Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-1263/2019-36

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivki Dropučić, odvjetnici iz Sv. Ivana Zeline, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, na ročištu održanom 04. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni, odvjetnice Ivane Antolković Vitković, te punomoćnika tuženika, odvjetnika Filipa Fuština, 12. prosinca 2025., donio, objavio,

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe od 28. travnja 2020.

p r e s u d i o j e

I. 1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 32066196924, kreditna partija: 7103024859, koji je dana 20.02.2006. potvrđen od strane Javnog bilježnika Vuger Ignaca iz Sesveta, pod brojem: OU-244/2006, sklopljen između tužitelja i tuženika, i to u člancima kako slijedi:

Članak 1

"…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 146.000,00 CHF (slovima: stoočetrdesetšesttisućachf) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom."

Članak 2

"…u anuitetima iznos kredita od 146.000, 00 CHF (slovima: stoočetrdesetšesttisućachf) i redovnu kamatu koja je (tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."

Članak 7

"…u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 731,95 CHF (slovima: sedamstoridesetjedanchf i 95/100) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

…

Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćatiatako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.",

te su ništetne i sve kasnije tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope i kao takve ne proizvode ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju GORIČKI JURAJU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 15.136,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos do isplate, i to:

-na iznos od 6,66 EUR od 02. 11. 2007.,

-na iznos od 10,96 EUR od 02. 12. 2007.,

-na iznos od 11,44 EUR od 02. 01. 2008.,

-na iznos od 19,29 EUR od 02. 02. 2008.,

-na iznos od 60,88 EUR od 02. 03. 2008.,

-na iznos od 67,89 EUR od 02. 04. 2008.,

-na iznos od 52,65 EUR od 02. 05. 2008.,

-na iznos od 47,56 EUR od 02. 06. 2008.,

-na iznos od 54,44 EUR od 02. 07. 2008.,

-na iznos od 43,46 EUR od 02. 08. 2008.,

-na iznos od 45,09 EUR od 02. 09. 2008.,

-na iznos od 52,49 EUR od 02. 10. 2008.,

-na iznos od 96,23 EUR od 02. 11. 2008.,

-na iznos od 64,13 EUR od 02. 12. 2008.,

-na iznos od 99,77 EUR od 03. 01. 2009.,

-na iznos od 104,60 EUR od 02. 02. 2009.,

-na iznos od 107,04 EUR od 02. 03. 2009.,

-na iznos od 101,25 EUR od 02. 04. 2009.,

-na iznos od 100,41 EUR od 02. 05. 2009.,

-na iznos od 91,34 EUR od 02. 06. 2009.,

-na iznos od 83,35 EUR od 02. 07. 2009.,

-na iznos od 113,61 EUR od 02. 08. 2009.,

-na iznos od 119,83 EUR od 02. 09. 2009.,

-na iznos od 116,28 EUR od 02. 10. 2009.,

-na iznos od 112,83 EUR od 02. 11. 2009.,

-na iznos od 120,77 EUR od 02. 12. 2009.,

-na iznos od 128,29 EUR od 02. 01. 2010.,

-na iznos od 136,20 EUR od 02. 02. 2010.,

-na iznos od 134,19 EUR od 07. 03. 2010.,

-na iznos od 147,46 EUR od 02. 04. 2010.,

-na iznos od 192,45 EUR od 21. 09. 2010.,

-na iznos od 176,65 EUR od 06. 11. 2010.,

-na iznos od 186,14 EUR od 15. 07. 2010.,

-na iznos od 168,38 EUR od 07. 08. 2010.,

-na iznos od 192,45 EUR od 21. 09. 2010.,

-na iznos od 183,46 EUR od 27. 10. 2010.,

-na iznos od 197,02 EUR od 12. 11. 2010.,

-na iznos od 150,92 EUR od 13. 11. 2010.,

-na iznos od 175,24 EUR od 03. 02. 2011.,

-na iznos od 172,47 EUR od 11. 03. 2011.,

-na iznos od 160,74 EUR od 12. 04. 2011.,

-na iznos od 183,01 EUR od 10. 05. 2011.,

-na iznos od 219,81 EUR od 21. 06. 2011.,

-na iznos od 250,93 EUR od 28. 07. 2011.,

-na iznos od 303,69 EUR od 19. 08. 2011.,

-na iznos od 262,84 EUR od 17. 09. 2011.,

-na iznos od 259,00 EUR od 05. 11. 2011.,

-na iznos od 248,95 EUR od 25. 11. 2011.,

-na iznos od 258,49 EUR od 22. 12. 2011.,

-na iznos od 216,67 EUR od 24. 01. 2012.,

-na iznos od 219,79 EUR od 25. 02. 2012.,

-na iznos od 213,44 EUR od 29. 03. 2012.,

-na iznos od 216,60 EUR od 04. 05. 2012.,

-na iznos od 219,70 EUR od 07. 06. 2012.,

-na iznos od 212,91 EUR od 20. 07. 2012.,

-na iznos od 263,83 EUR od 17. 08. 2012.,

-na iznos od 262,29 EUR od 22. 08. 2012.,

-na iznos od 255,68 EUR od 29. 09. 2012.,

-na iznos od 264,17 EUR od 20. 10. 2012.,

-na iznos od 268,00 EUR od 16. 11. 2012.,

-na iznos od 267,30 EUR od 05. 12. 2012.,

-na iznos od 252,59 EUR od 25. 01. 2013.,

-na iznos od 252,85 EUR od 15. 02. 2013.,

-na iznos od 264,84 EUR od 29. 03. 2013.,

-na iznos od 265,52 EUR od 02. 04. 2013.,

-na iznos od 262,65 EUR od 04. 05. 2013.,

-na iznos od 248,48 EUR od 06. 06. 2013.,

-na iznos od 299,35 EUR od 05. 07. 2013.,

-na iznos od 345,68 EUR od 21. 08. 2013.,

-na iznos od 263,61 EUR od 04. 10. 2013.,

-na iznos od 261,32 EUR od 04. 12. 2013.,

-na iznos od 264,70 EUR od 30. 01. 2014.,

-na iznos od 106,50 EUR od 18. 03. 2014.,

-na iznos od 100,03 EUR od 23. 05. 2014.,

-na iznos od 100,72 EUR od 04. 07. 2014.,

-na iznos od 107,87 EUR od 11. 09. 2014.,

-na iznos od 111,05 EUR od 06. 11. 2014.,

-na iznos od 112,20 EUR od 01. 01. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 10. 03. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 07. 05. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 30. 06. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 02. 07. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 05. 09. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 05. 09. 2015. do dana 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023 po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju GORIČKI JURAJU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.327,95 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.12.2025. do isplate po čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, tj. po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim zatraženim parničnim troškom, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj navodi da su dana 14.02.2006. kao korisnik kredita i tuženik kao Kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 32066196924, kreditna partija: 7103024859, koja je dana 20.02.2006. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Vuger Ignaca iz Sesveta, pod brojem: OU-244/2006. Tuženik je predao tužitelju Otplatni plan izrađen dana 09.04.2019., u kojem je kao visina anuiteta naznačen iznos od 731,95 CHF, a kredit iz Ugovora tuženik je isplatio tužitelju dana 01.03.2006.. U odredbi iz čl. 1 Ugovora navedeno je: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 146.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. U odredbi iz čl. 2. Ugovora navedeno je: Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 146.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4, 50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U odredbi iz čl. 7. Ugovora navedeno je: Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 731, 95 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor visi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od dana 04.07.2013., potvrđenom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od dana 14.06.2018., u dijelu koji se odnosi na tuženika, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, gore navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, pa tako i u predmetnom Ugovoru, ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da tuženik nije u cijelosti informirao potrošače (pa tako i tužitelja) o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Vezano uz sporne dijelove gore citiranih (u točki I. ove tužbe) odredbi iz čl. 1., 2., i 7. Ugovora, tužitelj ističe da je tuženik, prije i u vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom jednostranog (od strane tuženika) propisivanja valutne klauzule u švicarskim francima, propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, obzirom da se predmetnim Ugovorom glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio u cijelosti informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od dana 04.07.2013., tužitelj ovom tužbom predlaže da se presudom, koja će se donijeti u ovom postupku, utvrde ništetnim sporni dijelovi gore citiranih (u točki II. ove tužbe) odredbi iz čl. 1., 2., i 7. Ugovora. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od dana 04.07.2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj : Pž-7129/13-4, od dana 13.06.2014., u dijelu koji se odnosi na tuženika, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a koja povreda traje i nadalje, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Dakle, gore navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno daje u ugovorima o kreditu, pa tako i u predmetnom Ugovoru, ništetna ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci tuženika. Vezano uz sporne dijelove gore citiranih (u točki I. ove tužbe) odredbi iz čl. 2. i 7. Ugovora, ističe se da, prije i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača tj. tužitelja. Obzirom na to, te na činjenicu daje tuženik, sukladno navodima iz točke II. ove tužbe, jednostranim odlukama mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012, od dana 04.07.2013., tužitelj ovom tužbom predlaže da se presudom, koja će se donijeti u ovom postupku, utvrdi ništetnim sporni dijelovi gore citiranih (u točki I. ove tužbe) odredbi iz čl. 2. i 7. Ugovora. Uvažavajući činjenicu daje ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika, a koja je sadržana u čl. 2. i 7. Ugovora, i to s pravnim učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja otplate kredita, također s pravnim učinkom ex tunc. Sve gore opisane odredbe Ugovora, vezane uz valutnu klauzulu te uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, nepoštene su i protivne kogentnim odredbama iz čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, s time daje posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, sukladno odredbi iz čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od dana 04.07.2013. (potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4, od dana 13.06.2014., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od dana 14.06.2018.), koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje ništetnost odredaba ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, te ništetnost odredaba ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom da su ništetne odredbe Ugovora, sukladno kojima se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, te sukladno kojima tuženik ima pravo na jednostranu promjenu ugovorene kamatne stope, tužitelj je predmetni kredit preplatio. Naime, u konkretnom slučaju, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti srednji tečaj švicarskog franka tuženika koji je na dan isplate predmetnog kredita temeljem Ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika te početna ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015., bankama (uključujući i tuženika) je propisana obveza da korisnicima kredita ponude konverziju kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 01.02.2016. tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru), sve kako bi se provela konverzija kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF, u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sukladno ZID ZPK. No, s jedne strane, Dodatak Ugovoru tuženik je sklopio isključivo iz razloga što mu je takva obveza propisana zakonom (ZIDZPK). Daje tome tako, jasno proizlazi iz čl. 1. Dodatka Ugovoru u kojem je navedeno sljedeće: Kreditor poduzima radnju sklapanja ovog Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem ZIDZPK. Jedino u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK. Kreditor ovime upoznaje Korisnika kredita sa činjenicom daje podnio Ustavnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom Republike Hrvatske. Ovaj Dodatak Ugovoru o kreditu je stoga akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe Osnovnog ugovora.". S druge strane, tužitelj je potpisao Dodatak Ugovoru kao tipski adhezioni obrazac tuženika, jer je to bio jedini način da naoko olakša svoju financijsku situaciju u koju je bio doveden zbog postupanja tuženika. Tužitelj kod sklapanja Dodatka Ugovoru nije imao mogućnost nikakvog pregovaranja, budući da je Dodatak Ugovoru mogao sklopiti samo s tuženikom bez mogućnosti promjene banke, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o tome u kojoj će valuti ugovoriti kredit (jer mu je bio ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u EUR), nije mogao pregovarati niti o cijeni kredita (kamatnoj stopi — da li će ista biti promjenjiva ili fiksna, a kod promjenjive kamatne stope o njenom fiksnom dijelu), a niti je mogao pregovarati o instrumentima osiguranja kredita, odnosno o ukidanju pojedinih instrumenata osiguranja kredita. Pravni posao koji su stranke sklopile dana 01.02.2016. ne može se stoga smatrati novim ugovorom o kreditu u smislu odredbe iz čl. 3. c) Direktive o ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Iz svega navedenog, jasno proizlazi da se o odredbama Dodatka Ugovoru nije pregovaralo između stranaka, baš kao niti o odredbama Ugovora. Budući da je već osnovni ugovor o kreditu (Ugovor) djelomično ništetan, to znači da ništetne ugovorne odredbe nikada nisu niti imale učinak, pa se iste niti ne mogu nadomještati Dodatkom Ugovoru, jer time ne nestaje uzrok ništetnosti, posebice ne s retrogradnim učinkom. Pojedine ništetne odredbe Ugovora ne mogu se pravno osnažiti nikakvim naknadnim pravnim aktom, ništetnost istih odredbi se ne može retrogradno otkloniti zakonom, niti je to na dispoziciji stranaka. Pored toga, ZIDZPK nije propisao kamatnu stopu nakon konverzije kredita, a tuženik je tužitelju Dodatkom Ugovoru ponudio otplatu kredita po kamatnoj stopi koja je znatno viša od one koja je bila na početku ugovornog odnosa, bez ikakve mogućnosti pregovaranja. Tuženik je i u konverziji koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu tužitelju na koju je isti imao pravo zbog više plaćenog iznosa tuženiku. Konverzijom se, a ni ZIDZPK-om, ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, a navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj : Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019. godine, u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložio da činjenica sklopljenog Dodatka Ugovoru na temelju ZIDZPK ne znači da bi korisnik kredita izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba Ugovora ništetnima. Činjenice da su određene ugovorne odredbe zamijenjene novim odredbama iz Dodatka Ugovoru kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude suda Europske unije broj C-1 18/17 od dana 14.03.2019. u predmetu KI protiv Erste bankHungaryZrt). U konkretnom slučaju, sklapanjem Dodatka Ugovoru od dana 01.02.2016. nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom Ugovoru nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnih odredbi Ugovora, budući da se i izračun konverzije temelji na pogrešnim ulaznim podacima i pogrešnom načinu obračuna od strane tuženika.

2. Dakle, tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi sklopljenog ugovora o kreditu u odnosu na ugovoreni tečaj kao i promjenjivu kamatnu stopu, i kondemnatorni tzv. sumarni tužbeni zahtjev po obje ništetne osnove početno u visini od 109.705,42 kune, a nakon obavljenog financijskog vještačenja tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s izračunom financijskog vještaka (list 118-120), čime je povisio tužbeni zahtjev na iznos od 114.042,61 kunu sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik se protivio povišenju tužbenog zahtjeva, odnosno preinaci tužbe, no sud dopušta preinaku tužbe, obzirom je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina utužene tražbine, slijedom čega je opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a preinačenje je također svrsishodno za konačno rješenje među strankama, sve temeljem čl. 190 st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP).

4. Tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 13.01.2025. (list 212-216) postavivši tužbeni zahtjev u valuti euro.

5. U odgovoru na tužbu (list 49-76) tuženik u bitnome osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe činjenicu da je predmetni kredit konvertiran, te da su sve tužiteljeve uplate po povišenju kamatne stope, kao i zbog povišenja tečaja uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene za otplatu usporednog kredita u eurima. Tužitelj je slobodnom voljom prihvatio konverziju koja je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, kojom konverzijom su posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka. U izračun konverzije promjene kamatnih stopa i promjene tečaja bile su uzete u obzir kod izračuna konverzije na način kako je to propisano Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. . Također ističe se da banka prilikom konverzije nije bila dužna obračunavati zatezne kamate.

6. Podneskom od 24.09.2019. (list 80-82) i podneskom od 22.11.2019. (list 89- 92) tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, jer zastarni rok kod stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Osporava i pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, jer pravni interes za podnošenje tužbe imaju isključivo korisnici kredita koji nisu konvertirali svoje CHF kredite u kredite s EURO klauzulom. Protivi se provođenju financijskog vještačenja i saslušanju tužitelja. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da se veći broj uplata ne može povezati s tužiteljem, osporava se svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, jer da je iz priloženog izvatka vidljivo da su predmet tužbe bile i gospodarske zgrade, čime se osporava tužitelju svojstvo potrošača.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka pročitao tužbu i priloge tužbi (list 1-47), odgovor na tužbu s prilozima (list 49- 76), podnesak tuženika (list 80-82), podnesak tužitelja (list 83-85), podnesak tuženika s prilozima (list 89-102), pismeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke mr. sc. Ante Mrčela (list 104-109), pročitan je dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke mr. sc. Ante Mrčela (list 111-117), podnesak tužitelja (list 118-120), podnesak tuženika s prilozima (list 121- 132), podnesak tužitelja (list 144-146), podnesak tuženika (list 148-152, list 156-179), podnesak tužitelja s prilozima (list 180-185), podnesak tuženika (list 199-211), podnesak tužitelja (list 212-216), podnesak tuženika (list 217-234, list 236-245), izvršeno je saslušanje tužitelja (list 247).

8. Nakon ocjene svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva, svojstvo potrošača tužitelja, nedostatak aktivne legitimacije istog, također tuženik je iznio prigovor zastare, jer da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate, te da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru. Nadalje, tuženik nakon što je tužitelj u specificirao tužbeni zahtjev po obavljenom financijskom vještačenju, smatra da se radi o preinaci tužbe na koju ne pristaje, a ako sud dopusti preinaku ističe prigovor zastare preinačenog dijela.

10. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 14.02.2006. Ugovor o namjenskom kreditu, broj 32066196924, koji je solemniziran pod poslovnim brojem OU-244/2006 kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 146.00,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok je u čl. 2 ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a koja temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje. Također je u samom kreditu određeno čl. 6 namjena kredita za kupnju kuće, dok je u čl. 7 st. 1 ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja za CHF, uz naznaku prvog anuiteta od 731,95 CHF, dok je u stavku 2 ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate.

11. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio 01.02.2006. Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 34-47).

12. Ove nesporne činjenice proizlaze iz sukladnih očitovanja stranaka i tome podudarne pisane dokumentacije u spisu.

13. Spornim se pokazala osnova tužbenog zahtjeva i to da li su odredbe predmetnog kredita u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene ugovorne odredbe, odnosno ništetne, kao i visina postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a također je valjalo odlučiti i o gore opisanim iznijetim prigovorima tuženika zastare potraživanja, prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kao i prigovoru da tužitelj nije tijekom postupka dokazao svoje svojstvo potrošača, a završno i o stavu tuženika da je sklapanjem Dodatka ugovora, odnosno izvršenoj konverziji otpala u cijelosti pravna osnova tužbe.

14. Tužitelj ĐI saslušan kao parnična stranka navodi da je po zvanju trgovac, međutim radi u jednoj tvrtki kao vozač, a i u vrijeme kada je podignuo predmetni kredit radio je na istim poslovima. 2008. je imao tvrtku, radilo se o jednoj pekari, ali je za kratko vrijeme tu tvrtku zatvorio, radilo se o tvrtki pod nazivom Trgomlin d.o.o.. Zaključio je predmetni kredit iz tužbe za potrebe kupnje stambenog objekta, radilo se o iznosu kredita od oko 120.000,00 CHF, odnosno nakon što ga se pita od strane suca da li se radilo u kunskoj protuvrijednosti 146.000,00 CHF, isti odgovara da se radilo o tom novčanom iznosu. Nije uopće niti jedan dio iznosa podignutog kredita koristio za potrebe otvaranja trgovačkog društva, odnosno firme kako je to prije naveo. Upravo u banci tuženika je bilo sugerirano da se uzme kredit u CHF, jer da je to trenutno tada bila najbolja valuta. Još do danas taj isti kredit nije otplaćen, taj isti kredit je konvertiran. Sada mu je rata kredita mjesečno oko 450,00 eura. Zbog rasta tečaja ugovorena rata kredita se povećala skoro duplo, zbog čega nije mogao na vrijeme plaćati ugovorene rate kredita. Nitko mu od djelatnika banke nije objašnjavao što je valutna klauzula, odnosno valutni rizik, a niti što je to promjenjiva kamatna stopa, ponavlja bilo je govoreno samo o tome da je najpovoljniji kredit upravo u CHF. Nije pročitao ugovor o kreditu u cijelosti, radilo se o opsežnom ugovoru, a prije nego što ga je potpisao. Sam je otplaćivao predmetni kredit, nitko drugi nije za njega plaćao njegove kreditne obveze, ali je bilo kontaktirano iz banke o činjenici da nije platio rate kredita, a što je dovelo do toga da je morao posuđivati novac radi dospjelih uplata. Misli da nije dobio otplatni plan u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

15. Sud je prihvatio istinitim i vjerodostojnim iskaz saslušanog tužitelja o bitnim okolnostima vezanim uz zaključenje predmetnog kreditnog odnosa s tuženikom, isti je životno i uvjerljivo opisao zbog čega je zaključio predmetni kreditni odnos s tuženikom, objašnjavajući da mu je kredit trebao za kupnju stambenog objekta - kuće za stanovanje, da je kredit u cijelosti iskoristio za prije navedenu svrhu, te ga nije koristio za potrebe otvaranja trgovačkog društva.

16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Ante Mrčele (list 104-109) proizlazi zaključak da je po predmetnom kreditu razlika s osnove promjena kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.04.2006. do 30.09.2015. utvrđena preplata u iznosu od 50.333,68 kuna, dok je u istom periodu razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja 63.708,93 kune, odnosno ukupno 114.042,61 kuna.

17. U izračunu konverzije i informativnom sažetku izračuna konverzije na dan 30.09.2015. iskazano je da je tužitelj manje uplatio na ime glavnice u odnosu na iznos koji je trebao i to manje za 7.303,36 kuna (956,93 eura) iz čega proizlazi da nema preplate glavnice po izvršenju navedene konverzije kredita.

18. Nakon izvršenog financijskog vještačenja tužitelj nije iznio primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, no smatra da imenovani vještak nije u cijelosti ispunio zadatak koji mu je sud zadao, odnosno nije izračunao ukupan iznos zatezne zakonske kamate na svaki pojedinačni anuitet od dana plaćanja do 30.09.2015., sve obzirom je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da je utužio glavnični iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 01.10.2015., a zakonsku zateznu kamatu na preplaćene iznose po anuitetima od dana plaćanja svakog anuiteta do dana 30.09.2015. je uglavničio, no kako je vještak u svom nalazu jasno naznačio dan plaćanja svakog anuiteta, iznos anuiteta koji je plaćen i iznos koji je po svakom anuitetu preplaćen na dan plaćanja, to tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizira tužbeni zahtjev (list 118-120).

19. Tuženik ne prigovara na matematički izračun vještaka, no smatra da zbog činjenica i okolnosti iznijetih u odgovoru na tužbu su izračuni iz nalaza i mišljenja vještaka u pravnom smislu irelevantni, obzirom tužitelj nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u euroski denominiranom kreditu (list 121-125).

20. Vještak je u dopunskom nalazu i mišljenju izvršio obračun zakonske zatezne kamate tekuće na razliku svakog pojedinog anuiteta u kunama od dana njegove uplate do dana konverzije (za razdoblje od 01.11.2007. do 30.09.2015.) u ukupnom iznosu od 48.218,79 kuna. Tako da sveukupno po sva tri osnova proizlazi ukupna razlika od 162.261,40 kuna (list 111-117).

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka stručnim i vjerodostojnim, matematički izračun stranke nisu osporavale, a tužitelj je na temelju nalaza i mišljenja vještaka i konačno specificirano tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

22. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23. Iz dokaznog postupka i to prije svega iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje kuće, također je i u samom ugovoru u čl. 6 ugovorena i namjena kredita za kupnju kuće, da se ne bavi nikakvom poduzetničkom djelatnošću, a što tuženik nije odgovarajuće osporio tijekom ovog postupka, tako da je sud ocijenio da je tužitelj potrošač, jer Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kao i Zakon o zaštiti potrošača definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

24. U odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva vezanog uz utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope sud je uzeo u obzir postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Prije navedene presude potvrđene su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH-a Revt-249/14 od 09.04.2015..

25. Bitno za ovaj postupak je to što je prije citiranom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa (i utužene banke) mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavijestima tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakovrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., radi se o nerazumljivoj, nejasnoj i apstraktnoj ugovornoj odredbi o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna.

26. Prema čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

27. Prema odredbama čl. 82 prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81 istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

28. Prema odredbi čl. 87 citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

29. Čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502c ZPP-a propisan je obvezujući učinak presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

30. Potrošač, odnosno tužitelj od samog početka ugovornog odnosa doveden je u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti, zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama kredita potrošača nasuprot banke – trgovca kao druge ugovorne stranke, a što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

31. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

32. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP-a iz 2003. i čl. 102. ZZP-a, te su takove ugovorne odredbe ništave.

33. U odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva vezanog za utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule, nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018 (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013., a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF) u dijelu kojim se utvrđuje da su između ostalih banaka i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Revizija tuženika je odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH-a Rev-2221/18 od 03.09.2019..

34. Prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

35. Predmetnim ugovorom o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, predmetne ugovorne odredbe su ništetne na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019..

36. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

37. Specificirane odredbe čl. 1 st. 2 i čl. 7 predmetnog ugovora o kreditu po tužitelju iz tužbe su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenjem odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, po ocjeni ovog suda tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84 ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, ugovor je sastavljen po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

38. Primjena valutne klauzule u CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite rizika, snažnog jačanja valute CHF, pa su sve posljedice teretile tužitelja, dok je tuženik kao banka dobivao veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

39. Također tijekom postupka tuženik nije dokazivao da se zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima, a čime bi eventualno mogao opravdati svoje tzv. "neznanje o stabilnosti valute u vrijeme sklapanja ugovornog odnosa".

40. Tuženik nije prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, odnosno nije ga informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečaja", a na koje rizike su upozoravale međunarodne financijske institucije, također tužitelja nije upozorio na rizike vezane uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini za euro, kao i riziku vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a na što je jasno upozoravao MMF.

41. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a što nastavno znači da su nepotpune one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

42. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

43. Slijedom opisanog sud je utvrdio osnovanim postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja kako je to opisano u točki I. izreke ove presude.

44. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje ZOO) propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

45. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

46. Visinu i osnovanost postavljenih kondemnatornih zahtjeva sud je utvrdio na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji je izvještačio visinu preplate i po osnovi valute i po osnovi promjenjive kamatne stope, a tužitelj je i specificirao sukladno tom nalazu svoj tužbeni zahtjev.

47. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate do dospjele dan nakon plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate (čl. 1115 ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatne stope i valutnog tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29 st. 2 ZOO-a.

48. Prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan, radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, a odredbom čl. 215 ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

49. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104. st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti. Tužba u ovom postupku zaprimljena je na sud 12.06.2019., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina, jer kod restitucijskog zahtjeva preplate po osnovi ništetne valutne klauzule zastarni rok počinje teći od 14.06.2018. (odluka Visokog trgovačkog suda RH-a broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013.), a restitucijski zahtjev preplate po osnovi ništetne promjenjive ugovorne kamate također nije u zastari, obzirom se tijek zastare računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, a to je 13.06.2014. i istječe 13.06.2019..

50. Tuženik također navodi da je tužitelj vršio preinaku tužbenog zahtjeva, protivi se preinaci, ističe prigovor zastare preinačene tužbe koji prigovor ovaj sud smatra neosnovanim, jer je preinaka tužbe nastala povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja iz iste činjenične osnove, tako da se radi o tzv. nepravoj preinaci, koja je moguća i dopuštena (čl. 190 i čl. 191 ZPP-a). Zastara se tada prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

51. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja također nije osnovan, sud smatra da se radi o paušalnom i ničim dokazanom prigovoru tuženika. Tvrdnja tuženika da se uplate ne mogu povezati s osobom tužitelja je irelevantna, jer se ima presumirati da su uplate vršene u korist i po nalogu korisnika kredita, a na tuženiku kao kreditoru je teret dokaza suprotnog, obzirom na to da za cjelovitost i istinitost evidentiranog prometa po kreditu odgovara kreditor, a ne potrošač, tako da prigovor nedostatka aktivne legitimacije izjavljen od strane tuženika sud smatra paušalnim i ničim potkrijepljenim.

52. Sklapanje Dodatka ugovora i izvršena konverzija ne isključuju pravo tužitelja na punu restituciju.

53. Pravo na restituciju ne može biti ukinuto pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim, jer namjera i cilj Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15; dalje ZID ZPK iz 2015.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje Dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

54. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni ZIDZPK/15 potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

55. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19c, čl. 19d i čl. 19e ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

56. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno je pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebala bi biti propisana jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

57. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

58. Ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj sud smatra da ne postoje razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.

59. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

60. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

61. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZIDZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

62. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

63. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 KI protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. 24.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C- 452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu KI protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

64. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, a što je predmet ovog tužbenog zahtjeva, slijedom čega je donijeta odluka kao pod točkom II. izreke ove presude.

65. Odluka o troškovima parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 dalje; Tarifa) i vrijednošću predmeta spora.

66. Osnovan je zatraženi parnični trošak tužitelja i to za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav obrazloženih podneska od 26.09.2019., 28.04.2020., 10.06.2020. i 14.01.2025. od po 500,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 Tarife, za sastav podneska od 05.01.2021. 50,00 eura prema Tbr. 8/3 Tarife, za zastupanje na ročištima 25.11.2019., 20.02.2025. i 04.11.2025. od po 500,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9/1 Tarife, uz obračunati PDV od 25% od 1.012,50 eura, što predstavlja ukupni trošak zastupanja od 5.062,50 eura, čemu se ima pridodati utrošeni predujam za financijsko vještačenje od 265,45 eura, odnosno sveukupno 5.327,95 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

67. Nije osnovan zatraženi trošak tužitelja sudske pristojbe na tužbu, jer tijekom ovog postupka, a i do donošenja ove odluke tužitelj nije platio dužnu sudsku pristojbu. Također tužitelj neosnovano potražuje sudsku pristojbu na presudu, isti nije dužan platiti sudsku pristojbu na ovu presudu, jer je Izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23) čl. 11 toč. 20 propisano da tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa su oslobođeni od plaćanja dužne sudske pristojbe.

68. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 12. prosinca 2025.

Sudac

Lidija Jakšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Presudu dostaviti putem e-oglasne ploče za tužitelja i tuženika

2. Presuda nepravomoćna

3. Kal 20 dana

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte