REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-183/2025-134

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnica obrta [obrt], [adresa], koju zastupa punomoćnica Katarina Jukić Jakopič, odvjetnica u Puli, Marulićeva 12, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli - Pola, radi naknade štete, nakon javne i glavne rasprave zaključene 29. listopada 2025. godine, u nazočnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice te zakonskog zastupnika tužene, dana 12. prosinca 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Tužena REPUBLIKA HRVATSKA je dužna na ime naknade štete isplatiti tužiteljici PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnici obrta [obrt], [adresa], iznos od 78.290,20 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica na priznati iznos naknade štete potražuje zakonsku zateznu kamatu od 01. siječnja 2014. godine do donošenja ove odluke, kao i u dijelu u kojem tužiteljica na ime naknade štete potražuje iznos od 52.781,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01. siječnja 2014. godine do isplate.

III. Tužena REPUBLIKA HRVATSKA je dužna na ime troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici PČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnici obrta [obrt], [adresa], iznos od 8.324,59 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica PČ, vlasnica trgovačkog obrta [obrt] je 25. listopada 2019. godine podnijela tužbu protiv tužene Republike Hrvatske radi naknade štete.

1.2. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete u iznosu od 315.630,11 kuna / 41.891,31 eura, koja joj je nastala jer joj je protupravnim postupanjem tužene onemogućeno vraćanje stvari oduzetih u prekršajnom postupku (ne i zbog protupravnog oduzimanja robe). Tužiteljica tvrdi da je roba koja joj je privremeno oduzeta uništena te da je izgubila svoju vrijednost obzirom da ju tužena nije pravilno skladištila. Također, robe nema u onom broju u kojem je oduzeta odnosno stvarno stanje ne odgovara onom u dokumentaciji. Utuženi iznos tužiteljica je utvrdila po vještaku financijske struke, kojeg je angažirala prije pokretanja postupka, a koji iznos predstavlja nabavnu vrijednost oduzete trgovačke robe (koliko je tužiteljica za tu robu platila). Na navedeni iznos potražuje zakonsku zateznu kamatu od 01. siječnja 2014. godine, do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini.

2.2. Tužena u bitnome smatra kako u postupanju prekršajnog tijela nije bilo ničeg nepravilnog niti nezakonitog neovisno o tome što je prekršajni postupak obustavljen. Osporava da roba ne bi bila pravilno skladištena. Po pravomoćnom okončanju prekršajnog postupka tužiteljica je pozvana radi preuzimanja robe. Tužiteljica je pristupila radi preuzimanja robe 03. listopada 2019. godine, kada robu nije preuzela već ju je samo razgledala. Tužena nije onemogućila preuzimanje robe. Tužiteljica nije tada predložila osiguranje dokaza pa nije više moguće utvrditi u kakvom je stanju roba tada bila. Radi toga se protivi da se u ovom postupku provede vještačenje. Smatra kako je nepreuzimanjem robe tužiteljica pridonijela nastanku štete, pa ističe i prigovor podijeljene odgovornosti. Tužena ističe da tužiteljica prikriva razloge nepreuzimanja robe, a to je da se radi o robi jako niske tržišne vrijednosti i kvalitete te krivotvorenoj robi (tu konstataciju iznosi prvi put u podnesku od 29. prosinca 2022. godine) koja se mora uništiti. Također, roba je u međuvremenu premještena iz skladišta u [adresa] na granični prijelaz Kaštel i vještačenjem nije moguće utvrditi stanje ovog prvog skladišta, kojim tužena uopće više ne raspolaže, a pretpostavlja i da je izmijenjeno. S druge stane nema dokaza da roba ne bi bila pravilno skladištena.

2.3. Tužena također ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o kvarljivoj robi, a da se samo vizualnim pregledom, bez otvaranja kartona i vreća ne mogu utvrditi eventualni nedostaci pa smatra da su navodi tužiteljice o postojanju tih nedostataka paušalni. Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužiteljica odbija preuzetu oduzetu robu koja niti je kvarljiva niti su na istoj utvrđeni bilo kakvi nedostaci. Protivi se tijeku zatezne kamate od 01. siječnja 2014. godine obzirom da je roba oduzeta 28. srpnja 2014. godine.

2.4. Tužena smatra da je postupanje tijela državne uprave u cijelosti u skladu sa zakonom te da činjenica što je prekršajni postupak obustavljen odnosno što je tužiteljica oslobođena prekršajne odgovornosti ne znači sam po sebi da je rad tijela državne uprave bio nezakonit ili nepravilan. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3.1. Tužiteljica je navela kako nije preuzela robu po okončanju prekršajnog postupka jer joj tužena to nije omogućila. Navela je kako je u listopadu 2019. godine obavila pregled robe nakon čega su joj djelatnici carine rekli da im treba 10 do 12 dana kako bi se mogli pripremiti za vraćanje robe (sortirati oduzete predmete prema potvrdama o preuzimanju, po štandovima, radi mogućnosti identifikacije) te da će ju zvati, a što nisu učinili radi čega je i pokrenula ovaj postupak. Na preuzimanje su je pozvali tek 2022. godine nakon što je ona inzistirala da ju se obavijesti gdje se roba nalazi.

4.1. Presudom posl. broj: P-502/2019-112 od 30. prosinca 2024. godine tuženoj je naloženo da tužiteljici na ime naknade štete plati iznos od 41.891,31 euro (315.630,11 kuna koliko je tužbom potraživala) sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, pa do isplate, kao i da joj plati troškove postupka. Sud je odlučivao o osnovnom tužbenom zahtjevu, onako kako je postavljen u tužbi jer je odbio konačno preinačeni tužbeni zahtjev od dana 07. studenog 2024. godine kojim je tužiteljica na ima naknade štete potraživala ukupno 131.071,21 euro (987.556,00 kuna), a koji iznos predstavlja nabavnu vrijednost robe u vrijeme izrade nalaza i mišljenja, uvećano za kamatu od 01. siječnja 2014. godine, do isplate.

4.2. U postupku koji je prethodio donošenju te presude utvrđeno je:

- da je protiv tužiteljice pokrenut prekršajni postupak od strane Carinskog ureda Pula – Službe za nadzor u kojem postupku se teretila za počinjenje prekršaja iz čl. 70. st. 1. pod. 6. Zakona o trgovini („Narodne novine“ broj: 87/08., 96/08., 116/08., 76/09., 114/11., 68/13. i 30/14.; dalje: ZT);

- da je djelatnost trgovine tužiteljica obavlja u prodajnom objektu za koji mjesno nadležni ured državne uprave u županiji nije izdao rješenje kojim se utvrđuje da prodajni objekt, oprema i sredstva ispunjavaju propisane uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine;

- da su u postupku nadzora 28. srpnja 2014. tužiteljici oduzete stvari (roba koju je prodavala na pet štandova), a sukladno čl. 75. st. 1. ZT-a;

- da su predmeti koji su privremeno oduzeti od tužiteljice odmah po oduzimanju skladišteni u skladištu u [adresa], gdje se roba nalazila do kraja siječnja 2021., nakon čega je prebačena u kontejner na granični prijelaz Kaštel;

- da je rješenjem Vijeća za prekršaje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda u Rijeci, poslovni broj P-598/2014 od 2. svibnja 2018. (postalo pravomoćno 16. svibnja 2018.) obustavljen prekršajni postupak protiv tužiteljice;

- da je rješenjem o obustavi naloženo da se tužiteljici vrate svi predmeti koji su joj oduzeti (navedeni u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta od 28. srpnja 2014.);

- da je tužiteljica u pratnji supruga i odvjetnice Katarine Jukić pristupila u skladište u [adresa] te su njezin suprug i odvjetnica razgledali robu i fotografirali je, ali je nisu preuzeli;

- da se kao datum preuzimanja robe spominjao period između 7. i 12. listopada 2019. (Službena zabilješka - list 83. spisa).

4.3. Navedene okolnosti između stranaka nisu sporne. Sporno je bilo da li postupanje tužene predstavlja štetnu radnju u smislu pretpostavki za odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju u svom radu počine upravna tijela sukladno čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 150/2011 i 12/2013, dalje: ZSU).

4.4. Ovaj je sud u ukinutoj odluci utvrdio da su ispunjene pretpostavke za odgovornost države u smislu navedene odredbe iz slijedećih razloga:

- težina izrečene i provedene mjere privremenog oduzimanja predmeta odnosno nesrazmjera između javnog interesa koji se štitio i posljedica koje su nastupile provedbom

- dugotrajnost prekršajnog postupka, posljedično i mjere koje je izrečena

(oduzimanje predmeta je trebalo biti privremeno)

- nepravilno skladištenje robe što je dovelo do oštećenja i gubitka robe

- sud nije utvrdio suodgovornost tužiteljice zbog nepreuzimanja robe u listopadu 2019. godine ili ranije (svibanj 2018. godine kada je prekršajni postupak pravomoćno obustavljen) jer je utvrđeno da je oštećenje na robi nastalo još prije okončanja prekršajnog postupka (za koje vrijeme se roba nije mogla preuzeti), a sve zbog njezinog nepravilnog skladištenja, kasnije i transporta.

4.5. Povodom žalbi tužiteljice i tužene Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem posl. broj: Pž-965/2025-2 od 22. srpnja 2025. godine ukinuo presudu ovog suda posl. broj: P-502/2019-112 od 30. prosinca 2024. godine te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

4.6. U obrazloženju drugostupanjske presude navodi se da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži naknadu štete jer joj je protupravnim postupanjem tuženice onemogućeno vraćanje oduzetih stvari odnosno da iz činjenične osnove tužbe proizlazi da tužiteljica i ne tvrdi da joj je šteta nastala protupravnim oduzimanjem robe radi čega su nejasni navodi iz obrazloženja ukinute presude koji se odnose na oduzimanje robe, a radi čega je presuda nerazumljiva. Uslijed svega toga sud je propustio utvrditi postojanje osnovnih pretpostavki za odgovornost Republike Hrvatske za štetu tj. da li je protupravnim postupanjem tužene tužiteljici onemogućeno preuzimanje privremeno oduzetih stvari.

5.1. Također, drugostupanjski je sud ukazao da je odluka prvostupanjskog suda kojom nije dopustio preinaku od 07. studenog 2024. godine pogrešna. Naime, prvostupanjski sud je preinaku odbio kao nepravodobnu iz razloga što je nalaz i mišljenje vještaka tužiteljici dostavljeno 1. siječnja 2024. godine pa je ista tužbeni zahtjev morala preinačiti ranije, a na tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 07. studenog 2024. godine, kada je glavna rasprava i zaključena (čl. 190. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP)

5.2. Drugostupanjski sud je ukazao na slijedeće:

- da je vještak nalaz i mišljenje dostavio u spis 12. prosinca 2023., a da je saslušan na ročištu od 7. studenog 2024. Vještak se prilikom saslušanja očitovao o nabavnoj vrijednosti robe u vrijeme izrade nalaza i mišljenja te je iskazao da je navedena vrijednost 131.071,21 EUR. Nakon toga je tužiteljica preinačila tužbu kojom potražuje navedeni, po vještaku utvrđen iznos

- da je tužiteljica prije početka postupka provela financijsko vještačenje kojim je utvrđena nabavna vrijednost robe, a tuženica je osporila visinu potraživanja i taj izračun u ovom postupku sud nije prihvatio te je sud na prijedlog tužiteljice upravo iz tog razloga odredio provođenje financijskog vještačenja nakon čega je tužiteljica na ročištu od 7. studenog 2024. saznala za puni opseg štete te je uredila tužbeni zahtjev u skladu s vještačenjem provedenim u ovom postupku

- da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 656/2021- 2 od 24. svibnja 2023. izraženo shvaćanje „da tužitelj može preinačiti i povisiti tužbeni zahtjev nakon što je prethodni postupak zaključen, i to nakon provedenog medicinskog vještačenja, ako su u konkretnom slučaju za to ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a (čl. 39. ZID ZPP/19), koja se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19“. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 812/2022-4 od 21. ožujka 2024. izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: „Utvrđenje visine štete u postupku osiguranja dokaza, ne predstavlja okolnost zbog koje tužitelj ne bi mogao preinačiti tužbeni zahtjev i nakon zaključenja prethodnog postupka sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a (čl. 39. ZID ZPP/19) ako iz okolnosti tijeka postupka slijedi da realnu i punu visinu svog zahtjeva nije mogao postaviti bez svoje krivnje i u fazi prethodnog postupka.“

- da je slijedom navedenog, nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica prekludirana sa zahtjevom za preinaku tužbe i nakon zaključenja prethodnog postupka (nakon provedenog vještačenja), jer u okolnostima kada je tuženica osporila visinu tužbenog zahtjeva, a nije prihvatila izračun tražbine koji je dostavila tužiteljica (odnosno vještačenje provedeno prije podnošenja tužbe) tada je tužbeni zahtjev mogla postaviti jedino nakon vještačenja provedenog u ovom postupku kada je saznala za puni opseg štete pa punu visinu svog zahtjeva nije mogla postaviti bez svoje krivnje prije nego je saznala vrijednost uništene robe (argumenti iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni brojevi: Rev-114/2023-2 od 4. lipnja 2024.; Rev- 656/2021-2 od 24. svibnja 2023. i Rev-812/2022-4 od 21. ožujka 2024. te Europskog suda za ljudska prava Vugdelija protiv Hrvatske - zahtjev br. 14692/18).

5.3. Polazeći od iznesenog u drugostupanjskoj odluci, a sa čime je suglasan i ovaj sud, preinaka tužbenog zahtjeva od 07. studenog 2024. godine je dopuštena (jer je tužiteljica tek tada, nakon usmenog iznošenja nalaza i mišljenja saznala za puni opseg štete), pa je sud istu dopustio (rješenjem donesenom na ročištu dana 29. listopada 2025. godine), iz svih razloga koje je iznio drugostupanjski sud u ukidbenoj odluci, te je u ovom postupku odlučivao o tužbenom zahtjevu tužiteljice kojom od tužene po osnovi naknade štete potražuje iznos od 131.071,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01. siječnja 2014. godine, do isplate, a koja šteta se odnosi na nabavnu vrijednost oduzete roba prema cijenama u vrijeme izrade nalaza i mišljenja odnosno presuđenja.

6.1. Što se osnovanosti osnove tiče tj. pitanja odgovornosti tužene za štetu nastalu tužiteljici sukladno odredbama čl. 14. ZSDU ovaj sud smatra i nakon ponovljenog postupka da su ispunjene pretpostavke prema kojima država odgovara za štetu koja je nanesena radom nekog njezinog tijela.

7.1. U ponovljenom postupku proveden je istovjetan dokazni postupak i to izvršen je uvid u dokumentaciju u spisu i to odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora na listu 13-23 spisa, prekršajni spis P-598/14, zapisnik o obavljenom očevidu na listu 52 spisa, zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru na listu 53-56 spisa, zapisnik o provedbi nadzora na listu 57-58 spisa, rješenje o ispunjavanju minimalnih tehničkih uvjeta na listu 59-60 spisa, službena bilješka na listu 61 spisa, zapisnik o otpečaćenju prostora na listu 62-66 spisa, potvrde o privremenom oduzimanju sa popisom robe na listu 67-78 spisa, zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru na listu 79-82 spisa, službena bilješka na listu 83 spisa, fotografije na listu 97-114 spisa, nalaz financijskog vještaka izrađenog od strane tužiteljice na listu 115-143 spisa, ugovor o zakupu na listu 166-168, 236-239, 240-243, 244-247, 248-250, 251-253, 254-256, 257-259, 260-262, 263-264 spisa, dokumentacija iz poslovnih knjiga tužiteljice na listu 169-214, 224-235, 265-315 spisa, inventura robe na listu 217-223 spisa, pročitan je iskaz svjedoka AČ, IČ i OČ, fotografije na listu 427-432, 434-457, nalaz i mišljenje vještaka Ožanića na listu 504-524 te dopunu na listu 540-546 spisa, provedeno je saslušanje svjedoka EČ i tužiteljice.

7.2. Odbijeni su dokazni prijedlozi da se tužiteljici naloži da dostavi financijsku dokumentaciju obzirom je ista dostavljena (list 169-214, 224-235, 265-315 spisa, inventura robe na listu 217-223 spisa), kao i da dostavi odobrenja nositelja prava intelektualnog vlasništva iz razloga što je činjenica da bi se radilo o krivotvorenoj robi prvi put iznesena na glavnoj raspravi (u podnesku tužene od 29. prosinca 2022. godine). Naime čl. 299. st. 2. ZPP-a propisano je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Ako se radilo o krivotvorenoj robi, kako to tužena navodi, tada su joj te okolnosti morale biti poznate od ranije, a zasigurno bi, da je od strane carinskih tijela koja su provodila nadzor postojala sumnja u takvo što, bile poduzete odgovarajuće radnje (a što nije dokazano da jesu).

7.3. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8.1. Dakle, u ovom postupku sporno je među strankama predstavlja li postupanje tuženika (čuvanje oduzete robe) štetnu radnju u smislu pretpostavki za odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju u svom radu počine upravna tijela.

8.2. Općenito govoreći o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu prije svega valja reći.

8.3. Republika Hrvatska odgovara, u smislu odredbe čl. 14. ZSDU-a za štetu koja se građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave.

8.4. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete. Ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Odgovornost Republike Hrvatske je objektivna.

8.5. Općenito uzevši, nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti. No, ne predstavlja svaki pojedinačni akt koji je kasnijom odlukom (u povodu redovnih i/ili izvanrednih pravnih sredstava) proglašen nezakonitim pretpostavku za odštetnu odgovornost Republike Hrvatske. Naime, pri postojanju sredstava pravnih lijekova u cilju zaštite građana i osoba od nezakonitosti u pojedinačnim upravnim aktima, nelogično je za očekivati da bi država morala odgovarati za svaku pogrešnu ili nepravilnu primjenu prava u tim pojedinačnim aktima. U tom smislu i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 250/2017-2 od 16. siječnja 2019., u kojoj je izraženo shvaćanje: „Nezakoniti rad ogleda se u postupanju suprotnom zakonu i drugim propisima, time da svaka povreda propisa ne dovodi do odštetne odgovornosti već mora biti riječ o ozbiljnoj, težoj povredi propisa npr. primjena kojeg inače u praksi ne otvara posebne dvojbe, dok se nepravilnost očituje u postupanju suprotnom pravilima struke, dakle u ponašanju koje odudara od uobičajenih metoda rada u državnom tijelu.“.

8.6. Nadalje, jesu li ispunjene pretpostavke koje bi dovele do odgovornosti države za štetu potrebno je ocjenjivati od slučaja do slučaja. A isto tako dodatan kriteriji za utvrđivanje odgovornosti države je taj da povreda (koje se očituje u nezakonitom ili nepravilnom postupanju) mora biti dovoljno ozbiljna, a što se opet utvrđuje od slučaja do slučaja. Također, ne postoji formula po kojoj se može unaprijed odlučiti je li povreda dovoljno ozbiljna, već će to ovisiti od slučaja do slučaja. Stoga, a kako to navodi i drugostupanjski sud, odgovornost države za nezakonit i nepravilan rad njezinih tijela postoji kad nezakonitost, odnosno nepravilnost u radu predstavlja ozbiljnu i iznimno tešku povredu zakona - onu koja bi bila posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog ili postupovnog prava, odnosno takvu primjenu koja se temelji na razlozima koji nemaju uporišta ni u činjenicama konkretnog predmeta ni u mjerodavnom zakonodavnom okviru.

8.7. Predmet tužbenog zahtjeva je naknada štete koju tužiteljica potražuje od tužene. Navodi da se radi o šteti koja je nastala na trgovačkoj robi koju je tužiteljica prodavala na štandovima, a koja joj je privremeno oduzeta u postupku provedbe carinskog nadzora. Po okončanju tog postupka i prestanka osnove za držanje tih predmeta tužiteljica tvrdi da joj nije omogućen povrat robe jer je roba za vrijeme dok je bila kod tužene oštećena i uništena, a dio robe nedostaje.

8.8. Tužena to osporava, navodi da u postupanju njezinih tijela nije bilo nikakve nepravilnosti i nezakonitosti, da je roba pravilno skladištena, a da ju tužiteljica nije preuzela kada je to mogla, radi čega tužena ne može snositi nikakvu odgovornost za štetu, odnosno ako i da, da je tada tužiteljica zbog nepreuzimanja robe pridonijela toj šteti.

8.9. Ovaj sud smatra da je država odgovorna zbog toga što su njezina tijela postupila nepravilno po pitanju skladištenja robe koja je privremeno oduzeta tužiteljici radi čega je ta roba oštećena uslijed čega je tužiteljici nastala šteta. Sud ne smatra da je tužiteljica odgovorna zbog toga što je prekršajni postupak obustavljen samo smatra da su neke okolnosti iz tog postupka povećale težinu povrede tužene, no ta postupanja sama po sebi nisu uzrok odgovornosti (nerazmjernost i dugotrajnost).

8.10. Po stavu ovoga suda osnov odgovornosti tužene ogleda se u tome što oduzeta roba nije skladištena pravilno uslijed čega je oštećena, a dio robe i nedostaje, a sve iz razloga koji se dalje obrazlažu.

8.11. Predmeti koji su privremeno oduzeti od tužiteljice odmah po oduzimanju su skladišteni u [adresa], u skladištu, gdje se roba nalazila do kraja siječnja 2021. nakon čega je prebačena na granični prijelaz Kaštel u kontejner. Sud je proveo uviđaj na licu mjesta, na obje lokacije. Prilikom obilaska skladišnog prostora u [adresa], JČ, djelatnik Područnog carinskog ureda Rijeka potvrdio je da taj prostor na dan uviđaja izgleda istovjetno kao i u vrijeme kada se oduzeta roba tamo nalazila. On, kao i preostalo dvoje službenika carinskog ureda, TČ i SČ, koji su također nazočili uviđaju, potvrdili su da slike koje su priložene na listu 434 do 451 spisa prikazuju oduzetu robu za vrijeme dok se još nalazila pohranjena u tom skladištu. Na graničnom prijelazu Kaštel, roba je pohranjena u dva kontejnera, prvi je bio dupkom pun natrpane robe dok se u drugome roba nalazila u crnim vrećama, nabacanim jedna na drugu. Na policama su bile prazne kartonske kutije. Obzirom na opisano, a što je utvrđeno neposrednim opažanjem suda, a proizlazi i iz priloženih fotografija, sud smatra da je i laiku poput njega (po pitanju pravila skladištenja) moguće zaključiti da roba koju je tužena privremeno oduzela tužiteljici nije bila pravilno skladištena. Međutim, kako je zaključak suda ipak nestručan, provedeno je vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Ivanu Ožaniću, koji raspolaže potrebnim stručnim znanjem temeljem kojeg može utvrditi kakvi su bili uvjeti skladištenja.

8.12. Vještak Ožanić je 12. prosinca 2023. godine dostavio svoj nalaz i mišljenje (list 504 do 524 spisa) te dopunu od 13. veljače 2024. godine (list 540 do 546 spisa) u kojem je utvrdio da roba nije pravilno skladištena, ni u [adresa] ni na Kaštelu, kao da nije ni pravilno transportirana iz Pule u Kaštel. To zato što je skladište u [adresa] jedna velika hala, bez grijanja i bez mogućnosti regulacije vlage dok su kontejneri u Kaštelu vlažni, također bez grijanja i mogućnosti regulacije vlage, a što je dovelo do oštećenja robe koja je danas u lošem stanju i to od nepravilnog transporta, utjecaja vlage, stajanja, štakora, miševa i osa. Dodatno je pojasnio da roba nije bila pravilno skladištena jer je stavljena u plastične vreće namijenjene za smeće gdje se kondenzirala vlaga. Roba je zgužvana, stiješnjena tako da su znatno oštećene ambalaže, ali i sama roba. Roba je trebala biti skladištena u kartonske kutije, pravilno sortirana (npr. torbe su trebale biti popunjene papirom i umotane u papir da se ne dotiču kod skladištenja i transporta, haljine su morale imati svoje originalno pakovanje u celofanu, ručnici su trebali biti uredno složeni i između njih je trebao biti karton, itd.). Roba nije smjela biti skladištena u velikom hangaru gdje vlažnost i temperatura nisu kontrolirani već ovise o vanjskim uvjetima i vremenskim (ne)prilikama (kiša, velika vlažnost, po ljeti visoke temperature). Roba je trebala biti skladištena u kartonskim kutijama, omotana celofanom ili tome slično, trebala je biti u grijanoj prostoriji u jesen, zimu i proljeće, a ljeti sa primjerenom temperaturom i vlažnošću. Roba je nepravilno transportirana iz istog razloga zbog kojeg je nepravilno skladištena (transportirana je u plastičnim vrećama umjesto da je bila pravilno pakirana i posložena u kartonske kutije).

8.13. Sa takvim utvrđenjem vještaka u potpunosti je suglasan i ovaj sud jer je vještak jasno i precizno opisano zašto roba nije pravilno skladištena i transportirana, kao što je objasnio i kako je trebala biti pravilno skladištena i transportirana, a koji zaključak odgovara onome što proizlazi iz slika koje su priložene u spisu i onoga što je sud utvrdio neposrednim opažanjem. Takvo utvrđenje vještaka nije pobila ni tužena koja je prigovarala da vještak nije mogao utvrditi kakvo je bilo stanje skladišta u [adresa] u vrijeme kada se roba tamo nalazila jer je zato trebalo provesti osiguranje dokaza. Međutim, sud takvo što nije prihvatio obzirom je upravo službena osoba tužene na uviđaju potvrdila da je skladište u jedno te istom stanju sada i onda. Što se tiče prigovora da vještak nije mogao utvrditi da je transport bio nepravilan takav prigovor je također neosnovan obzirom je vještak jasno obrazložio iz kojeg razloga je i transport obavljen nepravilno. Dakle, iz svega navedenog, sud utvrđuje da tužena nije oduzetu robu skladištila prema pravilima struke radi čega je došlo do oštećenja i gubitka robe. Navedeno je utvrdio osim neposrednim opažanjem (uviđajem) i temeljem nalaza i mišljenja vještaka Ožanića, čiji je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti, obzirom je isti stručno, jasno i obrazloženo odgovorio na sve zadatke suda koji su mu postavljeni, što pismeno što usmeno.

8.14. Tužena je prigovarala da je tužiteljica pridonijela nastanku štete jer je robu mogla preuzeti po okončanju prekršajnog postupka, a što nije učinila do danas.

8.15. Za vrijeme dok je trajao prekršajni postupak tužiteljica nije mogla preuzeti oduzetu robu već je to bila teoretski u mogućnosti od okončanja tog postupka (svibanj 2018.). Dana 03. listopada 2019. godine tužiteljica odnosno njezin suprug u pratnji odvjetnice pristupili su u skladište u [adresa] gdje su razgledali robu i fotografirali ju, no nisu je vadili iz kutija i vreća, niti su je brojali. U službenoj bilješki koju je sastavio ovlašteni djelatnik carine AČ navedeno je da tužiteljica nije tom prilikom ukazivala na bilo kakav nedostatak robe već da se u razgovoru spominjalo da bi se roba preuzela idući tjedan (službena bilješka od 03. listopada 2019. godine na listu 83 spisa).

8.16. Tužiteljica je navela kako ju nakon što je prekršajni postupak obustavljen nije nitko obavijestio gdje se roba nalazi niti da ju preuzme. Nakon nekih godinu dana angažirala je odvjetnika kako bi utvrdila gdje se roba nalazi. Tada je njezin suprug u pratnji odvjetnice pristupio u prostorije carinske uprave da vide što je sa tom robom. Tog 3. listopada 2019. godine njezinom je suprugu od strane djelatnika carine rečeno da prije nego što se roba preuzme da ju oni (carina) moraju sortirati, a za što im je potrebno određeno vrijeme radi čega im je rečeno da će ih kada to obave kontaktirati radi preuzimanja robe. Kako ih u idućih 20-tak dana nije nitko kontaktirao pokrenula je ovaj postupak. Ističe kako se roba nije mogla preuzeti bez da se prethodno sortirala, onako kako je oduzeta sa pojedinog štanda (tako su sačinjene i potvrde o privremenom oduzimanju) jer je to jedini način kako bi se ista mogla identificirati. Navela je kako je i za vrijeme trajanja ovog postupka htjela preuzeti robu no s druge strane je uvijek nailazila na muk.

8.17. U svom nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da je roba, obzirom na to kako je bila skladištena, oštećena već nakon 2 do 3 godine, obzirom na što na istoj ne bi bila nastala manja šteta nego što je nastala čak i da ju je tužiteljica preuzela po okončanju prekršajnog postupka (kada ju je najranije mogla preuzeti). Kako vještak takav zaključak temelji na svom stručnom znanju i iskustvu (radi čega je i angažiran), a kojeg prihvaća i ovaj sud jer nema razloga za suprotno, sud utvrđuje da tužiteljica nije mogla ni na koji način pridonijeti nastaloj šteti jer je roba oštećena još za vrijeme trajanja prekršajnog postupka, u koje vrijeme ona nije ni mogla preuzeti robu, pa su irelevantne sve ostale okolnosti koje su vezane za preuzimanje robe nakon okončanja prekršajnog postupka, a u korelaciji sa oštećenjem robe i podijeljenom odgovornosti. Iako, po pitanju toga, a temeljem iskaza tužiteljice, čiji iskaz ocjenjuje istinitim, životnim i logičnim, proizlazi da je tužiteljica htjela preuzeti tu robu, radi čega je i pristupila u listopadu 2019. u prostorije tužene. Sud prihvaća njezin navod da je ovaj postupak pokrenula upravo zato što ju nitko nije zvao da dođe preuzeti robu, iako joj je to rečeno da će učiniti u neko kratko vrijeme nakon što je njezin suprug u pratnji odvjetnice pristupio u prostorije carine 03. listopada 2019. godine. Apsolutno je pravo tužiteljice da pokrene ovakav (ili neki drugi) postupak, kao i da temeljem vlastite procjene i prosudbe odluči da li će u tom postupku tražiti predaju stvari ili naknadu štete, kao što je to ovdje tražila.

8.18. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da tužiteljica svojim ponašanjem ni na koji način nije pridonijela nastanku štete jer je šteta nastala prije nego što je ista bila u mogućnosti preuzeti stvari.

9.1. Slijedom već navedenog, Republika Hrvatska odgovara, u smislu odredbe čl. 14. ZSDU-a za štetu koja se građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete. Ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Odgovornost Republike Hrvatske je objektivna.

9.2. U ovom slučaju prva pretpostavka očituje se u nepravilnom skladištenju privremene oduzete roba zbog čega je roba oštećena, a jedan manji dio i nedostaje. Težina povrede očituje se u tome što se radi o robi ukupno veće vrijednosti (ta je roba bila plasirana na ukupno 5 štandova) uslijed čega tužiteljica nije mogla uopće poslovati. Dodatno tome, iako se radilo o privremenom oduzimanju to privremeno se pretvorilo u četiri godine. Država je morala, uzevši u obzir težinu izrečene mjere (privremene) i činjenicu da tužiteljica svo to vrijeme nije mogla prodavati tu robu, postupak provesti brže (tada bi roba bila manje oštećena ili se uopće ne bi bila oštetila). Isto tako država je morala voditi računa o težini izrečene mjere. Sud smatra da je mjera koja je poduzeta prema tužiteljici (privremeno oduzimanje predmeta) bila "preteška" i nepotrebna tj. nerazmjerna obzirom na svrhu radi koje je ova mjera propisana, te okolnosti ovog slučaja. U konkretnom slučaju, svrha oduzimanja robe jest da se spriječi daljnja prodaja robe u objektu za kojeg je proizlazilo da ne ispunjava uvjete da se u njemu može obavljati trgovačka djelatnost na siguran i adekvatan način. Dakle, predmet nadzora nije bila roba koja se prodavala već prostor u kojem se roba prodavala. Iz uvida u prekršajni spis i dokumentaciju koja tamo prileži nedvojbeno je da je tužiteljica trgovačku djelatnost obavljala prije 18. srpnja 2014. godine, kada je izdano rješenje o minimalnim tehničkim uvjetima, no od 18. srpnja 2014. godine, na dalje, ona više nije činila prekršaj za koji ju se teretilo (i kojeg je počinila i 16. srpnja 2014. godine kada je nadzor započeo), te je nakon toga imala "dozvolu" da obavlja trgovačku djelatnost u prostorima u kojima ju je obavljala. Radi navedenog, sud smatra da nije bilo uopće mjesta za privremeno oduzimanje predmeta. Sud naglašava da je predmet nadzora i sankcioniranja bilo to što tužiteljica nije imala dokaz da ispunjava uvjete za obavljanje trovačke djelatnosti - tzv. minimalne tehničke uvjete, ne i nešto drugo. To sve zato što su predmeti oduzeti 28. srpnja 2014. godine (potvrde o privremenom oduzimanju – list 67 do 78 spisa) dakle u trenutku kada tužiteljica uopće više nije "bila u prekršaju". Tužiteljici su predmeti oduzeti iz razloga što nije imala tzv. minimalne tehničke uvjete, a u vrijeme kada su joj oduzeti ona je te uvjete imala. Tužiteljicu je trebalo svakako penalizirati no na primjereniji način.

9.3. Obzirom na sve navedeno razvidno je da je u postupanju tijela države došlo do više nepravilnosti u postupanju, u prvom redu do nepravilnog skladištenja robe što je u izravnoj vezi za oštećenjem robe i nestankom dijela robe, a povrh toga tijelo nije postupalo dovoljno brzo te je izreklo mjeru koja već u trenutku izricanja više nije imala svrhe. Sve navedeno predstavlja ozbiljnu i tešku povredu koja opravdava dosuđivanje naknade štete, a što predstavlja drugu pretpostavku. Šteta se u konkretnom slučaju očituje u tome što je roba u cjelini oštećena, a manji dio nedostaje. Treća pretpostavka je uzročna veza, a ona se očituje u tome da je zbog nepravilnog rada državnog tijela koje se u osnovi očituje u skladištenju robe u neadekvatnim uvjetima, u nepotrebno dugom trajanju, uz upitnu opravdanost izricanja takve mjere, došlo do oštećenja robe tužiteljice.

10.1. Glede visine štete, tužiteljica potražuje iznos od 131.071,21 eura / 987.556,00 kn, a što predstavlja nabavnu vrijednost robe prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, utvrđeno vještačenjem provedenom u ovom postupku.

10.2. Suprotno navodima tužene da vještak Ožanić kod izrade nalaza i mišljenja nije izvrši uvid u poslovnu dokumentaciju tužiteljice, u spisu je priložena obimna poslovna dokumentacija tužiteljice (ugovori o zakupu i izvodi iz poslovnih knjiga na listu 166 do 315 spisa) koja se odnosi upravo na račune za kupljenu robu, primke, i slično, a vještak je potvrdio da je izvršio uvid u tu dokumentaciju (između ostalog). Tome u prilog ide i činjenica što je vještak u svom nalazu došao do istog iznosa kao i u vansudski provedenom vještačenju, a po pitanju nabavne vrijednosti robe (iznos koji je plaćen kod nabave robe).

10.3. Provedenim vještačenjem vještak je pregledao svu robu koja se nalazila na skladištu tužene (u kontejnerima na Kaštelu), usporedio je količine koje su tamo zatečene sa onima navedenim u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, te je utvrdio da dio robe nedostaje. Vještak je utvrdio da je nabavna vrijednost robe 2014. iznosila 315.630,11 kn, da je nabavna vrijednost te iste robe 2019. godine iznosila 987.556,00 kn / 131.071,21 eura, a toliko iznosi i danas, a da nabavna vrijednost zatečene robe (obzirom da dio nedostaje) iznosi 863.378,50 kn / 114.590,02 eura.

10.4. Dakle, 16.481,19 eura se odnosi na robu koja nedostaje, a u kojem iznosu je tužiteljici nastala šteta.

10.5. Vještačenjem je utvrđeno da ta roba (zatečena) danas ima određenu vrijednost i to u iznosu od 397.678,50 eura / 52.781,01 eura što znači da joj je vrijednost umanjena za 465.700,00 kn ili 61.809,01 euro, a u kojem iznosu je tužiteljici nastala šteta.

10.6. Vještak je utvrdio da ta roba danas za tužiteljicu nema nikakve vrijednosti, obzirom se više ne bavi trgovačkom djelatnošću (prestala je 2015.), u veleprodaji ne bi postigla nikakvu vrijednost, a jedino bi se mogla prodavati na štandovima, za umanjenu vrijednost zbog oštećenja.

10.7. Uzevši u obzir sve specifične okolnosti ovoga slučaja sud smatra da je tužiteljici nastala šteta u trenutku kada su joj predmeti oduzeti, dakle 28. srpnja 2014. godine iz razloga što su isti od prvog dana nepravilno skladišteni radi čega su se unutar kraćeg roka oštetili, a u kakvom stanju su i danas. Sud nije uzeo kao vrijeme nastanka štete trenutak kada je prekršajni postupak okončan od kada je tužiteljica mogla preuzeti predmete, ili kasnije, jer je utvrđeno da su se oni oštetili prije toga.

10.8. Što se tiče obujma (visine) naknade štete, ta šteta se može utvrditi tek kada je na pravno obvezujući način izražen u novcu tj. kada nenovčana obveza dobije značenje novčane obveze, a to je donošenje prvostupanjske odluke. Radi navedenog se visina štete uvijek određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Od tada teku i zatezne kamate, a sve sukladno čl. 1089. st. 2. u vezi sa čl. 1086. ZOO- a. Drugačije bi bilo da je tužiteljica popravila štetu, u kojem trenutku (u trenutku popravljanja) bi nastala novčana obveza koju bi tužiteljica imala pravo potraživati u iznosu koji je utrošen na popravak sa kamatama od dana kada je popravak izvršen. Ovako kamate teku od dana donošenja odluke, a što se kompenzira time što se visina štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke.

10.9. Prema nalazu i mišljenju vještaka nabavna vrijednost robe u vrijeme donošenja ove odluke iznosi 131.071,21 euro / 987.556,00 kn. Dio te robe u vrijednosti od 16.481,19 eura nedostaje, a preostali dio je oštećen radi čega je vrijednost zatečene robe umanjena za 61.809,01 euro / 465.700,00 kn što sveukupno predstavlja štetu u iznosu od 78.290,20 eura (16.481,19 euro (roba koja nedostaje) + 61.809,21 euro (umanjenje vrijednosti zatečene robe).

10.10. Što se tiče preostale vrijednosti te robe, utvrđene u iznosu od 52.781,01 euro, sud taj iznos nije mogao zanemariti te je uzeo da roba ipak ima određenu – preostalu vrijednost koja se može ostvariti na tržištu (prodajom na štandovima), upravo u iznosu koji je procijenjen po vještaku, bez obzira što se tužiteljica više ne bavi trgovačkom djelatnošću jer nije utvrđeno da bi tužiteljica prestala obavljati tu djelatnost iz nekog razloga za koji bi odgovarala tužena (npr. da joj je to neosnovano zabranila). Osim toga, trenutno ne postoji zapreka da tužiteljica preuzme tu robu i unovči ju (direktnom prodaju, preprodajom, itd.). Sud je u pogledu visine nabavne vrijednosti 2019. odnosno u vrijeme donošenja sudske odluke prihvatio obrazloženje vještaka prema kojemu se nabavna vrijednost 2019. godine povisila u odnosu na 2014. zbog stanja na tržištu u predpanedmijsko razdoblje, kao i da se nakon toga stabilizirala i do danas ostala ista.

10.11. Na utvrđeni iznos naknade štete sud je tužiteljici priznao zateznu kamatu od presuđenja (čl. 1086. ZOO-a), do isplate obzirom je šteta priznata prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. ZOO-a (ostali odnosi).

11.1. Po pitanju troškova skladištenja koje je imala tužena, tužena u pogledu toga nije istaknula nikakav zahtjev (protutužbu ili prigovor radi prebijanja) pa sud nije o istome posebno odlučivao. No i da je, takav zahtjev bi bio neosnovan obzirom je utvrđeno da je tužena nepravilno skladištila oduzete predmete pa stoga ne bi imala pravo na naknadu za skladištenje (pri čemu bi plaćanje te naknade dolazilo u obzirom samo za vrijeme od kada je tužiteljica bila u mogućnosti preuzeti oduzetu robu).

12.1. Stranke su potraživale troškove.

12.2. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

12.3. Tužiteljica je uspjela sa 60% tužbenog zahtjeva, a tužena sa 40%, slijedom čega je tužena dužna tužiteljici platiti 20% troškova ovog postupka s time što je sud tužiteljici u cijelosti priznao trošak vještačenja obzirom je vještačenje bilo nužno provesti jer je tužena osporavala i osnov i visinu, a konačni iznos koji je utvrđen vještačenjem je zbroj svega onoga što je prethodno trebalo utvrditi i za što je utrošena glavnina vremena u vještačenju, radi čega je vještačenje priznato u punom iznosu neovisno o konačnom uspjehu u sporu. Isto se odnosi i na trošak sudske pristojbe.

12.4. Punomoćnica tužiteljice je dostavila troškovnik (list 576 spisa) kojim je na ime troškova ovog postupka potraživala ukupan iznos od 24.775,00 eura s time što sada za svaku radnju, uključujući i one navedene u tom troškovniku, potražuje 5.000,00 eura uvećano za PDV. Dodatno potražuje iznos od 330,35 eura za naknadno uplaćen trošak vještaka, trošak žalbe protiv presude u iznosu od 7.500,00 eura uvećano za PDV, te trošak pristupa na ročište 29. listopada 2025. godine u iznosu od 5.000,00 eura uvećano za PDV.

12.5. Sukladno vrijednosti predmeta spora te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023), koja se primjenjuje na sve radnje poduzete u ovom postupku sukladno Tbr. 52. tužiteljici se za svaku radnju za koju joj se priznaje 100% nagrade iz Tbr. 7.1. priznaje 500 bodova odnosno 1.000,00 eura (Tbr. 54., 1 bod = 2 eura) za sve radnje poduzete od podnašanja tužbe do 07. studenog 2024. godine (kada je tužba preinačena), a od 07. studenog 2024. godine pa do zaključenja glavne rasprave priznaje se 987 bodova odnosno 1.974,00 eura.

12.6. Tužiteljici se priznaje za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora iznos od 1.000,00 eura prema Tb. 32., za sastav tužbe iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 7.1., za pristup ročištu 25.01.2021. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9.1., za zastupanje na ročištu 08.03.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9.1., za sastav podneska od 20.11.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8.1., za sastav podneska od 04.12.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8.1., za zastupanje na ročištu 13.12.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9.1., za sastav podneska od 20.12.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8.1., za sastav podnesaka od 03.02.2023. i 09.02.2023. iznos od 50,00 eura prema Tbr. 8.4. (ostali podnesci), ukupno 100,00 eura, za pristup uviđaju 10.11.2023. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9.7., za sastav podneska od 12.01.2024. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8.1. , za pristup ročištu 07.11.2024. iznos od 1.974,00 eura prema Tbr. 9.1., za sastav žalbe protiv presude iznos od 2.467,50 eura prema Tbr. 10.1., za pristup ročištu 29. listopada 2025. godine iznos od 1.974,00 eura prema Tbr. 9.1., ukupno 16.515,50 eura uvećano za PDV 25% u iznosu od 4.128,88 eura prema Tbr. 42, odnosno sveukupno na ime troškova zastupanja iznos od 20.644,38 eura. Obzirom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP- a, tužena je dužna tužiteljici platiti 20% tog troška tj. iznos od 4.128,88 eura. Tom iznosu valja pridodati puni iznos troškova vještačenja od ukupno 3.730,35 eura (iznos od 3.400,00 eura je uplaćen na ime predujma, a 330,35 eura je dodatno plaćeno na ime putnog troška vještaka) te iznos od 465,36 eura na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu (potvrda o plaćanju na listu 682 spisa) .

12.7. Ukupno tužena je dužna tužiteljici temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a platiti trošak u iznosu od 8.324,59 eura.

12.8. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 12. prosinca 2025. godine

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri pisana primjerka u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku putem ŽDO u Puli