REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1135/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kalauz, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 6. studenoga 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja VF, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika PF, odvjetničke vježbenice, dana 12. prosinca 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništavom i bez pravnog učinka dijelovi odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu broj 24020006-1031262160/51400610-2380004615 od 10. siječnja 2003. između tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, u dijelu u kojem se navodi:

„NAKNADA

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00 (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 418,13 EUR s zakonskom zateznom kamatom od 11. ožujka 2003. do 31. prosinca 2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 553,08 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 12. prosinca 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 10. siječnja 2003. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 24020006-1031262160/51400610-2380004615, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 42.000,00 EUR obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz rok otplate u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 319,35 EUR. Člankom 10. tog Ugovora određeno je plaćanje naknade u visini 1% od iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom plasmana kredita. Tuženik je na dan 10. ožujka 2003. naplatio tužitelju tu naknadu u visini 3.150,42 kn, sada 418,13 EUR. O toj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale, niti je postojala mogućnost pregovora i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen od strane tuženika, te je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega je takva odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Stoga ustaje tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži da sud utvrdi ništetnom dio ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku da mu isplati 418,13 EUR s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, uvećano za zateznu kamatu i troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 14. travnja 2025. osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Osporava tužitelju status potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tužitelj je bio upoznat s obvezom plaćanja naknade i njezinom visinom. Ističe da ta odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ističe prigovor zastare. Osporava tijek zateznih kamata, a visinu tužbenog zahtjeva čini nespornom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 24020006- 1031262160/51400610-2380004615 od 10. siječnja 2003. (stranica 4-7 spisa), pregled prometa po kreditu (stranica 8-27 spisa), otplatni plan za kredit (stranica 28- 31 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka IF (stranica 116- 117 spisa), te tužitelja (stranica 111-112 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 24020006-1031262160/51400610- 2380004615 od 10. siječnja 2003. u kunskoj protuvrijednosti iznosa 42.000,00 EUR obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, radi kupnje stana s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti,

- da je rok otplate kredita je određen na u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 319,35 EUR,

- da je toč. 10. navedenog Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita platiti prije korištenja kredita naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1% iznosa kredita, obračunate s datumom plasmana,

- da je tuženik 10. ožujka 2003. naplatio tužitelju tu naknadu u visini 3.150,42 kn, sada 418,13 EUR, koja visina među strankama nije sporna.

6. Prijeporno je:

- status potrošača tužitelja,

- je li ništetna odredba toč. 10. Ugovora o kreditu broj broj 24020006- 1031262160/51400610-2380004615 od 10. siječnja 2003. u kojom je ugovorena naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1% iznosa kredita,

- pa posljedično tomu, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju stečeno bez osnove,

- osnovanost tužbenog zahtjeva,

- kao i je li potraživanje tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka ne primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, budući nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, 10. siječnja 2003., već se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o naknadi za obradu kredita treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je trebao kredit za stan i sjeća se da su kupovali stan od stranog državljana koji je živio u [adresa]. Ne sjeća se da bi mu službenik banke rekao za naknadu koja se plaća za obradu kredita, a na zahtjev banke je potpisao sve dokumente jer nije ni imao drugog izbora, budući je mogao to prihvatiti ili ostati bez kredita, odnosno stana. Po zanimanju je stomatolog, a u vrijeme ugovaranja kredita je imao samostalnu medicinsku djelatnost na adresi u [adresa], u prostoru u kojem je plaćao zakup i koji nema veze s kupljenim stanom. Kupljeni stan je bio u jako lošem stanju, tako da nije korišten za stanovanje, nego je, nakon nekog vremena, godinu ili dvije preselio svoju ordinaciju u taj prostor kojeg je prethodno preuredio, što je sve dosta dugo trajalo.

9. Iz iskaza svjedoka IF, zaposlenika tuženika proizlazi da je u trenutku sklapanja ugovora s tužiteljem bio savjetnik za ciljane grupe klijenata, konkretno tužitelj je bio stomatolog, s time da on nije sudjelovao u dogovaranju uvjeta ugovora, nego je tužitelj došao po preporuci člana uprave i direktora poslovnice. Sjeća se da je tužitelj već imao ponudu jedne banke koja je nudila višu naknadu, kao i kamatu. On nije sudjelovao u formiranju visine naknade koja je određena Ugovorom. Inače ugovaranje naknade je bilo obavezno u to vrijeme i iskazivalo se u postotku od vrijednosti kredita, a odnosilo se na troškove banke prilikom obrade i odobravanja kredita, a ni njemu nije poznato koji su to konkretno troškovi i na koji način je formirana ta naknada i temeljem koje formule. Ta naknada se naplaćivala prije isplate kredita, a klijent je imao mogućnost isplatiti je ili iz vlastitih sredstava ili da mu se ista odbije iz odobrenog kredita. Napominje da je on operativno odradio posao s klijentom, a uvjeti su bili prethodno dogovoreni s nekim drugim. Poznato mu je da se radilo kreditu stambene namjere i da mu je svrha bila kupnja stana u [adresa].

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja i svjedoka IF jer su logični i uvjerljivi, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju prijepornu ugovornu odredbu, a ni samom zaposleniku tuženika nije bilo jasno na koje se to troškove prijeporna naknada odnosi. Činjenica jest da je tužitelj s tim kreditom kupovao stan, što je i potvrdio svjedok IF, a to što ga je nakon nekoliko godina pretvorio u proslovni prostor, ne znaci da tužitelj nije potrošač. Naime namjena kredita je bila kupnja stana i za nju je tužitelj dobio kredit od tuženika, a ne za poslovni prostor (ordinaciju).

11. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te da s tužiteljem nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila određena od strane tuženika.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Sukladno odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), dalje ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Prema čl. 8. istog Zakona, obveza je prema građanima kao potrošačima i korisnicima usluga svoja prava i obveze uređivati i vršiti na način kojim se osiguravaju redovno i kvalitetno zadovoljavanje potreba građana i što povoljniji uvjeti za zadovoljavanje tih potreba.

14. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je postupao sukladno navedenim odredbama. Naime, iz čl. 10. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1% od iznosa kredita. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, je jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznosi 1% od iznosa kredita, po utvrđenju ovog suda nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 418,13 EUR.

15. Sukladno čl. 100. ZOO-a u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

16. Budući je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao nesavjesno, na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno obvezama iz čl. 8. i 2. ZOO, to je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti prijeporne odredbe čl. 10. Ugovora. Naime, jasno je da se o prijepornoj odredbi nije moglo pregovarati, niti je tužitelj dobio elementarne informacije o njoj kako bi znao od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 1% od ukupnog iznosa kredita.

17. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništava, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. I izreke i utvrdio ništavost sporne ugovorne odredbe o naknadi.

18. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništavom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

19. Stoga je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 418,13 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, budući da prijeporno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. 10. ožujka 2003. do dana isplate, jer je tuženik bio nepošten, znao je i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi.

20. Zatezne kamate su dosuđene u visini određenoj u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i.

21. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (418,13 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 50 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 3.7.2025. i 6.11.2025.(Tbr 9. toč. 1. OT 100 bodova), sastava podnesaka od 26.5.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 50 bodova), odnosno ukupno 200 bodova ili 400,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 100,00 EUR, što ukupno iznosi 500,00 EUR čemu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu 26,54 EUR i presudu 26,54 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 553,08 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

23. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 12. prosinca 2025. do isplate.

24. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 12. prosinca 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja Hrvoju Kalauz, odvj. uz rj za sp na presudu

- pun. tuženika Damiru Metelko, odvj.