- 1 -              Rev 84/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 84/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Mirjane Magud, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Č., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik u D., protiv tuženika L.-D. d.o.o., K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik L. Z., odvjetnik u D., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-393/2019-6 od 15. listopada 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-241/18 od 17. srpnja 2019., na sjednici održanoj 19. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Preinačava se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-393/2019-6 od 15. listopada 2020. i odbija se kao neosnovana žalba tuženika te potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-241/18 od 17. srpnja 2019. u točki I, III, IV I V.

 

II. Nalaže se tuženiku L.-D. d.o.o., K., naknaditi tužitelju troškove postupka u povodu revizije u iznos od 303,65 eur/2.287, 82 kn, u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 22. studenog 2018. i kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2014. te odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 13. prosinca 2018.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelj za isplatu naknade plaće za razdoblje od 23. studenog 2018. do 2. travnja 2019. i to:

- iznosa od 2.700,03 kuna bruto za studeni 2018. sa zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2018. do isplate,

- iznosa od 10.462,62 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11. siječnja 2019. do isplate,

- iznosa od 10.462,62 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11. veljače  2019. do isplate,

- iznosa od 10.462,62 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11.ožujka  2019. do isplate,

- iznosa od 10.462,62 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11. travnja  2019. do isplate te

- iznos od 697,50 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja  2019. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

 

III. Raskida se ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2014. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika te se kao dan prestanka radnog odnosa određuje 2. siječnja 2019.

 

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju bruto iznos od 43.781,60 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

 

V. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 18. srpnja 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.“

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I, III, IV I V. izreke i suđeno je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 22. studenog 2018. i kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2014. te odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 13. prosinca 2018.

III. Raskida se ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2014. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika te se kao dan prestanka radnog odnosa određuje 2. siječnja 2019.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju bruto iznos od 43.781,60 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 18. srpnja 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je, u smislu odredbe čl. 382. a st. 1.  Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - dalje: ZPP), podnio tužitelj pozivajući se na razloge bitne povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je pobijanu presudu preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove u povodu revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelja tuženik je predlažio istu odbaciti ili odbiti.

 

5. Revizija tužitelja je osnovana.

 

6. Predmet spora je tužba radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, i to izvanrednog otkaza (uz zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadom štete).

 

7. Zbog toga je revizija dopuštena, jer prema odredbi čl. 382.a st.1. alineja prva ZPP, stranke mogu iznimno podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu u povodu tužbi o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a ovdje je riječ o takvome sporu.

 

8.1. Prvostupanjski sud je

- polazeći od nespornih činjenica da je tužitelj bio zaposlenik tuženika od 2012., na radnom mjestu autoelektričar-dijagnostičar na temelju ugovora o radu od 1. listopada 2014. na neodređeno vrijeme; da se tuženik bavi javnim prijevozom; da je tužitelj u slobodno vrijeme, tijekom trajanja radnog odnosa kod tuženika, prevozio putnika za svoj račun kao autotaksist; da je tužitelj otkazao ugovor o radu pozivajući se na povredu radne obveze kršenjem odredbi o zabrani natjecanja s poslodavcem te na gubitak povjerenja; da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, kojeg je tuženik odbio; da nastavak radnog odnosa nije prihvatljiv; da se tužitelj nakon otkaza zaposlio kod novog poslodavca,

- cijeneći spornima činjenice je li tuženik otkaz dao pravovremeno; je li djelatnost autotaksi prijevoza konkurentska djelatnost tuženikovoj djelatnosti; je li tužitelj počinio tešku povredu radne obveze i je li tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja,

- zaključio, na temelju utvrđenja u postupku, da je izvanredni otkaz dan izvan roka od 15 dana te da nisu postojali opravdani razlozi  za donošenje tog otkaza.

 

8.2. Taj sud zaključuje da je otkaz dan izvan roka iz odredbe čl.116. st. 2. Zakon o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., dalje: ZR) jer da je poslodavac 2. kolovoza 2018. saznano da tužitelj ima registriran obrt za obavljanje usluge autotaksi prijevoza,  slijedom čega da je tuženik duže vremena znao za povredu, svakako duže od 15 dana prije donošenja odluke o otkazu, kao i da nije osnovna tvrdnja tuženika da je do gubitka povjerenja došlo u studenom 2018., kada mu je predočeno izvješće privatnog detektiva.

 

8.3. Nadalje, taj sud cijeni da nisu postojali opravdani razlozi za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. To iz razloga da autotaksi prijevoz, u smislu odredbi Zakona o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“, br.: 41/18.), predstavlja zasebnu vrstu javnog prijevoza putnika u odnosu na javni linijski prijevoz, posebni linijski prijevoz, shuttle prijevoz, povremeni prijevoz ili mikroprijevoz, pa da ne može biti govora da bi se radilo o istoj vrsti prijevoza kojom se bavi tuženik. Neovisno od tvrdnji tuženika da mu je zbog povećanja autotaksi prijevoza, zbog općepoznate liberalizacije taxi prijevoza u vezi s korištenjem aplikacije uber, za njega nastala šteta u vidu smanjenja prihoda, jer da autotaksi prijevoz predstavlja ekskluzivniji i komforniji način prijevoza od linijskog prijevoza, pa i povremenog prijevoza, s obzirom na to da se koristi isključivo po potrebi i želji putnika te organizira u iznimno kratkom vremenu. Zatim, da se tuženik ne bavi takvim oblikom prijevoza, pa da mu taj prijevoz nije izravna konkurencija, da prijevoz autobusom u odnosu na autotaksi prijevoz u bitnom predstavlja dvije različite usluge, jer da autobusni prijevoz, bilo linijski ili povremeni, podrazumijeva prijevoz po unaprijed određenom vremenskom rasporedu i za točno određene destinacije te prijevoz sa većim brojem putnika i u pravilu znatno nižom cijenom u odnosu na autotaksi prijevoz koji pretpostavlja vožnju koja se u iznimno kratkom roku dogovara isključivo po potrebama i željama putnika, dakle u vrijeme, relaciji i cijeni koju putnik i pružatelj usluge dogovaraju. Nadalje, da je djelatnost tuženika prvenstveno komunalne prirode, jer se istom za konkretni grad osigurava minimalna usluga prijevoza kao organiziranja prijevoza putnika na određenim relacijama i to u vremenskim terminima koji se ocjenjuje s obzirom na naseljenost određenog kraja i svakodnevne uobičajene potrebe stanovnika/posjetitelja grada, ista da se organizira kao djelatnost od interesa za zajednicu u kojoj se obavlja, po cijenama koje su unaprijed formirane. Cijeni i to da tužitelj u okviru svog radnog mjesta nije radio na poslovima prijevoza pa da bi obavljanje autotaksi prijevoza utjecalo na kvalitetu i kvantitetu njegovog rada kod tuženika i sl.

 

8.4. Slijedom navedenoga utvrđuje nedopuštenom Odluku o otkazu i sukladno prijedlogu tužitelja određuje sudski raskid ugovora o radu s 2. siječnja 2019., kao dan prije početka novog radnog odnosa, te je na temelju odredbe čl. 125. st. 1. ZR dosudio naknadu štete u visini pet prosječnih mjesečnih bruto plaća.

 

9.1. Drugostupanjski sud je drugačijeg pravnog pristupa no prvostupanjski sud, zbog čega preinačuje prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu, cijeneći da je Odluka o otkazu ugovora o radu  donesena  unutar prekluzivnog roka od 15 dana iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR, jer da se radilo se o takvom ponašanju tužitelja koje u kontinuitetu predstavlja kršenje radne obveze, u kojoj situaciji, kada se radi o povredi koja se izvršava u dužem neprekinutom trajanju, rok za izvanredni otkaz ne počinje teći sve dok traje takvo ponašanje radnika, pa da upravo kontinuitet takvog postupanja u kršenju obveze iz rada opravdava mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu kroz čitavo postojanje takve povrede. Kako da je tuženik odluku o otkazu donio nakon što je primio izvještaj angažiranog privatnog detektiva kojim se nesporno utvrđuje da se tužitelj bavi autotaksi prijevozom, koji izvještaj je tuženik primio 8. studenoga 2018., a pobijanu odluku donio 22. studenoga 2018., da je ista unutar rečenog roka.

 

9.2. U odnosu na počinjenje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i gubitka povjerenja poslodavca u tužitelja kao radnika taj sud zaključuje da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 116. st.1. ZR jer da, u bitnome, u okviru cestovnog prometa nije prihvatljivo razlikovanje autotaksi prijevoza te da je tužitelj bez suglasnosti tuženika obavljao povremeni cestovni prijevoz putnika koji obavlja i tuženik, da je zabrana natjecanja ugovorena između tužitelja i tuženika te da je propisana Zakonom o radu, Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom tuženika, da je tuženik u više navrata upozoravao radnike da nije dozvoljeno baviti se djelatnostima koje obavlja poslodavac, da je broj prodanih karata i registriranih putnika kod tuženika u padu, pa taj  sud nalazi da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

10. Ovaj revizijski sud osporenu presudu je ispitao prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

11. Neosnovano se podnositelj revizije poziva na postupovne povrede iz odredbe čl. 354. st.1. ZPP. Kada se tužitelj poziva na iste, povezujući ih sa diskriminatornim postupanjem tuženika, valja reći da to nije od značaja na pravilnost i zakonitost odluke u ovoj pravnoj stvari kraj utvrđenja nižestupanjskog suda da tuženik nije postupao diskriminirajuće i/ili šikazno.

 

12. Odlučujući o prigovoru prekluzije pravilno je drugostupanjski sud zaključio da postupanje koje se stavlja na teret tužitelju je trajalo u kontinuitetu u dužem razdoblju te je ispravan zaključak da je tuženik kao poslodavac odluku o izvanrednom otkazu može donijeti sve dok je radnik činio radnje za koje se tvrdi da predstavljaju povredu radne obveze.

 

13.1. Međutim, odlučujući o pitanju je li u konkretnom slučaju obavljanje autotaksi prijevoza konkurentna djelatnost tuženikovoj djelatnosti, pa time je li tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i je li tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja, iz kojih razloga uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, valja reći da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na to pitanje. Iako se i kod autotaksi prijevoza radi o cestovnom prijevozu, prijevoz koji obavlja tuženik je javni linijski prijevoz po unaprijed određenom vremenskom rasporedu i za točno određene destinacije, sa većim brojem putnika i u pravilu sa nižom cijenom, dok je autotaksi prijevoz takav prijevoz koji se obavlja  po potrebama i željama putnika, po prethodnoj narudžbi usluge ili na licu mjesta, pa se u ovom slučaju ne radio konkurenciji djelatnosti.

 

13.2. Odredba čl. 4.st.1. t.1. citiranog i u vrijeme Odluke o otkazu važećeg Zakona o prijevozu u cestovnom prometu određuje:

„autotaksi prijevoz je djelatnost javnog prijevoza putnika koja se obavlja osobnim automobilom kategorije M1, ako se jedan putnik ili povezana skupina putnika ukrcava na jednom ili na više mjesta, a iskrcava na samo jednom drugom mjestu, a takav prijevoz se obavlja temeljem jedne narudžbe i uz jedno plaćanje ukupne naknade za obavljeni prijevoz određene taksimetrom ili elektroničkom aplikacijom iz koje su putniku unaprijed vidljivi maksimalna cijena i planirana ruta putovanja prema unaprijed poznatim uvjetima, pri čemu je narudžba prijevoza realizirana pozivom, elektroničkom aplikacijom ili neposredno kod vozača i koja nema obilježja drugih oblika prijevoza putnika.“

 

13.3. Upravo iz te zakonske definicije autotaksi prijevoza proizlazi da taj prijevoz nema obilježja drugih oblika prijevoza putnika, a tuženik nije dokazao da bi prijevoz koji bi obavljao tužitelj u slobodno vrijeme imao takvo obilježje, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, kraj utvrđenja da tuženik ne obavlja autotaksi djelatnost, da u konačnosti nije došlo do ispunjenja pretpostavki iz odredbe čl. 116. st.1. ZR, da bi tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i da bi postojali razlozi zbog kojih bi tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja.

 

14. Stoga je u tom dijelu u odluci drugostupanjskog suda ostvaren revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

15. Radi navedenoga na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačena je drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu, žalba tuženika je odbijena, a potvrđena  prvostupanjska presuda.

 

16. Odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupka osniva se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP. Potreban parnični trošak tuženika u revizijskom dijelu postupka (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) je trošak nagrade i naknade za sastav revizije te trošak plaćene sudske pristojbe na reviziju. Tužitelju pripada zatraženih 150 bodova za sastavljanje izvanrednog pravnog lijeka i to prema Tbr 7. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa) i Tbr 10. t. 6. odlomak prvi Tarife, jer se radi o procjenjivom predmetu, uz primjenu Tbr 50. Tarife, čemu treba pribrojiti, sukladno zatraženom, trošak sudske pristojbe od 787,82 kn, što je ukupni iznos od 303,65 eur/2.287,82 ( prema fiksnom tečaju konverzije, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22. i 88/22.) i dvojnom  iskazivanju cijena, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

 

Zagreb, 19. listopada 2023.

 

                            Predsjednik vijeća

                            dr. sc. Jadranko Jug, v.r.