Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-762/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Mađarić&Lui, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 5. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 628-50-3509177 sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb te ZL kao Korisnika kredita i ML kao Založnog dužnika kojeg su ugovorne strane zaključile dana 5. lipnja 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, br. OU-1664/2006 dana 12. lipnja 2006.:

- u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF;

- u članku 3 pod naslovom Naknada u dijelu u kojem je navedeno da naknada iznosi 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju ZL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova preplate kredita zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli kredita u CHF iznos od 3.010,41 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,02 € od 1.9.2006 do isplate,

- na iznos od 0,12 € od 1.10.2006 do isplate,

- na iznos od 6,93 € od 1.11.2008 do isplate,

- na iznos od 9,17 € od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 10,79 € od 1.2.2009 do isplate,

- na iznos od 11,52 € od 1.3.2009 do isplate,

- na iznos od 9,51 € od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 9,89 € od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 6,81 € od 1.6.2009 do isplate,

- na iznos od 4,54 € od 1.7.2009 do isplate,

- na iznos od 5,15 € od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 6,34 € od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 6,24 € od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 5,03 € od 1.11.2009 do isplate,

- na iznos od 7,30 € od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 9,12 € od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 11,70 € od 1.2.2010 do isplate,

- na iznos od 11,11 € od 1.3.2010 do isplate,

- na iznos od 14,62 € od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 13,95 € od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 15,25 € od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 26,48 € od 1.7.2010 do isplate,

- na iznos od 24,17 € od 1.8.2010 do isplate,

- na iznos od 28,81 € od 1.9.2010 do isplate,

- na iznos od 26,56 € od 1.10.2010 do isplate,

- na iznos od 22,94 € od 1.11.2010 do isplate,

- na iznos od 30,58 € od 1.12.2010 do isplate,

- na iznos od 40,30 € od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 33,42 € od 1.2.2011 do isplate,

- na iznos od 35,83 € od 1.3.2011 do isplate,

- na iznos od 32,76 € od 1.4.2011 do isplate,

- na iznos od 33,31 € od 1.5.2011 do isplate,

- na iznos od 46,34 € od 1.6.2011 do isplate,

- na iznos od 46,62 € od 1.7.2011 do isplate,

- na iznos od 57,28 € od 1.8.2011 do isplate,

- na iznos od 51,80 € od 1.9.2011 do isplate,

- na iznos od 45,81 € od 1.10.2011 do isplate,

- na iznos od 45,17 € od 1.11.2011 do isplate,

- na iznos od 44,70 € od 1.12.2011 do isplate,

- na iznos od 47,56 € od 1.1.2012 do isplate,

- na iznos od 50,06 € od 1.2.2012 do isplate,

- na iznos od 50,39 € od 1.3.2012 do isplate,

- na iznos od 24,07 € od 1.4.2012 do isplate,

- na iznos od 24,59 € od 4.4.2012 do isplate,

- na iznos od 49,83 € od 1.5.2012 do isplate,

- na iznos od 50,63 € od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 49,29 € od 1.7.2012 do isplate,

- na iznos od 48,94 € od 1.8.2012 do isplate,

- na iznos od 0,70 € od 10.8.2012 do isplate,

- na iznos od 48,63 € od 1.9.2012 do isplate,

- na iznos od 46,46 € od 1.10.2012 do isplate,

- na iznos od 48,78 € od 1.11.2012 do isplate,

- na iznos od 49,89 € od 1.12.2012 do isplate,

- na iznos od 49,11 € od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 44,74 € od 1.2.2013 do isplate,

- na iznos od 48,45 € od 1.3.2013 do isplate,

- na iznos od 48,78 € od 1.4.2013 do isplate,

- na iznos od 47,32 € od 1.5.2013 do isplate,

- na iznos od 42,80 € od 1.6.2013 do isplate,

- na iznos od 42,69 € od 1.7.2013 do isplate,

- na iznos od 43,80 € od 1.8.2013 do isplate,

- na iznos od 45,58 € od 1.9.2013 do isplate,

- na iznos od 48,04 € od 1.10.2013 do isplate,

- na iznos od 46,77 € od 1.11.2013 do isplate,

- na iznos od 47,67 € od 1.12.2013 do isplate,

- na iznos od 48,69 € od 1.1.2014 do isplate,

- na iznos od 43,84 € od 1.2.2014 do isplate,

- na iznos od 45,03 € od 1.3.2014 do isplate,

- na iznos od 44,64 € od 1.4.2014 do isplate,

- na iznos od 43,32 € od 1.5.2014 do isplate,

- na iznos od 42,90 € od 1.6.2014 do isplate,

- na iznos od 43,09 € od 1.7.2014 do isplate,

- na iznos od 44,59 € od 1.8.2014 do isplate,

- na iznos od 45,85 € od 1.9.2014 do isplate,

- na iznos od 45,59 € od 1.10.2014 do isplate,

- na iznos od 46,68 € od 1.11.2014 do isplate,

- na iznos od 47,42 € od 1.12.2014 do isplate,

- na iznos od 46,99 € od 1.1.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.2.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.3.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.4.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.5.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.6.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.7.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.8.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.9.2015 do isplate,

- na iznos od 47,58 € od 1.10.2015 do isplate

- sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju ZL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetnosti odredbe o naknadi iznos od 246,36 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 30. lipnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ZL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova „razlike glavnice“ iznos od 1.861,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.660,23 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. svibnja 2023. navodi da je kao korisnik kredita 5. lipnja 2006. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 628-50-3509177. Visina odobrenog kredita iznosila je 40.000,00 CHF a kojeg je banka tužitelju isplatila u kunama u visini od 185.616,84 kn dana 29. lipnja 2006. . Riječ je namjenskom kreditu za kupnju nekretnine s rokom otplate od 25 godina, 300 mjesečnih anuiteta. Banka je tužitelju ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u naprijed navedenoj valuti. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo u valuti CHF ističući da je isti najpovoljniji za tužitelja. Dakle, tužitelj da ga je ishodio u privatne svrhe, kao potrošač. Tužitelj da je 20. veljače 2016.g. zaključio sa tuženikom Dodatak Ugovora o kreditu kojim Dodatkom je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sama konverzija nije mogla niti može osnažiti pravomoćno utvrđene ništetne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, tim više što je Presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. postala pravomoćna, donijeta nakon same konverzije i zaključenja naprijed navedenog Aneksa! Da je tužitelj imao saznanja za isto, ne bi nikad pristupio zaključenju spornog Dodatka i time se doveo u nepovoljniji položaj od onih dužnika koji nisu izvršili konverziju u sličnim situacijama. Do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je, između ostalog, uslijed ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i naplaćenoj naknadi za obradu kredita. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/13), valja istaći sljedeće: Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP) Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita“ Proizlazi dakle da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, kako to pogrešno tumači Visoki Trgovački sud u svojoj presudi posl. br. Pž- 1729/13, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da se uslijed ugovorene valutne klauzule radi o povećanju troškova financijske usluge bez gornje granice; d) da u ugovoru moraju na transparentan način biti objašnjeni: i. razlog ugovaranja određenog mehanizma, ii. pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu, iii. odnos tog mehanizma s mehanizmom koji se nalazi u drugim odredbama o isplati kredita; e) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita. Tuženik nije obavijestio tužitelja, iako izričito upitan, o predvidivom rastu švicarskog franka, da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF, kako to čini u odnosu na EUR, te o postojećim studijama MMF-a još iz 1997., a koje studije su poznate svim analitičkim službama tuženika budući da se unutar bankarskih krugova radi o notornim činjenicama, koje ukazuju na to da je već 1997. bio predviđen porast švicarskog franka nakon uvođenja EURO zone. Tuženik da je pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije, što je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita (koji je bio jedino poznat). Slijedom navedenog, Tužitelj također potražuje i pogrešno obračunatu glavnicu u visini od 1.929,11 € / 14.534,89 kn time da je tužitelj od navedenog iznosa oduzeo iznos priznate preplate u konverziji u visini od 68,04 € slijedom čega potražuje 1.861,07 € / 14.022,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 01. ožujka 2016. pa do isplate. Pored toga, tuženik da je tužitelju nezakonito naplatio i tzv. naknadu za obradu kredita u visini od 246,35 € / 1.856,16 kn. Naime, nepoštene su, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu sadržane: - u članku 3 pod naslovom Naknada u dijelu u kojem je navedeno da naknada iznosi 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. S obzirom na naprijed navedeno, predmetna odredba je ništetna temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Predmetnim ugovorom i navedenim člankom na tužitelja su prenijeti svi troškovi vezani uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati obzirom su takve odredbe unijete u ugovore kao dio tipskih, unaprijed pripremljenih ugovora od strane tuženika. Navedena odredba prouzrokovala je neravnotežu između ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, na način da je odmah, prilikom ishodovanja kredita, tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 1.856,16 kn (246,35 EUR) (1,00 % iznosa kredita). Dakle, tužitelj taj novac nije ni vidio dok je na taj iznos tuženik tužitelju uredno zaračunao ugovorenu kamatu. U svakom slučaju, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici do izvršene konverzije, pogrešno obračunate glavnice i na osnovi ništetnih odredaba o ulaznoj naknadi. Tužitelj smatra da bi sud trebao, po službenoj dužnosti, oglasiti cijeli ugovorom ništetnim obzirom su bitni elementi ugovora o kreditu – predmet i cijena a koja se odnosi na pravomoćno utvrđenu ništetnu odredbu za promjenjivu kamatnu stopu, ništetni bez kojih ugovor ne može opstati. Slijedom iznijetoga, s obzirom na obvezu tuženika da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (stekao bez osnove) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj te isplate izvršio, tužitelj predlaže da se utvrdi ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, i naloži tuženiku da istome isplati novčani iznos s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) , kao i utvrdi ništetnom odredba čl. 3 ugovora o kreditu i isplata iznosa od 346,36 eura s osnova ulazne naknade, te isplatu iznosa razlike glavnice u iznosu od 1.861,07 eura, sve u svrhu uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se tužitelj nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva, pobliže opisano kao u točkama I. do IV. izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik da je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodatka tužitelj je priznao dug. Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 8. travnja 2025., te potom 13. rujna 2025. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke.

4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to ugovor o kreditu, otplatna tablica, pregled uplata po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke kao i saslušanje tužitelja kao stranke.

5. Imajući u vidu da je na sastanku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH pod brojem Su-IV-162/21 odlučeno među ostalim da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u chf dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, te da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je dopustio preinaku tužbe.

6. Odredbom čl. 190 st. 2 ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2 da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud dopustio takvu preinaku tužbe i riješio kao u izreci rješenja, sukladno čl. 190. st. 3 ZPP-a.

7. Na temelju spisu priležeće dokumentacije i to ugovora o kreditu broj: 628-50- 3509177. zaključenog 5. lipnja 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, br. OU-1664/2006 dana 12. lipnja 2006 utvrđeno je:

- kako je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 40.000,00 CHF a kojeg je banka tužitelju isplatila u kunama u visini od 185.616,84 kn dana 29. lipnja 2006, rok vraćanja 300 mjeseci, a ugovorena je valutna klauzula, a što među strankama nije ni sporno,

- da je 20. veljače.2016. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 628-50-3509177, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR, i kojim se utvrđuje preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 20.340,97 eura, a koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9 tog Aneksa

- da ugovor jest konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju u euro s danom 30. rujan 2015.

- radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem kao i dopunski nalaz vještaka, na koji matematički izračun, po izvršenim pisanim očitovanjima i dopuni nalaza i mišljenja, niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi te ovaj sud isti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke,

- da u nalazu i mišljenju vještak utvrđuje da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujan 2015.,

- da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 3.010,41 EUR (tab. 3, st. 8 i 9). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 889,32 HRK, ili 118,05 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 21.792,58 HRK, odnosno 2.892,36 EUR.

- da je konverzijom utvrđena preplata od 68,04 EUR, odnosno 519,26 HRK, ili 68,92 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab.4).

- da zatezna kamata na pozitivne tečajne razlike do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 967,48 EUR, preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) iznose 3.010,41 EUR, te ukupno potraživanje tužiteljice iznosi 5.838,08 EUR.

- da zatezna kamata na neto preplatu tečaja do konverzije 30. rujna .2015. iznosi 874,34 EUR, neto preplata tečaja iznosi 2.892,36 EUR, a ukupno potraživanje tužiteljice iznosi 5.626,89 EUR.

- da naknada za obradu kredita od 1% iznosi 400,00 CHF, a po tečaju na dan isplate kredita 1.856,17 HRK, ili 246,36 EUR.

- da se pretplata u konverziji računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po chf kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, pa da se može utvrditi da su preplata kamate i tečaja uzete u obzir.

- da provedbom konverzije tužiteljeva obveza nije svedena na iznos prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi,

- da je čl. 9 Aneksa br. 1 ugovoreno da se početno utvrđen otplatni plan osnovnog ugovora u CHF zamjenjuje novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli EUR, a koji otplatni plan potpisnici prihvaćaju potpisom Aneksa br. 1

- da je konverzija provedena u skladu s ZIDZPK/15,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF time da iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu na rizike te mogućnost znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu nije ukazano te da tužitelj s obzirom na dane mu informacije nije mogao predvidjeti da će doći do znatnog povećavanja tečaja u odnosu na početni,

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru,

8. Nije sporno da je

- u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.),

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i u skladu s pravilima struke, utvrđeno je

- da iako se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir,

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

10. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli , kao i zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita ( točka I. i III izreke presude) zahtjev za isplatu razlike više plaćenog tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja Aneksa br. 1, sve pobliže opisano kao u točki II. izreke presude ( točka II izreke presude), kao i zahtjev za isplatu naknade za obradu kredita (točka IV izreke presude) dok nije osnovan zahtjev za isplatu "razlike glavnice" ( točka V izreke presude).

11. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

12. Iako je u konkretnom slučaju između stranka sklopljen Aneks kojim je izvršena konverzija tužiteljevog kredita iz CHF u kredit vezan uz valutu EUR, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013), tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na ime ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu (kamata i valuta).

13. Ovo iz razloga jer je kogentnom odredbom čl. 327 ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba time da je odredbom čl. 328 ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi dok je prema odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora time da ništetnost neke odredbe ugovora kako je to propisano odredbom čl. 324 st. 1 ZOO-a ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te kako ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora, to tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu pretplate, i utvrđenje ništetnosti među strankama sklopljenog ugovora o kreditu u dijelu odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF unatoč činjenici što je sklopljen Aneks br. 1 ugovora o kreditu.

15. Iako je u konkretnom slučaju sporazumom stranaka izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR nakon stupanja na snagu ZIDZPK-a, isto nije od odlučnog značenja za tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari u dijelu kojem zahtjeva isplatu. Ovo iz razloga jer tužitelj po ocjeni ovoga suda time nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje bilo ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u ovom postupku, niti je izgubio pravo na potpunu restituciju u situaciji kao što je konkretna kada su dijelovi ugovora o kreditu sklopljenog između stranka ništetni, te kada sklopljenim Dodatkom potpuna restitucija nije provedena a pravo na koju restituciju tužitelju pripada temeljem odredi ZOO-a a sve kao posljedicu ništetnosti predmetnog Ugovora.

16. Ovo osobito kada se ima u vidu utvrđenje vještaka u ovom postupku da prilikom zaključenja Aneksa br. 1 ugovora o kreditu, provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF), Međutim, stav je ovog suda da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu zaključenja ugovora o kreditu s ništetnim ugovornim odredbama.

17. Pored toga, niti odredbe sklopljenog Aneksa br. 1 ugovora o kreditu ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF nepošteno te ništetno ugovarala valutna klauzule vezano uz valutu chf, kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi, a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih.

18. Stoga, unatoč tako provedenoj konverziji kojom je tužitelj samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciju tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Aneksom br. 1 ugovora o kreditu izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Unatoč zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog ugovora iz chf u euro, po stavu ovog suda tužitelj ima pravo te pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, te ima pravo do dana konverzije zahtijevati od tuženika povrat onih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora.

19. Naime, stav je ovog suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu restituciju u situaciji kada je, kao u ovom slučaju, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu , valuti, neovisno od toga što je dobrovoljno pristupio zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu Ovaj sud je stava da bi tužitelj kao potrošač bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na potrošače koji nisu izvršili konverziju ugovora sukladno ZID ZPK, a u kojem slučaju je utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i potrošači ostvarili pravo na povrat preplaćenih iznosa.

20. Opisani stav po mišljenju ovog suda, potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kada utvrđuje da prilikom provođenja i promjene konverzije u Aneksu br. 1 ugovora o kreditu se pretplata u konverziji računa na sasvim drugi način, i nema veze s pretplatom kamate i tečaja po osnovi kredita u chf u odnosu na početne uvjete, odnosno jer ocjenom nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud utvrđuje da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

21. Odredbom čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje ZPK) propisano je načelo konverzije kredita te je tom odredbom propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok odredba čl. 19.c ZPK-a propisuje način izračuna konverzije kredita.

22. Unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj sukladno odredbama ZPK-a samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciji tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. unatoč tome što je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora kojim je tuženik izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

23. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka, već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu , te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz ništetnih ugovornih odredbi nije bilo te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

24. Ovo iz razloga jer niti odredbe ZID ZPK-a niti odredbe sklopljenog Dodatka Ugovora izrijekom ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF kao što je Ugovor sklopljen između stranka nepošteno te ništetno ugovarala valutna klauzule vezano uz valutu CHF kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih napose uzimajući okolnost da je ZID ZPK/15 stupio na snagu prije nego što je presuda u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna, već je glavni motiv navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je konverzija u tom pravcu i provedena. Stoga unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj sukladno odredbama ZID ZPK-a samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciji tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Dodatkom Ugovora kojim je tuženik izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR

25. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

26. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

27. Iz iskaza tužiteljice ovaj sud utvrđuje da su kao obitelj suprug, ona i dvoje djece živjeli u jednom stanu, jednosobnom te odlučili za obiteljske potrebe kupiti još jednu nekretninu. Ona da je tada radila u Hrvatskom telekomu dok je njezin suprug radio u Austriji te je on podigao kredit na iznos od 40.000,00 eura i bilo im je potrebno još 25.000,00 eura. Ona da se krenula informirati kod raznih banaka a kako je bila klijent Raiffeisen banke da je kod tuženika zatražila ponudu za zaključenje ugovora. Njoj je djelatnica banke rekla kako je upravo valuta CHF najisplativija, kako je kamata najpovoljnija i da je to stabilna valuta. Iako je izrazila svoju skepsu da ona tu valutu ne pozna i da bi euro djelatnica ju je uvjerila da je to najisplativiji proizvod. Ona je platila naknadu prilikom zaključenja tog ugovora a nije joj uopće objašnjeno zašto i na temelju čega a ja nije ni pitala jer je vjerovala banci da je to potrebno. Potom 2016. dobila je poziv banke te je i izvršila konverziju u valutu euro. Nadala se da će joj biti lakše ali u konačnici misli da je bilo nekih 500,00 kn razlike a što je neznatno manje. Ni suprug ni ona nisu bili vlasnici niti obrta niti neke pravne osobe. Ova nekretnina se nije iznajmljivala nikada a u istoj žive suprug i ona. Ne zna je li prilikom konverzije utvrđen nekakav višak ili manjak. Otplaćivala je anuitete trajnim nalogom.

28. Na upit pun. tužitelja navodi kako joj je u prosincu 2023. bilo preostalo za otplatu još oko 10.500,00 eura a kredit plaća već 18 godina, s time da je suprug kredit već otplatio na 40.000,00 eura u 5 godina. Nije joj djelatnica objasnila na što se odnosi ova naknada za obradu kredita a niti dobila specifikaciju s tim u vezi. Ne bi zaključila danas ugovor o konverziji saznanjem koje danas ima. Na upit pun. tuženika je li joj bio poznat pojam valutne klauzule odgovara da nije, da je ona laik te iako je tražila euro da je vjerovala službenici banke da je CHF povoljniji. Zaključila je svojevoljno dodatak ugovoru na poziv banke te na daljnji upit je li shvatila što ovim dodatkom ugovara, odgovara da je ona to shvatila i to da će plaćati povoljniju ratu, da će joj biti lakše otplaćivati anuitet. Na upit pun. tužitelja je li znala da neovisno o valuti u odnosu na koju je ugovor zaključen rate plaća u kunama odgovara da je znala pa na upit je li znala o čemu ovisi iznos kuna koje će plaćati svaki mjesec odgovara da nije znala. Navodi da je vezano uz zaključenje dodatka bila kod tuženika misli jednom, djelatnica joj je predočila otplatni plan. Ona ju je pitala što će dobiti tim dodatkom te joj je rečeno da će joj se smanjiti kredit, da će rata biti manja jer je euro stabilnija valuta. Ponudila joj je i fiksnu kamatnu stopu, a ona je dodatak i pročitala. Misli da joj je djelatnica i rekla da će joj glavnica biti manja kada kredit konvertira.

29. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

30. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

31. Upravo iz iskaza tužitelja kao stranke u ovom postupku, ovaj sud utvrđuje da je ugovor o kreditu kupljen u svrhu rješavanja stambenog pitanja, odnosno da je nekretnina kupljena sredstvima ugovora o kreditu. Dakle, proizlazi iz iskaza tužitelja da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu rješavanja stambenog pitanja, a ne bavljenja zanimanjem i poslovnom aktivnosti tužitelja, radi obavljanja poslovne djelatnosti, već da u navedenoj nekretnini tužiteljica stanuje sa svojom obitelji , te ista nikada nije bila u iznajmljivana.

32. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nekretninu koristi radi stambenog zbrinjavanja svoje obitelji, proizlazi da je ugovor o kreditu prije svega potrošačke naravi, te se po ocjeni ovog suda, tužitelj može smatrati potrošačem u smislu odredbe ZZP/03-a. Stoga se može u ovom postupku pozivati na presude donesene u postupcima po kolektivnoj tužbi.

33. U odnosu na visinu zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke dipl. oecc. ZLB, te je tužitelj uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

34. Na nalaz i mišljenja primjedbe nisu imali niti pun. tužitelja niti pun. tuženika (matematički dio), pa je sud nalaz prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan u skladu s pravilima struke..

35. Navedeni ugovor o kreditu zaključen je 5. lipnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

36. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

38. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

39. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

40. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

41. Polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH od 16. srpnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 ovaj sud utvrđuje da se prije sklapanja ugovora o kreditu o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

42. Kako se o toj odredbi nije pregovaralo prije potpisivanja istog, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o tipskom standardnom ugovoru o kreditu, to tuženik nije dokazao da je jasno i razumljivo predočio tužitelju sve parametre prije zaključenja Ugovora o kreditu. Kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja kao stranke, tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu u situacijama kada su ugovori o kreditu bili vezani uz valutu CHF, niti je tuženik dokazao da bi kao banka klijentima ukazivala na bilo kakve posebne rizike koje ta valuta nosi niti im je bilo što govorila po odnosu HNB a prema valuti CHF. Utvrđeno je i to da je među strankama zaključeni ugovor standardni, tipski ugovor sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane banke, kako to u konačnosti proizlazi iz iskaza tužitelja, a što je u konačnosti vidljivo i iz sadržaja Ugovora.

43. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne predstavlja dokaz činjenice da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo te okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora.

44. Valja napomenuti da tuženik kao banka u ovom postupku nije dokazao, a teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da su u pogledu sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja valutne klauzule vezano uz valutu CHF okolnosti bile drugačije u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kako u pogledu pregovaranja, tako i u pogledu informiranosti u ovom postupku tužitelja kao potrošača u pogledu valutne klauzule vezano uz valutu CHF.

45. Okolnost je li u vrijeme sklapanja spornog ugovora eventualno postojala mogućnost s tuženom bankom sklapanja i ugovora o kreditu vezano uz valutu EUR sama po sebi ne predstavlja okolnost temeljem koje se može zaključiti i koja dokazuje da su stranke o valutnoj klauzuli vezano u valutu CHF sadržanoj u spornom Ugovoru o kreditu pregovarale.

46. Ovo iz razloga jer je među strankama sporni Ugovor o kreditu, tipski ugovor koji je bio unaprijed sastavljen po tuženoj kao trgovcu te jačoj ugovornoj strani pri čemu ovaj sud u cijelosti prihvaća vjerodostojnim iskaz tužitelja obzirom da tuženik suprotno nije dokazao da tuženik vezano uz valutu CHF prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

47. Slijedom naprijed iznijetog tuženik nije dokazao da se je o odredbi među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je istim ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF pregovaralo te nije dokazao da je tuženik kao banka tj. kao trgovac te jača ugovorna strana, prije sklapanja Ugovora i u vrijeme sklapanja Ugovora kao trgovac, informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti teret kojih dokaza je ležao na istom.

48. Dakle, tuženik u ovom postupku, po ocjeni ovoga suda nije dokazao da su okolnosti glede sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu kako u pogledu pregovaranja tako i u pogledu informiranosti tužitelja kao potrošača bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu.

49. Načelo konverzije te načelo navedenog Zakona bio je da se položaj potrošača te korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka , već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu , te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz Ugovora o kreditu ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

50. Sklopljenim Dodatkom Ugovora tužitelj je izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Kako iznosi razlike pretplaćene valute nisu nadoknađeni te nisu vraćeni tužitelju te mu nisu priznati u provedenom konverzijom u situaciji kao što je konkretna kada su ništetne odredbe u Ugovoru o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, jer tužiteljeva obveza nije svedena na iznos prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi, to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st.1. ZOO-a u obvezi tužitelju naknaditi iste, pa je tužbeni zahtjev tužitelja konačno preciziran te određen nakon provedenog financijskog vještačenja za isplatu predmetnih iznosa valjalo prihvatiti te odlučiti kao u točki II. izreke presude, sve pozivom na odredbu čl. 323.st.1. ZOO-a.

51. Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice u iznosu od 1.861,07 EUR, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki V. izreke presude.

52. Sud pri tome polazi od utvrđenja da su stranke zaključenju Aneksa br. 1 pristupile sporazumno i dobrovoljno, s time da je dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK koji predstavlja prisilan propis.

53. Obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Aneksa ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK, određena je prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužitelj je prihvatio ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, kao takav izaziva pravne učinke.

54. Iz sadržaja Aneksa br. 1 ovaj sud zaključuje da su odredbe o predmetu obveze transparentne, lako razumljive i uočljive, te ne ostavljaju nikakvu dvojbu o visini glavnice koju tužitelj mora vratiti tuženiku, niti visini anuiteta koju mora plaćati mjesečno u otplati kredita, odnosno o iznosu na ime manje uplaćenog iznosa iz čl. 1 ZIP ZPK-a.

55. Naime, tužitelj nije dokazao da bi odredbe Aneksa br. 1 u tom dijelu bile netransparentne i nerazumljive, ili da ne bi bile uočljive, pa ih ovaj sud ne nalazi ništetnim, protivno tvrdnji tužitelja.

56. U tužbi tužitelj zapravo ne navodi da Aneks br. 1 nije zaključen dobrovoljno i sporazumno, pa je sud te odredbe ispitao jesu li sukladne članku 322. stavka 1. ZOO- a, kojom je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO), ovaj sud ne nalazi da bi Aneks br. 1 u smislu članka 322. stavka 1. ZOO bio ništetan, ili da bi tužitelj dokazao da Aneks br 1 nije zaključen dobrovoljno.

57. Ispitivanjem Aneksa br.1 ovaj sud nije našao da bi isti bio nepošten u odnosu na predmet ugovora i u odnosu na visinu ugovorenih anuiteta u smislu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022– koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Aneksa br. 1 - dalje u tekstu: ZZP/14) u dijelu kojim su uređene nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, odnosno ništetan u tom dijelu sukladno članku 55. stavku 1. ZZP/14. Prema odredbi članka 52. ZZP/14 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Istu odredbu sadrži i članak 296. stavak 3. ZOO-a.

58. Kako dakle, odredbe Aneksa br. 1 nisu utvrđene ništetnim, u odnosu na odredbu o otplati glavnice, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu iznosa iz točke II. izreke ove presude.

59. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti i presuditi kao u točki V. izreke presude.

60. Pri tome se po ocjeni ovog suda, ne dira u pravo tužitelja kao potrošača da zahtijeva potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz potrošačkog ugovora (ništetna valutna klauzula u osnovnom ugovoru o kreditu). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon zaključenja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne, pa stoga imaju pravo na potpuno obeštećenje, odnosno u ovom slučaju, razliku s osnove ništetne valutne klauzule.

61. Posljedica ništetnosti je upravo eliminacija negativnih učinaka nepoštenih ugovornih odredbi te primjena početno valjano ugovorenih uvjeta otplate kredita te naknada tužitelju svih iznosa koji mu unatoč provedenoj konverziji nisu priznati te naknađeni prema početno valjano ugovorenim uvjetima otplate kredita. Provedenim financijskim vještačenjem nedvojbeno je utvrđeno da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat te naknadu svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao temeljem istih.

62. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a.

63. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

64. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a vezano uz ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu 12. svibnja 2023. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

65. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.

66. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž- 666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj.

67. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se , bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostrano obveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari."

68. Činjenica je da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a kako je to i naznačeno u ugovoru da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po srednjem tečaju banke za CHF te je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, no ta činjenica sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu za kupnju nekretnine sklopljen na duže vremensko razdoblje, a da tužena banka kako je to konačno i utvrđeno u postupku radi zaštite prava i interesa potrošača, prilikom sklapanja ugovora kao što je konkretni povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

69. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a na koji matematički izračun visine stranke nisu imali primjedbi , te ovaj sud visinu zahtjeva tužitelja za povrat iznosa koji je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli sud prihvaća u cijelosti.

70. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem smatra da valja uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. minusa tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

71. Razlika anuiteta, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, tijekom trajanja ugovora u razdobljima kada je tuženik obračunavao anuitete kredita, a tužitelj vršio otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita i to ugovora o kreditu iznosi 118,05 eura. Međutim, unatoč tome što je tužitelj u tom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelja niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju, jer za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju.

72. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

73. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

74. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

75. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

76. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 3 među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

77. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema odluci banke. O sadržaju te ugovorne odredbe kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice kao stranke nije se pregovaralo.

78. O sadržaju te ugovorne odredbe tuženik nije dokazao da su stranke pregovarale, niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokrivao, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud da li je tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih.

79. Tuženik tijekom postupka ističe kako ugovorna odredba o naplati naknade ima uporište u Hrvatskom zakonodavstvu te u pravu Europske Unije, a na iste da su pristale obje ugovorne strane, te da na tu naknadu tuženik ima pravo sukladno internim propisima. Isplatom kredita da su prestale važiti sve odredbe a ističe i prigovor zastare.

80. Tužitelj u svom stranačkom iskazu ne navodi da se pregovaralo o tim odredbama ugovora, a tuženik ne dokazuje suprotno, a teret dokaza da se pregovaralo leži na tuženiku.

81. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

82. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

83. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (čl. 84 ZZP/03).

84. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

85. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 87 st. 2 ZZP/03).

86. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

87. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženoj kao banci platiti novčanu naknadu za obradu kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita, kao i prijevremene otplate kredita naplaćuje naknadu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa navedena ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavak ZZP/03, nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavak 1 ZZP/03 ništetna slijedom čega je o tom pitanju odlučeno kao o prethodnom pitanju, imajući u vidu da tužitelj zahtijeva isplatu novčanog iznosa u predmetnom sudskom postupku pobliže opisano kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

88. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud utvrđuje da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu i to 29. lipnja 2006. iznos od 246,36 eura, to je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu predmetnog iznosa s kamatom tekućom od dana stjecanja, valjalo prihvatiti te odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

89. Kako je dakle tuženik na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu u razdoblju od kolovoza 2006. do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 3.010,41 euraa na ime promjene valute tečaja, odnosno novčani iznos naznačen u točki II. izreke presude, to je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa, kao i utvrditi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, te odlučiti kao u točki I. - IV. izreke presude, sve uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO- a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

90. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

91. Kako se po osnovi povrata stečenog bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u točki II. i IV. izreke ove presude sve pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

92. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 5. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku imajući u vidu da tužitelj nije uspio samo razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, zatim da se radi o sporu nastalom u postupku zaštite potrošača, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na pet ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 8. travnja 2025 i 13. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura svaki (Tbr. 8. t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 4. listopada 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. t. 4 Tarife), uvećano za pdv 25% (412,50 eura), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 47,73 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 550,00 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 2.660,23 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VI. izreke presude.

93. Sud je odmjerio tužitelju parnični trošak u cijelosti, sukladno odredbi čl. 154. st 5 ZPP-a, jer je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev glede visine, a imajući u vidu legitimna očekivanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe. Naime, imajući u vidu ( Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), i to čl. 6 prema kojoj svaka stranka ima pravo na pristup sudu, da je tužitelj radi ostvarenja svojeg prava na novčanu naknadu od tuženika morao ustati tužbom pred sudom, da je tuženik tijekom postupka osporavao kako visinu, tako i osnovanost zahtjeva tužitelja, da je u vezi sa zahtjevom tužitelja održano pet ročišta, i izveden dokaz financijskim vještačenjem, da u konačnici tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom svoga zahtjeva, ovaj sud ocjenjuje opravdanim trošak tužitelja kako je odmjeren ovom presudom. Kako bi ostvario svoj zahtjev, tužitelj je morao ustati tužbom, te su po ocjeni ovog suda opravdani troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, jer u protivnom ne bi došlo do donošenja obvezujuće sudske odluke. Kako tužitelj ima pravo i na nadoknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji troškovi su po stavu suda u cijelosti opravdani, po ocjeni ovog suda osnovan je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka u cijelosti.

94. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao previsoko postavljenim i budući isti nije bio nužan za vođenje postupka, i to trošak sastava podnesaka, kao i preliminarnog vještačenja sud nije prihvatio, pa je u tom dijelu kao previsoko postavljen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbijen. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VII. izreke presude.

U Rijeci 12. prosinca 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika