godine u visini 4,457950 kuna za 1 CHF iznosi 1.008,30 kuna.

15. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 1.364,98 eura. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -10,48 eura. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF- a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 1.354,50 eura.

16. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 13.10.2025.g. uskladio sa nalazom vještaka, dok je tuženik isticao primjedbe na nalaz vještaka, međutim iste su pravne prirode.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mati Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 1.364,98 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 13.10.2025.g.

18. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.364,98 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

20. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prebijanja, a radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete. (Županijski sud u Dubrovniku posl. br. Gž-725/21-3 od 25.09.2024.g.)

20.1. Osim toga eventualno potraživanje tuženika je u zastari. Prigovor radi prebijanja je istaknut na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda dana 24. travnja 2025.g., te specificiran u podnesku od 21. listopada 2025.g., što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 14.06.2014.g. što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.

21. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

21.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 03. kolovoza 2021. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

22. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužiteljici za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.201,54 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 3 obrazložena podneska svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 50 bodova (Tbr. 9 toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 750 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.500,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 375,00 eura, te uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak sudske plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.201,54 eura.

23.1. Tužitelju nije priznat trošak odštetnog zahtjeva u iznosu od 200,00 eura jer tužitelj nije ničim dokazao da ga je tuženiku poslao, budući ovi troškovi nisu troškovi u smislu čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da se kao trošak mogu odrediti samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, pa je tužitelj odbijen s ovim dijelom zatraženog troška.

23.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

24. Iako je tužitelj djelomično povukao tužbu sud tuženiku nije dosudio trošak postupka u odnosu na povučeni dio tužbe, imajući u vidu da zbog navedenog povučenog dijela tuženiku nisu nastali novi ili drugi troškovi, te da je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev s istim tužitelj uspio u potpunosti. Dakle, osnova za obračun troškova postupka bio je uspjeh stranaka prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a s kojim je tužitelj uspio u cijelosti. Stoga imajući u vidu odredbu čl.154. st.2. ZPP-a tuženik ne može tražiti trošak pozivom na djelomično povlačenje tužbe, već se je on mogao jedino protiviti djelomičnom povlačenju tužbe, u kojem slučaju bi sud trošak računao po razmjeru uspjeha svake parnične strane. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 12.prosinca 2025. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Marko Cvrković odvjetnik iz Vukovara, – punomoćnik tužitelja

2. odvjetnici iz OD Kallay & Partneri iz Zagreba – punomoćnik tuženika