REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI
PREKRŠAJNI ODJEL
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Velikoj Gorici, Prekršajni odjel, po sucu: Damir Tepeš, uz sudjelovanje zapisničarke: Ivana Hoti, u prekršajnom postupku protiv: I. okrivljenik RE i II. okrivljenica ČE, zbog prekršaja iz čl.13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN br. 41/77, 47/89, 55/89, SL. br. 83/89, NN br. 47/90, 55/91, 29/94, 114/22, 47/23), pokrenutim optužnim prijedlogom ovlaštenog tužitelja: Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Policijska postaja Velika Gorica, broj: KLASA: 211-07/24-5/30899 URBROJ: 511-19-36-24-1 od 10.11.2024.g., nakon glavne javne rasprave održane kod ovog Suda dana 09.12.2025.g., u nazočnosti I. i II. okrivljenih i branitelja II. okrivljenice, a objave presude dana 12.12.2025.g., temeljem čl.94., čl.179. i čl.183. Prekršajnog zakona (NN br.107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22),
p r e s u d i o j e
I/
I. okrivljenik RE, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin R i Č, rođen **.**.1974. u [adresa], s adresom stanovanja u [adresa], državljanin Republike Hrvatske, SSS, pismen, po zanimanju konobar, nezaposlen, trenutno bez primanja, živi od ušteđevine, slabog imovnog stanja, neoženjen, otac jednog maloljetnog djeteta, prekršajno neosuđivan, kazneno neosuđivan, protiv njega se ne vodi drugi prekršajni postupak te se protiv njega ne vodi kazneni postupak,
i
II. okrivljenica ČE, OIB: [osobni identifikacijski broj], kći O i B rođene E, rođena **.**.1978. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanka Republike Hrvatske, SSS, pismena, po zanimanju ekonomist, zaposlena u Korekt Zagreb d.o.o., primanja oko 1.200,00 EURA, slabog imovnog stanja, neudana, majka jednog maloljetnog i punoljetnog djeteta, prekršajno osuđivana, kazneno neosuđivana, protiv nje se ne vodi drugi prekršajni postupak niti kazneni postupak,
k r i v i s u
što su 9. studenog 2024. u 12:50 sati, u mjestu [adresa], narušili javni red i mi, vikom i galamom, tako što je na parkirališnom prostoru najprije ČE vikala RE: „Šta tu parkiraš auto, kak to parkiraš, ti si ovisnik o kocki“, dok je RE vikao ČE: „Šta mi slikaš auto!“ te je istu gurao i pokušao joj uzeti mobitel iz ruku, a navedena vika ČE i RE je doprla do okolnih stanara kao i djelatnika PP Velika Gorica, radi čega je pružena intervencija policije,
čime su počinili prekršaj iz čl.13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kažnjiv po označenom članku istog Zakona,
pa im se temeljem navedenog propisa
i z r i č e
NOVČANA KAZNA U IZNOSU OD 300,00 (tristo) EURA, svakom posebno.
II/
Temeljem čl.33.st.10. Prekršajnog zakona I. i II. okrivljenici su obvezni platiti novčanu kaznu u roku od 2 (dva) mjeseca po pravomoćnosti ove presude.
Temeljem čl.152.st.3. i čl.183.st.2. Prekršajnog zakona Sud upozorava I. i II. okrivljene ako u roku koji im je određen za plaćanje novčane kazne uplate dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena.
Temeljem čl.34.st.1. Prekršajnog zakona ukoliko novčana kazna ne bude naplaćena u cijelosti ili djelomično u navedenom roku, naplatit će se prisilno.
III/
Temeljem čl.139.st.3. u vezi čl.138.st.2.t.3. i st.3. Prekršajnog zakona I. i II. okrivljenici su dužni platiti trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu, i to I. okrivljenik u iznosu od 40,00 EURA, a II. okrivljenica u iznosu od 70,00 EURA, u roku od 2 (dva) mjeseca po pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom prisilne naplate.
Obrazloženje
I/
1.
Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Policijska postaja Velika Gorica, pod navedenim brojem, kao ovlašteni tužitelj, podnio je dana 20.12.2024.g. ovom Sudu optužni prijedlog protiv imenovanih, I. i II. okrivljenih, zbog prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci presude.
2.
I. okrivljenik RE u svojoj obrani je iskazao da je kriv za prekršaj koji mu se stavlja na teret optužnim prijedlogom. Iznosi kako priznaje da je dana 9. studenog 2024. oko 13,00 sati zaustavio svoj automobil na adresi [adresa] u [adresa], ispred zgrade u kojoj se nalazi kladionica. U autu mu je bio jedanaestogodišnji sin kojeg je vozio na utakmicu. Ušao je u kladionicu na nekoliko minuta, a ubrzo potom u kladionicu je ušla jedna žena koja je počela vrijeđati govoreći tko to parkira, klošari i slično. Izašao je iz kladionice i pitao u čemu je njezin problem, a ona je nastavila sa svojim tonom. Pomakao je svoj automobil prema naprijed, a ta žena je stala svojim automobila iza njegovog automobila i mobitelom slikala njegovo vozilo. Na to je on reagirao povišenim tonom te je tražio da izbriše slike koje je izradila. U blizini se nalazi policijska postaja pa je jedan službenik došao do njih i s njim su ta žena i on ušli u postaju gdje su obavili razgovor. Smatra da nije kriv za izazivanje ovog incidenta, odnosno nije izazvao, a svjestan je da je podizanjem tona neprimjereno reagirao jer je bio izazvan slikanjem svog vozila u kojem je bilo njegovo dijete. Ističe kako se dugo godina bavio zaštitarskom službom, nije agresivan i čitav ovaj postupak je za njega jedno maltretiranje. To je sve što ima za iskazati.
3.
II. okrivljenica ČE u svojoj obrani je iskazala da nije kriva za prekršaj koji joj se stavlja na teret optužnim prijedlogom. Iznosi kako u cijelosti ostaje kod navoda iz pisane obrane koju je Sudu predao njezin branitelj kao i kod dokaznih prijedloga navedenih u obrani.
4.
Branitelj II. okrivljenice je u sudski spis predao njezinu pisanu obranu u kojoj osporava da bi počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret, odnosno da bi narušila javni red i mir, vikom i galamom.
U svojoj pisanoj obrani II. okrivljenica opširno i detaljno navodi činjenice i okolnosti ne/vezane za terećeni prekršaj, kao i svoje obrambene razloge, a između ostalog i u bitnom, da je navedenog dana došla na parkiralište zgrade u kojoj živi u unajmljenom stanu. Unatoč praznim parkirališnim mjestima, dva vozila bila su ne propisno parkirana i time onemogućila drugim vozilima da se parkiraju na za to predviđeno mjesto. S obzirom da je to česta pojava zbog kladionice koja se nalazi u prizemlju zgrade, pretpostavila je da su vlasnici vozila u kladionici. Automobil je zaustavila na navedenom parkiralištu i ušla u kladionicu te rekla da moli da vlasnici vozila marke Peugeot i Volkswagen pomaknu svoja vozila. Vozač osobnog automobile marke Peugeot izašao je iz kladionice i pomaknuo svoje vozilo. Vozač osobnog automobile marke Volkswagen, za kojeg će se utvrditi da se radi o osobi 1. okr., izašao je izvan prostorija kladionice te ju počeo vrijeđati, psovati i vikati na nju.
S obzirom da je bila žrtva obiteljskog nasilja (predmet Općinskog suda u Velikoj Gorici, broj: PpJ-911/17), poprilično se uplašila za svoj duševni i tjelesni integritet te je sjela u svoj osobni automobil i čekala da 1. okr. pomakne svoj osobni automobil, a sve kako bi se mogla parkirati na za to predviđeno parkirno mjesto. Uz vikanje i psovanje 1. okr., 1. okr. je sjeo u svoj osobni automobil, čekao je da se ona pomakne sa svojim osobnim automobilom te je nakon toga samo izašao iz svog osobnog automobila, bez da ga je pomaknuo i vratio se u kladionicu. S obzirom da nije htjela ulaziti u nikakve rasprave s 1. okr. i zbog činjenice, kako je već rekla, da je bila žrtva (obiteljskog) nasilja, odlučila je fotografirati osobni automobil 1. okr., a sve kako bi s dokazima mogla otići u PP Velika Gorica i zamoliti djelatnike PP Velika Gorica da se oni obrate 1. okr. sa zamolbom da isti pomakne svoj osobni automobil. U tom trenutku, 1. okr. je izašao iz kladionice, vrlo brzo joj se približavajući te ju je uhvatio za zglob desne ruke i iz lijeve ruke joj je oteo/oduzeo njezin mobilni uređaj. Prilikom tog nasilnog čina, 1. okr. ju je psovao i prijetio da će ju razbiti ako ne obriše fotografiju. Za vrijeme tog nasrtanja 1. okr. na nju, ona je 1. okr. ponavljala da joj pusti ruku i vrati joj mobilni uređaj, ali 1. okr. ju je stalno navlačio/povlačio za ruku i prijetio joj da će joj razbiti mobilni uređaj. Nakon toga, 1. okr. ju je odvukao od sredine parkirališta do ugla/čoška zgrade i dalje prijeteći i stišćući joj ruku. U tom trenutku ugledala je dva policijska djelatnika koja su izlazila iz postaje i počela je pozivati upomoć. Tada su već osobe koje su se nalazile u kladionici stajale na vratima, gledale što se događa i šutile, osim jedne gospode, Ines Kolenko, koja je zaposlena u kladionici i koja je 1. okr. govorila da ju ostavi na miru i da joj vrati mobilni uređaj. Na žalost, prethodno navedena dva policijska djelatnika ju nisu čula, ali su nakon kratkog vremena iz policijske postale izašli jedan policijski djelatnik i jedna policijska djelatnica. Po dolasku na lice mjesta to dvoje policijskih djelatnika rekli su joj da krene u policijsku stanicu, dok su s 1. okr. obaviti razgovor na licu mjesta. Nakon što je došla u policijsku postaju, po proteku kratkog vremena u policijsku postaju je došla i gđa. Ines Kolenko, a koja joj je tom prilikom rekla da je 1. okr. i nju napao (agresivno se ponašao prema njoj) i da to 1. okr. nije prvi puta da tako nešto radi. S obzirom da su policijski djelatnici rekli da gđa. K i ona pričekaju u hodniku prije nego što će im se uzeti izjave, u policijsku postaju je došao i 1. okr. te im se uz viku prema gđi. lnes K i njoj, unatoč upozorenju policijske djelatnice da prestane s takvim ponašanjem, pokušao fizički i približiti, a isto je činio i nakon upozorenja policijske djelatnice, te je u svojoj namjeri da im se fizički približi spriječen od strane dviju policijskih djelatnica koje su se nalazile u njihovoj blizini. Nakon što je dala izjavu u PP Velika Gorica puštena je kući te je nakon otprilike dva tjedna policijski djelatnik, a koji je u PP Velika Gorica uzimao njezinu izjavu, ponovno došao do nje u stan u kojem stanuje postavljajući pitanja je li joj 1. okr. predmetne zgode htio oduzeti mobilni uređaj, a što je potvrdila i ponovno izjavila kako ju je 1. okr. vukao za ruku i prijetio joj. S obzirom na naprijed navedeno, još jednom ističe kako s njezine strane nije došlo do remećenja javnog reda i mira, a osobito ne na način kako je to opisano u optužnom prijedlogu. Naime, njezini pozivi upomoć nikako se ne mogu i ne smiju smatrati remećenjem javnog reda i mira, uz činjenicu kako je zbog ponašanja 1. okr. kao žrtva (obiteljskog) nasilja pretrpjela i dalje trpi strah za duševno i tjelesno zdravlje i uznemirenost, uz bojazan za svoj integritet. Isto tako, njezino zazivanje upomoć nikako se ne može smatrati radnjom koja bi, doprijevši do okolnih stanara, kod drugih Ijudi izazvalo sram, nelagodu ili osjećaj uznemirenosti na taj način i u tom intenzitetu da bi se radilo o remećenju javnog reda i mira. Pored toga želi navesti kako joj je od strane PP Velika Gorica predloženi svjedok OE nepoznat te smatra kako ta osoba ne može imati nikakvih neposrednih saznanja o ovom predmetu. Zaključno moli sud, s obzirom na ponašanje 1. okr. prema njoj i činjenice da je već bila žrtva (obiteljskog) nasilja da se postupak razdvoji u odnosu na nju i 1. okr., a sve radi činjenice da bi u prisustvu 1. okr. osjećala strah, nelagodu i uznemirenost. Prema tome, osporava da bi počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret, odnosno da bi na bilo koji način remetila javni red i mir. Predlaže uvažiti sve olakotne okolnosti na njezinoj strani te, ako ju sud ne oslobodi odgovornosti za sporni prekršaj, ublažiti joj kaznu, odnosno izreći joj opomenu, kojom bi se u potpunosti ispunila svrha prekršajno-pravnog kažnjavanja u ovom konkretnom slučaju. S obzirom da niti jednim svojim postupkom/radnjom/propustom nije prekršila bilo koju zakonsku odredbu niti ugrozila društvene vrijednosti, predlaže da se postupi sukladno odredbama čI. 234. do čI. 238. Prekršajnog zakona i da se provede prekršajni postupak pred nadležnim sudom, ispitati nju, kao 2. okr., uz svjedoka, te po provedenom postupku osloboditi ju odgovornosti, odnosno podredno, sukladno odredbi čl. 37. Prekršajnog zakona, primjenom instituta ublažavanja kazne, izreći joj opomenu, s obzirom da bi se i takvom mjerom ostvarila svrha prekršajno-pravnog kažnjavanja u ovom konkretnom slučaju.
5.
U nastavku glavne rasprave I. okrivljenik je na poseban upit suca odgovorio kako on predmetne zgode II. okrivljenicu nije gurao niti joj pokušao uzeti mobitel iz ruku kako mu se stavlja na teret. Kako je već iskazao on se II. okrivljenoj obratio povišenim tonom, jasno i glasno.
Na pitanje branitelja II. okrivljenice ČE, odvjetnika BE, I. okrivljenik je odgovorio kako II. okrivljenicu nije primio za ruku u pokušaju da joj oduzme mobitel nego joj je samo govorio da ne snima i da izbriše sliku koju je snimila. Da je imao namjeru primiti ju za ruku, vjerojatno bi ju i slomio s obzirom na svoju snagu. Odgovara kako tom prilikom nije oduzeo mobitel od II. okrivljenice. Odgovara kako ne zna što je rekao da će biti ako ne izbriše slike, ali tom prilikom nije govorio ništa uvredljivo niti išta čime bi zastrašivao II. okrivljenicu. Tom prilikom bio je nervozan jer mu je u automobilu bio sin.
Branitelj II. okrivljenice prigovara istinitosti obrane I. okrivljenika s obzirom da su isti u suprotnosti i sa utvrđenijima ovlaštenog tužitelja koji proizlaze iz optužnog prijedloga u odnosu na I. okrivljenika, a isti su također nesukladni i sa stvarnim stanjem koje je upravo iznijela i opisala II. okrivljenica.
6.
Nakon što je I. okrivljenik upoznat s pisanom obranom II. okrivljenice, istaknuo je kako prigovara istinitosti obrane II. okrivljenice, a u cijelosti ostaje kod svoje obrane koju je već iznio.
7.
U dokaznom postupku ispitana je svjedokinja Ines Kolenko, koja je u svom iskazu iznijela kako se sjeća da je dana 09.11.2024. oko 12,50 sati bila u kladionici u [adresa], gdje radi kao blagajnica. U jednom trenutku, u kladionicu je ušla jedna ženska osoba, ovdje nazočna II. okrivljenica te je tražila da se makne jedan automobil. U kladionici je bilo troje ljudi, a iz kladionice je izašao ovdje nazočni I. okrivljenik. Čula je da se ispred kladionice događa dernjava pa je nakon nekog vremena izašla na vrata i vidjela otimačinu mobitela od strane I. okrivljenika prema II. okrivljenoj. Sve skupa je to dosta dugo trajalo. Nakon nekog vremena oboje su išli prema policijskoj zgradi ispred kojeg je zamijetila voditelja smjene koji je sišao do I. i II. okrivljenih i rekao I. okrivljeniku da ženi vrati mobitel. Nakon nekog vremena I. okrivljenik se vratio u kladionicu te joj se obratio na bahat način, zašto se petlja u događaj pa je otišla na policiju na neki način se izjadati. To je sve što ima za iskazati.
Nakon što je upoznata s obranom I. okrivljenika RE ističe kako ona nije vidjela dijete u vozilu I. okrivljenika ali je čula da su vikali i jedan i drugi.
Nakon što je upoznata s obranom II. okrivljenice ČE ističe kako nema posebnih primjedbi niti komentara na obranu II. okrivljenice. Ističe kako nije bila nazočna tijekom cijelog događaja jer je morala raditi.
I.okrivljenik RE je istaknuo kako njegov automobil ima zatamnjena stakla pa iz tog razloga njegov sin nije bio vidljiv svjedokinji. Ističe kako je sve što je svjedokinja u polovici laž. Čitav događaj nije trajao dugo kako je rekla svjedokinja jer je imao obaveza sa sinom pa mu se žurilo.
Na pitanje branitelja II. okrivljenice odgovara kako je u drugom dijelu događaja II. okrivljenica vikala Upomoć, upomoć ispred zgrade policije. Odgovara da je vikala valjda jer je pokušavala sačuvati svoj mobitel, a vidjela je ruke I. i II. okrivljenih u zraku u trenu kad su bili ispred kladionice. Odgovara kako ona nije čula da bi II. okrivljena vikala riječi koje su navedene u optužnom prijedlogu. Odgovara kako je predmetne zgode ispred policijske zgrade vidjela policijskog službenika po nadimku J, a misli da je voditelj smjene u Policijskoj postaji Velika Gorica. Odgovara da je prilikom svog dolaska u Policijsku postaju Velika Gorica vidjela II. okrivljenicu kako tamo sjedi. Branitelj II. okrivljenice je postavio pitanje da li je u zgradi policije bilo nekih incidenata sa I. okrivljenikom u nastavku konkretnog događaja.
Sudac nije dozvolio odgovor na pitanje jer prelazi činjenični opis radnje prekršaja u optužnom prijedlogu.
Na pitanje II. okrivljenice, svjedokinja je odgovorila kako se sada ne može sjetiti detalja događaja ali vidjela je ruke I. i II. okrivljenih u zraku u otimačini za mobitel.
I. okrivljenik je istaknuo kako svjedokinja stalno ponavlja da misli da je to bilo tako i to ponavlja.
8.
Sudac je u dokaznom postupku ispitao svjedoka Željka Župetić, koji je u svom iskazu iznio kako se sjeća da je dana 09.11.2024. oko 12,50 sati bio u kladionici u [adresa]. U jednom trenutku, na vrata kladionice je došla jedna ženska osoba, ovdje nazočna II. okrivljenica, te se na jedan nezgodan način obratila njima u kladionici, a na što je ovdje u sudnici nazočan I. okrivljenik poludio te je žestoko reagirao prema II. okrivljenoj. Oboje su nastavili konverzaciju za koju on ne može reći da je konverzacija nego ludilo i ni jedan nije odustajao od svog nerazumnog ponašanja. Vikali su, bilo je međusobnog vrijeđanja. On je u jednom trenutku reagirao u dobroj namjeri pokušavajući prekinuti sukob između I. i II. okrivljenih. I. okrivljenik je pomaknuo svoj automobil i II. okrivljena je mogla parkirati ali je bila totalno izvan sebe kao i I. okrivljenik i ustrajala je u svom ponašanju. On ime je čak u jednom trenutku rekao da se smire i prekinu jer će na kraju oboje biti kažnjeni. Njihov sukob se nastavio, a on se maknuo jer njegovi pokušaji nisu urodili plodom. To je sve što ima za iskazati.
Nakon što je upoznat s obranom I. okrivljenika ističe kako je gospodin poludio jer je gospođa slikala njegov auto ali su oboje bili nepristojni, vikali su ružnim riječima i jedan i drugi i častili se neugodnim izrazima, a ni jedan se nije htio povući i obuzdati svoj razum.
Nakon što je upoznat s obranom II. okrivljenice ističe kako je njemu ovo kao neutralnoj osobi sve ovo smiješno, a predložio bi jednom i drugom da kažu da će platiti i da se riješi situacija. II. okrivljenica je cijelo vrijeme urlikala kao i I. okrivljenik.
I. okrivljenik nema pitanja niti komentara na iskaz svjedoka i u cijelosti se slaže sa svime što je on iskazao.
Na pitanje branitelja II. okrivljenice odgovara kako se ne sjeća da li je predmetne zgode II. okrivljenica vikala riječima šta tu parkiraš auto, kako to parkiraš, ti si ovisnik o kocki ali jedan i drugi su vikali na način kako je to već opisao i ružno su pričali jedan drugom. Odgovara kako nije čuo da bi II. okrivljenica vikala upomoć, upomoć.
Na pitanje II. okrivljenice odgovara kako je čuo da je jako vikala na I. okrivljenika, a i on je vikao na nju. Odgovara kako predmetne zgode vidio da je II. okrivljenica fotografirala vozilo II. okrivljenika sa stražnje strane. Nakon toga I. okrivljenik se okrenuo prema njoj i pokušao joj uzeti mobitel, a da li ga je uzeo on nije vidio jer se se okrenuo i otišao u kladionicu.
II. okrivljenica je istaknula kako je predmetne zgode osim vikanja u pomoć upomoć ništa nije vikala.
Svjedok je istaknuo kako je predmetne zgode iz policijskog vozila izašlo troje policijskih službenika, pogledali prema I. i II. okrivljenima i na njezino iznenađenje nisu reagirali nego su otišli u postaju.
Branitelj II. okrivljenice je istaknuo kako prigovara sadržaju istinitosti iskaza upravo ispitanog svjedoka budući da isti odstupa od do sada provedenih dokaza, temelji se na selektivnom sjećanju konkretnog događaja, kao i na subjektivnom poimanju što svjedok misli da bi neka treća osoba mogla ili jest čula, vezano za konkretni događaj. Branitelj II. okrivljenice je predložio da sud službenim putem pribavi od Policijske postaje Velika Gorica podatak o osobi koja je predmetne zgode u navedeno vrijeme obavljala posao voditelj smjene, a pod nadimkom J. Ostaje se kod dokaznog prijedloga iz pisane obrane.
9.
Ispitani svjedok EE, policijski službenik, u svom iskazu iznio je kako se sjeća da je dana 09.11.2024. tijekom dana obavljao posao službujućeg šefa smjene. U jednom trenutku, kroz prozor se čula vika i galama s ulice pa je on i ostali djelatnici izašli ispred policijske postaje. Uputio je policijske službenike da utvrde što se dogodilo i da uspostave javni red i mir. To je sve što ima za iskazati.
Nakon što je upoznat s obranom I. okrivljenika RE ističe kako na tu obranu nema primjedbi niti komentara.
Na pitanje suca odgovara kako nije vidio tko viče i galami nego je to utvrđeno od strane policijskih službenika koje je uputio da uspostave javni red i mir.
Nakon što je upoznat s obranom II. okrivljenice ČE ističe da na tu obranu nema primjedbi niti komentara jer nije vidio događaj koji se stavlja na teret I. i II. okrivljenima.
Na pitanje branitelja II. okrivljenice odgovara kako se ne može sjetiti koji su policijski službenici predmetne zgode izašli ispred zgrade policije ali radilo se o službenicima koji su u to vrijeme bili u službi. Odgovara kako ne zna tko je uz kolegu KE utvrđivao prekršaj ali svakako je morao biti još jedan kolega ili kolegica s njim.
I. okrivljenik je istaknuo kako je predmetne zgode zamijetio jednu policijsku službenicu koja je smirivala II. okrivljenicu u zgradi Policijske postaje Velika Gorica.
Branitelj II. okrivljenice je istaknuo kako iskaz I. okrivljenika ne odgovara istini, a što je razvidno iz iskaza ispitane svjedokinje Kolenko Ines i obrani II. okrivljenice.
Nakon što je sudac upoznao I.i II. okrivljene da će u nastavku dokaznog postupka izvesti dokaz međusobnim suočenjem branitelj II. okrivljenice je istaknuo kako je II. okrivljena traumatizirana predmetnim događajem, a obzirom na pretrpljeno obiteljsko nasilje pa predlaže da prilikom suočenja bude nazočan policijski službenik.
Prilikom razgovora sa svjedokom KE kada je isti ispričao svoj nedolazak na današnje ročište, isti je iskazao kako o predmetnom događaju bi određena saznanja mogla imati kolegica JE.
10.
U dokaznom postupku ispitan je svjedok KE, policijski službenik, koji je u svom iskazu iznio kako se sjeća da je dana 09.11.2024. oko 13,00 sati nakon obavljenih zadataka vezanih za osiguranje utakmice došao u Policijsku postaju Velika Gorica te je obavljao obavijesne razgovore sa okrivljenicima u ovom postupku. Temeljem njihovih izjava, kada su priopćili da je došlo do svađanja, vikanja i galame između njih, zbog parkiranja i klađenja, pripremio je optužni prijedlog koji je podnesen protiv I. i II. okrivljenih. To je sve što ima za iskazati.
Nakon što je upoznat s obranom I. okrivljenika HE ističe kako na tu obranu nema nikakvih primjedbi ili komentara.
Na poseban upit suca odgovara kako on nije došao do I. i II. okrivljenik odnosno nije policijski službenik o kojem govori I. okrivljenik u svojoj obrani već je to bio netko drugi od kolega ali on ne zna tko.
Nakon što je upoznat s obranom II. okrivljenice ČE ističe kako na obranu nema primjedbi niti komentara.
Na pitanje branitelja odgovara kako mu nisu poznati podaci o stanarima koji žive u okolici mjesta događaja jer se nitko nije javio u svojstvu svjedoka. Odgovara kako on nije neposredno vidio što se događalo između I. i II. okrivljenih. Odgovara kako se u Policijskoj postaji čulo vikanje sa ulice i on je to čuo ali nije vidio tko viče.
11.
Sudac je u dokaznom postupku ispitao svjedokinju JE, policijsku službenicu, koja je u svom iskazu iznijela kako se sjeća da je dana 9.11.2024. oko 13,00 sati obavljala službene zadatke u zgradi Policijske postaje Velika Gorica te je kroz prozor čula viku i galamu s ulice ispred Super sport kladionice. Ne sjeća se riječi koje su bile vikane. Sjeća se da je jedna ženska osoba, vezano uz taj događaj pristupila u Policijsku postaju. Kasnije je sa šefom smjene EE izašla na stepenice ispred zgrade Policijske postaje te je tada zamijetila ovdje nazočnu II. okrivljenicu i jednog muškarca koji su se svađali i uzajamno vikali jedan na drugog. To je sve što ima za iskazati. Nakon što je upoznata s obranom I. okrivljenika HE ističe kako je definitivno I. okrivljenik predmetne zgode pretjerivao u svojoj galami, a koliko se sjeća nastavio je takvo postupanje i u zgradi Policijske postaje dok se II. okrivljenica u zgradi policije posve smirila.
Nakon što je upoznata s obranom II. okrivljenice ČE ističe kako ne može ništa reći o fizičkom napadu I. okrivljenika na II. okrivljenicu i o njihovom fizičkom kontaktu jer to nije vidjela.
Na poseban upit suca odgovara kako nije sigurna tko je bio policijski službenik koji došao do I. i II. okrivljenih i s kojim su oni ušli u postaju.
Na pitanje branitelja II. okrivljenice ČE odgovara kako ona nije postupala u ovom predmetu, slučajno se našla u prizemlju postaje i čula i vidjela što je već izjavila. Odgovara kako oni dojavom smatraju nešto što i sami vide i zavedu kao dojavu, a ne zna imena stanara do kojih je dopirala vika ali smatra ako su oni u postaji čuli vikanje sigurno su i stanari okolnih zgrada čuli istu.
Na pitanje II. okrivljenice ČE odgovara kako joj nije poznato da li je I. okrivljenik bio fizički agresivan prema II. okrivljenoj ali kao što je već izjavila bio je verbalno agresivan i galamio je u policijskoj postaji.
12.
Sudac je u nastavku dokaznog postupka izveo dokaz suočavanjem I. okrivljenika RE i II. okrivljenice ČE.
Tom prilikom I. okrivljenik je izjavio: Tog dana došao sam u kladionicu, parkirao auto na par minuta, bio sam sa sinom, bio sam nepunih 5 min, vi ste bahato ušli unutra, vrijeđajući me da sam klošar i čiji je to auto, izašao sam van, pitao jel ima problem s autom, imala je jedno mjesto sa strane, pomaknuo auto sa strane, vi ste sjeli u auto i stali iza mene, izašli nakon toga van, vrijeđali, gospodin iz kladionice drugi je isto maknuo auto, bio je parkiran kod frizerskog salona, uzeli ste telefon i počeli slikati auto. Ja sam reagirao jer mi je dijete bilo unutra, to ne dozvoljavam i rekao sam visokim tonom zašto mi slikaš auto, makni te slike, vi niste htjeli i bilo je povišenih tonova. Nije bilo oduzimanja mobitela, ja sam jači i da sam htio uzeti mobitel uzeo bih ga, obostrano smo se vrijeđali i zajedno otišli u policijsku postaju, i tamo ste bili bezobrazni. Ja sam molio da što ranije završe s tim jer sam dijete morao voditi na trening.
II. okrivljenica je izjavila: Ja ostajem kod svoje pisane obrane gdje sam navela sve što se dogodilo, mnogi navodi I. okrivljenika su neistiniti, nisam nikoga vrijeđala, vi ste vrijeđali mene, napali me, htjeli ste mi uzeti telefon, povlačili za ruku, izradila sam fotografiju jer sam htjela s fotografijom otići u policiju postaju.
I. okrivljenik: Meni bi bilo sramotno da lažem poput vas, ja sam odmah priznao da sam povisio ton.
II. okrivljenica: Ja nisam povisila ton do trenutka kada mi je gospodin pokušao uzeti mobitel i povlačio me za ruku i tada sam počela vikati upomoć.
13.
Tijekom dokaznog postupka sudac je izveo dokaz uvidom i čitanjem: Obavijesti počiniteljima prekršaja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Policijske postaje Velika Gorica serijski broj [serijski broj] i 00368969 i potvrda Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za kazneno pravo, Sektora za evidencije, pomilovanja i podršku žrtvama i svjedocima, Službe za evidencije i pomilovanja, Odjela za prekršajne evidencije za RE i ČE od 11. lipnja 2025.
14.
U završnom govoru predstavnik ovlaštenog tužitelja je iskazao kako u cijelosti ostaje podnesenog optužnog prijedloga i svih prijedloga koji su navedeni.
U završnom govoru branitelj II. okrivljenice je iskazao kako vezano za konkretan događaj II. okrivljenica jest stava da u stvarnosti pa tako niti građe spisa ne proizlazi dokazanim da bi ista počinila prekršajno djelo činjeničnog opisa kako je to iznijeto u optužnom prijedlogu.
Naime, nitko od ispitanih svjedoka nije niti jednom riječju naveo dali je kod istih došlo do uznemiravanja, nelagode odnosno izazivanja srama, a što bi bio bit prekršajnog djela koje se II. okrivljenoj stavlja na teret. Isto tako iz činjenične građe spisa pa tako niti iz ispitivanja svjedoka nije dokazano da bi riječi koje se stavljaju na teret neosnovano II. okrivljenoj doprijela do okolnih stanara i koji bi to stanari bili.
Samim time isto tako se ukazuje kako djelatnici policije koji su ispitani tijekom ovog postupka su unisono izjavili kako nitko od njih nije vidio konkretan događaj pa niti tko bi u tom trenutku u odnosu na II. okrivljenicu vikao i galamio.
Samim time, još jednom se ponavlja kako II. okrivljenica i sama potvrđuje ono što su ispitani svjedoci izjavili kako ista nije počinila prekršajno djelo koje joj se stavlja na teret, a uzvikivanje riječi upomoć radi svoje zaštite osobnog i tjelesnog integriteta nije i ne može biti okolnost koja bi bila obuhvaćena odredbom čl.13. koji se II. okrivljenoj stavlja na teret.
Međutim, ako bi sud iole smatrao da je kod II. okrivljene došlo do ispunjenja prekršajnog djela koje se istoj stavlja na teret predlaže se uzeti u obzir sve olakotne okolnosti na strani, iste, da se u odnosu na I. okrivljenika radi o osobi koja je puno slabija od I. okrivljenika, koja je nezaposlena te da bi i kod izricanja prekršajno pravne sankcije univerzalna prevencija pa tako i osobna odnosno specijalna bila ispunjena i izricanjem opomene.
U završnom govoru II. okrivljenica je iskazala kako se u cijelosti pridružuje završnom govoru svog branitelja.
II/
1.
Nakon provedene glavne rasprave, povodom iznesenih obrana I. okrivljenika RE i II. okrivljenice ČE, a temeljem svih izvedenih dokaza, sudac je sa sigurnošću i nesporno utvrdio i s uvjerenjem zaključio da su oboje okrivljenih predmetne zgode počinili prekršaj iz čl.13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kažnjiv po označenom članku istog Zakona, postupajući na načine opisane u izreci presude, odnosno kako im se to stavlja na teret Optužnim prijedlogom ovlaštenog tužitelja.
2.
Sudac je cijenio obranu I. okrivljenika kojom on izravno priznaje počinjenje prekršaja koji mu je stavljen na teret i svoju prekršajnu odgovornost, pa ju je parcijalno prihvatio i to u dijelu gdje on priznaje krivnju za terećeni prekršaj, to jest u dijelu gdje je iskreno i savjesno te časno i odgovorno potvrdio da se predmetne zgode ponašao nepristojno, da je prema II. okrivljenici reagirao povišenim tonom i da je podizanjem tona neprimjereno reagirao.
Sudac je cijenio obranu I. okrivljenika i u dijelu gdje iznosi da je predmetne zgode II. okrivljenica počela vrijeđati govoreći tko to parkira, klošari i slično, te da su se obostrano vrijeđali.
Sudac je zaključio da je I. okrivljenik u tom dijelu svoje obrane iznosio sve činjenice jasno, okolnosno, razumljivo, uvjerljivo i životno, pa je u tom dijelu obranu I. okrivljenika uvažio kao istinitu.
U odnosu na ostatak obrane I. okrivljenika, u kojem on poriče da bi predmetne zgode gurao II. okrivljenicu i pokušao joj uzeti mobitel iz ruku, sudac je taj dio njegove obrane cijenio s oprezom i sumnjom te ga konačno nije prihvatio, jer je zaključio da u tom dijelu obrana I. okrivljenika ipak nije životna i uvjerljiva, odnosno da je nevjerodostojna, netočna i neistinita.
Sudac smatra kako je I. okrivljenik taj dio svoje obrane iznio u cilju vlastite koristi, to jest da je fragmentarnim poricanjem svog nezakonitog ponašanja pokušao umanjiti težinu svojih protupravnih postupaka i za sebe ishoditi povoljniju odluku, a sve s namjerom da bi opravdao svoje nepristojno ponašanje i da se djelimice zaštiti i/li oslobodi od prekršajne odgovornosti i krivnje te da ublaži kažnjavanje za počinjeni prekršaj koji mu se stavlja na teret, a kojeg on u odlučnom dijelu korektno priznaje.
Sudac je temeljem izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrdio i zaključio kako je I. okrivljenik uistinu počinio terećeni prekršaj i u dijelu u kojem ga on poriče.
3.
Sudac je cijenio obranu II. okrivljenice, pa je i njezinu obranu samo djelomično prihvatio, i to u dijelu gdje ona iskazuje da je predmetne zgode ušla u kladionicu i rekla da vlasnici vozila pomaknu svoja vozila, da je I. okrivljenik izašao i počeo ju vrijeđati, psovati i vikati na nju, da joj se vrlo brzo približavao i uhvatio ju za zglob desne ruke, a iz lijeve ruke joj htio uzeti telefon, te da ju je pritom navlačio/povlačio za ruku.
U odnosu na ostatak obrane II. okrivljenice, u kojem ona poriče vlastito počinjenje terećenog prekršaja, odnosno gdje ističe kako s njene strane nije došlo do remećenja javnog reda i mira, osobito ne na način kako je to opisano u optužnom prijedlogu, da je predmetne zgode samo zazivala upomoć, sudac je taj dio njezine obrane cijenio s rezervom i skepsom te ga konačno nije prihvatio.
Sudac je zaključio da je u tom dijelu obrana II. okrivljenice jasna i razumljiva, ali i da je svrsishodna i smišljena te da nije uvjerljiva, pouzdana ni stvarna, već da je subjektivna i pristrana.
Sudac je osobito cijenio obranu II. okrivljenice u dijelu gdje ona prvotno, u svojoj pisanoj obrani, izričito navodi da joj je I. okrivljenik iz lijeve ruke oteo/oduzeo njen mobilni uređaj, dok je naknadno, prilikom suočavanja, izjavila i otkrila kako joj je I. okrivljenik htio uzeti telefon.
Sudac smatra kako navedena nedosljednost i proturječnost u iznesenoj obrani II. okrivljenice, temeljito slabi vjerodostojnost, validnost i relevantnost njezinih obrambenih navoda te da osnovano dovodi u sumnju istinitost njezine cjelokupne obrane kojom poriče svoje počinjenje i vlastitu krivnju za terećeni prekršaj, a ističe i potvrđuje samo protuzakonite postupke te odgovornost i krivnju I. okrivljenika.
Suprotno obrambenim pokušajima II. okrivljenice, sudac je stekao čvrsto uvjerenje kako temeljem iznesene obrane I. okrivljenika i izvedenih dokaza može nesporno utvrditi, a zatim sigurno i bez sumnje zaključiti, da je II. okrivljenica počinila prekršaj za koji je optužena.
Sudac je temeljem svih izvedenih dokaza nesporno utvrdio i sa sigurnošću zaključio kako je i II. okrivljenica počinila terećeni prekršaj kojeg ona ustrajno, nepopustljivo i kategorično poriče, a mišljenja je da je II. okrivljenica svoju obranu oblikovala i iznijela u namjeri kako bi samo I. okrivljenika prikazala kao izazivača, verbalnog i fizičkog napadača i počinitelja prekršaja.
Sudac je uvjereno zaključio kako je II. okrivljenica načinom svoje obrane pokušala kod suca stvoriti gledište i mnijenje kako se ona samo pristojno branila od verbalnog i fizičkog napada I. okrivljenika, a da pritom sama nije neobuzdanim vikanjem uzvratila na njegov izazovni čin, te da svojim ukupnim postupanjem, odnosno svojim nepristojnim ponašanjem, nije nikako doprinijela stvaranju sukoba i razvoju svađe i na taj način zapravo remetila javni red i mir, a sve sa ciljem kako bi opravdala svoje postupke, zaštitila se od prekršajne odgovornosti, oslobodila od krivnje, te izbjegla kažnjavanje za počinjeni prekršaj koji joj se stavlja na teret.
4.
Sudac je cijenio iskaz svjedokinje Ines Kolenko, čije ispitivanje je predložila II. okrivljenica, osobito u dijelu gdje iznosi kako je predmetne zgode čula da se ispred kladionice događa dernjava, a vidjela je otimačinu mobitela od strane I. okrivljenika prema II. okrivljenoj, te kako je čula da su vikali i jedan i drugi.
Sudac je cijenio iskaz svjedoka Željka Župetić, za kojeg je II. okrivljenica u pisanoj obrani tendenciozno iznijela da joj je nepoznat i kako smatra da ne može imati nikakvih neposrednih saznanja o predmetu, osobito u dijelu gdje iznosi kako je predmetne zgode bio u kladionici, a na vrata je došla II. okrivljenica te se na jedan nezgodan način obratila njima u kladionici, pa je I. okrivljenik žestoko reagirao prema njoj, oboje su nastavili konverzaciju, vikali su, bilo je međusobnog vrijeđanja, II. okrivljenica je bila totalno izvan sebe kao i I. okrivljenik i ustrajala je u svom ponašanju i njihov sukob se nastavio.
Cijenio je sudac iskaz svjedoka Župetić i u dijelu gdje iznosi kako su oboje bili nepristojni, vikali su ružnim riječima i jedan i drugi i častili se neugodnim izrazima, II. okrivljenica je cijelo vrijeme urlikala kao i I. okrivljenik, čuo je da je II. okrivljenica jako vikala na I. okrivljenika, a i on je vikao na nju, te je vidio kako se I. okrivljenik okrenuo prema II. okrivljenici i pokušao joj uzeti mobitel.
5.
Nakon savjesne i cjelovite procjene iskaza ispitanih svjedoka Kolenko i Župetić, sudac im je u cijelosti poklonio vjeru te ih je u potpunosti prihvatio, jer su imenovani svjedoci činjenice vezane za počinjenje prijavljenog prekršaja od strane I. i II. okrivljenih predmetne zgode zamijetili neposrednim opažanjem, a sudac nije imao razloga posumnjati u istinitost njihovih tvrdnji, jer ispitani svjedoci kao slučajni očevici inkriminiranog događaja, zapravo nisu pristrano zainteresirani za ishod ovog sudskog postupka.
Sudac smatra da su imenovani svjedoci svoje iskaze iznosili jasno, detaljno, razumljivo, životno i neposredno uvjerljivo, a zaključio je da su svjedoci predmetne činjenice i svoja opažanja iskazivali na temelju osobnih saznanja, objektivno, vrlo razložno, okolnosno i vjerodostojno te da su činjenice koje su iznijeli u svojim iskazima u bitnom i odlučnom dijelu potpuno sukladne međusobno, kao i s činjenicama utvrđenim temeljem drugih izvedenih dokaza, dok sudac u njihovim iskazima nije našao nikakvih bitnih kontradiktornosti ili nelogičnosti, zbog čega nije bilo razloga da sudac posumnja u istinitost njihovih iskaza.
Nakon što su imenovani svjedoci komentirali obrane oboje okrivljenih, sudac je s jedne strane osnažio svoje uvjerenje o objektivnosti, nepristranosti i uvjerljivosti iskazivanja oboje ispitanih svjedoka, dok se s druge strane učvrstio u sigurnosti kako su obrane I. i II. okrivljenih, u aspektu gdje poriču počinjenje terećenog prekršaja, i to I. okrivljenik djelomično, a II. okrivljenica u cijelosti, potpuno neuvjerljive i smišljeno svrsishodne.
Sudac je mišljenja kako iskazi ispitanih svjedoka Kolenko i Župetić potvrđuju obranu I. okrivljenika u dijelu gdje on parcijalno priznaje počinjenje terećenog prekršaja, dok u potpunosti slabe uvjerljivost obrana I. i II. okrivljenih te u cijelosti dovode u sumnju istinitost njihovih obrambenih navoda u dijelu gdje oni poriču remećenje javnog reda i mira, dok istodobno njihovi iskazi osnažuju uvjerenje suca o krivnji oboje okrivljenih za terećeni prekršaj.
Sudac je čvrsto uvjeren kako upravo temeljem iskaza imenovanih ispitanih svjedoka, u vezi s ostalim izvedenim osobnim dokazima, posebno iskazom svjedokinje JE, može nesporno utvrditi da su predmetne zgode I. i II. okrivljeni, istovremeno i zajedno, stvarno počinili prekršaj koji im je stavljen na teret te da sa sigurnošću može donijeti odluku o njihovoj krivnji i kažnjavanju.
6.
Sudac je cijenio iskaze ispitanih svjedoka EE, policijskog službenika koji je predmetne zgode obavljao posao službujućeg šefa smjene, te KE, policijskog službenika koji je pripremio optužni prijedlog, pa je zaključio kako prema njihovim iskazima jasno proizlazi da zapravo nisu neposredni očevici inkriminiranog događaja, to jest da oni nemaju izravnih niti cjelovitih saznanja o načinu na koji je došlo do remećenja javnog reda i mira predmetne zgode, odnosno da ispitani svjedoci imaju samo posredna saznanja o događaju te stoga ne znaju nikakve stvarne činjenice.
Sudac je osobito cijenio iskaz svjedoka EE u dijelu gdje iznosi kako se predmetne zgode kroz prozor začula vika i galama s ulice, ali on nije vidio tko viče i galami, to jest nije vidio sporni događaj.
Sudac je osobito cijenio iskaz svjedoka KE u dijelu gdje iznosi kako je obavljao obavijesne razgovore sa I. i II. okrivljenima, pa je temeljem njihovih izjava, kada su priopćili da je došlo do svađanja, vikanja i galame između njih, zbog parkiranja i klađenja, on pripremio optužni prijedlog, te da nije neposredno vidio što se događalo između I. i II. okrivljenih.
Sudac je prilikom procijene iskaza imenovanih svjedoka stekao uvjerenje da su njihovi iskazi jasni, razumljivi i životni te u svakoj mjeri uvjerljivi, a pritom je rezimirao da su svjedoci prilikom iskazivanja svoja opažanja i/li saznanja iznosili objektivno i profesionalno te vjerodostojno i nepristrano.
Sudac smatra kako ispitani imenovani svjedoci nisu iskazali ništa odlučno o postupanju I. i II. okrivljenih i njihovom ne/činjenju prekršaja predmetne zgode, zbog čega sudac nakon izvođenja ovih dokaza nije mogao utvrditi nikakve bitne okolnosti o činjenicama navedenim u Optužnom prijedlogu ovlaštenog tužitelja u odnosu na terećeni prekršaj, a važnim za dokazivanje ne/krivnje I. i II. okrivljenih.
Međutim, sudac je radi stjecanja pravilne i cjelovite slike inkriminiranog događaja prihvatio iskaz ispitanog svjedoka EE u dijelu gdje iznosi kako se, na mjestu događaja, kroz prozor čula vika i galama s ulice.
7.
Sudac je cijenio iskaz svjedokinje JE, policijske službenice, pa mu je u cijelosti poklonio vjeru, budući je imenovana svjedokinja činjenice vezane za počinjenje prijavljenog prekršaja od strane I. i II. okrivljenih predmetne zgode utvrdila neposrednim opažanjem na mjestu događaja, kada je izašla na stepenice ispred zgrade Policijske postaje.
Sudac smatra da je ispitana svjedokinja svoj iskaz iznosila jasno, detaljno, razumljivo, životno i neposredno uvjerljivo, da nije pristrano zainteresirana za ishod ovog postupka, te je zaključio da je svjedokinja predmetne činjenice i svoja opažanja iznosila na temelju osobnih saznanja, objektivno, vrlo razložno, profesionalno, okolnosno i vjerodostojno, da su činjenice koje je iznijela u svom iskazu u cijelosti sukladne s činjenicama utvrđenim temeljem drugih izvedenih osobnih dokaza, a sudac u njezinom iskazu nije našao nikakvih kontradiktornosti ili nelogičnosti, zbog čega nije bilo razloga da sudac posumnja u istinitost njezinog iskaza.
Sudac je osobito cijenio iskaz imenovane svjedokinje u dijelu gdje uvjerljivo, razborito i logično iznosi kako je kroz prozor zgrade Policijske postaje Velika Gorica čula viku i galamu s ulice ispred kladionice, ali ne sjeća se riječi koje su bile vikane, zatim da je zamijetila I. i II. okrivljene koji su se svađali i uzajamno vikali jedan na drugog, kao i u dijelu gdje iznosi kako smatra da ako su u postaji čuli vikanje sigurno su i stanari okolnih zgrada čuli isto.
Nakon što je ispitana svjedokinja komentirala obranu I. i II. okrivljenih, sudac je, s jedne strane, osnažio svoje uvjerenje o objektivnosti, nepristranosti i uvjerljivosti iskazivanja ove svjedokinje, a s druge strane, se učvrstio u sigurnosti kako su obrane I. i II. okrivljenih, u aspektu gdje poriču remećenje javnog reda i mira, neuvjerljive i smišljeno svrsishodne.
Sudac je mišljenja kako iskaz svjedokinje JE u potpunosti obesnažuje opravdanost i utemeljenost osporavajućih dijelova obrana I. i II. okrivljenih te da u cijelosti dovodi u sumnju istinitost njihovih spornih obrambenih navoda, a osnažuje uvjerenje suca o krivnji okrivljenika za terećeni prekršaj.
Sudac je čvrsto uvjeren kako upravo temeljem iskaza imenovane svjedokinje, u vezi sa ostalim izvedenim osobnim dokazima, posebno iskazima svjedoka Kolenko i Župetić, može nesporno utvrditi da su I. i II. okrivljeni predmetne zgode stvarno počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, te da sa sigurnošću može donijeti odluku o njihovoj prekršajnoj odgovornosti.
8.
Nakon izvođenja dokaza suočenjem I. i II. okrivljenih, sudac je utvrdio kako su oboje okrivljenih ustrajali kod svojih već iznesenih obrana, te da su oboje iskazivali u jednakoj mjeri kratko i jasno, razumljivo i životno, bez prezentiranja nekih novih odlučnih detalja, već su opisivali pojedinosti događaja koje su već ranije iznosili u svojim obranama, kao i okolnosti koje nisu od presudne važnosti za činjenični opis terećenih radnji prekršaja.
Sudac je zamijetio da je I. okrivljenik tijekom suočenja gledao ustrajno i pretežno u pravcu II. okrivljenice, a samo povremeno u suca i u pod, a pritom je iznosio okolnosti predmetnog događaja emotivno i izražajno.
Zamijetio je da je II. okrivljenica pretežno gledala po sudnici, u suca i u zapisničarku, a samo povremeno je pogledavala u pravcu I. okrivljenika.
Sudac je zaključio kako su oboje okrivljenih tijekom suočenja izražavali snažni, iako podosta kontrolirani emocionalni doživljaj procesne situacije, kao i suzdržanu uzajamnu odbojnost, podozrenje, pa i netrpeljivost i neprijateljstvo, ali su ipak trezveno zadržali reduciranu mirnoću tijekom trajanja suočenja, te su se pridržavali priopćenih uputa, pa je ova dokazna radnja uspješno izvedena.
Temeljem ovog izvedenog dokaza sudac nije utvrdio nikakve nove bitne činjenice ili okolnosti, ali je nakon izvođenja ovog dokaza osnažio svoje mišljenje, s jedne strane, o uvjerljivosti iznesenih dijelova obrana oboje okrivljenih u odnosu na opisivanje bitnih elemenata ponašanja drugog suokrivljenika, a s druge strane, o neuvjerljivosti iznesenih dijelova njihovih obrana kojima poriču vlastito protupravno ponašanje predmetne zgode.
Pritom je sudac također učvrstio svoje uvjerenje da su predmetne zgode I. i II. okrivljeni postupili suprotno zakonskim odredbama jer su se međusobnom svađom i vikanjem ponašali na nepristojan način, remeteći javni red i mir, te da su oboje počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, na načine opisane u izreci ove presude.
9.
Sudac je uvidom u sve izvedene materijalne dokaze koji su već nabrojani, a koji su dostavljeni u privitku Optužnog prijedloga, utvrdio da su u označenoj dokumentaciji navedene činjenice i okolnosti koje su sadržane u činjeničnom opisu radnji prekršaja u Optužnom prijedlogu, a povodom kojih je ovlašteni tužitelj podnio Optužni prijedlog i pokrenuo prekršajni postupak protiv I. i II. okrivljenih.
10.
Sudac je uvidom u Potvrde izdane dana 11.06.2025.g., od strane Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za kazneno pravo, Sektor za evidencije, pomilovanja i podršku žrtvama i svjedocima, Služba za evidencije i pomilovanja, Odjel za prekršajne evidencije, za osobe: RE i ČE, utvrdio da I. okrivljenik do tada nije bio prekršajno osuđivan, dok je II. okrivljenica do tada bila pravomoćno prekršajno osuđena zbog počinjenog prekršaja iz oblasti javnog reda i mira.
11.
Sudac je temeljem čl.88.st.2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio sve već navedene dokaze, kao i postojanje ili nepostojanje činjenica i pri tome nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima.
12.
Sudac nije izvodio druge eventualno postojeće i moguće dokaze, jer je uzimajući u obzir konkretne okolnosti, zaključio kako se izvođenjem i novih dokaza činjenično stanje ne bi moglo dodatno utvrditi, odnosno ne bi se doprinijelo boljem pojašnjenju već utvrđenih činjenica temeljem prvotno izvedenih dokaza, te sve skupa u međusobnoj povezanosti nikako ne bi moglo dovesti do drugačije odluke u odnosu na optužbu protiv I. i II. okrivljenih, osim o njihovoj krivnji i kažnjavanju za terećeni prekršaj.
Pored toga, sudac nije izveo dodatne dokaze i radi izbjegavanja odugovlačenja prekršajnog postupka i izbjegavanja nepotrebnih radnji i troškova, a vodeći se pritom načelima svrhovitosti i ekonomičnosti postupka.
Konačno, sudac nije izveo nove dokaze osobito iz razloga što je zaključio kako je činjenično stanje zapravo u dovoljnoj mjeri utvrđeno temeljem već izvedenih dokaza, pa da se može donijeti valjana odluka i bez dodatnog izvođenja dokaza.
III/
1.
Nakon provedene glavne rasprave, povodom iznesenih obrana I. i II. okrivljenih, a temeljem analize svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sudac je sa sigurnošću i nesporno utvrdio i s uvjerenjem zaključio da su I. i II. okrivljeni predmetne zgode ostvarili sva bitna obilježja djela prekršaja koji im je stavljen na teret, na načine opisane u izreci presude.
2.
Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira u čl.13. propisuje da će se kaznit za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do 2.000,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana, tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir.
3.
Tijekom provedene glavne rasprave I. okrivljenik je počinjenje terećenog prekršaja priznao u odnosu na verbalni dio radnje, vikanje i galamu prema II. okrivljenici, te je u tom dijelu priznao svoju krivnju, ali je poricao počinjenje tog prekršaja u odnosu na fizički dio protupravne radnje, to jest guranje II. okrivljenice i pokušaj uzimanja mobitela iz njenih ruku.
Istovremeno II. okrivljenica je u potpunosti osporavala i pobijala vlastitu krivnju za predmetno remećenje javnog reda i mira, a pritom je u cijelosti prebacivala odgovornost i krivnju za inkriminirani događaj samo na I. okrivljenika.
Oboje okrivljenih, kao dvije suprotstavljene strane u spornom događaju, tvrde da je prekršaj svakako počinila druga strana s opisanim remećenjem javnog reda i mira te izjavljuju da se druga suokrivljena strana uistinu ponašala na način kako joj se stavlja na teret.
4.
Sudac je prihvatio kao istinite, vjerodostojne i životne iznesene obrane I. i II. okrivljenih u dijelovima gdje oni međusobno opisuju, na jasan, životan i uvjerljiv način, bitne elemente nepristojnog i nedopuštenog postupanja drugog suokrivljenika.
Sudac je mišljenja kako su oboje okrivljenih tijekom postupka, u cilju djelomičnog ili potpunog izbjegavanja prekršajne odgovornosti i kažnjavanja, ustrajno pokušavali partikularno ili u cijelosti, zatajiti, zaobići i/li prikriti svoje vlastito protupravno sudjelovanje u predmetnom događaju, to jest u verbalnom sukobu i fizičkom napadu te međusobnoj svađi i vikanju, odnosno svoje nepristojno ponašanje na javnom mjestu.
5.
Temeljem uvjerljivih i relevantnih opisa ponašanja koje su iznijeli svaki od suokrivljenih za drugu okrivljenu stranu, kao i temeljem svih izvedenih osobnih dokaza, sudac je s uvjerenjem zaključio da su predmetne zgode oboje okrivljenih svojim protupravnim i nezakonitim postupanjima, doprinijeli stvaranju i razvoju svađe, vikanja kao i verbalnog i fizičkog sukoba, pa su u nastaloj situaciji podjednako sudjelovali u remećenju javnog reda i mira.
Stoga je zaključio da su oboje okrivljenih počinili prekršaj za koji se terete Optužnim prijedlogom, jer su se na javnom mjestu svađali i vikali, pa su se na taj način svakako ponašali nepristojno.
6.
Po uvjerenju suca, sve utvrđene nesukladnosti i suprotnosti, prvo između samih obrana I. i II. okrivljenih, a zatim i između njihovih iznesenih obrana i činjeničnog opisa radnji prekršaja iz Optužnog prijedloga, s jedne strane, nemaju odlučnog značenja za sigurno utvrđenje počinjenja terećenog prekršaja od strane oboje okrivljenih, te zapravo, s druge strane, nemaju nikakvog bitnog utjecaja na odluku o vrsti i mjeri kazne koja im je izrečena.
Sudac smatra kako je stvarno izvjesno da su iskazane opisane proturječnosti zapravo samo posljedica ustrajnog pokušaja I. i II. okrivljenih da utječu na odluku Suda, pa da, s jedne strane, djelomično ili u potpunosti otklone svoju vlastitu prekršajnu odgovornost i izbjegnu kažnjavanje za terećeni prekršaj, počinjenje kojeg I. okrivljenik u jednom dijelu priznaje, ali u drugom dijelu, kao i II. okrivljenica u cijelosti, po mišljenju suca, smišljeno i tendenciozno poriču, a da s druge strane snažno potvrde odgovornost i krivnju drugog su okrivljenika za taj isti prekršaj.
7.
Slijedom svega navedenog, sudac je zaključio da su predmetne zgode, kako I. okrivljenik tako i II. okrivljenica, ostvarili sva bitna obilježja djela prekršaja za koji se optužuju, budući su se svađali i pritom vikali, te su se tako, prema opće prihvaćenim i uobičajenim pravilima međuljudskih odnosa, nepristojno ponašali na javnom mjestu, pa su na taj način oboje podjednako remetili javni red i mir.
8.
Sudac je tijekom postupka nesporno utvrdio da se inkriminirani događaj svakako odvijao na javnom mjestu, jer se dogodio na prostoru parkirališta ispred stambene zgrade i na ulici, dakle na prostoru koji je po svojoj funkciji namijenjen javnosti, a koji je pristupačan zapravo neograničenom skupu osoba, to jest svim građanima, praktički u bilo koje vrijeme, a pritom je dostupan gledanju i slušanju sa ulice, kao i iz okolnih stambenih i/li poslovnih objekata, dvorišta i gradskih površina, dakle na prostoru koji je bio dostupan vidiku i sluhu publike, odnosno izložen pogledu i čujnosti javnosti.
Stoga je sudac zaključio kako su u predmetnom slučaju I. i II. okrivljeni svoje radnje izvršili na realnom, neograničeno otvorenom javnom mjestu.
9.
Sudac smatra da je svađa intenzivno i žučno raspravljanje između dvije ili više osoba o određenim činjenicama ili događajima, koje prelazi granice pristojnosti među ljudima.
Sudac također smatra da je vikanje protupravno ponašanje koje se odnosi na takvo glasno izgovaranje riječi kojima se remeti mir građana, odnosno gdje se galamom počinitelja remeti mir i spokoj ostalih prisutnih građana, te da se radi o poduzimanju takvog ponašanja koje se može ocijeniti kao nepristojno.
10.
Slijedom svega navedenog, sudac je zaključio da su I. i II. okrivljeni predmetne zgode ostvarili sva bitna obilježja djela prekršaja za koji se optužuju, budući su se na označenom javnom mjestu, svojim radnjama uzajamne galame i međusobnog vikanja agresivnih riječi, odnosno svađanja, kao i guranjem i pokušajem oduzimanja mobitela iz ruke II. okrivljenice od strane I. okrivljenika, oboje okrivljenih ponašali nepristojno i protupravno, pa su time remetili mir i spokoj građana i službenika.
11.
Stoga je sudac nakon iznesenih obrana I. i II. okrivljenih i provedenog dokaznog postupka, donio odluku o počinjenom prekršaju kao u izreci presude i oboje okrivljenih proglasio krivima, pa ih je kaznio novčanim kaznama u visini koja je zakonom propisana kao najmanja za počinjeni prekršaj, a za koju sudac smatra da je primjerena i opravdana, te da odgovara stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja I. i II. okrivljenih.
12.
Prilikom izbora vrste i mjere kazne sudac je cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti propisane u čl.36.st.1. i st.2. Prekršajnog zakona.
Kao olakotne okolnosti sudac je na strani I. okrivljenika našao promptno i jasno, iako djelomično, priznanje počinjenja prekršaja, činjenicu da do tada nije bio prekršajno osuđivan te da počinjenim prekršajem nije izazvao teže štetne posljedice.
Kao olakotne okolnosti sudac je na strani II. okrivljenice našao činjenicu da počinjenim prekršajem nije izazvala neposredne štetne posljedice.
Sudac nije našao naročito otegotnih okolnosti na strani I. okrivljenih.
13.
Vrednujući razmjere i objektivnu težinu počinjenog prekršajnog djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja, a uzimajući u obzir sve okolnosti počinjenja prekršaja u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, sudac nalazi da su u predmetnom slučaju kazne izrečene u najmanjem propisanom iznosu, primjerene svim okolnostima počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti I. i II. okrivljenih, odnosno da nisu preniske niti previsoke, već da su dostatne svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te smatra da će se upravo ovako izrečenom visinom novčanih kazni ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja navedena u čl.6. i čl.32. Prekršajnog zakona.
14.
Temeljem odredbe čl.152.st.3. i čl.183.st.2. Prekršajnog zakona upozoravaju se I. i II. okrivljeni da ako u roku koji im je određen za plaćanje novčane kazne uplate dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena.
15.
Za počinjeni prekršaj I. i II. okrivljenima nije izrečena kazna zatvora do 30 dana, budući je sudac zaključio da se svrha kažnjavanja u cijelosti može postići izricanjem novčane kazne, a bez izricanja kazne zatvora.
Pri tome sudac je uzeo u obzir sve već navedene olakotne okolnosti na strani I. i II. okrivljenih.
16.
Odluka o trošku prekršajnog postupka temelji se na propisima označenim u izreci presude, a odnosi se na dužinu trajanja i složenost postupka, te je visina troška za I. okrivljenika odmjerena u manjem paušalnom iznosu, a za II. okrivljenicu u većem paušalnom iznosu, budući je II. okrivljenica načinom svoje obrane, zbog potrebe izvođenja dodatnih dokaza, izazvala povećane troškove postupka za Sud.
Velika Gorica, 12. prosinca 2025.
Zapisničarka
Sudac
Ivana Hoti, v.r.
Damir Tepeš, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude ovlaštene osobe imaju pravo podnijeti žalbu Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske, u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi u dva primjerka Općinskom sudu u Velikoj Gorici, na adresi [adresa].
