REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4997/2024-94

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika – specijalista Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužiteljice OŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Leskovaru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po ODO, Građansko upravni odjel, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 12. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 5.324,97 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje od 12. prosinca 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 4.727,25 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Tužba je djelomično povučena za iznos od 7.754,99 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

III Odbija se u cijelosti tužena sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu pred ovim sudom dana 24. kolovoza 2018. u kojoj navodi kako je vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao ZK tijelo II – 2. etaža – jednosobni stan na prvom katu desno s nusprostorijama u uličnoj zgradi [adresa] koji se nalazi u kući pop.br. 970, 4 dvorišta, 2 zgrade i 3 zida u Šenoinoj ulici broj 11, k. č. br. [katastarska čestica] ukupne površine 217,4 čhv ili 782 m2 kao i da predmetni stan ima površinu od 65,12 m2.

2. Tužiteljica kao vlasnica, najmodavac, i TŽ, [adresa], kao najmoprimac, u odnosu su najma temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 4. studenog 2015. te tužiteljica navodi kako je prije toga bila u ugovornom odnosu sa UŽ, majkom TŽ, sada pokojnom kao i da je sukladno prisilnim propisima tužiteljica morala potpisati navedeni ugovor sa BŽ.

3. Najmoprimac iz navedenog ugovora TŽ plaća po ugovoru najamninu u iznosu koji odgovara iznosu pričuve i to 345,60 kn/45,87 eura mjesečno do 15-tog u mjesecu. Tržišna odnosno ekonomska najamnina za stan iste ili slične površine i kakvoće u istom dijelu grada iznosi u prosjeku cca 3.000,00 kn, odnosno protuvrijednost od oko 400,00 eura mjesečno. To je i iznos koji bi mjesečno dobivala tužiteljica da je bila u mogućnosti iznajmljivati stan po tržišnoj najamnini.

4. Obzirom da tužiteljica na ime najamnine mjesečno dobiva iznos od 345,60 kn/45,87 eura, ista smatra kako je vidljivo da je razlika najamnine uslijed ograničenja njenog raspolaganja vlasništvom u smislu ekonomske najamnine 2.654,00 kn/352,25 eura mjesečno.

5. Tužiteljica se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. kojom je navedeni sud utvrdio da RH čini povredu prava vlasništva stanova koji imaju zaštićeni najmoprimci. Tom presudom koja je postala konačna utvrđeno je da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stanovi nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njihovim vlasnicima. Također je utvrđeno da se ne radi samo o mogućnosti dobivanja najamnine, već uopće o nemogućnosti slobodnog raspolaganja nekretninom.

6. Obzirom na citiranu presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, te na činjenicu da je RH potpisnik Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1997., koji tužiteljici jamči Ustav RH, odnosno njegove odredbe čl. 134. i čl. 141.c, a također i obzirom na za Republiku Hrvatsku obvezujuće presude suda za ljudska prava u Strasbourgu tužiteljica smatra kako je očito da su joj uskraćena vlasnička i temeljna ljudska prava i to od studenog 1997. pa sve do danas, a razmjerno je očekivano da će isto trajati još neko vrijeme u budućnosti.

7. Tužiteljica smatra da po stanovištu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu loše zakonsko rješenje RH vrijeđa odredbe 1. Protokola 1. Konvencije čime tužiteljica smatra da prema stavu navedenog suda ima pravo na naknadu zbog kršenja odredaba Konvencije, odnosno nerazmjernog i nepravičnog ograničenja prava vlasništva, a koji se visinom određuje prema razlici između tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana koju je primala.

8. Tužiteljica smatra da ta razlika za period od studenog 2015. pa do podnošenja zahtjeva ODO u listopadu 2017. iznosi 61.051,00 kn/8.102,86 eura (23 mjeseca puta 2.654,00 kn/352,25 eura). Tužiteljica nadalje prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje i naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli u iznosu od 37.500,00 kn/4.977,11 eura, a koji dio tužbenog zahtjeva je ista povukla podneskom od 28. srpnja 2022. te na koje povlačenje je tužena pristala.

9. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 20. veljače 2023. tužiteljica potražuje iznos od (40.121,00 kn) 5.324,97 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, dalje ZOO) tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

10. Sud ukazuje kako predmetno uređenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 14/22, 155/23, dalje ZPP), budući je predmetnim podneskom tužiteljica umanjila visinu tužbenog zahtjeva kako je isti postavljen prvotnim tužbenim zahtjevom (sa 98.551,00 kn početno zatraženih na 40.121,00 kn). Tužena se nije protivila tako uređenom tužbenom zahtjevu no zatražila je naknadu troška postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

11. Naime, odredbom čl. 191. st. 3. ZPP-a propisano je kako tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, a čemu je ovdje slučaj. Međutim sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je uvijek potreban pristanak tuženika (VSRH na sjednici od 26. travnja 2021.).

12. Kako se tužena nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe učinjenom 20. veljače 2023., to je sud meritorno odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, dok je u odnosu na povučeni dio sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. rješenja.

13. Tužiteljica je u tužbi navela pravnu osnovu svog potraživanja. Tužiteljica smatra da joj u smislu naknade razlike u najamnini pripada razlika između tržišne (ili slobodno ugovorene) najamnine i zaštićene najamnine koju je primala u utuženom razdoblju. Uvjerenja je da joj pripada upravo razlika između tržišne i zaštićene najamnine tužiteljica crpi iz Ustava RH, te presude Statileo protiv RH.

14. Tužena u odgovoru na tužbu ističe kako osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev navodeći kako tužiteljica potražuje naknadu imovinske štete koju ničim ne dokazuje, kao i da tužiteljica ničime ne dokazuje kako je vlasnik predmetne nekretnine, niti da je pokrenula postupak radi iseljenja protiv TŽ ili UŽ niti da je TŽ bio član obiteljskog domaćinstva, slijedom čega predlaže da tužiteljica prvo otkloni navedene nepravilnosti u tužbi, a ukoliko to ne učini da se tužba odbaci. Nadalje, ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako osnov tako i visinu, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužena smatra da pravno stajalište koje je zauzeo ESLJP u Strasbourgu u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske ne predstavlja formalni izvor prava koji bi tuženu obvezivao naknaditi razliku između zaštićene i tržišne najamnine u utuženom periodu. Slijedom navedenog tužena predlaže da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade troškova postupka tuženoj.

15. Sud je po prvotno provedenom postupku dana 21. travnja 2023. donio presudu pod poslovnim brojem P-4065/2018-72 kojom je u točki I. naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 5.324,97 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u točki II. naloženo je tuženoj naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.538,03 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te je u točki III. Izreke tužena u cijelosti odbijena sa zahtjevom za naknadom troškova postupka. Povodom pravovremeno uložene žalbe tužene, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud je rješenjem poslovni broj Gž-4360/2023-2 od dana 30. srpnja 2024. ukinuo prvostupanjsku presudu od 21. travnja 2023. te predmet vratio na ponovni postupak.

16. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 4. studenog 2015., zapisnik o bodovanju stana, presudu Statileo protiv RH, zk izvadak sa lista 102-104 spisa, Ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) od 23. lipnja 1997., Rješenje o nasljeđivanju od 10. svibnja 2001. poslovni broj X-O-2318/2001, Odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III- 4650/2011 od 19. siječnja 2012., potvrdu Centra za socijalnu skrb Zagreb – Podružnica Donji Grad od 10. svibnja 2018., dopis Porezne uprave od 2. kolovoza 2019., potom je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke i svjedoka EŽ, kao i očevid dana 5. studenog 2020. te dokaz građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo Anti Leki iz ADL strukture d.o.o.

17. Sud nije proveo dokaz saslušanjem TŽ obzirom je tužena predložila saslušanje istog naglašavajući ako zdravstveno stanje istog navedeno dopušta, a nadalje tužena tijekom postupka nije opetovano predložila izvođenje navedenog dokaza te je kod zaključenja glavne rasprave istaknula kako nema daljnjih dokaznih prijedloga i da predlaže zaključenje glavne rasprave čime ovaj sud smatra kako je tužena odustala od navedenog dokaznog prijedloga te je prvostupanjski sud ocijenio da su izvedeni svi potrebni dokazi za donošenje pravilne i zakonite odluke.

18. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je konačno uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

19. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva te aktivna i pasivna legitimacija.

20. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica jednosobnog stana na I. (prvom) katu desno sa nusprostorijama u uličnoj zgradi [adresa], koji se nalazi u kući sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], popisni br. 970, 4 dvorišta, 2 zgrade i 3 zida na predmetnoj adresi površine 782 m2, čime je sud utvrdio aktivnu legitimaciju tužiteljice.

21. Uvidom u Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 4. studenog 2015. sud je utvrdio kako je isti sklopljen između tužiteljice kao najmodavca i BŽ kao najmoprimca gdje je kao predmet najma naznačen najam stana opisanog kao u toč. 20. obrazloženja ove presude, kao i da su ugovorne strane suglasno utvrdile da TŽ u predmetnoj nekretnini uživa status zaštićenog najmoprimca te je utvrđena visina zaštićene najamnine u visini mjesečnog iznosa zajedničke pričuve koja je na dan sklapanja Ugovora bila u visini od 345,60 kn. Također je za istaknuti kako su predmetni ugovor vlastoručno potpisale obje ugovorne strane.

22. Uvidom u Ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) sa lista 108-110 spisa, sud je utvrdio kako je isti sklopljen dana 23. lipnja 1997. između majke tužiteljice ČŽ kao najmodavca i UŽ kao najmoprimca gdje je kao predmet najma naznačen najam stana opisanog kao u toč. 20. obrazloženja ove presude, kao i da su ugovorne strane suglasno utvrdile da TŽ i HŽ mogu koristiti predmetni stan zajedno sa najmoprimcem pri čemu je TŽ naznačen kao sin, a HŽ kao unuk.

23. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju od 10. svibnja 2001. poslovni broj X-O- 2318/2001, sud je utvrdio kako je iza pokojne ČŽ kao nasljednik proglašena OŽ, ovdje tužiteljica, te da je ista predmetnim rješenjem naslijedila nekretnine na adresi u [adresa].

24. Uvidom u Potvrdu Centra za socijalnu skrb Zagreb – Podružnica Donji Grad od 10. svibnja 2018. sud je utvrdio kako je TŽ u evidenciji navedenog Centra kao korisnik prava iz sustava socijalne skrbi – prava na zajamčenu minimalnu novčanu naknadu za ugroženog kupca energenta i osobnu invalidninu temeljem Zakona o socijalnoj skrbi.

25. Nadalje, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke i svjedoka EŽ.

26. Tako iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je predmetna nekretnina u vlasništvu njene obitelji od 1953. obzirom je izuzeta iz nacionalizirane imovine te je u istu smješten zaštićeni najmoprimac pok. UŽ koja je u predmetnom stanu živjela zajedno sa svojim sinom do svoje smrti 2000. ili 2001. Isto tako napominje kako se status UŽ kao i njezinog sina nije mijenjao nakon 1991. te da su oni kontinuirano bili zaštićeni najmoprimci u predmetnoj nekretnini. Napominje da je pok. UŽ do svoje smrti redovito plaćala iznos zaštićene najamnine koji je bio u visini od nekih cca 100 dinara, ne sjeća se o kojem se iznosu radilo nakon toga, no navodi da je bila nekakva naknada obzirom se tada nije plaćala pričuva jer za istu nije postojala obveza, dok su od plaćanja ostalih režija zaštićeni najmoprimci bili oslobođeni. Nadalje, od 2001., nakon smrti pok. UŽ u stanu je nastavio živjeti njezin sin ZŽ, kojemu su nekoliko puta ponudili da se preseli u drugi stan koji je tužiteljica imala u Zagrebu, a čak mu je ponuđeno i vlasništvo stana površine 40 m2, na drugoj adresi u Zagrebu, dok su suprug tužiteljice i tužiteljica imali namjeru ući u predmetni stan u [adresa], jer im je odgovarao po kvadraturi, a što je ZŽ odbio. Nadalje napominje kako isti nije redovito plaćao predmetnu zaštićenu najamninu, dapače, u jednom trenutku je dogovor bio da plaća barem pričuvu, budući je visina pričuve kao i zaštićena najamnina bila identična pa bi tužiteljica njegovu uplatu samo proslijedila nadležnom upravitelju. Navedeni stanar nije plaćao isto te je više puta istaknuo da je on socijalni slučaj, da živi od pomoći države, te da nema sredstava iz kojih bi podmirio predmetni iznos. Situacija se promijenila u studenom 2015. kada su konačno potpisali novi ugovor i kada je krenulo novo plaćanje, no isto je bilo redovito sve do požara u travnju 2017. Iako zatečen u predmetnoj situaciji ZŽ i dalje nije želio izaći iz predmetnog stana, stan je izgorio do temelja jer se radilo o kratkom spoju vjerojatno iz nekog od okolnih stanova obzirom je struja u navedenoj nekretnini već duži period bila iskopčana. Tužiteljica je otišla u Centar za socijalnu skrb potražiti savjet što učiniti sa navedenim stanarom obzirom je isti bio u stanu koji je bio zgarište, te nije plaćao zaštićenu najamninu i ponovno se pozivao na svoje socijalno stanje. U Centru su rekli da joj ne mogu pomoći obzirom isti ima pravo biti u navedenoj nekretnini, a što je stekao nasljeđem te je isti tek prošle izašao iz stana. Napominje da je platila 15.000,00 kn samo za čišćenje predmetnog stana odnosno da bi se iznijele njegove stvari iz nekretnine, a do sada je uložila sigurno oko 20.000,00 eura radi obnove stana. Stan se još uvijek obnavlja te tužiteljica navodi kako će imati dodatnih troškova. S obzirom je godinama isključen plin i struja rečeno joj je kako je dug na plinskom brojilu u visini cca 14.000,00 kn, za električnu energiju u iznosu od 10.000,00 kn te ukoliko će tužiteljica htjeti koristiti navedena brojila, tada će i morati podmiriti predmetne iznose, a obzirom su brojila iz njenog stana uklonjena. Nadalje, navodi da ZŽ nije bio u mogućnosti plaćati vlastite račune, prema navodima susjeda se prikopčao na struju iz hodnika te koliko ona zna radilo se o osobi koja je bila socijalni slučaj. Prema saznanjima tužiteljice isti nije bio oženjen niti je imao djecu. Tužiteljica pojašnjava da je isti ostao u stanu i nakon požara, koliko joj je poznato povremeno je prespavao kod neke prijateljice, no inzistirao je na predmetnoj nekretnini iako ista nije bila za život, bez vrata i prozora, budući su vatrogasci morali provaliti u stan da bi ugasili požar, bez plina i struje, te je tek u ljeto ili jesen 2018. socijalna služba iselila ZŽ iz stana i našla mu smještaj u domu.

27. Svjedok HŽ u svom iskazu navodi kako je ZŽ njegov stric, a da je UŽ bila njegova baka. U predmetnom stanu u [adresa] živio je od svog rođenja pa do 2002. ili 2003. kada se odselio. Napominje kako je do 16. godine živio u predmetnom stanu, a potom samo povremeno, cca dva puta tjedno. Nije u kontaktu sa stricem od kada se odselio. U odnosu na imovinsko stanje ZŽ, svjedok ističe da može govoriti o razdoblju dok je živio sa istim, napominje da se radi o osobi koja je bila alkoholičar te da je njegovo imovinsko stanje loše. Svi korisnici stana uključujući i svjedoka nisu imali nikakvu značajniju imovinu te svjedok napominje kako iza bake u ostavinskoj raspravi nije ostavljena značajnija imovina.

28. Sud je iskaz tužiteljice i svjedoka EŽ u cijelosti prihvatio obzirom su isti iskazivali životno, logično te u suglasju sa priležećom dokumentacijom u spisu.

29. Tužiteljica je kao vlasnik nekretnine ograničena u raspolaganju vlasništvom predmetne nekretnine u smislu tržišne najamnine te je ista prema mišljenju ovog suda u navedenom bila onemogućena za svo utuženo razdoblje od studenog 2015. do listopada 2017.

30. Naime, iz iskaza tužiteljice kao stranke kao i iz priložene dokumentacije u spisu sa lista 125 spisa – Potvrda Centra za socijalnu skrb Zagreb – proizlazi kako je TŽ i nakon požara u travnju 2017. nastavio koristiti predmetnu nekretninu te da je iz iste iselio tek u ljeto ili jesen 2018. što tužena ničim nije osporila. Nadalje, sud ukazuje kako je u time kriterij odgovornosti RH u odgovoru na pitanje je li zaštićeni najmoprimac de facto zauzimao stan i sprječavao vlasnika u korištenju, a ne je li stan bio upotrebljiv. Ako je najmoprimac ostao u stanu, makar u dijelovima ili improvizirano ili u stanju neuporabljivosti to znači da vlasnik i dalje nije mogao koristiti svoj stan, da je pravo vlasnika i dalje bilo ograničeno čime se naknada koju tužiteljica potražuje ovom tužbom računa sve dok zaštićeni najmoprimac nije napustio stan, bez obzira na to je li stan bio “stvarno upotrebljiv”. Evidentno je kako je zaštićeni najmoprimac ostao u navedenom stanu i u navedenim uvjetima oštećenog stana te je

time i dalje držao posjed predmetne nekretnine, pri čemu sud ukazuje da je upravo “držanje posjeda” bitno za postojanje ograničenja. ESLJP u predmetu Statileo protiv RH od 10. srpnja 2014. naglašava da je problem činjenično isključivanje vlasnika iz posjeda, a ne kvaliteta stanovanja najmoprimca slijedom čega je ovaj sud stava da se naknada dosuđuje za razdoblje u kojem je tužitelj bio onemogućen koristiti stan, a tužena RH je održavala režim zaštićenog najma. Čak i ako stan nije bio pogodan za stanovanje po tehničkim standardima, najmoprimac svojim ostankom blokira ulazak vlasnika, sprječava obnovu istog, produljuje razdoblje u kojem vlasnik nema faktičnu kontrolu i time održava status ograničenja. Drugim riječima ograničenje vlasnice nije prestalo požarom, nego tek napuštanjem posjeda. Iz navedenog proizlazi kako je stan i dalje bio faktično zauzet, vlasnica, ovdje tužiteljica nije mogla ući ni koristiti ga, ograničenje vlasništva nije prestalo, slijedom čega tužena RH i dalje odgovara za ograničenje putem režima zaštićenog najma, a neuporabljivost stana ne ukida ograničenje ako je posjed ostao kod najmoprimca.

31. Odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala i bez njegove krivnje.

32. U presudi Statileo ESLJP naveo je da je nadležnost tog Suda odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija) te je zadatak Suda osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Konvencijom. U trenutku kad utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i jamstava, sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu postupati po njima i mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. U presudi Statileo protiv Republike Hrvatske sud je, nadalje, utvrdio da je zaista došlo do povrede čl. 1. Protokola 1. Konvencije. Također je istaknuto da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. Konvencije ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno čl. 8. Konvencije, već je potrebno ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način. Sud je, stoga, zaključio kako se temeljni problem (neposredni uzrok povrede Konvencije) tiče samog zakonodavstva te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva, slijedom čega Republika Hrvatska (odnosno njena nadležna tijela) trebaju poduzeti zakonodavne i/ili druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova, s jedne strane, te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca, s druge strane.

33. Sud je, nadalje, a vezano za individualne mjere izvršenja, podnositeljevom nasljedniku dosudio naknadu materijalne štete koja predstavlja razliku između najamnine koju priznaje domaće pravo, a koju sud smatra neprimjerenom, i primjerene najamnine. U presudi je utvrđeno da je nesporno došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je miješanje bilo predviđeno zakonom, a pravna osnova za to miješanje je bio Zakon o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98 i 66/98) i Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine broj 40/97 i 117/05), te da je miješanje bilo ''u skladu s općim interesom'' jer da su pravni propisi primijenjeni u ovom predmetu težili cilju koji je u općem interesu, i to društvenoj zaštiti stanara, te da time za cilj imaju promicanje gospodarske dobrobiti države i zaštitu prava drugih. Međutim, utvrđeno je da ne postoji razmjernost miješanja jer miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva nije postignuta prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca te je utvrđeno da je podnositelju nametnut nerazmjeran i pretjerani teret (najmodavac je isključen iz posjeda stana, nema utjecaj na izbor najmoprimca ni bitne sastojke ugovora, ograničeno mu je pravo na otkaz najma, vjerojatnost da zaštićeni najmoprimci dobrovoljno napuste stan je u pravilu neznatna, dodatno najmodavac mora plaćati pričuvu, u obvezi je održavati stan i plaćati porez na dohodak, iznos zaštićene najamnine u izrazitoj je opreci s tržišnom najamninom koju vlasnici stana mogu dobiti za svoj stan, pa je i do 25 puta manja od tržišne) - točka 139. presude Statileo, gdje se kao parametar označuje upravo tržišna najamnina.

34. Uz to, za istaknuti je kako je u točki 143. presude Statileo izričito navedeno da ESLJP ne vidi zahtjeve općeg interesa koji bi mogli opravdati tako sveobuhvatna ograničenja vlasnikovih vlasničkih prava. Iz članka 50. Ustava RH, te iz presude Statileo/RH, a koje odredbe nisu u suprotnosti s Ustavom RH odnosno čl. 50, proizlazi da je upravo tržišna najamnina parametar prema kojem treba određivati razliku pri presuđenju u ovakvim predmetima.

35. U Protokolu br 1. uz Konvenciju (čl. 1.) propisano je da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Ovaj sud smatra da štetnu radnju tužene predstavljaju nedostaci pravne norme, a protupravnost se očituje u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni nedostaci, odnosno tužena je postupala protivno Konvenciji. Tužena je time što je nakon ratificiranja Konvencije (a i nakon donošenje presude Statileo protiv RH) propustila urediti status najmodavaca u odnosu na zaštićene najmoprimce na način da se osigura ravnoteža, počinila u odnosu na tužiteljicu protupravnu štetnu radnju. Stoga, nepostupanje tužene u skladu s ratificiranom Konvencijom rezultiralo je obvezom tužene na naknadu štete temeljem citirane odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, a zbog činjenice što tužiteljici zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene kojeg tužena nije na odgovarajući način uskladila s ratificiranom Konvencijom.

37. Dakle, postojeći zakonodavni okvir doveo je do povrede Konvencijom zaštićenog prava na štetu tužiteljice kao vlasnika nekretnine time što je onemogućena u pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine, radi čega tužiteljica trpi štetu u visini razlike između primjerene i najamnine koju prima od zaštićenog najmoprimca.

38. Pravna pozicija vlasnika stana u kojem živi tzv. zaštićeni najmoprimac je propisana prije svega odredbama Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – dalje ZNS) pa tako u bitnome zaštićeni najmoprimac može stanovati u stanu i za to plaćati tzv. zaštićenu najamninu, dok je vlasnik stana (ovdje tužiteljica) dužan plaćati pričuvu i održavati stan.

39. U domaćem zakonodavstvu koje uređuje nekadašnja stanarska prava i iz njih proizašle statuse zaštićenih najmoprimaca (prije svega ZNS, ali potom i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje ZV te porezni zakoni) postoji čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca pa tako primjerice:

-vlasnik stana je obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme,

- vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca,

- vlasnik stana je obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine,

- vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke,

- vlasnik stana je dužan plaćati pričuvu i održavati stan,

- vlasnik stana je dužan plaćati porez na dohodak od najamnine,

- otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan.

40. Kako je pravo vlasništva prema čl. 30. ZV-a stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama) onda je razvidno da je uvođenjem ovakvih brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima prije svega odredbama ZNS-a došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

41. Obzirom na raniji, Zakonom o stambenim odnosima (Narodne novine broj 52/74 i 51/85) predviđeni institut nositelja stanarskog prava ovo miješanje tužene u pravo vlasništva tužiteljice i drugih vlasnika takvih stanova je u skladu s općim interesom zajednice (tj. gospodarskom dobrobiti države i zaštitom prava drugih - zaštićenih najmoprimca). Međutim, takvim miješanjem tužene je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut prekomjerni individualni teret. U zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.

42. Slijedom navedenog proizlazi da pozitivni pravni propisi u RH za područje zaštićenih najamnina ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu, najmodavce. Najmodavac, odnosno vlasnik stana (pa tako i tužiteljica u predmetnoj stvari), mora sam snositi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca zbog čega je povrijeđeno pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo im je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom koja je u odnosu na RH stupila na snagu još 5. studenog 1997.

43. Stoga tužena odgovara za štetu koja je nastala tužiteljici povredom njezinog Ustavom RH i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva odnosno propuštanjem ostvarenja pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva, sve na štetu prava tužiteljice (test razmjernosti).

44. Kako je utvrđeno da je tužena uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustila istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužiteljice, to je tužiteljica pretrpjela imovinsku štetu uslijed činjenice da je bila spriječena naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine.

45. Prilikom donošenja odluke u ovom predmetu sud je cijenio presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i to Statileo protiv [adresa] te O i drugi protiv Republike Hrvatske. Odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima. Kako je presudom Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

46. Ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. tužena se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne

1 0

strane, te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, nije učinjeno.

47. Međunarodni ugovori imaju jaču snagu od zakona, pa je stoga pozivanje tužene na stav da država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona, odnosno da donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju za državu, po ocjeni ovog suda, u ovom predmetu neosnovano.

48. U okolnostima konkretnog slučaja prema kojima tužiteljica nije imala ni najmanje utjecaja na visinu neprimjereno niske zaštićene najamnine s obzirom na odredbe ZNS-a, koje su tužiteljicu kao vlasnicu stana u tom pogledu stavile u nepovoljan položaj kao i u pogledu (ne) mogućnosti otkaza ugovora o najmu sklopljenog sa zaštićenom najmoprimcem, tako da je tužiteljici godinama uskraćeno uživanje vlasništva čime joj je nametnut prekomjeran individualan teret, a ostavljene su joj obveze kao što su plaćanje pričuve i snošenje određenih troškova popravka odnosno održavanja, a da nije nađeno optimalno zakonsko rješenje kojim bi se ostvarila raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nepravedno prebačen na tužiteljicu u kakvim okolnostima postoji neravnoteža između interesa tužiteljice kao vlasnice stana i zaštićenog najmoprimca, pa je tužiteljici povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno citiranim odredbama članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, kao i odredbama članka 48. stavka 1. uz ograničenja prema članku 50. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske, iz čega proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva radi naknade štete. Također sud ukazuje kako je činjenica materijalnog stanja zaštićenog najmodavca odnosno da isti nije imao drugu useljivu nekretninu u kojoj bi isti mogao živjeti, dokazana iz iskaza tužiteljice kao stranke i svjedoka HŽ te iz Potvrde Centra za socijalnu skrb Zagreb – Podružnica Donji Grad od 10. svibnja 2018. te je u konačnici zaštićeni najmoprimac nakon iseljenja iz stana tužiteljice u ljeto ili jesen 2018. smješten u dom.

49. Iz svega navedenog sud smatra i nalazi kako je tužiteljica u cijelosti dokazala osnov svog tužbenog zahtjeva.

50. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, a koju je tužiteljica precizirala u podnesku od 10. ožujka 2021. te u odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate podneskom od 7. rujna 2022., a nakon što je izostala dostava potrebnih podataka zatraženih od strane Porezne uprave, sud je na prijedlog stranaka proveo dokaz građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Leki iz ADL strukture d.o.o. te kojim vještačenjem je utvrđeno kako tržišna vrijednost najamnine stana na prvom katu desno stambene zgrade na adresi u [adresa] iznosi 2.812,53 kn/373,29 eura mjesečno, te da visina nužnih troškova održavanja prethodno navedenog stana iznosi 345,60 kn/45,87 eura mjesečno.

51. Obzirom na istaknute primjedbe od strane tužene, vještak se dopunski očitovao pisanim putem te je tom prilikom istaknuo kako se pri izradi nalaza i mišljenja pridržavao elemenata Zakona o procjenama vrijednosti nekretnina (Narodne novine broj 78/15) i Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina (Narodne novine broj 105/15) te navodi kako su svi podaci dani u nalazu i mišljenju kao i iz aplikacije na Internet stranici https://nekretnine.mgipu.hr javni, dostupni ovlaštenim osobama i slobodni za uporabu, interpretaciju i izračune. Također vještak navodi kako su primijenjene srednje 3 cijene najma (odstupanje prelazi 30% na usporedbi 7), a sve u cilju kako bi se dobio što realniji presjek cijene i procijenila realnija tržišna vrijednost najma te da ista uključuje PDV po stopi od 25%.

52. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u skladu s pravilima građevinske struke i prakse, a u nalazu nema nikakvih nelogičnosti i proturječnosti te je svojim dopunskim očitovanjem

1 1

otklonio sve primjedbe i prigovore tužene, a pri tome je za istaknuti i kako stranke na izrađeni nalaz i mišljenje nisu isticale daljnje primjedbe i prigovore.

53. Tužiteljica je nadalje sukladno izrađenom nalazu i mišljenju podneskom od 20. veljače 2023. uredila visinu utuženog potraživanja na način da mjesečne iznose najamnine od 2.812,53 kn umanjuje i za PDV (jer je vještak naveo da je isti sadržan u cijeni najma), dakle neto iznos bez PDV-a iznosi 2.250,00 kn.

Neto................2.250,00 kn

PDV 25% ........562,50 kn

S PDV............2.812,50 kn

Iznos neto najamnine 2.250,00 umanjuje se za zaštićenu najamninu (345,60 kn) pa razlika u najamnini iznosi 1.904,40 kn.

Porez na dohodak:

Razlika u najamnini.....................................1.904,40 kn

Porezna osnovica (toč.1 minus 30%)............1.333,00 kn

Porez 12% na toč.2.........................................160,00 kn

Razlika u najamnini 1.904,40 minus porez 160,00 kn (prireza nema jer tužiteljica ima prebivalište u [adresa]) iznosi 1.744,40 kn/231,52 eura mjesečno, a za utuženih 23 mjeseca iznosi 40.121,00 kn/5.324,97 eura.

54. Naime, prema člancima 56. i 57. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 151/22) propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava, primitaka od otuđenja nekretnine imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u vezi s tim primicima (st. 1. ) te da se kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine (st. 2.).

55. Odredbom čl. 62. st. 1. Zakona o porezu na dohodak je propisano da se kod dohotka od imovine ostvarenog od najamnine i zakupnine, osim dohotka ostvarenog iznajmljivanjem stanova, soba i postelja, putnicima i turistima i organiziranih kampova iz čl. 82. Zakona, porez na dohodak plaća prema rješenju porezne uprave i to posljednjeg dana u mjesecu za tekući mjesec, te da porez na dohodak plaća porezni obveznik po postupku i na način iz čl. 37. ovog zakona, po stopi od 12%. Jednaka visina porezne stope od 12% i način obračuna propisan je odredbom čl. 50. Zakona o porezu na dohodak.

56. Tužena je na ročištu održanom 17. lipnja 2021. istaknula kako predmetni obračun uz odbitak poreza od 12% nije sporan.

57. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 20. veljače 2023. tužiteljica je smanjila svoj zahtjev (djelomično povukla tužbu), na način da potražuje razliku između tržišne najamnine koju bi ostvarila u razdoblju od listopada 2015. do listopada 2017., odnosno za razdoblje tri godine unazad od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Tužiteljica je zahtjev za mirno rješenje spora predala tuženoj dana 20. listopada 2017.

58. U odnosu na prigovor zastare, navodeći da se radi o zastari samog prava, a temeljem odredbe čl. 227. ZOO-a treba navesti da se, po mišljenju ovog suda, odredba čl. 227. ZOO-a ne primjenjuje, jer se u ovom predmetu ne radi o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete (pa se ne može raditi o tome da je zastarjelo pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine). Osim toga, po ocjeni ovog suda, prije donošenja odluke ELJUP-a u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske

1 2

(10. srpnja 2014.) nije tekao zastarni rok za potraživanje naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ESLJP utvrdio povredu Konvencije te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke. Naime, tužiteljica prije donošenja odluke ESLJP-a nije niti mogla pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud RH povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u RH prije donošenja odluke ESLJP-a odbijali su zahtjeve vlasnika stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, zbog čega se treba uzeti da je tužiteljica za štetu i osobu koja joj je počinila štetu saznala tek od donošenja odluke ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, odnosno 10. srpnja 2014.

59. Nadalje, obzirom na odredbu čl. 230. st. 1. ZOO-a odnosno trogodišnji zastarni rok za potraživanje naknade štete koji teče od saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila te s obzirom da je zahtjev za mirno rješenje spora, temeljem odredbe čl. 186.a ZPP-a koji predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe, podnesen 20. listopada 2017., proizlazi da su jedino potraživanja koja su dospjela prije 20. listopada 2014. zastarjela, što znači da je prigovor zastare potraživanja u cijelosti neosnovan jer je prvo potraživanje tužiteljice iz tužbe ono za listopad 2015. koje je dospjelo 15. studenog 2015.

60. Tužiteljica je prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 20. veljače 2023. zatražila zakonske zatezne kamate na ukupno utuženi iznos od 5.327,97 eura od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, iako je ista imala pravo zatražiti zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos najamnine koja joj pripada i koja teče od 15.-tog u slijedećem mjesecu za iznos iz prethodnog mjeseca, a što je povoljnije za tuženu, to je sud zahtjev tužiteljice i u odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate u cijelosti prihvatio.

61. Slijedom navedenog sud je naložio tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 5.327,97 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, a kako je to prethodno pojašnjeno, čime je odlučeno kao izreci presude.

62. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, te odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22.) i čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23).

63. Odluka o troškovima, temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad (Narodne novine broj 142/12; dalje Tarifa) te priloženim troškovnicima, sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 5.324,97 eura po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu dok je stopa zatezne kamate na trošak određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tužiteljici je tako priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu 4.727,25 eura i to na ime sastava zahtjeva za mirno rješenja spora i tužbe prema Tbr. 7/1 te podnesaka od 17.10.2018., 1.6.2020., 14.12.2020. i 11.1.2022. prema Tbr. 8/1, za zastupanje po odvjetniku na ročištima dana 16.1.2019., 14.5.2019., 5.11.2020., 17.6.2021., 2.6.2022., 17.3.2023., 22.1.2025., 13.3.2025., 7.7.2025. i 10.10.2025. prema Tbr. 9/1 za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, sve uz pripadajući PDV 25%, čemu je valjalo pridodati i trošak građevinskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, te trošak sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu od 127,55 eura i presudu u iznosu od 99,70 eura, sve sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj

1 3

74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 118/18, 9/21, 51/23), čime je odlučeno kao pod toč. I. rješenja.

64. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak maksimalno 4 obrazložena podneska sukladno Tbr. 8/1, čime nije priznat zatraženi trošak podnesaka od 12.12.2018., 1.6.2020., 3.5.2020., 15.1.2021., 14.1.2025. uz napomenu kako spisu ne prileži podnesak od 12.12.2018. čime navedeni trošak za taj podnesak nije niti nastao.

65. Odluka o tijeku zateznih kamata na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a.

66. Nadalje, u odnosu na zatraženi trošak postupka u odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva, sud navedeni zahtjev tužene smatra neosnovanim obzirom su troškovi prema vrijednosti predmeta spora ranijeg tužbenog zahtjeva jednaki troškovima prema vrijednosti predmeta spora smanjenog/konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni/konačno postavljeni tužbeni zahtjev (5.324,97 eura) je ista kao u odnosu na raniji tužbeni zahtjev istaknut u tužbi (13.079,97 eura) i radi se o istom razredu Odvjetničke Tarife u smislu Tbr.7/1 (od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura). Slijedom navedenog, ako je tužiteljica tijekom postupka smanjivala tužbeni zahtjev (djelomično povlačila tužbu) tada bi tuženoj za taj dio pripala naknada troška prema članku 158. ZPP-a samo ako prema Tarifi postoji razlika u visini nagrade, a kako u konkretnom slučaju navedeni uvjet nije ispunjen, to sud smatra kako potraživanje tužene nije osnovano.

67. Odluka o trošku tužene temelji se na čl. 154. st. 1. čime je odlučeno kao u toč. III. rješenja.

Zagreb, 12. prosinca 2025.

Sudac:

Violeta Veselić

1 4

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.

3. spis

U Zagrebu, dana 12. prosinca 2025. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja