REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-404/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste& Steieremarkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, radi utvrđenja, zastupan po Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničko društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 7. studenog 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102116371 od dana 16. studenog 2004. godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.178,10 Eur-a (tisuću sto sedamdeset i osam eura i deset centi) uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 12. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102116371 dana 16. studenog 2004. godine (dalje u tekstu ugovor o kreditu) na iznos od 72.448,33 CHF. Dana 22. studenog 2004. je tužitelj s tuženikom sklopio Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Čl. 2. navedenog ugovora tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju banke od 72.448,33 CHF. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 388,48 CHF, te je ugovoreno da će se povrat obveza iz navedenog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. U trenutku isplate (8. prosinca 2004.) kredit tečaja CHF po srednjem tečaju tuženika u odnosu na kunu iznosio je 4.883400 kn za 1 CHF. Tuženik je člankom 10. Ugovora o kreditu odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva- 01,000 % od iznosa kredita, koju je tuženik naplatio jednostrano prilikom isplate kredita, odnosno ustegom od ukupno isplaćenog kredita. Da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03. Da se radi o tipskom ugovoru unaprijed pripremljenom i sročenom od strane tuženika, te da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Da je isti ugovor bio ponuđen po principu – uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 01,000 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Da navedenom odredbom tuženik nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u predmetnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, te da strane o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a da je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanja visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom svega navedenog u skladu sa odredbom čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača da je predmetna odredba nepoštena, time i ništava, a također da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je ništava i u smislu odredbe čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača, pa predlaže da se donese presuda kojom će se sporna odredba ugovora utvrditi ništetnom.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (list 73-74 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi kako spori osnovanost tužbenog zahtjeva, navodi kako je tužitelj dužan dokazati status potrošača, navodi da se naknada za obradu kredita ne bi imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom jer da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, da je o istoj tužitelj bio upoznat tijekom pregovora i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik banke ZČ tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje te naknade. Da osim što mu je ukazano na istu u samom ugovoru, da je ta informacija tužitelju bila dostupna i na letcima koji su mu se uručili prije nego je došlo do sklapanja ugovora. Također, da je tužitelju bio prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Da se radi o troškovima koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita i to operativni troškovi (rad djelatnike banke), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, opreme…), troškovi poštarine, povezani regulatorni troškovi (rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrade ponude za klijenta, izrada ugovora itd.). Također, navodi i da ugovorena odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među stranama, također da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Predlaže u cijelosti odbiti tužbu tužitelja i tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (list 7-9 spisa i list 88-104 spisa), otplatni plan (list 10- 17 spisa), pregled prometa (18-31 spisa i list 36), Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102116371 (list 32-35 spisa), obavijest o kreditu (list 67-70 spisa), otplatni plan (list 71 spisa), Aneks ugovora o kreditu (list 87 spisa), izmjena i dopuna uvjeta stambenih kredita (list 105-106 spisa), informacija tuženika (list 107 spisa), proces obrade kredita (list 108-111 spisa), pitanja i odgovori za stambene kredite (list 112-113 spisa), uvjeti tuženika za stambeni kredit od 1. travnja 2004. do 31. kolovoza 2004., saslušan je tužitelj na ročištu kod ovog suda 7. studenog 2025. (list 130-131 spisa). Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka ZČ, jer je tuženik podneskom od 24. rujna 2025. (list 124) spisa odustao od navedenog dokaznog prijedloga.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102116371 dana 16. studenog 2004. godine te da je u odredbi čl. 10. ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora, nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita.

7. Sporno je je li odredba čl. 10. predmetnog Ugovora kojim je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedna posto) naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora, ništetna ili ne.

8. Prvenstveno treba istaknuti da tužitelj ovdje predmetni postupak vodi isključivo radi utvrđenja ništetnim predmetne odredbe, ali ovaj sud smatra da isti nesporno ima pravni interes za podnošenje ovdje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st.2. ZPP-a, jer nije sporno da je istom predmetna naknada i naplaćena, pa će u slučaju pravomoćno okončanog postupka isti moći od tuženika potraživati povrat iznosa plaćene naknade.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102116371 utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 16. studenog 2004. godine. Nadalje, utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu građana (čl.3. Ugovora), da je iznos kredita 72.448,33 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita (čl. 2. Ugovora), kao i da je ugovoreno da se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovor (čl. 10. Ugovora).

10. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 7. studenog 2025. (list 130-131 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi rješavanja stambenog kredita, odnosno da se radi o stambenom kreditu. U tom stanu žive njegov sin i on, i isti nikada nije bio korištenu neke druge svrhe, osim u stambene. Da u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva ni obrta. Da je njega predmetni ugovor dočekao unaprijed pripremljen od strane banke, da nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja vezano za odredbe tog ugovora pa tako ni za odredbu ugovora za obradu i odobravanje kredita. Da su mu od strane banke rekli da je uvjet za sklapanje ugovora o kreditu plaćanje navedene naknade kao i police životnog osiguranja i osiguranja stana. Dakle imao je opciju da to kao takvo prihvati ili da ne dobije kredit. Da mu nitko ni prije niti kod sklapanja ugovora o kreditu nije objasnio vezano za naknadu radi čega se ista mora platiti, način na koji se ista određuje te o čemu ovisi visina iste.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

11. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za kupnju stana u kojem živi sa svojim sinom, te da isti u to vrijeme nije bio imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnik obrta. Slijedom navedenog u predmetnom slučaju imaju se primijeniti odredbe ZZP-a.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 10. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju, pri čemu ovaj sud smatra da letci tuženika koje je isti dostavio u spis nisu dokaz da su tužitelju navedene okolnosti prezentirane i objašnjenje prije ili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

Pri tome se posebno ističe da je sam tuženik od postupku odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem djelatnika tuženika ZČ, dok iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da tuženik nije s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi niti je istog obavijestio o strukturi troškova naknade za obradu kredita i zašto se isti naplaćuju baš u navedenom postotku.

Dakle, tuženik nije ničim dokazao da je s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi za naknadu obrade i odobrenja kredita bilo u tijeku pregovora ili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao što nije ni dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju. Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja mu je naplaćena. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da po mišljenju ovog suda nikakvi posebni troškovi prilikom obrade kredita nisu nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno spornu odredbu čl.10. Ugovora o kreditu čini nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 01,000% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 10. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 103. st.1. ZOO-a.

13. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je određeno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan je korisnik kredita prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedna posto) naknade za iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora, slijedom čega je riješeno kao u točki I. izreke ove Presude.

14. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, podnesak od 14. srpnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 1. listopada 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 7. studenog 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročište za objavu odluke od 12. prosinca 2025. (Tbr. 9.3.) u iznosu od 100,00 Eur-a, dakle ukupno 900,00 Eur-a, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 1.125,00 Eur-a, uvećano za sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur-a i sudsku pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a, dakle ukupno 1.178,10 Eur-a. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3. ZPP-a. Tužitelju nije priznat više zatraženi trošak sudske pristojbe presude.

Dugo Selo, 12. prosinca 2025.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju izravno

2. Tuženiku putem OPS