Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-323/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, Ludbreg, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 28. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103445537, koji je sklopljen 1. ožujka 2007., između tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, i to članak 7. u dijelu koji glasi „Iznos anuiteta =387,03 CHF (tristoosamdesetsedamCHFitri/100).“ te u dijelu koji glasi „Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'', a odredba članka 8. u dijelu koji glasi „ kamatna stopa je promjenjiva „ i „ Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.'' te navedene odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 11. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103445537 sklopljenog između tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koji glasi: ''Osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK, Korisnik kredita nema potraživanja prema Banci u vezi Osnovnog ugovora u CHF i ovog aneksa. '' te navedena odredba u tome dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.342,09 eura (slovima: četiri tisuće tristo četrdeset dva eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

- 28,05 eura od 1. lipnja 2009.

- 28,59 eura od 1. srpnja 2009.

- 27,69 eura od 1. kolovoza 2009.

- 27,91 eura od 1. rujna 2009.

- 128,08 eura od 1. srpnja 2010.

- 62,18 eura od 1. kolovoza 2010.

- 86,39 eura od 1. rujna 2010.

- 457,00 eura od 1. ožujka 2011.

- 274,06 eura od 1. srpnja 2011.

- 74,39 eura od 1. listopada 2011.

- 132,05 eura od 1. studenog 2011.

- 98,87 eura od 1. prosinca 2011.

- 157,04 eura od 1. siječnja 2012.

- 32,51 eura od 1. veljače 2012.

- 268,36 eura od 1. ožujka 2012.

- 38,08 eura od 1. travnja 2012.

- 139,62 eura od 1. svibnja 2012.

- 103,96 eura od 1. lipnja 2012.

- 69,67 eura od 1. srpnja 2012.

- 36,75 eura od 1. rujna 2012.

- 75,25 eura od 1. listopada 2012.

- 77,04 eura od 1. studenog 2012.

- 75,32 eura od 1. prosinca 2012.

- 73,81 eura od 1. siječnja 2013.

- 72,59 eura od 1. veljače 2013.

- 73,20 eura od 1. ožujka 2013.

- 76,51 eura od 1. travnja 2013.

- 69,07 eura od 1. svibnja 2013.

- 67,08 eura od 1. lipnja 2013.

- 68,05 eura od 1. srpnja 2013.

- 28,64 eura od 1. listopada 2013.

- 248,60 eura od 1. veljače 2014.

- 37,57 eura od 1. ožujka 2014.

- 388,15 eura od 1. rujna 2014.

- 176,99 eura od 1. veljače 2015.

- 20,65 eura od 1. travnja 2015.

- 442,32 eura od 1. kolovoza 2015., u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba članka 11. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103445537 sklopljenog između tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a u dijelu koji glasi: „Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju Opće uvjete poslovanja Erste & Steiermärkische bank d.d. s građanima, Katalog proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode Banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj Aneks i Osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih.“

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika, istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 78,27 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 6,27 eura od 2. lipnja 2007. do isplate

- 7,39 eura od 2. srpnja 2007. do isplate

- 1,50 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate

- 5,15 eura od 2. rujna 2007. do isplate

- 2,21 eura od 2. studenog 2007. do isplate

- 7,10 eura od 2. prosinca 2007. do isplate

- 4,89 eura od 2. veljače 2008. do isplate

- 4,90 eura od 2. travnja 2008. do isplate

- 8,45 eura od 2. svibnja 2008. do isplate

- 6,82 eura od 2. lipnja 2008. do isplate

- 7,69 eura od 2. srpnja 2008. do isplate

- 7,81 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate

- 8,09 eura od 2. rujna 2008. do isplate.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika, istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenog po osnovi kamatne stope u iznosu od 1.106,61 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 0,25 eura od 2. lipnja 2011. do isplate

- 0,25 eura od 2. srpnja 2011. do isplate

- 0,25 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate

- 0,25 eura od 2. rujna 2011. do isplate

- 0,25 eura od 2. listopada 2011. do isplate

- 8,28 eura od 2. studenog 2011. do isplate

- 8,28 eura od 2. prosinca 2011. do isplate

- 8,28 eura od 2. siječnja 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. veljače 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. ožujka 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. travnja 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. svibnja 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. lipnja 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. srpnja 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. rujna 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. listopada 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. studenog 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. prosinca 2012. do isplate

- 8,28 eura od 2. siječnja 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. veljače 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. ožujka 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. travnja 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. svibnja 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. lipnja 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. srpnja 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. rujna 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. listopada 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. studenog 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. prosinca 2013. do isplate

- 8,28 eura od 2. siječnja 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. veljače 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. ožujka 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. travnja 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. svibnja 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. lipnja 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. srpnja 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. kolovoza 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. rujna 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. listopada 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. studenog 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. prosinca 2014. do isplate

- 44,09 eura od 2. siječnja 2015. do isplate

- 44,09 eura od 2. veljače 2015. do isplate

- 44,09 eura od 2. ožujka 2015. do isplate

- 44,09 eura od 2. travnja 2015. do isplate

- 44,09 eura od 2. svibnja 2015. do isplate

- 44,09 eura od 2. lipnja 2015. do isplate

- 44,09 eura od 2. srpnja 2015. do isplate

- 44,09 eura od 2. kolovoza 2015. do isplate

- 44,09 eura od 2. rujna 2015. do isplate.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnova razlike u depozitu u iznosu od 620,50 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 24,40 eura od 30. lipnja 2014. do isplate

- 31,16 eura od 30. srpnja 2014. do isplate

- 176,41 eura od 30. rujna 2014. do isplate

- 144,31 eura od 26. veljače 2015. do isplate

- 244,22 eura od 28. kolovoza 2012. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se objektivna preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 3. studenog 2025. povećanjem tužbenog zahtjeva s osnova glavnice na iznos od 4.342,09 eura.

II. Ne dopušta se objektivna preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 3. studenog 2025. povećanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetan i dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103445537, koji je sklopljen 1. ožujka 2007., između tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.788,92 eura (slovima: tisuću sedamsto osamdeset osam eura i devedeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj GZ je 10. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi članka 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103445537, koji je sklopljen 1. ožujka 2007., između tužitelja GZ, kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. i to članak 7. u dijelu kojem je ugovoren iznos anuiteta u CHF te u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula i članka 8. u dijelu kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da navedene odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, zatim radi isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi.

1.1. U tužbi tužitelj navodi da je ugovoren iznos kredita 69.000,00 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5,39% godišnje koja je promjenjiva i uz valutnu klauzulu, na rok od 30 godina (360 mjeseci), time da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 387,03 CHF.

1.2. Tužitelj navodi da se nakon sklapanja Ugovora o kreditu kamata mijenjala te paralelno s promjenama kamatne stope dolazi i do snažnog rasta valute CHF, a posljedično i anuiteta kredita pa je uslijed toga tužitelj potpisao Aneks Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2016. kojim mu je priznata preplata u iznosu od 3.192,80 kuna.

1.3. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (CHF) nepoštene, a samim tim i ništetne. Poziva se na kolektivni spor u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv ukupno 8 banaka, između ostalih i tuženika, u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a navedena je presuda postala pravomoćna nakon presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

1.4. Tužitelj se poziva i na presudu Suda Europske unije broj C-118/18 (predmet ĐZ) koja su pravna shvaćanja obvezujuća za nacionalne sudove.

1.5. Tužitelj navodi da sklopljenim Aneksom nije nestao uzrok ništetnosti jer učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu i nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog.

1.6. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. i navodi da unatoč sklopljenom Aneksu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi predmetnu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valutna klauzula u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu iznosa koji je tuženik stekao bez osnove.

1.7. Tužitelj navodi da je u Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2016., koji je sastavljen tipski kao i osnovni ugovor, u članku 11. tuženik ugovorio da radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita izričito prihvaća Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima i katalog proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope na kredite i proizvode Banke na koje se obračunava ugovorna kamata koje se primjenjuju na Aneks i osnovni Ugovor u CHF kao i da tužitelj kao korisnik kredita osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije nema potraživanja prema Banci u vezi osnovnog Ugovora u CHF i Aneksa, a tužitelj smatra da navedenim odredbama nije prestao njegov pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u CHF i traženje isplate uslijed ništetnosti ugovornih odredbi.

1.8. Tužitelj navodi da je članak 11. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu ništetan i ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane jer je tuženik u isti stavio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

1.9. Nadalje navodi da su temeljem članka 322. Zakona o obveznim odnosima ništetne odredbe članka 7. i 8. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama Banke i vezanost uz valutnu klauzulu jer navedene odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da je protivno načelu savjesnosti i poštenja činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju tuženik određuje jednostrano, a povreda načela savjesnosti i poštenja postoji i zbog povrede odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima.

1.10. Tužitelj navodi da je Ugovor tuženika standardni ugovor Banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara protivno prisilnim propisima pa je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su takve odredbe ništetne. Navodi da je promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna odredbi članka 269. Zakona o obveznim odnosima.

1.11. U tužbi je tužitelj potraživao od tuženika iznos od 4.326,28 eura / 32.596,33 kuna[1] s pozivom na odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima sa zakonskom zateznom kamatom pozivom na odredbe članka 1115. istog Zakona.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ponajprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu Ugovora o kreditu kojom je propisano da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema mjesta sjedišta Banke odnosno u ovom slučaju Općinski sud u Rijeci.

3. Sud je rješenjem broj P-323/2019-8 od 2. prosinca 2020. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-35/2021-2 od 25. siječnja 2021.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja.

4.1. Tuženik naglašava da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, dakle položaj tužitelja je po tuženiku bio izjednačen s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kako je tuženik sukladno ZIDZPK/15 dostavio tužitelju, pravovremeno izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisivanjem Aneksa prihvatio tuženikov izračun konverzije, nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, te su u smislu članka 19.c toč. 4. ZIDZPK/15, prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF koji iznosi su pretvoreni u euro i u valutnu klauzulu euro po tečaju primjenjivom na dan uplate, tuženik smatra da je neosnovano bilo kakvo novčano potraživanje tužitelja jer je tužitelj na zakonom propisan i realiziran način uredio ugovorni odnos s tuženikom slobodnim očitovanjem volje, obzirom da se tužitelja može smatrati korisnikom kredita u valuti euro od početka.

4.2. Pored tog prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja, smatrajući da se u ovom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok zastare u smislu članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, vodeći računa da se u ovom slučaju, po tuženiku, radi o postupku za naknadu štete, na kakvu vrstu parnice upućuje i Zakon na koji se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.

4.3. Nadalje, osim što je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da su tužitelju bile dostupne sve informacije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora na takav način da je mogao shvatiti posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da nije postojao u konkretnom slučaju nikakav "ekstra profit" Banke, ali i da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, pa se po tuženiku ne može "smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena", tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, tvrdeći također da je tuženik postupio sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. te na predmetni ugovorni odnos primijenio Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa. Ističe kako je tužitelj direktor trgovačkog društva Lumago j.d.o.o. pa je neživotno i nelogično da nije znao za rizik. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi kako se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, smatra da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

4.4. Također ističe kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja oročenog depozita pa do njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 12.248,52 kuna. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 571,54 kuna kuna te s osnova razlike u depozitu iznos od 12.248,52 kuna, sve zajedno sa zateznim kamatama. Ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tuženik predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 2.739,57 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

4.5. Naposljetku, tuženik smatra kako je deklaratorna zaštita koju tužitelj traži u ovoj stvari ustvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te je ustvrdio da tužitelju u ovom slučaju nije nastala nikakva šteta, niti da bi tuženik prouzročio tužitelju nekakvu štetu u konkretnom slučaju, pa je predložio da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

5. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 3. studenog 2025.

(stranica 690-693 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno točku III. tužbenog zahtjeva je uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je zatražio isplatu iznosa od 4.342,09 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku te je u točki I. tužbenog zahtjeva zatražio da se utvrdi ništetnim i dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

5.1. Odredbom članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., dalje: ZPP), važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Člankom 39. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, objavljenom u „Narodnim novinama“, broj 70/19. (dalje: ZIDZPP), koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. je propisano da se u članku 190. iza stavka 1. dodaje novi stavak 2. koji glasi: ''Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.'', a dosadašnji stavci 2. do 8. postaju stavci 3. do 9. Sukladno odredbi članka 117. stavka 2. ZIDZPP odredba članka 39. ZIDZPP primjenjuje se na sve postupke u tijeku.

5.2. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe povećanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva kao u točki I. izreke ovog rješenja. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povišenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice. Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III- 4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu G protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu. Valja istaknuti i kako se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari podneskom od 17. studenog 2025., nakon što mu je podnesak s preinakom tužbe dostavljen 7. studenog 2025, a da se prije upuštanja u raspravljanje nije protivio preinaci tužbe pa se smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe te je temeljem članka 190. stavka 1. i stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), riješeno kao u izreci rješenja.

5.3. Međutim, Sud nije dopustio objektivnu preinaku tužbe kojom tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak jer je tužitelj preinačio tužbu i tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka. Nadalje sud ističe kako objektivna preinaka tužbe ne doprinosi rješavanju ugovornog odnosa stranaka u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, a niti tužitelj ne navodi razloge zbog kojih tužbu u opisanom dijelu nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika, a ne tužitelja. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom II. izreke rješenja.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (list 10-112 spisa) te dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu i tijekom postupka (list 125-219 spisa, stranica 308-333, 363-364 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić te proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka PZ i NZ jer je tuženik odustao od navedenih dokaznih prijedloga i to podneskom od 20. svibnja 2020. od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka PZ te na ročištu 21. svibnja 2024. od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka NZ. Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost korištenja depozita i profita na strani tužitelja u pogledu visine tečaja jer je isti nepotreban.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja da su ništetni dijelovi odredbi sadržanih u članku 7. i članku 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103445537 od 1. ožujka 2007. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, zatim dio odredbe članka 11. Aneksa Ugovora o kreditu i zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima.

9. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103445537 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 69.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 30 godina. Nadalje, nesporno je da je ugovorena kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,39% godišnje te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povećavala. Također nesporno je da je ugovorena otplata kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika time da mjesečni anuitet iznosi 387,03 CHF.

10. Nije sporno ni to da je 16. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., a u konačnici nije sporno ni to da je konverzija provedena u skladu s navedenim Zakonom. Nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 37.437,21 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.192,80 kuna.

11. Među strankama je sporno svojstvo potrošača na strani tužitelja, sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu otplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, kao i pitanje pripada li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

12. Tužitelj GZ saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da su mu novčana sredstva koja je ostvario sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu bila potrebna za kupnju kuće u [adresa] kojom je rješavao svoje stambeno pitanje te ta kuća služi isključivo za stanovanje njega i članova njegove obitelji. Po zanimanju je elektroničar, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u Rasco d.o.o. [adresa]. Nije bio klijent tuženika, a kako su mu poznanici preporučili tuženika kao najpovoljnijeg kreditora, istom se obratio radi sklapanja ugovora o kreditu. Djelatnica tuženika NZ savjetovala mu je da uzme kredit u CHF kao najpovoljniji. Nakon što je pribavio svu potrebnu dokumentaciju banka je pripremila ugovor. Ugovor je pročitao i tada pitao djelatnicu NZ ima li za njega u ugovoru štetnih odredbi na što mu je ista odgovorila da je taj ugovor najbolji za njega. Nije mu objašnjavala rizike vezane uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. U trenutku sklapanja ugovora nije znao što to znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a sad mu je nakon proteka vremena i iskustva s povećanjem anuiteta jasnije što to konkretno znači. Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane banke i nije imao mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora. Bio je sretan što je uopće uspio ishoditi kredit. Rata se već nakon godinu dana počela povećavati da bi se u konačnici povećala i više od 100 % te je iznosila više od polovice njegove tadašnje plaće. Budući da tako visoki iznos rate kredita nije mogao plaćati, u više se navrata obraćao djelatnici tuženika NZ sa zamolbom da mu dozvoli kasniju uplatu te mu je ista u pravilu izlazila u susret i dozvolila kašnjenje s uplatom. Krajem 2015. djelatnica tuženika NZ predložila mu je sklapanje dodatka ugovoru, odnosno da se iznos konvertira u valutu euro kako bi si olakšao, odnosno smanjio rate kredita. Bio je sretan što je uspio smanjiti rate i nije propitkivao odredbe ugovora. Sklapanjem dodatka ugovora ni u kom slučaju nije smatrao da se odrekao potraživanja iz osnovnog ugovora. Kredit još uvijek otplaćuje. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, a niti je danas već je na radu u Njemačkoj.

13. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

14. Budući da je tuženik podneskom od 22. svibnja 2023. osporio tužitelju svojstvo potrošača, sud je ponajprije utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

14.1. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, „potrošač“ je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Đ, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje kuće u [adresa] u kojoj prebiva sa svojom obitelji, a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti te nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru, teret dokaza o suprotnom je na tuženiku, a paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu se prihvatiti.

14.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Analizirajući iskaz tužitelja GZ te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju nije bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno je navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

15.1. Sud je na okolnost informiranosti potrošača pročitao letke i brošure koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s navedenim brošurama i lecima upoznao tužitelja prije sklapanja ugovora te se stoga ne može smatrati da je postupio u skladu s navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio saslušanje djelatnica tuženika PZ i NZ za koju je tvrdio da je ugovarala predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem, međutim, u konačnici je odustao od navedenih dokaznih prijedloga. U pogledu ovjerenog pisanog iskaza PZ, djelatnice tuženika koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu radila kao v.d. direktora Direkcije podrške prodaji i bila nadležna za upravljanje proizvodima, valja reći da iz navedenog pisanog iskaza ne proizlazi da bi ona osobno pregovarala s tužiteljem o predmetnom ugovoru o kreditu već samo općenit način postupanja djelatnika tijekom sklapanja ugovora o kreditu te stoga isti ne predstavlja dokaz o tome da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o pojedinoj odredbi ugovora odnosno u ovom slučaju o odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se tužitelj u tužbi poziva, a kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

18. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

19. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" i u tom dijelu predmet je vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

20. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

21. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

22. Zaključno, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije pa tako i reviziju tuženika i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

24. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

25. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

25.1. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

25.2. Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim. Obzirom je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi.

26. Temeljem odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

28. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

29. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

30. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

31. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita tužitelj je snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

32. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi članka 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103445537, koji je sklopljen 1. ožujka 2007., između tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, i to članak 7. u dijelu koji glasi „Iznos anuiteta =387,03 CHF (tristo osamdeset sedam CHF i tri/100).“ te u dijelu koji glasi „Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'', a odredba članka 8. u dijelu koji glasi „ kamatna stopa je promjenjiva „ i „ Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.'' i da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

33. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

34. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u dalje: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

35. U vrijeme podnošenja ove tužbe 10. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

36. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenuta presuda odnosi i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2007., kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 5,39% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavka 1. u svezi sa člankom 1111. stavkom 1. ZOO.

37. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnova preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), dakle ima li tužitelj pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i jesu li sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Aneksa ugovora primjenom ZID ZPK/15 otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

38. Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je sklapanjem Aneksa ugovoru tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u euro.

39. Stav tužene banke da tužitelj zato što je sklopio Aneks ugovoru o kreditu tj. konvertirao kredit, ne bi imao pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ne može se prihvatiti.

40. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro i da je konverzija izvršena temeljem ZID ZPK/15.

41. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

42. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u valuti euro na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom euro (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

43. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti euro izvršena na temelju ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

44. Iz Aneksa Ugovoru o kreditu od 16. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplati.

45. Aneks ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

46. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK/15 Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15.).

47. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

48. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

49. Međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15.

50. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz valutu euro.

51. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 ĐZ protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

52. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, a koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

53. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.

54. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli budući da konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.

54.1. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj izričito odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U dijelu odredbe članka 11. Aneksa Ugovora o kreditu je navedeno: „Osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK , Korisnik kredita nema potraživanja prema Banci u vezi Osnovnog ugovora u CHF i ovog Aneksa.“ Prema odredbama članka 41. stavka 1. i 2. ZZP potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, a ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako nije pregovarao o bilo kojoj odredbi Aneksa Ugovora o kreditu niti smatra da se sklapanjem dodatka ugovoru odrekao potraživanja iz osnovnog ugovora. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je odredba članka 11. Aneksa ugovora o kreditu u opisanom dijelu ništetna te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

54.2. Međutim, sud je razmatrajući tužbeni zahtjev ocijenio da tužitelj nepotrebno i neosnovano traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 11. Aneksa Ugovora o kredit u kojoj je navedeno: „''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju Opće uvjete poslovanja Erste & Steiermärkische bank d.d. s građanima, Katalog proizvoda Sektora građanstva za fizičke osobe i Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode Banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj Aneks i Osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih. '' Naime, tužitelj prema stajalištu suda nije dokazao da bi ta odredba Aneksa Ugovora o kreditu bila ništetna. Prema stajalištu suda, navedena odredba je jasna, lako razumljiva i uočljiva tako da je u konačnici sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti opisanog dijela članka 11. Aneksa Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom IV. izreke presude.

55. Tužitelj i tuženik sklapanjem Aneksa predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i s valutnom klauzulom. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, to ne ukazuje niti ZID ZPK/15 niti se to može iščitati iz odredbi Aneksa ugovoru. Uostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK/15 je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještakinja u ovom postupku utvrdila, a što će biti detaljnije izloženo u nastavku.

56. Spisu prileži velik broj sudskih odluka s različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

57. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno radi utvrđenja činjenice je li iznosom preplate utvrđene u konverziji tužitelj kao potrošač obeštećen i za preplaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredbi, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu, na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa na dan 30. rujna 2015. s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu iz članka 8. Ugovora i srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita, zatim da utvrdi je li konverzija izvršena u skladu s odredbom članka 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.), da preplaćeni iznos kredita utvrđen konverzijom na dan 30. rujna 2015. prebije s potraživanjem korisnika kredita, kao i da odgovori na sva pitanja iz toč. VII. podneska tuženika od 22. svibnja 2023.

58. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 16. listopada 2025. proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 5103445537 koje se odnose na promjenu kamatne stope i na valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (promjena tečaja CHF). Posljedično, tužitelj traži od tuženika da mu prizna razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i promjene vrijednosti (tečaja) CHF u odnosu na HRK (kunu) u razdoblju otplate do 30. rujna 2015. Navela je da je Ugovorom o kreditu broj 5103445537 (dalje: Ugovor) Erste & Steiermärkische bank d.d. odobrila korisniku kredita GZ kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita: 69.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan isplate kredita; - redovna kamatna stopa: 5,39% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 360 mjesečnih anuiteta, te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima. Izračun se radi do 30. rujna 2015. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje navodi kako je uvidom u obračun konverzije Nalazom utvrđeno da je datum isplate kredita bio 12. ožujka 2007. i da je kredit isplaćen po tečaju koji je iznosio 4,534700 kuna za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 312.894,30 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. svibnja 2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, sa zadnjim danom u mjesecu. Po kreditu je provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR te je dodatkom ugovora definirano da ukupna preplata iznosi 3.192,80 kuna (423,76 EUR). Nadalje je vještakinja navela da se u Nalazu koristi sljedeća metodologija: utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i promijenjenim kamatnim stopama, utvrđuju se iznosi anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrđuju se uplaćeni iznosi od tužitelja do dana 30. rujna 2015., utvrđuju se više plaćeni iznosi, utvrđuje se iznos koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, izračuna se zakonska zatezna kamata na najstarije utvrđene razlike. Zatezna kamata će se obračunati do 30. rujna 2015. Preplatom koju je tuženik priznao (CHF- EUR) zatvara se prvo zatezna kamata, a zatim i iznos više plaćenog, sve od najstarijeg iznosa, do visine preplate u skladu sa člankom 172. ZOO te se utvrđuje preostali iznos više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF i kamatne stope i specificiraju pojedinačni iznosi. U tabeli 1 prikazala je promjene kamatnih stopa. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike anuiteta te u nastavku specifikaciju pojedinačnih iznosa s datumom uplate pojedinog iznosa. U tabeli 3 je prikazala obračun zatezne kamate do 30. rujna 2015. na razlike utvrđene do 1. travnja 2009. U Nalazu je nadalje navela da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 423,76 eura te je u tabeli 4 prikazala pregled zatvaranja utvrđenih razlika preplatom u konverziji. Zaključno, vještakinja navodi kako je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. više plaćeno 4.552,75 eura. Od navedenog iznosa, iznos od 765,67 eura odnosi se na manje plaćeno zbog promjene kamatne stope, a iznos od 5.318,42 eura na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF (detaljan izračun prezentiran u tabelama 1. i 2. Nalaza). Nadalje navodi da je preplatom utvrđenom u konverziji iz valute CHF u valutu HRK u iznosu od 423,76 eura u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 213,10 eura i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 210,66 eura te preostala razlika više plaćenog iznosi 4.342,09 eura, a detaljan izračun prikazan je u tabelama 3. i 4. Nalaza. Preostalu razliku više plaćenog od 4.342,09 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

59. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Tuženik je naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka te je postavio prigovor prijeboja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 78,27 eura sa zateznom kamatom, s osnove manje plaćenog po osnovi kamatne stope u iznosu od 1.106,61 eura sa zateznom kamatom te s osnova razlike u depozitu u iznosu od 620,50 eura sa zateznom kamatom.

60. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 28. studenog 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja koji je izradila u pisanom obliku te je ponovo istaknula kako iznos više plaćenog specificiran u zaključku Nalaza već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose kada je tečaj CHF bio niži od početnog i kamatna stopa niža od početno ugovorene.

61. Sud je Nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

62. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

63. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, a sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćene valute, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, a na matematički izračun kojeg tuženik nije prigovarao, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir manje plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i preplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u euro, tužitelj tuženiku više platio iznos od 4.342,09 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u toč. III. izreke presude, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od datuma preplate pojedinih iznosa koje navodi vještakinja u nalazu, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredaba koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23.).

64. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kada je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa. Također se upućuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

65. Sud je utvrdio da nisu osnovani tuženikovi prigovori radi prijeboja.

65.1. Tuženik u istaknutom prigovoru radi prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja i kada je kamatna stopa bila niža od ugovorene (temeljem odluke tuženika) kao i u razdoblju kada je kamatna stopa umanjena odlukom tuženika i fiksirana sukladno ZIDZPK/15 na 3,23% te za svaku takvu uplatu tuženik potražuje i kamate.

65.2. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da iznos više plaćenog specificiran u zaključku Nalaza već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose kada je tečaj CHF bio niži od početnog i kamatna stopa niža od početno ugovorene, a koji manje plaćeni iznosi po osnovi razlike u tečaju i razlike u kamati su specificirani u koloni 6 i 7 tabele 2 Nalaza.

65.3. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu od 78,27 eura te s osnove manje plaćenog po osnovi kamatne stope u iznosu od 1.106,61 eura, sve s pripadajućom zateznom kamatom te je odlučeno kao u toč. V. I VI. izreke presude.

65.4. U dijelu prigovora prijeboja koji se odnosi na razliku depozita u iznosu od 620,50 eura, isti je također neosnovan iz razloga što odredba o valutnoj klauzuli u CHF u tom ugovoru nije utvrđena ništetnom u predmetnom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Nadalje, radi se o zasebnom pravnom poslu (Ugovor o oročenom depozitu) u kojem tuženik nije potrošač, da bi ta odredba mogla dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, što je pretpostavka za ništetnost po odredbama ZZP/03, već je tuženik banka, pa se ne može pozivati na ništetnost te odredbe. Stoga, budući da je odredba o valutnoj klauzuli u tom ugovoru u skladu sa člankom 22. ZOO, iako je u postupku utvrđeno da je tužitelj zbog višeg tečaja CHF u odnosu na početni po tom ugovoru ostvario korist u iznosu od 620,50 eura, tuženik nema pravo na povrat tog iznosa jer se ne radi o stečenom bez osnove. Slijedom navedenog, nije prihvaćen prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik, te je odlučeno kao pod točkom VII. izreke presude.

66. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom, dok nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog deklaratornog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

66.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podneska od 4. listopada 2019. (zaprimljen u spis 4. studenog 2019.) u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Za sastav podneska od 3. studenog 2025. u iznosu od 62,50 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 3. studenog 2025. kojim tužitelj postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 15. veljače 2024., 21. svibnja 2024. i 28. studenog 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za zastupanje na ročištu održanom 5. studenog 2019. u iznosu od 62,50 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 5. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 88,92 eura (670,00 kuna), a koji je iznos pristojbe je tužitelj uplatio prilikom podnošenja tužbe. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.788,92 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a (u primjeni na ovaj postupak sukladno članku 107. stavku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 80/22.), u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

66.2. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. III. izreke rješenja.

Đurđevac, 12. prosinca 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja Dejan Kuharić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, Ludbreg, Pisarnica Koprivnica

2. pun. tuženika Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, na broj: EP 1356